Marc Coppey gost u Plavome ciklusu ZGF
Eksplozivno tumačenje Runtza i Filharmonije
U petak, 15. ožujka, u sklopu Plavog ciklusa Zagrebačka je filharmonija nastupila s rasporedom sastavljenim od Simfonijskog kola, op. 12 Jakova Gotovca, Elegije za violončelo i orkestar, op. 24 Gabriela Fauréa, Prvog koncerta za violončelo i orkestar u a-molu, op. 24 Camillea Saint-Saënsa i Koncerta za orkestar Béle Bartóka. Solist je bio violončelist Marc Coppey, a koncertom je ravnao Dawid Runtz.
Kako je Dawid Runtz rekao u nedavnom intervjuu za ovaj portal, „hrvatska glazba je nešto o čemu se jedino Hrvati mogu starati“. Međutim, svojim je djelovanjem šef dirigent Zagrebačke filharmonije pokazao da – iako dolazi iz inozemstva – itekako brine o hrvatskoj glazbi, a jedan od načina na koje to čini uvrštavanje je djela naših autora u filharmonijski repertoar.
Pritom, naravno, nije odolio ni jednom od najpopularnijih skladbi hrvatske orkestralne literature, Gotovčevu Simfonijskom kolu iz 1926., koje je odabrao za početak koncerta. Dinamično, gotovo eksplozivno tumačenje Runtza i Filharmonije istaknulo je sve kvalitete partiture, od snažnoga ritmičkog impulsa preko bogatoga kolorita, oštrih kontrasta i blještave instrumentacije do postupne gradacije prema ekstatičnom završetku.
Pritom su se jasno čuli rezultati Runtzove brige o postizanju ravnoteže zvuka orkestra – o čemu je također govorio u spomenutom intervjuu – te mu je uspjelo ono što je uspjelo rijetkim dirigentima prije njega: čist, snažan, ali ne i sirov zvuk limenih puhača, koji ni u jednom trenutku ne nadglasava ostatak orkestralnog korpusa, već se plemenito i skladno uklapa u njegovu teksturu. dobro napisana i briljantno orkestrirana da zvuči dobro u svakoj korektnoj izvedbi, a izvedba koju smo čuli u petak bila je odlična.
Simfonijsko kolo najuspjelija je Gotovčeva skladba za simfonijski orkestar, koja je – usprkos konzervativnom izričaju oslonjenom na folklor – toliko dobro napisana i briljantno orkestrirana da zvuči dobro u svakoj korektnoj izvedbi, a izvedba koju smo čuli u petak bila je odlična.
Uslijedile su dvije skladbe francuskih autora, u kojima je solist bio Marc Coppey. Rođen 1969., ovaj francuski violončelist smatra se jednim od najuglednijih europskih izvođača na tom glazbalu, a zagrebačkoj se publici predstavio djelima svojih zemljaka Gabriela Fauréa i Camillea Saint-Saënsa.
Fauréova Elegija nastala je 1880. godine. Izvorno je napisana za violončelo i klavir, a popularnost koju je ubrzo stekla navela je skladatelja da je šest godina kasnije obradi za violončelo i orkestar. Riječ je o kompaktnom djelu koje, usprkos kratkom trajanju, donosi čitavu paletu ugođaja i emocija, ali ne na narativni, već na pjesnički način: Fauré je bio majstor u postizanju emocionalnosti i dubine ekonomičnim i suptilnim sredstvima, što je zorno prenio Marc Coppey rafiniranom, muzikalnom i nenametljivom izvedbom koja je u potpunosti odgovarala ugođaju ovog djela.
Saint-Saënsov Prvi koncert za violončelo i orkestar u a-molu iz 1872. ubraja se u njegova najpoznatija djela i jedan je od stupova čelističkog repertoara. Tri sekcije ovoga koncerta izvode se u kontinuitetu, a njegovi su najvažniji elementi transformacija tematskog materijala po uzoru na Liszta, te kontrast kao pokretačka snaga kompozicije.
Marcu Coppeyju Saint-Saëns je u petak manje odgovarao od Fauréa: iako je svirao čisto i tehnički suvereno, činio je to bez strasti, a u tonu njegova Van Wilgenburga što ga je 1711. u Veneciji izgradio Matteo Goffriller nije bilo dovoljno dinamike i snage da bi se ravnopravno nosio s orkestrom. Coppeyjevoj je izvedbi, ukratko, nedostajalo ono nešto što bi ga razlikovalo od drugih interpreta ovoga popularnog djela.
Drugi dio večeri ispunio je Koncert za orkestar iz 1943., posljednje dovršeno djelo Béle Bartóka. Napisao ga je dvije godine prije smrti u Sjedinjenim Državama na narudžbu Sergea Koussevitskog, a odmah nakon praizvedbe djelo je postiglo veliku popularnost koja traje do današnjih dana.
Ideja skladbe bila je da se razni instrumenti u orkestru tretiraju solistički, a tom su zadatku uspješno odgovorili odlični solisti Filharmonije. Čuli smo vrlo dobru izvedbu ovoga intrigantnog i zahtjevnog djela, kojoj se može prigovoriti ritmičko razilaženje u drugom stavku, no mora se pohvaliti muzikalnost, formalna preglednost i uravnoteženost zvuka koje su postigli Zagrebačka filharmonija i Dawid Runtz.