Postoje dvije vrste ljudi – oni koji vole Pipse i oni koji ne vole Rippera.

Naravno, kad susretnete jednu od te dvije vrste, razgovor će ići u potpuno drugačijim smjerovima. Ovi prvi, vjerojatno, nadahnuto će pričati o najljepšim stihovima Dubravka Ivaniša i, često, životnim trenucima koji su njima obilježeni, dok drugi uopće neće pričati o glazbi, osim eventualno: „Ma OK, ali on…“

Kao što i sâm kaže – ne samo u ovom, nego i u brojnim intervjuima ranije – ne dira ga to previše, dapače. Ništa bez hejtera. Nekad se čini kao da ih baš voli privući, da ne kažem provocirati, bilo svojim izjavama, pjesmama, a bilo naprosto uspjehom. Jer jedno je misliti da prokleti kralj Zapruđa i Utrina nije najsimpatičniji frajer na svijetu, a drugo da ne radi dobre stvari.

PIPSCHIPS&VIDEOCLIPS – u ovom intervjuu saznali smo konačno kako se ispravno piše ime benda koji je na sceni već više od trideset godina – objavili su svoj osmi studijski album, Vesna, koji već ima dva uspješna i radijski emitirana singla, ”Pariz” i ”Većinom” i zasad odlične recenzije.

Jedan od najvažnijih hrvatskih i regionalnih bendova u posljednjih nekoliko desetljeća priprema se za pet dana uzastopnih nastupa u zagrebačkom Saxu, i to nešto više od godinu dana nakon nevjerojatnog nastupa na Šalati. U svojoj srži zagrebački, a zapravo bend za sve koji sebe ne shvaćaju preozbiljno, a istovremeno imaju tendenciju ponekad i ponegdje biti pretenciozni jer što je život bez malo drame, filozofije i cinizma. Hoću reći, nema to veze s gradom – iako Pipsi jesu Zagreb i Zagreb su Pipsi – nema veze ni s regijom, naglaskom, slengom. Ima veze s osjećajem pripadnosti, s plemenom iz kojeg stižemo.

Notorno poznat po tome da nije prevelik fan razgovora uživo, Ripper nam je u intervjuu ekstenzivno objasnio svoj odnos prema trapu, hejterima i ukusu. Tko ga je natjerao da pomisli kako su Pipsi jednostavno najbolji bend na svijetu, što čita, sluša i gleda te zašto spominje Hiljsona Mandelu u jednoj od pjesama na novom albumu? I naravno, jedna od najvažnijih informacija o Vesni dosad – poznaje li Zdenku?

Kad je u svibnju izašao prvi singl s novog albuma, ”Pariz”, čula sam par komentara u stilu: „Nisu mi to Pipsi“. Ripper tvrdi da nije riječ o svjesnoj provokaciji.

Odlično, ovo je moj mokri san, pobjeći iz vlastitog ekrana, pa s ostalim pikselima bauljati po kozmosu glede i unatoč razmišljatorima i komentatorima. Malo je prekrvav sav taj proces da bi se sveo samo na provokaciju. Mi nemamo više što izgubiti, tu smo preko svih mjera i granica, kao četiri Beatles karijere, sutra da zaključam butigu bilo bi okej. Pitanje je samo jedno – je li taj krajnji produkt nama zabavan ili nije. Jer kako bi drugačije bilo dobro bilo kome drugome.

U tom smislu, koji zvuk bi za vas bili Pipsi? Ili, postoji li neki zvuk kojeg se ne biste htjeli odreći?

Ne postoji. Ako želiš negdje otići, nešto provjeriti, najbolje je da izgubiš ključeve od stana, mobitel, osobnu i sve bankovne kartice. Ako želiš nešto stvoriti, nužno je da se otarasiš samog sebe. Početkom godine, kad sam završio s pjesmama, istočasno sam sve zaboravio, sad se moram ponovo prisjećati.

Prije nekoliko godina u intervjuu ste izjavili da ne vjerujete da ćete više raditi albume jer je koncept zastario. Kako to da ste promijenili mišljenje, što je presudilo tome da ponovno sjednete u studio i snimite album?

Slatko mi je ovo „ponovno sjednete u studio“, jer sam u studiju sve vrijeme, daleko više nego doma. No to baš ništa ne znači i ne pridonosi kvaliteti, često bi bilo bolje da igram s penzićima ping pong. Što se dogodilo? Maltretirao sam pjesme, tražio od njih da su killeri, što nisu, maltretirao sam sebe i sve oko sebe. Da, stvarno bi bilo bolje da sam otišao s frendom na ping pong, to bi bilo daleko pametnije i bolje za sve.

U kojoj mjeri su članovi benda sudjelovali u stvaranju pjesama s novog albuma?

U puno većoj nego na Waltu i prilično manjoj nego što mislim da je potrebno. Što je veći doprinos svih iz benda, to smo mi bolji. Niti jedan song u diskografiji Pipsa koji sam solo potpisao mi nije bolji od songova u kojima sam supotpisnik, recimo ”Plači”, ”Narko”, pa sve do danas u ”Većinom”.

Kako se to odrazilo na zvuk albuma, a kako na međuljudske odnose u bendu? Kako se to odražava (ili će se tek odraziti) na nastupe?

Ključno je što se, više-manje slučajno, ako postoji slučajnost, prije dvije godine vratio Marko Levanić. Falio nam je taj dječak u svakom pogledu, ljudski i artistički. U svojim šezdesetima po prvi puta sam se osobno uvjerio da se neke nepomirljive stvari, situacije i odnosi, dinamika benda, znate onu foru u enigmatici s pomakom jedne šibice koja onda daje ispravnu jednadžbu, može promijeniti doslovno preko noći. Došao sam doma i rekao: „Yaya, znaš me, znam te, i nije mi do preseravanja, ali mislim da smo u ovome trenutku najbolji bend na svijetu.“ Očekivano, život ne ide tako linearnom uzlaznom putanjom, ali sam izuzetno zahvalan na tom periodu, i da, to je bio ključan moment za Vesnu.

Pipsi na Šalati / Matej Grgić

U nedavnom intervjuu izjavili ste da vam je žao što niste isfurali trap na Vesni. Narativ o toj vrsti glazbe u široj javnosti uglavnom je bio negativan, često se može čuti kako trap promiče negativne vrijednosti među mladima. Bez obzira na to slušate li trap (a slušate li?), treba li bilo koja popularna glazba biti „dobra za klince“ ili bilo koga drugoga, kad smo već kod toga?

Ne znam kakva je percepcija trapa i u kojoj to javnosti, činjenica je da je trap dominantan muzički trend na svijetu. Beyoncé koristi elemente trapa. Isto tako je činjenica da se kotač strahovito brzo okreće i trap će, kao i sve drugo, uskoro u gospodinu izdahnuti. Isto tako je činjenica da bi zbilja bilo porazno da se ovom spikom želim dodvoriti klincima, to bi bilo prejadno. I na kraju je činjenica da sam apsolutni antitalent za bilo kakav pošten flow, zato imam ogromni respect prema djeci koja su u našem podneblju od hrvatskog jezika – koji je nepodnošljiv i nemuzikalan zbog silnih pravila i ograničavajućih naglasaka – sve to lijepo zajebali, i napravili po svome. Pa kako me to k’o nekog tko se cijeli život zabarikadirao u tom hrvatskom ne bi fasciniralo.

Ako se ne varam, u jednoj od pjesama s novog albuma spominjete Hiljsona Mandelu. Je li to poziv za suradnju?

Hilje je, ni kriv ni dužan, u nekom ludom trenutku u našem podrumu postao nekovrsno mitsko biće. Stalno se o njemu raspredalo, ovo i ono, al’ nikom nije padalo na pamet da ga zove. Na koncu je sâm došao u našu birtiju na cugu, valjda da izbliza vidi te debile. Samo sam htio da zna da ga volimo mada ništa ne kužimo, i to je sve.

„Koristim priliku, pišemo se caps lock i sve zajedno, bez razmaka i interpunkcija”

Da sad imate dvadeset godina, biste li svirali trap? Mislite li da je trap punk za novu generaciju?

To su neusporedive stvari, neusporedive pozicije. Ja sam panker. Punk nije muzika, to je način jednog retro razmišljanja. Moja generacija nasljednik je hašomana koji su lizali tripove i takvi polupani htjeli mijenjati svijet. Mi smo skužili da je to nemoguće,  a današnja djeca se tom tematikom uopće ne bave. Ne zanima ih. Ovo je kraj svijeta kakvog poznajemo, zbilja je kasno za revolucije.

Kroz svoje ste tekstove često obrađivali temu muške nesigurnosti, uglavnom na duhovit način. Smeta li vam nedostatak duhovitosti u domaćoj glazbi, ali i općenito u narativu šire javnosti?

Ne sjećam se kad sam se zadnji puta s nekime složio kao sada s vama. Okreni sve naopačke, ionako ti se sve učinilo, ništa nije za istač. Kad okreneš, reci kaj sad vidiš? Tako obješen za jaja dok visiš s baobaba priznaj si da je život čudo.

U svijetu ženskih likova iz pjesama Pipsa, poznaju li se Vesna i Zdenka? Koje su poveznice između njih?

Bravo, itekako se znaju! Vesna je Zdenka u klimaksu. Zdenka se sprdala s našim krajobrazom, reklo bi se da je socijalno angažirana, dok Vesnu zbilja nije više briga i posvećena je samo sebi i samosprdu. Obje su duhovite, mi muški volimo takve.

Nikad niste bili bend koji bježi od novih tehnologija, dapače. Kakav stav imate prema streaming servisima, iz perspektive autora?

Naša nebriga o tom najvažnijem segmentu posla graniči s javašlukom. Upravo smo razgovarali s robotima na streaming servisima da srede situaciju, naime, mi smo tamo prijavljeni pod točno osam varijanti imena benda. Malo sva mala slova, malo sve skupa, pa malo odvojeno, malo zarez, malo bez zareza, potpuni idioti. A roboti nas tretiraju kao različite bendove, naravno, nastao je kaos i ljudi nas teško nađu. Koristim priliku, pišemo se caps lock i sve zajedno, bez razmaka i interpunkcija.

Kakav je vaš dojam o glazbenoj kulturi u Hrvatskoj? Ne mislim pri tome na ono što ljudi slušaju ili ne slušaju, nego više o svojevrsnoj infrastrukturi – podršci, prilikama, i sl.  

Hm, dojam uvijek vara. Ne dopuštam sebi da me nešto vara. Za početak, svi se ovdje nadaju da će konkurenti propasti i umrijeti u mukama. To je karakteristično za male bare, simpa zar ne, pogotovo ako preživiš. Apsolutni sam protivnik kmečanja i tog nadmenog stava da se nas kao velike umjetnike po defaultu treba poticati i podržavati. Nas treba tuširati hladnom vodom i ganjati nogom u guzicu, onda smo najbolji. Ali isto tako je ogavno da si škvadra na sjednici Sabora istovremeno diže penzije i smanjuje urnebesno male koeficijente umjetnicima. To je, onak, baš fuj. Tako rezoniraju zabiti.

Pipsi na Šalati / Matej Grgić

„Svim silama se trudimo biti dijelom te kulturne ponude, ali smo izuzetno poslovno neuspješni”

Kad smo kod toga, kakva je po vašem mišljenju koncertna kultura u domaćem prostoru?

U osamdeset posto mjesta stanovnici NIKADA nisu ni lipe centa platili za neki koncertni događaj. Odnosno jesu, itekako i previše, kroz porez i prirez. Njima je potpuno nezamislivo da postoji varijanta – a nije svadba ni sprovod – gdje te junake na stageu netko, a da nije lokalna vlast, treba platiti.

I da je to normalno, nikome ne vrijeđa osjećaje. Vlast mora spiskati dio love i za kulturu, odnosno ono što se kulturom proziva, tu onda imate onu legendarnu „za svakoga ponešto“ situaciju besplatnih gradskih fešti – od tamburica, preko trapa do rokenrola. U zadanim gabaritima – stage centralno, desno ispostava HDZ/SDP (tamo je i backstage), lijevo crkva, ispred stagea Konzum i velika terasa kafića lokalnog šerifa.

Znate, mali je krug šampiona koji iscure kroz usko grlo potencijalnih kandidata za te predstave. Tu dođu dječica pa za vrijeme giga trčkaraju amo-tamo, mame njišu kolica, klinci repaju svako slovo napamet. Rokenrol ih ne zanima nimalo. Svim silama se trudimo biti dijelom te kulturne ponude, ali smo izuzetno poslovno neuspješni.

Pa sigurno znate da ovdje postoje izvođači koji su čitave karijere proveli na „besplatnim“ feštama i ne pada im na pamet skinuti šapu sa zlatne koke, nisu ludi. Uostalom, kakvi klubovi, ponuda se širi, sve su popularniji dani ovoga i onoga, superiška, Dani artičoka, Dani šnicli, Dani žniranaca na lijevim tenisicama. Svi se jako trudimo upasti u te kulturne šeme jer su pivski sponzori – a oni su do prije korone bili neprikosnovena božanstva ovog posla – sve manje zainteresirani za naše usluge.

Postoji li ukus i možemo li o njemu razgovarati? Podrazumijeva li on obrazovanje, odnosno određenu vrstu znanja; je li ukus nešto što možemo naučiti ili ovisi o klasnom nasljeđu?

Klasno nasljeđe, moram priznati da mi se sviđa terminologija. U svemu, baš u svemu čime se bavimo važno je nemati nos zabijen u vlastito dupe, dići rolete, dopustiti da se stvari dešavaju, ti ideš njima, one dolaze tebi, bum tras, ioni protoni, griješiš, padaš, pridigneš se, opet ljosneš, broje ti u knock downu, spašava te zvono po milijunti puta. Čuditi se, dopustiti mogućnost da ima boljeg od tebe, ljepšeg i pametnijeg. Tako se brusi ukus. Naš ukus mora biti bolji od nas. Ukus nije naša slika, nego slika onoga čemu stremimo.

Imate intenzivan odnos s fanovima, često komunicirate s njima na društvenim mrežama i na webu. Koliko su fanovi važan dio priče benda i koliko vas oni određuju kao glazbenika?

Mi smo zabavljači, ništa mudro, ali ispada da je i dosta bitno. Ljudima pjesme mogu promijeniti živote, tko ne vjeruje potvrdit će mu kasirka Maja u dućanu. Inače, puno se govori o fanovima, a potpuno zanemaruju hejteri, nije okej, jer mi na njima najbolje zarađujemo. Svaki hejter nam donese tri nova fana, stani malo, pa ne možemo to preskočiti.

„Uvijek nas raduje svirati pred našim suseljanima, lijepo ćemo se masakrirati tih dana”

Prije dvije godine izašla je vaša knjiga, 45. Koliko se taj proces pisanja razlikovao od pisanja pjesama? Jeste li razmišljali o nastavku, ima li još pitanja na koja želite odgovoriti?

Mogu željeti što hoću, ali što da odgovaram kad me nitko ne želi pitati. Postavit pitanje umijeće je znati. Ne odgovaram u knjizi da bih se pravio pametan, nego da nešto naučim. Za svako pitanje sam imao policijsku potjeru. Za svaki odgovor sam proveo malo istraživanje, ništa nije bilo iz glave. Poslije je sve upakirano u zezanciju da čitatelju ne prisjedne, ali iza svega stoji rad. Sad mi je sinulo! Mogao bih napisati čitabu pitanja, to bi me puno više mentalno involviralo.

Prošlo je više od godine dana od vašeg koncerta na zagrebačkoj Šalati, nesumnjivo (jednog od) najvažnijeg koncerta vaše karijere. Čega se sjećate od te večeri? Kakvi su osjećaji?

Nisam baš najbolje doživio što nam se tu noć dogodilo sve dok mi Saša Podgorelec, koji o nama radi dokumentarac točno deset godina, i za koji se nadam da nikada neće biti gotov i neće izaći, tjedan kasnije nije poslao kratke inserte s giga. Sjećam se, bio sam solo doma, kćer i žena vani, pustio sam si to i puko k’o šibica. Plakao sam neprestano sat vremena. O jebemti sve, kako to, kako to, pomislih, ovo je puno veće od naših sićušnih životića.

Pipsi na Šalati / Matej Grgić

Čeka vas pet nastupa zaredom u zagrebačkom Saxu za nešto manje od mjesec dana. To vam je zasad rekord. Kako izgledaju psihičke i fizičke pripreme?

Bilo tko priseban pola bi ovog albuma izvodio na full playback. I nikom ništa, sve bi super prošlo. Ali ne i mi, mi ćemo drugačije, a onda postaje komplicirano. No, summa summarum, koga briga, bit će zabavno. Uvijek nas raduje svirati pred našim suseljanima, lijepo ćemo se masakrirati tih dana.

Koji koncert nikad nećete zaboraviti – a nije vaš?

Haustor, Kulušić, osamdesetidruga. Rundek izlazi maskiran u djedicu, krombi kaput, štap u lijevoj ruci, trese se k’o šiba i kao čita Večernjak, slavi se stogodišnjica koncerta koji će upravo odsvirati, na licu mjesta izmišlja vijesti iz budućnosti. Zinuo sam od čuda, vilica mi je otpala, Isuse, kaj se dešava točno ispred mene, svjestan da je ovo prijelomni moment. Dao bih milijardu dolara, onih iz Jurine pjesme, samo da to još jednom prođem. Srećom, nemam tu lovu, možda i bolje. Nek’ sjećanja ostanu tamo gdje im je mjesto.

U pjesmama, ali i drugoj komunikaciji s fanovima i javnosti, često koristite reference iz popularne kulture. Koje su neke knjige, serije, filmovi, albumi koji su vam obilježili ovu godinu?

Čitao sam Caveovu Faith, Hope and Carnage, Nina Simone’s Gum Warrena Ellisa, Happy Valley serija je super, Painting with John s Johnom Luriem, jako slatko, Succession isto, Gorillaz novi, Blur novi, Viagra Boyse. Pokušavam pjevati k’o Billie Eilish, al’ mi ne ide. Čekam, k’o svi mladi, da se Rihanna vrati s porodiljnog pa da vidimo di ćemo dalje.

Koja je vaša comfort glazba (ne guilty pleasure), što slušate kad vam treba utjeha?

Ma ne treba mi utjeha, kaj će mi to. Trudim se stalno biti nervozan i nabrijan. (smijeh)