Konačno i u Hrvatskoj
Benjamin Clementine na vrhuncu ljeta u Šibeniku
Sredina kolovoza, Vela Gospa, taj običajni datumski prag za kolektivne godišnje odmore, iznajmljivače, promet na cestama i fešte diljem Jadrana, naizgled nije idealan datum za koncert nekog inozemnog glazbenika. Ipak, ljubitelji glazbe i pojave osebujnog Benjamina Clementinea uputili su se 15. kolovoza radije na Tvrđavu sv. Mihovila poželjeti britanskom kantautoru dobrodošlicu i poslušati njegov, začudo, prvi nastup u Hrvatskoj, na čemu valja zahvaliti šibenskim organizatorima. Prije pet godina taj se nastup umalo odvio na drugoj jadranskoj tvrđavi, ali zbog tadašnjeg suženog kruga poznavatelja njegove glazbe i konačna je odluka sužena na – „ne još“. Iako mi je žao da je bilo tako, drago mi je da je baš ovdje, na fantastičnoj pozornici šibenske tvrđave, održan njegov prvi koncert ‘kod nas’.
Nakon poduže stanke Clementine je nastavio koncertirati na inozemnim pozornicama festivala te solistički na nastupima koji redovito okupljaju poklonike njegova specifičnog dark pjesništva, sonornog ekspresivnog glasa i zasad nevelikog, ali dojmljivog i individualnog autorskog repertoara. Dok je na otvorenju ovogodišnjeg Jazz Festivala Ljubljana bio vidno uzbuđen zbog povratka pred publiku i uopće na pozornicu, svoj je šibenski koncert započeo bez puno riječi, uranjajući odmah u glazbu. Nastupio je u košulji s tradicionalnim šibenskim vezanim ukrasima boulama te, već tradicionalno, bosonog, kao i prije deset godina na jednome od prvih istaknutijih medijskih pojavljivanja, u programu pijanista i voditelja Joolsa Hollanda.
Prvi dojam, bolje reći pitanje, vezan uz instrument na pozornici ozvučen je odmah po početku koncerta. Pretpostavke su da bi koncertni klavir dao drugu boju i jači zvuk klavirskoj dionici koju Clementine oblikuje na specifičan način, uz puno akordskih ponavaljanja, oktaviranja melodijskog materijala i sličnih pristupa u solističkim skladbama, koji na neki način ogoljuju ton i sam zvuk klavira. Treba se uzeti u obzir i osobna nesklonost zvuku Kawai klavira, dok je možda upravo taj zvuk ono što je sam glazbenik (i njegov tehnički rider) tražio i htio u ambijentu Tvrđave. U svakom slučaju, opći dojam, osobito kako je odmicao koncert, nije ni okrznut tim odabirom.
Narušila su ga tek povremena stupanja stepenicama usred pjesama, što je Clementineu posebno zasmetalo, pa je u svojim spontanim i izravnim obraćanjima i komentirao, a izvedbu pjesme Delusion je i prekinuo ometen prešetavanjem nekolicine slušatelja, vjerojatno naviknutih na slobodnije vrste koncerata koje se na Mihovilu uglavnom odvijaju. Odlučio je prijeći odmah na dio programa u kojemu sudjeluje komorni sastav, kvintet s pojačanim dubokim gudačima koji preuzimaju basovsku ulogu, pojačavajući zvučni volumen komplementaran značenjskoj komponenti uglazbljenih stihova.
Kao i na ranijim nastupima, Clementine je nastavio lijepu praksu suradnje te je mobilizirao lokalne gudačke snage koje su mu pružile podršku u nekoliko pjesama drugoga dijela koncerta. U šibenskom slučaju, bili su to: Lucija Stanojević i Lana Plančić na violinama, Dora Šimunić na violi te Lovre Tunuković i Nina Lucia Perina na violončelima. Energično i angažirano podržali su Clementinea, uz glasnu potporu i pljesak iz publike.
Spontanost i nehinjenu direktnost koju Clementine ima u komunikaciji s publikom dočekala je šibenska publika spremno, odgovarajući na njegove dosjetke i pitanja, pa i kad bi to bile (ne)prikrivena mala podbadanja upućene upravo nama, publici. Iščekivanje ovog koncerta te oduševljenje uglazbljenom individualnošću, posebnom poetikom i britkim korištenjem jezika bilo je jače od ma kakve moguće nelagode koju bi u drugoj situaciji netko mogao osjetiti.
U srednjem dijelu večeri publika postaje (opreznim ali dobrim) zborom koji u nekoliko navrata, uz vođenje samoga Clementinea, izvodi dijelove njegovih dviju pjesama (izdržavajući i do pedeset ponavljanja glavnoga stiha prve skladbe na programu, Trapped and Free, kao podloga za njegov impro pjevani i govoreni dio).
Premda je pristup nastupu uživo kakav ima Benjamin Clementine za publiku uvijek svježe i poticajno iskustvo, iz njegovog je nastupa i recentnih promjena razvidno kako pribjegava naglasku vlastitog autorskog rada, pa je ovo možda bila i iznimna prilika čuti ga u dosadašnjem aranžmanu i pojavi, isčekujući što će sljedeće proizaći iz žarišta njegove neiscrpne lucidne kreative. Zasad mu tek, kako je i sam puno pita ponovio u Šibeniku: fala, fala, fala.