Filjak, Runge i Tudor: Neopisiva lakoća muziciranja

74. Igre | Martina Filjak, Eckart Runge & Gordan Tudor / Foto: DLJI

Kad je u travnju ove godine Martina Filjak imenovana novom intendanticom Dubrovačkih ljetnih igara, to je moglo značiti samo jednu stvar: da će bilo kakvo njezino djelovanje na ovogodišnjim Igrama, pa čak i u čisto izvođačkom kapacitetu, biti stavljeno pod jedno gigantsko povećalo. U slučaju sinoćnjeg koncerta tako je i bilo; našu je cijenjenu pijanisticu, kao i saksofonista Gordana Tudora te violončelista Eckarta Rungea dočekalo mnoštvo publike u punome Kneževom dvoru.

Taj trio nesvakidašnjega sastava, oformljen tek pred nešto više od godinu dana, festivalskoj je publici pružio svojevrsni put oko svijeta u devedesetak minuta kroz djela nekolicine autora prošlog i tekućeg stoljeća.

74. Igre | Martina Filjak, Eckart Runge & Gordan Tudor / Foto: DLJI

Bez obzira na njihovo sporadično djelovanje, trio se slušateljima predstavio u top formi, uigrano i ilustriravši jednu – oprostite na klišeju – neopisivu lakoću muziciranja. Troje glazbenika očito uživaju u međusobnu stvaralaštvu, a program koncerta bio je osmišljen upravo kako bi na efektan način oslikao njihove individualne adute, kako izvođačke tako i aranžerske te kompozitorske.

Izvođači su geografski sinoć krenuli u Argentini, izvevši Zimu i Proljeće iz Cuatro Estaciones Porteñas ili 4 godišnja doba Buenos Airesa Ástora Piazzolle u aranžmanu Eckarta Rungea. Ima nešto u Piazzollinoj glazbi, u njegovu harmonijskom, melodijskom i ritamskom jeziku, što kontinuirano izmamljuje bar mali osmijeh na lica svakoga tko je čuje. Rungeov aranžman, koncipiran na način da razmještâ melodijsku liniju po svim dionicama, rezultirao je zvukovno impresivnim momentima u kojima su glazbenici, poglavito Runge i Tudor, tematski materijal izmjenjivali između sebe, gotovo poput loptice.

74. Igre | Martina Filjak, Eckart Runge & Gordan Tudor / Foto: DLJI

Opetovani rastavljeni akordi u dionici saksofona označili su završetak Piazzollina Proljeća, a Filjak i Tudor su nas nakon njega iz živog Buenos Airesa odveli u jedan od mnogobrojnih njujorških jazz klubova, obavijen gustim dimom cigara. Tri preludija za klavir Georgea Gershwina, uz dodatak i saksofon u naslovu putem aranžmana Margarite Šapošnikove, osmišljeni su kao prikaz spone između klasične i jazz glazbe, dok je sinoćnja izvedba Martine Filjak i Gordana Tudora nakratko navela pisca ovih redaka da zaboravi činjenicu da Gershwinovi preludiji – kao, uostalom, i Piazzollina 4 godišnja doba – izvorno nisu pisani za saksofon.

Sveprisutne sinkopacije u sva tri preludija, zatim masna, ritmizirana harmonijska podloga u drugom, kao i dispozicija tematskog materijala u trećem, sve to uz inkluziju saksofona u slog još jače odaje duh jazza, pospješen, naravno, Tudorovom izvedbom.

Taj duh djelomično se održao i u sljedećoj skladbi, i to bez obzira na činjenicu da se trio geografski ponovno pomaknuo, ovaj put u Sovjetski Savez. Stvaralaštvo Nikolaja Kapustina umnogome je povezano upravo s jazzom kao glazbenim idiomom, naročito u njegovim koncertima i klavirskim preludijima. Ipak, glazbenici ovaj put nisu posegnuli za nekim od Kapustinovih djelâ za saksofon, nego su otišli u obrnutome smjeru; izvevši Elegiju, op. 96 i Burlesku, op. 97, Filjak i Runge prikazali su drugu, nešto više lirsku stranu medalje Kapustinova opusa u kojoj je jazz više poput nečujne sile koja se na početku očituje tek u odabiru harmonija.

Prekretni moment je, dakako, onaj u kojem violončelo poprima ulogu kontrabasa i bubnjeva, dok je klavirska dionica u izvedbi Filjak dobila odgovarajuću dozu nonšalantnosti. S druge strane, Burleska je od početka do kraja uz geografski pomak označila i vremenski, u dvadesete godine prošloga stoljeća, kako je Eckart Runge uostalom i najavio.

74. Igre | Martina Filjak, Eckart Runge & Gordan Tudor / Foto: DLJI

Sljedeća postaja bila je Split, a sljedeće djelo na repertoaru Sonata za saksofon i klavir Gordana Tudora. Posvećena Tudorovu kolegi iz Kvarteta Papandopulo, Goranu Jurkoviću i klaviristu Danijelu Detoniju te praizvedena 2022. godine, sonata je po mnogočemu pristupačnija nego što njen datum rođenja sugerira, kao što je uostalom sâm Tudor prije izvedbe i naglasio, rekavši kako je riječ o tradicionalno osmišljenoj skladbi s tematskim materijalom ,,koji se lako prati“.

Sve je tu: od sporog uvoda i donekle sonatno tretiranog prvog stavka, preko sporog drugog te trećeg, koji svojom naravi ispunja ulogu klasičkog menueta i trija, pa do završnog Presta, u ovom slučaju s dodatkom pridjeva estatico. Naravno, bez obzira na tradicionalnu dispoziciju stavaka i tretman tematskog materijala, svejedno ne izostaje Tudorov specifični, višeslojni glazbeni jezik, uz njegovu izvedbenu energiju i saksofonistički šarm.

74. Igre | Martina Filjak, Eckart Runge & Gordan Tudor / Foto: DLJI

Uslijedio je povratak u Argentinu dvama djelima (tj. jednim i pol) Ástora Piazzolle. Klavir i violončelo na jednom mjestu značili su da je izvedba Piazzollina Grand Tanga bila praktički neminovna; njegov veliki tango zvučao je baš onako kako treba, ljupko, zaigrano, a opet ozbiljno. Filjak, Tudor i Runge zatvorili su koncert (koji je inače bio bez pauze) preostalim dvama godišnjim dobima iz Piazzolline suite, i to u nešto izmijenjenom redoslijedu, što možda i nije toliki faux pas koliko se na prvi pogled čini, s obzirom na to da Piazzolla te stavke zapravo nije ni zamislio kao cjelovitu suitu.

Nakon zaigrane, a opet zloslutne Jeseni, trio je zaokružio cjelinu koncerta Ljetom, možda ne u Buenos Airesu, ali svejedno blizu luke, sukladno izvornom naslovu. Iako ih je dočekao gromoglasan pljesak publike, bisa nije bilo, ali nakon ovako zaokružene cjeline, istini za volju, nije bio ni potreban. Jedino što preostaje jest pozvati na ostatak glazbenog programa ovogodišnjih Igara koje su već pošteno zagazile u svoju drugu polovicu i, naposljetku, zaželjeti sreću novoj intendantici.