Dok u inozemstvu rock-nostalgija bilježi iznimne tržišne rezultate, a rock događaji i ličnosti ciljano se ugrađuju u identitete gradova i država, u Hrvatskoj se svijetla rock-prošlost i dalje ne doživljava kao društveno bitna ili komercijalno isplativa.

Prije tri-četiri desetljeća užasno su me nervirali frajeri sa zalizanim ostacima vlasišta koji su koristili svaku priliku da se hvale kako je najbolji na svijetu stari dobri rock’n’roll, a komentiraju kako sve što se zasviralo iza doba Bijelih strijela, Crvenih koralja, Silueta, Džentlmena, Robota i Uragana uglavnom zagađuje eter i velebna sjećanja na Tucmana, Vrbik i druge koncertne prostore u Zagrebu. Na Zvončac u Splitu. Naftu i Tenis u Rijeci. I tako dalje. Zvonko Varošanec imao je i gledanu emisiju na televiziji Pedeset plus za takve tipove koji si čagaju rokenrol s pripadajućim gospođama s neizostavnim punđama na glavi.

Danas me više ne nerviraju; da su imali manje nadmeni self-PR utvrdilo bi se da u velikoj mjeri njihove izjave imaju čvrste temelje.  Aktivni su i dalje, svako toliko osvanu negdje u medijima ili se, pak, druže na društvenim mrežama, a neki su osnovali i udrugu rockera začinjavaca kao što je to slučaj u Rijeci. Štoviše, uskoro izlazi kompilacija ranih radova, što je rezultat prilično žestokoga arheološkog rada Velida Đekića i udruge LP Rock.

‘Stari dobri rock’n’roll’, kasniji punk i novi val, pa hip-hop na ovim prostorima živi u sjećanjima i na Facebooku (na drugim društvenim mrežama sve je manje ljudi iz 20. stoljeća).

Ta rock-nostalgija koja, zapravo, obuhvaća vrijeme od kraja pedesetih do kraja osamdesetih – kad se i na našim prostorima rock ponajviše manifestirao – danas se i ostvaruje upravo raznovrsnim diskografskim izdanjima: vrijednim dokumentarističkim kompilacijama ili sve češće zanimljivim vinilnim reizdanjima. Organiziraju se poneki revival koncerti, objavi se povremeno neka monografija ili biografija, organizira se kakva tribina ili tematska večer s prigodnom glazbom u kakvu klubu… I to je sve. ‘Stari dobri rock’n’roll’, kasniji punk i novi val, pa hip-hop na ovim prostorima živi u sjećanjima i na Facebooku (na drugim društvenim mrežama sve je manje ljudi iz 20. stoljeća).

U inozemstvu rock-nostalgija predstavlja business, od lanca rock-restorana i hotela Hard Rock Cafe (onaj zagrebački iz devedesetih s dva ‘f’ u zadnjoj riječi nije imao licencu pa je propao, kao i identično koncipiran Star Rock Cafe u Splitu) do organiziranih turističkih tura po ikoničnim rock-mjestima. Već u susjedstvu, u Ljubljani, možemo biciklima proći trosatnu punk turu koju vodi književnik i novinar Esad Babačič, nekadašnji pjevač punkerskog banda Via Ofenziva.

Izložba memorabilija u Tvornici kulture

Taj posao počiva na jednostavnoj premisi: rock’n’roll je sa svim svojim pojavnostima osigurao dugovječnost, iako u začecima nije tako izgledalo. Kada su Rolling Stonesi započeli ranih šezdesetih, nitko nije mogao zamisliti da će djelovati gotovo šezdeset (!) godina kasnije. Ako ste, naravno, Keith Richards, onda ste također zapanjeni i što ste uopće živi.

No, premda je upravo želja za ponovnim proživljavanjem prošlosti ispravna procjena zbog čega mnoge generacije osjećaju nostalgiju za rockom, poriv je daleko složeniji od toga. Tako to objašnjava Kent Drummond u tekstu za Consumption Markets and Culture, pod naslovom “Rock and roll”.

On definira tezu da u rocku postoje „četiri različita mjesta ikoničnosti kao područja na kojima rock’n’roll ostvaruje utjecaj na potrošače“. On ih identificira kao Privatna koja guraju poriv za održavanjem osobnog odnosa s umjetnikom; Javna: pritisak da se konzumira glazba određenog umjetnika kako bi se održao odnos s drugima u vlastitu okruženju; Zajednička: time se iskazuje potreba za povezivanjem s drugima na iskustvu kao što je koncert uživo, i Kinetička: povezivanje s glazbom kroz potpuno glazbeno i osjetilno iskustvo, kao što je ples. Drugim riječima, doživljaj glazbe putem individualnog slušanja, zajedničkog slušanja, odlaska na koncerte i plesanja.

Sva četiri područja zajedno, u konačnici, vode do petog mjesta: Nostalgičnog.

Nostalgičan je, prema Drummondu, način na koji će vas dojmljiva pjesma, album, izvođač ili koncert nagnati da osjetite takvo iskustvo koje će vas odvesti u ponovno konzumiranje.

Uvjeren sam da bi Kulušić i Lapidarij kao dio zagrebačke turističke ponude u nekom obliku svakako pridonijeli identitetu grada.

Široka dostupnost starije glazbe danas igra veliku ulogu u komercijalizaciji rock glazbe. Diskografske kuće tek su dio poduzeća koja kapitaliziraju prirodu rock’n’rolla, vraćajući odraslu populaciju u dane koji su bili primjeri mladosti i buntovne prirode rocka, ili pumpajući osjećaj kojeg mnogi iz novije generacije žele iskusiti.

I dok se upravo ta nostalgija nastoji s jedne strane kapitalizirati, a s druge ima i edukativnu funkciju, kod nas ćemo, osim u medijima i na YouTube playlistama, naići na vrlo malo revalorizacije rock-nasljeđa, bez obzira na društvenu ili na komercijalnu komponentu. Neki glazbenici su dobili ulicu ili stube (Ivo Robić, Vice Vukov, Milan Mladenović, Branko Črnac Tusta, Karlo Metikoš…), grafit Paraf Punk u Rijeci postao je zaštićeno kulturno dobro, u Zagrebu možemo vidjeti tematski park rock’n’rolla sa skulpturama glazbenika te uz poneki tematski rock kafić kao što je Zvjezdana prašina na zagrebačkoj Savici, ‘stalni postavi’ se time uglavnom iscrpljuju. Povremeno se organiziraju izložbe kao što je ljetos u zagrebačkoj Tvornici bila upriličena izvrsna izložba memorabilija hrvatskih glazbenika, kao i tribine.

Tribina u Tematskom parku rock’n’rolla

Upravo se u tematskom rock’n’roll parku održala vrlo zanimljiva tribina o nekadašnjim zagrebačkim klubovima koju je vodio Hrvoje Horvat, a sudjelovali su Darko Putak, Đelo Hadžiselimović, Tomo Ricov i Tihomir Pop Asanović. Prisjetili su se Lapidarija i Kulušića i njihova neizmjernog značaja za glazbu na području cijele Jugoslavije. Kulušić je s radom počeo još u šezdesetim godinama, a pravu afirmaciju doživio je u osamdesetima i devedesetima kad su u njemu snimljeni i najvažniji live albumi na ovom području.

Sigurno je kako će valorizaciji toga kluba pomoći i već dulje najavljivani trostruki CD Club Collection: Kulušić u izdanju Croatia Recordsa, no bilo bi izvrsno kad bi grad Zagreb poduzeo pravne korake kako bi klub napravio mjestom posebnoga kulturološkog interesa i na bilo koji način determinirao njegovu važnost. Kad je prostor legendarnoga njujorškog kluba CBGB kupio modni dizajner John Varvatos, napravio je svoj dućan, ali je ostavio identičan interijer kluba u koji i dalje hodočaste oni koji žele osjetiti dio rock-povijesti. Uvjeren sam da bi Kulušić i Lapidarij kao dio zagrebačke turističke ponude u nekom obliku svakako pridonijeli identitetu grada.

Da se ne priča koliko bi se majica s motivom zebre iz Kulušića moglo prodati, kao što se milijuni majica s motivom zebre na londonskom Abbey Roadu upravo prodaju u suvenirnici pokraj znamenitog studija i zebre s ovitka istoimenog albuma Beatlesa.

U ljetnim mjesecima nećemo vidjeti apsolutno nikog tko nosi majice s motivima Prljavog kazališta, Parnog valjka ili Gibonnija.

Bacimo li letimično pogled na identifikaciju rock-merchandiseom, vidjet ćemo kako mladi od hrvatskih motiva uglavnom nose motive izvan pop-korpusa, uglavnom punkerske provenijencije. Za razliku od mnoštva stranih rock mainstream izvođača, u ljetnim mjesecima nećemo vidjeti apsolutno nikog tko nosi majice s motivima Prljavog kazališta, Parnog valjka ili Gibonnija. Jedini izuzetak je izvan rock-domene: majice, pa čak i naušnice i šalice s motivom lika Miše Kovača itekako su na cijeni. Suradnja s Hajdukom i službene Hajdukove majice i hoodice s njegovim likom kreirale su dimenziju više. Pritom valja imati na umu i da je Mišo posljednji veliki hit imao prije trideset godina.

Zašto bi mladi danas konzumirali nešto što više aktivno ne postoji a stariji se vraćali u bolju prošlost koja će se, pak, na dobrom dijelu političkih i društvenih razina demonizirati kao jugonostalgija?

Riječki novi val t-shirt

Jednostavno, za mlađu je generaciju njihova znatiželja u želji da dožive nešto što nikada nisu imali dobra podloga za realizaciju takvog iskustva. Upravo onda entertainment industrija može iskoristiti utjecaj nostalgije među onima koji se ne sjećaju razdoblja koje se oživljava. To nije samo odrednica 21. stoljeća; posezanje za boljom prošlošću trend je od sedamdesetih, što pokazuje uspjeh filma Američki grafiti, kao i Prljavog plesa desetljeće kasnije. Oba filma izvrsno igraju na kartu nostalgije. U tom smislu ne čudi veliki uspjeh serijala Crno-bijeli svijet kod nas, kao i dobar odjek serije Dnevnik malog Perice, gdje su s uspjehom dočarane šezdesete i osamdesete. Idealizirana slika prošlosti sigurno priziva ono najbolje što se dogodilo kod starijih, a kod mlađih izaziva strast za onim što nikad nisu proživjeli.

Rock je jedan od medija gdje to može funkcionirati, što primjeri inozemne entertainment industrije neprestano dokazuju. Rock će uvijek biti jedan od najvažnijih glazbenih žanrova, budući da je u potpunosti promijenio različite kulture diljem svijeta čim je nastao. To je u velikoj mjeri bilo povezano s prirodom rocka koji je doveo u pitanje postavljene norme i potaknuo svoje obožavatelje da uživaju u pobuni i mladosti. No, već trideset godina na općoj glazbenoj i kulturološkoj razini, rock gubi svoju opću privlačnost i prihvaćenost, pa ne čudi da se sve češće manifestira rock-nostalgija.

U Hrvatskoj, međutim, to očito baš i ne funkcionira, vjerojatno zato jer se nostalgija na ovim prostorima nije makla dalje od Drugoga svjetskog rata.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Glazba.hr portala.