Pobjeda digitalne nule

Prošli vikend u Pločniku se održalo Opločavanje, sajam ploča nezavisnih izdavača. Okupilo se tako gotovo četrdeset izdavača iz Hrvatske, koji su posjetiteljima ponudili svoja izdanja

Povod je bila promocija nezavisnih izdavača ploča, a i mala proslava dućana PDV-a, koji je napunio deset godina. Na samom kraju sajma, u nedjelju navečer, u podrumu Pločnika zatekao sam opuštenu atmosferu u kojoj su se posjetitelji i izlagači družili uz razgovor o izloženim pločama, pokoje piće i, naravno, glazbu koja izlazi isključivo iz gramofona.

Razgovori o glazbenoj industriji u zadnjih nekoliko godina uz već klasične žalopojke (ubija nas internet, streaming, preskupe karte za festivale, TikTok, dakle sve novo što još ne znamo naplatiti) sadrže i jednu veselu temu, a to su ploče. Točnije rečeno, rast prodaje izdanja na pločama.

Ploče se vraćaju, vesele se diskografi, glazbenici, serviseri i prodavači gramofona. Vjerujem da su sve to brojke točne, iako moram priznati da nisam primijetio da su ploče nekamo otišle. Teško da ćete naći stan pravog ljubitelja glazbe bez pozamašne kolekcije ploča. Pogotovo je to točno za nezavisnu glazbenu scenu i žanrove udaljenije od mainstream produkcije. Ploča je nešto što je relativno jednostavno izdati samostalno, prodati izravno fanovima uz minimalan broj posrednika koji će gricnuti dio zarade.

Ploče se vraćaju, vesele se diskografi, glazbenici, serviseri i prodavači gramofona – vjerujem da su sve to brojke točne, iako moram priznati da nisam primijetio da su ploče nekamo otišle

Ploča sa sobom donosi jednu posebnu vrstu materijalnosti. To je opipljiva manifestacija umjetnosti s kojom smo emocionalno povezani. „Ploču je najlakše prodati, bez obzira na cijenu, najviše zbog toga što je fizičko, opipljivo izdanje. Mislim da to ima više smisla nego kupnja nekog online albuma“, kaže mi Jakov Ramničer, koji drži štand kolektiva Jeboton.

To dokazuju albumi koji se mogu besplatno skinuti na Bandcampu, ali ploče s tom glazbom se i dalje prodaju. Za izdanje na ploči treba napraviti poseban mastering, ali sâm proces nije zahtjevan i po njegovu mišljenju svakako se isplati, iako se narudžbe čekaju nekoliko mjeseci. On i ekipa na štandu također se slažu da je posjedovanje ploča postalo i pomalo u trendu, što je dodatan poticaj za upuštanje taj poduhvat. Hvala društvenim mrežama i hipsterima, u napasti sam da se loše našalim.

Međutim, krije se tu više od pukog trenda i pomalo konzumerističke sklonosti materijalnom posjedovanju. Iz razgovora oko štandova jasno je da je izdavanje glazbe na ploči stvar principa, čin samoidentifikacije kao pripadnika nezavisne scene, iskazivanje ljubavi prema glazbi izdajući je na jedinome dostojnom mediju, ploči. Takav je moj dojam o onome što je Vedran Meniga iz PDV-a tijekom našeg razgovora nazvao „kultura vinila“. Ta kultura ovisi prije svega o nezavisnim izdavačima i cijela ideja ovog okupljanja bila je skupiti ih na jedno mjesto, omogućiti im da se povežu i, naravno, predstave publici.

Iz razgovora oko štandova jasno je da je izdavanje glazbe na ploči stvar principa, čin samoidentifikacije kao pripadnika nezavisne scene, iskazivanje ljubavi prema glazbi izdajući je na jedinome dostojnom mediju, ploči

Organizator PDV-a (kratica inače znači prekomjerna doza vinila) zadovoljan je prvim izdanjem Opločavanja. Iduće izdanje bi voljeli i proširiti dodatnim glazbenim i stručnim sadržajima, kao i većim brojem izdavača iz regije i inozemstva.

„Ploče su postale zanimljive i mainstream diskografiji jer ploča je jedini fizički medij koji je preživio, a to svakako nešto znači. Pokušavalo se s mnogo drugih formata, ali ništa od toga nije se zadržalo. Vinil je ostao jer ima svoju dušu i posebnost. Kad slušaš ploču, ne radiš ništa osim toga. To uvjetuje duljina trajanja jedne strane od 15-20 minuta i zato ploča nikada ne može biti pozadinska glazba jer je moraš okrenuti.“

Foto: PDV

Sve se opet svodi na odnos slušatelja i glazbe. Čini se ploče taj odnos oplemenjuju na mnogo načina, kao što mi je pokazala situacija koju sam promatrao na jednom štandu tijekom sajma. Jedna djevojka je izvlačila ploče iz kutije, a momak sa štanda je spremno ispaljivao „ovo je kao neki beats, vuče na ambijentalno, ali u podlozi su hip-hop bitovi. Ovo je pak jako dobar rep, a na ove dvije su baš sjajni ambijentalni umjetnici.“ Neposredna i angažirana komunikacija o glazbi između dvoje stranaca, vrlo lijepa scena.

Svi posjetitelji su naveli manje-više iste razloge zašto vole ploče: fizički su predmeti, neke su vrlo lijepe, zahtijevaju pažnju, potiču da se slušaju cijeli albumi. Najviše me se ipak dojmio komentar posjetitelja Petra:

„Sviđa mi se da kod ploče nema digitalne nule, nema mrtve tišine, uvijek je nešto.“

Uz sva ova gorespomenuta, još jedno veliko postignuće obične ploče – pobjeda digitalne nule.