Vatreni Bersa u Lisinskom

Hrvatska opera od Lisinskog naovamo može se pohvaliti tek dvjema operama koje su postale dijelom standardnoga repertoara, a to su u prvome redu Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca i Nikola Šubić Zrinjski Ivana Zajca. Pomislio bi čovjek da u prvoj polovici 20. stoljeća nije bilo drugih skladatelja ni opernih djela. No u razdoblju od dvadesetak godina nakon otvaranja zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1895., osim Zajčevih, predstavljane su različite opere skladatelja kao što su Franjo Vilhar Kalski, Srećko Albini, pa čak i Vladimir (Vladoje) Bersa. No za njihove opere kao što su Smiljana, Andrija Čubranović, Mozartova smrt ili Maričon malo tko danas i zna, a kamoli da ih poznaje.

Foto: Jasenko Rasol / HRT

U takvome kontekstu rađa se i Der Eisenhammer ili Oganj Blagoja Berse, praizveden 1911. u zagrebačkome HNK-u. Sâm se Bersa, doduše, nadao plasirati svoju operu na sasvim drukčije, znatno kompetitivnije bečko tržište, no od toga je odustao. Na libreto Alfreda Marije Willnera nastaje opera u tri čina, kojoj su suvremenici poput Antuna Gustava Matoša zamjerali nedostatak „nacionalnog“ u njoj. Carl Dahlhaus dobro je primijetio u Glazbi 19. stoljeća da je nacionalno „manje pojam glazbene supstancije, a u većoj mjeri pojam političke i socijalno-psihološke funkcije“. No taj je „nedostatak“ jedan od najvjerojatnijih razloga zbog kojih Oganj nije zaživio na domaćim pozornicama.

Istina jest da je nakon praizvedbe imao popriličan broj izvedbi, postavljan je i u drugim nacionalnim opernim kućama, no tek je 2003. zagrebački HNK upriličio izvedbu njemačkog izvornika. Valjalo je pričekati nešto više od dvadeset godina da bismo ponovno imali prilike (samo) čuti Oganj i uz to se uvjeriti o kakvom je ostvarenju riječ.

Foto: Jasenko Rasol / HRT

Za izvedbu Bersina Ognja potreban je velik ansambl pa smo u ciklusu Kanconijer, zahvaljujući koprodukciji HRT-a, HNK u Zagrebu i KD Vatroslava Lisinskog, imali prilike čuti Zbor i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pojačane Zborom Opere Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu te Dječjim zborom Hrvatske radiotelevizije („odrasle“ zborove pripremili su Luka Vukšić i Domeniko Briški, a dječji Nina Cossetto i Vinko Karmelić).

Uz njih čuli smo izbor ponajboljih solista Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Lenku je tumačila sopranistica Valentina Fijačko Kobić, Roberta Thomsa tenor Stjepan Franetović, Hellwinga bariton Ljubomir Puškarić, Pastora bas Luciano Batinić, dok su prvi i drugi radnik bili bas Siniša Štork i bariton Siniša Hapač. Poseban čar izvedbi dali su dobro uvježbani dječji solisti Marijeta Bošković i Klara Čadež uz koje su kao recitatori nastupili Radhika Schmalz i Mirjan Josip Mundweil.

Najzapaženiji nastup ostvarila je Valentina Fijačko Kobić. Ujednačenim i toplim tonom posebno se istaknula u monolozima drugoga čina, ispjevavajući katkad i suviše patetične stihove. Kristalne visine i punoća glasa u svakoj dinamici bili su sve što je potrebno za izvrsno tumačenje Lenke. Ujednačeno kvalitetan nastup tijekom čitave izvedbe ostvario je i Ljubomir Puškarić, čija je muzikalnost vrlo jednostavno došla do izražaja u Bersinoj partituri.

Foto: Jasenko Rasol / HRT

Ništa manje muzikalan nije bio ni Stjepan Franetović u moćnim nastupima u drugome činu, iako bi njegova uloga bolje odgovarala dramskome glasu. Pastora je briljantno tumačio Luciano Batinić, čija se dramatična interpretacija naturalističkih elemenata u libretu (dok pripovijeda o nesreći u prvome činu) odlično uklopila sa zaokruženim i rezonantnim basovskim tonom.

Foto: Jasenko Rasol / HRT

Zborovima HNK-a i HRT-a nedostajalo je bolje usklađenosti, kao i jasnije dikcije koja bi se probila iznad orkestra što se prostirao pred njima. No Dječji zbor HRT-a zablistao je u svojem nastupu vrlo preciznom intonacijom od koje bi i mnogi „odrasli“ zborovi mogli štošta naučiti. Ostaje samo nadati se da će takav pristup izvedbi djeca zadržati i jednom kad odrastu.

Foto: Jasenko Rasol / HRT

Masivan Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod vodstvom Aleksandra Markovića sjajno je odigrao svoju važnu ulogu. Ipak je riječ o modernističkoj operi na koju je utjecao bogati harmonijski jezik (naročito) simfonijske glazbe kraja 19. stoljeća; uostalom, u vrijeme praizvedbe Ognja Puccini je već etablirani skladatelj, prošlo je oko devet godina od (pariške) praizvedbe Debussyjeve Pelleas et Melissande, a Gustav Mahler je od 1897. do 1907. obnašao dužnost ravnatelja Bečke državne opere.

Time ne sugeriram Bersino epigonstvo nego ukazujem na činjenicu da je za boravka u Beču (1896. – 1899. i 1903. – 1918.) mogao čuti mnoge novosti iz svijeta operne, ali i simfonijske glazbe. No opravdanost golemoga izvođačkog aparata u odnosu orkestar-solist na ovoj je izvedbi došla u pitanje nekoliko puta kada je orkestar preglasavao soliste, naročito u drugome činu kada Robert Thoms suočava Hellwinga s dokazima.

Foto: Jasenko Rasol / HRT

Aleksandar Marković sigurnom je rukom vodio cijelu izvedbu, ne dopuštajući da padne dramaturški intenzitet, a u tome mu je pomoglo i inzistiranje na zasićenome zvuku orkestra koji je prije svega dolazio od gudača, prelijevao se i na puhače, da bi zablistao u veličanstvenom nastupu svih ansambala u trećemu činu. Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije ostvario je vrlo homogen nastup kakav nemamo prilike često čuti na hrvatskim koncertnim pozornicama.

Foto: Jasenko Rasol / HRT

Povod je izvedbi Ognja (prošlogodišnja) 150. godišnjica skladateljeva rođenja i (ovogodišnja) 90. obljetnica smrti. Dvije obljetničke godine izuzetno važnog skladatelja hrvatske moderne svakako su dobar povod da se i njegova sjajna opera izvuče iz zaborava, a raduje i činjenica da će u ovoj postavi Oganj biti ovjekovječen na nosaču zvuka.

Valja se na kraju zapitati zašto Oganj, u ovim dvjema za Bersu obljetničkim godinama, nismo gledali na pozornici u scenskoj izvedbi? Pitanje ostaje „visjeti u zraku“ naročito zato što je cijela podjela solista došla iz Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, uključujući i dio zbora. Uostalom, to je kazalište prije nepunih dvanaest godina u osebujnoj režiji Krešimira Dolenčića postavilo i Bersina Postolara od Delfta. Ta se produkcija, čini se, negdje zagubila.

Promašena je to prilika za Operu nacionalne kuće koja je na programu mogla imati još dvije sjajne hrvatske opere uz standardne Eru i Zrinjskog.

Foto: Jasenko Rasol / HRT