Krenuvši od prenatalne faze, gdje postoji jedna cijela grana glazbe za trudnoću i inteligentnu bebu, do svih ostalih dijelova života, čovjek je tijekom cijelog razvojnog procesa izložen glazbi. Danas tako na glazbenim servisima postoji bezbroj playlista prilagođenih ljudskom emocionalnom stanju.

Tražili glazbu za nedjeljno chillanje, vježbanje ili koncentraciju, glazbu za spavanje, liječenje slomljenog srca ili glazbu koja jednostavno potiče želju za hranom, naposljetku uvijek dođemo do nekog vlastitog beskonačnog miksa favorita i najdraže glazbe. Što nam to onda glazba čini, liječi li nas doista i kada smo prihvatili takav način emocionalnog zadovoljavanja?

Utjecaj glazbe na raspoloženje

Prema Wigramu, Pedersen i Bondeu [1], emocionalne reakcije na glazbu obično se javljaju zbog asocijacija, sjećanja i prošlih iskustava koje ona budi. Glazbom tako možemo utjecati na vlastito raspoloženje, kontrolirati ga i upravljati emocionalnim stanjem za boljitak ili vlastitu štetu. Otkad smo svjesni sebe kao osobe, nesvjesno odlučujemo gdje će nas glazba voditi.

Iako vole glazbu, ne reagiraju sva djeca uvijek pozitivno na ranu glazbenu edukaciju. Neću ulaziti u razloge koji tomu vode, ali prije glazbene edukacije postoje još neke razine glazbenog razvoja u kojima dijete može osvijestiti važnost glazbe za sebe.

Iako se bitno razlikuje od glazbene edukacije, muzikoterapija još nije u potpunosti zaživjela u Hrvatskoj.

Što je muzikoterapija?

Takvu vrstu terapije možemo najkraće opisati kao korištenje muzičkih elemenata za postizanje nemuzičkih ciljeva. Terapeut u tom slučaju ne podučava glazbu i muziciranje, nego pokušava uspostaviti kontakt s osobom kroz medij glazbe i cilj pritom nije glazbena edukacija nego poboljšanje života zbog utjecaja glazbe na čovjeka. Zato ovakav način pristupanja glazbi pomaže osobama s medicinskim, obrazovnim, socijalnim i psihološkim potrebama.

U intervjuima koje vodim s glazbenicima različitih profila, često razgovaramo o načinu na koji stvaraju. Glazbene škole sasvim sigurno donose ogromno znanje o nizu glazbenih aktivnosti poput sviranja i pjevanja, razvijanja sluha, učenju o povijesti glazbe i glazbenim zakonitostima.

Poticanje izražavanja vlastite kreativnosti

Ono čega još uvijek nedostaje jest upravo sustavan razvoj individualne kreativnosti koja prečesto ovisi o ključnim profesorima koji razmišljaju izvan nastavnog plana i programa. Takvim je glazbenicima znanje iz glazbenih škola nerijetko i kamen spoticanja jer moraju pronalaziti razne načine kako bi svjesno razbili okvire iz obrazovnog sustava i dolazili do novih i zanimljivih kreativnih rješenja uslijed nekog vlastitog, onog unutarnjeg osjećanja glazbe.

Za razliku od glazbene edukacije, kod muzikoterapije glazbi se pristupa bez kritike – nije bitno svirati po pravilima, nije bitno pjevati točno i pravilno, već je bitno pronaći vlastiti stil izražavanja kroz glazbene alate kako bi osoba riješila neke vlastite poteškoće, probleme u ponašanju ili poboljšala socijalnu interakciju. Svoju primjenu nalazi kod svih dobnih i ranjivih skupina, a značajno može utjecati na povučene i socijalno izolirane osobe.

Svjetska federacija za muzikoterapiju osnovana je tek sredinom osamdesetih, a kod nas je razvoju i promociji ovakve vrste terapije posvećena Hrvatska udruga muzikoterapeuta (HUM). U Osijeku pritom djeluje Klinika za kreativne terapije, koja je prva takva klinika u Hrvatskoj, gdje na seanse dolaze ljudi različitih dobnih skupina i koriste usluge muzikoterapije, dramaterapije, art terapije i terapije pokretom i plesom.

Montessori pedagogija i muzikoterapija

S iskustvom muzikoterapeuta u Klinici, Tena Duran [3] u Osijeku ujedno podučava odgojno-obrazovne stručnjake aktivnostima i igrama koje uključuju elemente Montessori pedagogije (gdje se učenika stavlja u središte odgojno-obrazovnog procesa) i muzikoterapije te njihova zajednička načela.

Duran je o primjeni ovog načela u muzikoterapiji pisala i u svom završnom specijalističkom radu na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, na Poslijediplomskom specijalističkom studiju kreativne terapije – smjer muzikoterapija.

Neki od ciljeva koji se mogu raditi s djecom su razvijanje samopouzdanja i svjesnosti sebe, poboljšanje socijalnih ponašanja i vještina, razvoj individualnih potencijala, rad na većoj emocionalnoj stabilnosti te osvještavanju i izražavanju vlastitih emocija, suočavanje sa strahovima, poboljšanje govora te komunikacijskih i kognitivnih vještina.

Svjesnost o važnosti muzikoterapije

Pokušajte sada zamisliti dijete koje je prošlo takav program pa onda upisalo glazbenu školu, a zatim kao odrasla osoba krenulo razvijati glazbenu karijeru. Zvuči idealno, zar ne? Upravo o tome govori Dr. James Robertson, britanski glazbeni terapeut s 30-godišnjim iskustvom u forenzičkoj psihijatriji, palijativnoj skrbi, poteškoćama u učenju odraslih, mentalnom zdravlju odraslih te također s djecom koja imaju širok raspon potreba za dodatnom podrškom.

Robertson u svom radu [2] predstavlja model koji opisuje četiri glavne kategorije koje se mogu povezati s praksom – od prave muzikoterapije pa sve do muzičke edukacije, odnosno profesionalnog bavljenja glazbom. Prvi model predstavlja kliničku muzikoterapiju u svom punom smislu, odnosno terapijsku intervenciju između klijenta i terapeuta u kojoj je naglasak stavljen na poboljšanje postavljenih ciljeva.

Drugi model naziva edukacijskom muzikoterapijom koja je orijentirana na nesvjesno učenje, osobni rast i razvoj. Muzička edukacija, kao treći model, predstavlja svjesno učenje određenih pravila te umjetnički odgovor na podražaj učitelja.

Kao zadnji, naveo je samu profesiju koja se odnosi na muzičko područje stavljajući naglasak na trud, vježbu i rad te umjetničko izražavanje kroz nastupe i koncerte.

U današnje vrijeme, uslijed epidemije koronavirusa, puno se govori o mentalnom zdravlju i važnosti koju za ljude ima socijalna interakcija. Odrasli možda donekle mogu prihvatiti ova ograničenja, ali djeci su ona puno nerazumljivija. Ona se i dalje razvijaju u ovakvom okruženju, a naša svjesnost o moći muzikoterapije možda stvarno dolazi u pravom trenutku.

Izvori:

1. Bonde, L.O.; Wigram, T. A Comprehensive Guide to Music Therapy: Theory, Clinical Practice, Research and Training (Google EBook). 2002, 384.
2. Robertson, J. An Educational Model for Music Therapy: The Case for a Continuum: http://dx.doi.org/10.1177/135945750001400105 2016, 14, 41–46, doi:10.1177/135945750001400105.
3. Tena Duran. Primjena temeljnih načela Montessori pedagogije u muzikoterapiji, završni rad specijalističkog poslijediplomskog studija, Osijek, 2020.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Glazba.hr portala.