Velika 30. obljetnica
Na probi i slavljeničkom koncertu Gužve u 16-ercu
Gužva u 16-ercu počela je slavlje velike obljetnice još većim šutkama i vrhunskom svirkom.
Osječki punk-rock bend Gužva u 16-ercu osnovan je 1993. godine, a u svojih jubilarnih trideset godina karijere svirali su na koncertima i festivalima na području cijele regije i šire, sve do Dublina i Corka u Irskoj. Snimili su četiri studijska albuma od kojih je najnoviji, Smrtonosni Zadah, objavljen upravo ove godine. Ovi osječki lege su nas povodom izlaska novog albuma i obilježavanja trideset godina karijere počastili koncertom na krovu Kulturnog Centra u Osijeku, gradu u kojem je cijela priča i započela.
Publiku je prije koncerta Gužve zagrijao osječki bend Igla i Ziherice, mladi kvartet koji smo imali priliku slušati na Urban Festu u Osijeku te na mnogim drugim svirkama u gradu. Igor, Bojan, Luka i Alen svojim su energičnim zvukom nabrijavali sve brže rastući broj prisutnih, i, iako publika baš i nije uzvratila ekvivalentnom energijom, ne može se osporiti kako je ova glasna četvorka bila odlična uvertira za još glasniju Gužvu koja slijedi.
Ipak, prije nastavka koncertnog dijela na stage dolazi još i Damir Mihalička, Osječanin poznat po tome što je strastveni kolekcionar rola, koturaljki i svih oblika bicikala kakve (ne) možete zamisliti. Role skuplja od 1996. godine, a napravio je i nekoliko ležećih bicikala. No, misija koju je kanio ispuniti te večeri bila je ta da nam predstavi svoju sve samo ne običnu poeziju. Efekat staklenika i ostatak epiforom bogate poezije Mihalički su osigurale smijehom popraćen pljesak publike.
U trenutku kada je Gužva u 16-ercu napokon zavladala stage-om, gužva na krovu dostigla je svoj vrhunac; oni koji su tek došli imali su dovoljan razlog za euforiju, a oni koji su bili tu od početka bili su i više nego spremni za spektakularan show koji slijedi. Muto, Alen, Hrca i Jela (koji su se uskladili u tirkiznoj boji basa i gitare) poveli su punka gladnu masu kroz velik dio svoje diskografije, s fokusom na stvari s novog albuma Smrtonosni Zadah koji je objavljen ove godine. Prvi put su novu glazbu izvodili u Koprivnici početkom srpnja i tim su nastupom iznimno zadovoljni, a više o tome možete pročitati u intervjuu u nastavku nakon izvještaja.
Dok su nas neumorno častili velikim hitovima „Mene Više Nema“, „Vani Je Sivo“, „Caffe Bar“, „Zijevanje“, „Voljenje“, „Volim Te Budalo Mala“, rasplesana publika velikodušno je častila bend pivom, a Muto nam se u jednom trenutku obratio s „Kiša pada? Pivo pada!“.
Da je osječka publika objeručke prihvatila i nove pjesme pokazala je činjenica da su se pred stage-om i u središnjem dijelu ovog animalnom energijom nabijenog krova neprestano vrtili moshpiti. Moshpit, šutka, kako god ih nazvali, gotovo ni na trenutak nisu minuli. Mislim da nikad nisam vidjela takvu, neprestano rastuću šutku. Nadam se da smo na pravi način pokazali zahvalnost za glazbu i atmosferu koju su nam lege iz Gužve pružili. Ipak su, barem mene, bez puno muke osvojile stvari poput „Ko Vodu Me Popije“ i „Jedno Tijelo“.
Možda se pitate zašto (još) nisam spomenula vjerojatno najpoznatiju pjesmu „Vođa plemena“. Ta pjesma, taj trenutak kad je izvedena i ta sinergija benda i publike zaslužuje svoj zaseban dio. Naime, u ovom dijelu večeri pali se baklja, masa prilazi bliže bendu, tik uz stage – bliže jedni drugima fizički, ali najbliže duševno; u tom glazbenom sjedinjenju svi smo bili kao jedno.
Na samom kraju dečki iz benda nam zahvaljuju na slušanju i podršci, pozivajući nas da zajedno s njima ponovimo pjesmu „Arene“. Ovaj bis jedinstven je jer smo većinskim dijelom upravo mi kao publika pjevali stihove, živjeli ritam i uzvratili Gužvi ono što nam je dala ovim koncertom. Imaju još puno za dati, što su sada i najavili, a nastavit će na koncertima koji slijede na hrvatskoj, ali i europskoj turneji. Dragi sugrađani, iako inače izbjegavam gužve, bila mi je čast biti dio ove (glazbene) gužve na krovu.
Ovi osječki lege dobitnici su prestižnih rock nagrada – prve nagrade publike i žirija na Art & Music festivalu u Puli 1998. godine te nagrade Crni mačak za najbolju rock nadu 2000. godine u Varaždinu. Sada već davne 1993. godine bili su rock nada, a danas nešto puno veće – prava punk-rock poslastica koja nosi status kultne grupe.
Uoči samoga koncerta porazgovarala sam s članovima Gužve u 16-ercu koji su me ugostili nakon probe benda. U ugodnom ambijentu Hrcine dnevne sobe započeo je moj prvi „ozbiljni“ intervju. („Ozbiljni, s nama? Mo’š mislit’“ – Muto, 2023.).
Prije svega, zanima me priča o imenu benda. Kako je došlo do Gužve u 16-ercu, i zašto vam se prvi album zove Čir na 12-ercu? Postoji li neka simbolika tih brojeva?
Muto: Dva prijatelja iz djetinjstva – Kemo i ja – smo kroz druženje upoznali glazbu i počeli smo stvarati neki bend. Baš smo bili klinci, čak mislim da smo išči u prvi razred srednje. Družili smo se i prije toga, ali kako su Kemo i Jela bili u istom razredu, Kemo je jednog dana predložio „doć’ će sad jedan dečko da se upoznate“ i tu smo se i upoznali. A ime je nastalo kad je Nele Karalić iz Zabranjenog Pušenja rekao, misleći pod tim na top listu nadrealista i Zabranjeno Pušenje: „Ovo sve što mi radimo je kao velika gužva u Željinom kaznenom prostoru“. Oni su navijali za NK Željezničar. I mi smo to uzeli iz konteksta gužve u šesnaestercu i to su ti, eto, prvi dani Gužve. A Čir ide malo kasnije, nema neke simbolike, gužva u 16-ercu, čir na 12-ercu, više kao zezancija.
Da se nadovežem na priču o albumima, naziv vašeg trećeg albuma Je ne regrette rien na francuskom znači „ne žalim ni za čim“. Tada, 2012., možda niste, no žalite li sada za nečim iz toga vremena i što biste možda promijenili?
Jela: Ja bih neke pjevačice stavio, tak’ nešto, oskudno odjevene, umjesto pjevača. Da bude i vizualno. *smijeh*
Muto: Prije snimanja tog albuma, dok je Kemo bio s nama, bila je priča da težimo nekoj malo boljoj produkciji, a mi to tad nismo mogli. Nismo profesionalci u pravom smislu te riječi. Ja stojim iza svega što smo napravili i potpisujem sve, ne žalim ni za čim, ali ako me pitaš da mogu nešto promijeniti, onda bismo od početka težili profesionalnosti i boljoj produkciji.
Alen: Napravi što možeš najbolje. Treba imat’ love za to, od početka. Izvučeš najviše od onog što možeš, a to možda nije uvijek što bi htio; htio bi više. I brže i više i bolje i žešće.
Nove albume objavljivali ste u razmacima od nekoliko godina. Kako izgleda vaš kreativni proces i stvaranje novih pjesama?
Jela: Pa uglavnom radimo ja i kolega Muto, a i Kemo je, dok je bio u bendu, stvarao jedan najveći dio pjesama. Uglavnom ja radim sam, i onda se detalji i sve kako će pjesma zvučati završi zajedno na probi. Prvo obično snimamo ritam, znači bubanj. Tekstovi su više-manje gotovi, uglavnom je sve gotovo prije snimanja. Ovaj četvrti album smo praktički uživo snimili uz neke dodatke kasnije, a druge albume se radilo na principu dosnimavanja.
Muto: Nismo uvjetovani vremenom. Ništa ne radimo nasilu, on (Jela, op.a.) napiše pjesmu na gitari kad mu dođe i onda vidimo ako se ta pjesma sviđa većini. Pauze nisu zato što nemamo pjesama, te pjesme postoje, više je do želje da djelujemo na tim pjesmama. Čovjek napiše kompletnu glazbu i tekst, iznese kompletnu pjesmu na gitari, a mi kao bend zajednički radimo na aranžmanu. Tako i ja napišem pjesmu i onda mi bend pomaže u aranžmanu.
Hrca: Svi skupa djelujemo na probama. Njih dvojica ajmo reć’ kod kuće prođu neke stvari, napišu tekstove kod kuće u svoje bilježnice, teke, uzmu gitaru, smisle melodiju i dođu s time i to iznesu na probi. Onda zajedno zaključimo „Aha, bubanj bi mog’o na tu melodiju ić’ tako, on (Alen) krene s bubnjem, ja mogu bas svirat’ tako“ i onda se sve to skupa slaže.
Muto: Kad imaš bend moraš imat’ pjevača, gitarista i bubnjara, i, jebiga, moraš imati i basista. On je basist. Al’ dobro, neka ga. Al’ bez basa možeš, pa svirali smo i tako. *smijeh*
Što smatrate najvažnijim u samom stvaranju glazbe, postoji li neki ključni faktor koji ideju pretvara u konačno glazbeno ostvarenje?
Hrca: Zajedništvo u bendu. U smislu da se bend složi, da sama pjesma nastane, da se svi skupa slože – svi instrumenti i pjevanje i sve zajedno da bi to bila jedna cjelina.
Pratite li neke bendove/glazbenike iz regije? I što mislite o legama iz Osijeka – Fat Prezident (Debeli Precjednik), Crni Petar…
Muto: Poštujemo se, frendovi smo i lege s Debeljacima, s Kocom smo svašta prošli zajedno, bio nam je gost na 25 godina Gužve. Znam i pjevača Popa iz Crnog Petra, na utakmicama se srećemo. Poštujem sve kolege glazbenike iz grada.
Alen: Svatko ima neš’ svoje i to je okej. Zamisli da svi isto rade…
Muto: Sjećam se kad mi je Koca pričao kako ima pjesmu „Legica“ koju je sad izbacio, a ima godina i godina otkad mi je to pričao. Zajedno smo bili u nekoj birtiji na V. B. K. (danas Vijenac Ivana Meštrovića u Osijeku) i pričali o tome, kako je pjesma povezana s Osijekom, s nogometom, s ovim, s onim. „Samo tebe volim / Volim tvoje boje / Umirem za tebe“ (…) To se na stadionu ori.
Hrca: Nije baš himna Kohorte, ali se vrti na stadionu. Ta pjesma je izašla na novom albumu Debelog Precjednika – Atomac, isto će imati promociju za mjesec dana.
Inspiriraju li vas više stariji ili noviji bendovi? Domaća ili svjetska punk-rock scena?
Slučajno sam rekla pop-rock, na što Hrca, pokazujući na ploču Dean Martina, odgovara „Slušamo mi i pop, vidi Dean Martin, kužiš“.
Muto: U početcima benda smo slušali Azru, Zabranjeno Pušenje, Satana Panonskog, KUD Idijoti…
Alen: Mene više inspiriraju stariji bendovi. Prvi bend koji sam iskopao su Sex Pistols, onda AC/DC, Ramones, Black Sabbath, Korn… Peppersi – Mothers Milk, baš sam šar’o po svemu, ne samo pankeraj. Onda The Exploited, Sepultura… Danas Tool, volim Tool.
Muto: Upoznavali smo glazbu, ako ćemo o početcima, istraživali smo. Vidiš kol’ko je Alen načitan i naslušan.
Alen: Meni je glupo samo jedan smjer slušat’, samo punk ili samo black metal.
Muto: Ja sam Queen volio recimo, Jela Stonese, Kemo, ne znam, Beatlese… Kemo i Jela su uvijek bili malo ispred vremena.
Alen: Ja sam od domaćih bendova slušao EKV, KUD Idijote, Leb i Sol, evo baš šaram opet, i Satana Panonskog sam isto sluš’o. Eto ta četiri benda, čak sam malo i Indexe znao poslušati.
Kroz razgovor i pjevušenje pjesme „Zagreb ima isti pozivni“ došli smo do teme kako su nas mnogi glazbenici prerano napustili. „Aki Rahimovski, Massimo, Balašević… Ti likovi su baš mogli još, mogli su još živjeti“ govori Muto, te nastavlja „nije pravedno jebote, oni su mogli još. Nije fer, a neka druga stoka živi, slobodno me citiraj“. „Samo ti napiši to, tako kak’ je i rek’o.“ dodaje Jela.
Postoji li nešto (misao / ideja / cilj) čega se držite od početka karijere do danas?
Muto: Pa ne znam, ja baš volim imat’ bend. Volim biti dio nečega, osjećati tu pripadnost nečemu. A sad, to što mi sviramo punk-rock, uvijek smo malo drugačiji, svojevrsni otpor prema nečemu. Ne moramo imati irokeze, oblačit’ ne znam šta, jednostavno smo drugačiji.
Jela: Plan je bio da se mi dobro provedemo, znači radi se o provodu manje-više. Dobro, nešto smo i kroz pjesme htjeli reć’, nije samo provod.
Retrospektivno i vjerojatno očekivano pitanje – koji vam je najdraži trenutak u dosadašnjoj karijeri?
Muto: Kad sam upoznao Hrcu.
Alen: A Hrci je najdraži trenutak kad je upoznao mene. *smijeh*
Muto: Ja bih rekao druženje s publikom kroz godine, upoznavanje gradova… Nemoguće je izdvojiti najdraži, svaki koncert je neka nova pobjeda. Da si najpopularniji, i dalje ne možeš doći na nastup i da te boli k nego moraš dati sve od sebe da to zvuči što bolje.
Alen: Svaki put kao da si ispočetka, ja imam takav feeling – kad god nešto kreneš, nije kao da si prvi put počeo ali stalo ti je jednako kao i da prvi put to radiš. Ne kažeš „boli me briga“ nego ti je iskreno stalo.
Muto: Ako nešto jako voliš ne možeš to olako shvatiti, onda ne bi trajao ni šibicu, a kol’ko mi trajemo… Znači moraš imati neku pozitivnu tremu, adrenalin, to je sve normalno. I nakon što si tisuću puta nastupao i i dalje znaš zajebat’ pa ti bude krivo, ali to je sve dio procesa.
Alen: Da znaš da ti je stalo da to bude dobro, al’ da opet ne pretjeruješ nego ono – bit će dobro, ajmo opet, nema veze, jel to prvi ili peti put.
Prošle ste godine nastupali na Urban Festu u Osijeku, uz nekolicinu mladih trap izvođača. Kakvo je vaše mišljenje o rastućoj popularnosti trapa kao žanra, ako pratite spomenutu scenu?
Muto: Kad smo pristali nastupati na UFO-u nismo znali da ćemo baš prvi svirati, to je bilo dosta rano. I moje mišljenje je da treba poštovati nove izvođače.
Alen: Da, neću sad reći da to valja ili ne valja, nego ono, valjda valja. Možda valja. Ne znam ništa o tome, ali i tamo 100% ima nešto što je dobro i nešto što nije.
Muto: Dobar rap treba cijeniti, i ovo nešto novo (trap) treba cijeniti. Ali, ovo je moje mišljenje, smatram da je drugačije kad imaš melodiju. Ja bih, kao netko tko nije glazbenik nego je u glazbi, rekao da se sad to svodi upravo na producente koji slažu beatove. Znači ne pričamo više o melodiji nego o nekim beatovima, slaganjima nečega, netko tko stoji iza te produkcije. Ne podcjenjujem druge, novi vijek je došao pa ide na beatove, na komp, i to je okej, klincima treba jednostavno. Ali onda mi tu ne pripadamo, kužiš. Ja si ne pustim matricu pa pjevam, ne pustim si autotune. Kod nas je sve u melodiji, tekstu, formi.
Alen: Treba vježbati instrument, evo na primjer bubanj, ali ne samo bubanj nego bilo koji instrument. Ti tu trebaš koordinaciju, pa kondiciju, i onda dođe netko i „ccc c cc cc“… Ja mislim da je teže svirati.
View this post on Instagram
Ove ste godine objavili novi album Smrtonosni Zadah. Jeste li zadovoljni feedbackom publike?
Muto: Pa album je tek svjež, pola godine, sad nam tek kreću koncerti i onda ćemo vidjeti kroz te koncerte di smo i šta smo. Ove godine se poklopilo da je izašao i album i da nam je trideset godina karijere, pa je ovaj koncert u Osijeku zapravo promocija albuma. Sad kad budemo imali koncert svirat ćemo nekih pet, šest pjesama pa ćemo vidjeti kako ih ljudi prihvaćaju. U Koprivnici su dobro prihvatili, imali smo svirku u Pixelu i dobro je prošlo, super priča.
Hrca: Tamo su klinci na neke nove stvari super reagirali, doduše cijela publika, ali klinci u prvim redovima su čak i pjevali neke nove stihove i naguravali se, neke lagane šutkice – na nove pjesme. Znači da su zamijećene nove stvari.
Jela: Ono što možemo sa sigurnošću reći je da su ljudi iz struke, znači kolege, oni su nas pohvalili. A prva publika je okej, ovo sad ćemo još vidjeti, sad treba još svirki.
Hrca: Sad tek krećemo s jesenskom turnejom.
Početak jesenske turneje prošao je, naravno, velikom gužvom na krovu Kulturnog Centra u Osijeku, kako i priliči Gužvi u 16-ercu. Publika je odlično prihvatila i nove i stare stvari, a Gužva je dostojanstveno proslavila jubilarnih trideset godina na sceni.