Vlahek, Reis, Juranić, Seletković
Trio Elogio: Quasi ritorno
Klasična gitara u domeni suvremene glazbe zauzima poseban, čak i nezahvalan položaj. Njezini tehnički i tehnološki specifikumi, u kombinaciji s jedinstvenom trajektorijom njena povijesnog razvoja, rezultirali su percepcijom gitare kao instrumenta koji često djeluje odvojeno od ostatka suvremenih glazbenih tekovina. Gitaristička literatura nerijetko se percipira kroz jednu specifičnu estetičku prizmu koja se ogleda u skladateljskim rješenjima koja te skladbe, zauzvrat, fiksiraju u stereotipiziranu prošlost i milje.
Trio Elogio
View this post on Instagram
U novije vrijeme, s druge strane, kompozitori djelâ za gitaru sve češće posežu za nesvakidašnjim rješenjima i proširenim izvedbenim tehnikama kako bi obogatili zvučnu sliku svojih skladbi. To je, pak, dvosjekli mač – brojni suvremeni interpreti, a među njima i Petrit Çeku, Pedro Ribeiro Rodrigues i Tomislav Vukšić, navode kako je za suvremenu gitarističku literaturu suradnja kompozitora i izvođača od neizmjerne važnosti, kako bi konačne proizvode tj. skladbe bilo moguće uopće odsvirati.
Trio Elogio / Foto: Matej Grgić
Prije spomenuti glazbenici su, naravno, Trio Elogio, izdanci tzv. zagrebačke gitarističke škole, bivši studenti Darka Petrinjaka, vrsni interpreti i pedagozi čija je misija promicanje suvremenog gitarističkog repertoara te je s tom namjerom priređeno i njihovo novo diskografsko izdanje, naslovljeno Quasi Ritorno (Cantus, 2023.).
Dio skladbi s nosača zvuka trio koncertno izvodi tj. promovira već neko vrijeme pa sam tako svoj prvi doticaj s nekima od njih imao već na 59. Glazbenoj tribini (ali ne i svima, jer sam tom prilikom zakasnio na početak koncerta, mea culpa) te me već tad iznenadilo koliko su pojedine skladbe, bez obzira na raznolikost njihova materijala, odmjerene i, usudio bih se reći, tradicionalne; radi se o skladbama jasnih formalnih obrisa i klasične segmentacije koje svejedno ne zalaze u domenu klišeja.
Trio Elogio / Foto: Matej Grgić
To je jasno već od samog početka, skladbe Acumal Brune Vlaheka, čiji prvi stavak – Energico – počinje upravo tako, postavljajući udarni temelj homofonim slogom koji se polagano raslojava te se početni tematski materijal pojavljuje reinterpretiran, u suptilnijem ruhu iz kojeg se izdvaja tek pokoji, čeznutljivi flažoletni ton. Repriza početnog materijala slušatelja uvodi u drugi stavak (Languido) koji ispunjava ulogu sporog centralnog stavka u klasičnoj trostavačnoj dispoziciji.
Turobnu atmosferu koja se manje ili više neprekinuto održava šest minuta (koliko traje stavak) razbijaju kratki, blještavi ,,španjolski“ momenti, ali, ponovit ću, nimalo intruzivno ili neprimjereno. Taj se, uvjetno rečeno flamenco, element pojavljuje i u trećem stavku, naslovljenom Nobile. Brži tempo ovog stavka omogućuje svoj trojici da se dostojno ,,razmašu“, ali, opet, bez neumjerenosti; konzistentni intenzitet krase pitkost i finoća izvedbe, no i odmjerenost u produkciji, sve do završnog fade outa.
Jedna dimenzija Vlahekove skladbe koja se, nažalost, gubi u snimljenoj verziji je ona prostorna. Naime, u partituri je naznačeno kako bi interpreti u dvorani trebali biti prostorno razmješteni. Na taj bi način skladba trebala dobiti još jednu, nešto drugačiju akustičku dimenziju koja se u ovom slučaju može tek naslutiti. Međutim, ono što se u snimljenoj inačici ne gubi nepogrešivi je dojam da ono što čujete nisu tri gitarista i tri gitare, nego jedan gitarist s tri para ruku i gitarom koja, istini za volju, mjestimice zvuči kao da ima više od šest žica.
Trio Elogio / Foto: Matej Grgić
Ta činjenica svjedoči o općenitoj sviračkoj energiji trija Elogio – fuziji trojice gitarista u, naizgled, jedan organizam koji se samo adaptira sukladno zahtjevima pojedine skladbe, ali bez brisanja njihovih individualnih temperamenata.
Ono što se u snimljenoj inačici ne gubi nepogrešivi je dojam da ono što čujete nisu tri gitarista i tri gitare, nego jedan gitarist s tri para ruku i gitarom koja mjestimice zvuči kao da ima više od šest žica
Sljedeća skladba na meniju ujedno je i nosaču zvuka posudila svoj naslov, Quasi Ritorno portugalskog skladatelja Huga Vasca Reisa. Skladba se sastoji od četiri segmenta, a svaki od njih ima svoj unikatni akustički identitet, bez obzira na to što se radi o glazbenom materijalu koji je naizgled pojavan u sve četiri sekcije. Reisova skladba je, s obzirom na njenu zvučnu sliku, najsuvremenija, iako se kompozitor u kreativnom procesu nije poslužio velikim brojem proširenih izvedbenih tehnika. Riječ je o amorfnoj masi koja se iz segmenta u segment raslojava i rekonstituira, sve dok na prijelazu između trećeg i četvrtog dijela jednostavno ne iščezne te se onda iz tog ništavila ponovno rađa.
Çeku, Rodrigues i Vukšić svoje su temperamente prikazali u sljedećoj skladbi, Trijalogu Zorana Juranića. Maksimalizam (ali ne i neumjerenost) temeljna je odlika ovog djela koje u svojoj trodijelnoj strukturi sadrži pregršt raznoraznih gitarističkih tehnika i stilskih referenci. Imitacija kao princip iznošenja materijala svakog od stavaka omogućila je interpretima da ilustriraju tehničku spremu, ali i individualnost pristupa svakoj od dionica. Juranićeve se glazbene misli tako lančano nastavljaju jedne na druge; taj se vrtlog zvukova smiruje u drugom stavku, ali samo prividno jer je zadatak koji on stavlja pred izvođače – suptilno održavanje istog intenziteta – zapravo još teži.
Mjesto posljednje skladbe na albumu rezervirano je za PerPeTuum Mobile Krešimira Seletkovića, inače zaslužnog i za tonsko snimanje, produkciju i master ovog izdanja. Njegova je skladba nastala na narudžbu Dubrovačkih ljetnih igara za njihovo 64. izdanje te je posvećena upravo ovom triju (velika slova u imenu skladbe korespondiraju s njihovim inicijalima).
Sukladno naslovu, skladba se može okarakterizirati kao kovitlac zvukovnih i ritamskih obrazaca koji je zamišljen kao začarani krug – ljestvični nizovi kreću se uzlazno i silazno bez prestanka tvoreći dojam neprekidne kretnje koja, ipak, postupno pokazuje pukotine na svojoj površini, u obliku (namjernih) ritamskih imperfekcija koje u ovom slučaju dodatno intenziviraju sveprisutni dojam kontroliranog kaosa.
44 minute i 10 sekundi koje su interpretativno duboke, svirački praktički besprijekorne, a za slušanje zahtjevne – i itekako vrijedne uloženog truda
Začarani se krug tako raslojava, a skladba završava obratno od onog kako je počela, postupnim ispadanjem pojedinih instrumenata iz suspenzije i njihovim povratkom u tminu iz koje su proizašli. Kraj je to ne samo Seletkovićeve skladbe, nego i 44 minute i 10 sekundi cjelokupnog izdanja, 44 minute i 10 sekundi koje su interpretativno duboke, svirački praktički besprijekorne, a za slušanje zahtjevne – i itekako vrijedne uloženog truda.
