šef dirigent Zagrebačke filharmonije
Dawid Runtz: „Mislim da je vrijeme ponovnog rođenja klasične glazbe tek pred nama“
Eminentni poljski dirigent s adresom u Varšavi Dawid Runtz postao je važno je ime hrvatske glazbene scene. Kao šef dirigent Zagrebačke filharmonije u posljednje tri godine oblikovao je programe tog uglednog hrvatskog orkestra te promišljao i poticao brojne nove projekte posvećene promociji hrvatske, ali i poljske glazbe u Hrvatskoj. Upravo smo o tome, kao i o brojnim drugim temama vezanima uz glazbu kao poziv, razgovarali nakon jednog orkestralnog pokusa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu
Uz Runtzowe (mlade) godine, u kontekstu profesionalnih angažmana i umjetničkih dosega redovito se ističu vrsno dirigentsko umijeće, profinjenost osjećaja za glazbu, odvažnost i ambicioznost odabira repertoara, kao i vrsna komunikacija s glazbenicima koja rezultira dojmljivim i ekspresivnim izvedbama djela. Izniman talent Dawida Runtza prepoznao je renomirani dirigent Antoni Wit, u čijoj je klasi Runtz diplomirao na Glazbenom sveučilištu Frédérica Chopina.
Nakon debitantskog nastupa godine 2016. nastupao je kao gostujući dirigent s većinom najuglednijih poljskih orkestara i stekao je reputaciju jednog od najkarizmatičnijih dirigenata novije generacije. Već od 2017. godine glavni je dirigent Poljske kraljevske opere, dok je položaj šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije naslijedio u siječnju 2021. od austrijskog dirigenta Davida Danzmayra.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Sada ste već tri godine na čelu Zagrebačke filharmonije, koji su bili ciljevi koje ste htjeli ostvariti, uočavate li promjene u orkestru od Vašeg dolaska?
S obzirom na to da je Zagrebačka filharmonija orkestar s dugom tradicijom, moj je posao bio zadržati razinu orkestra i nastaviti razvoj te tradicije. Moram napomenuti da je dio vremena od mog dolaska uzela pandemija, a potom je dvorana Lisinski u kojoj Filharmonija radi bila oštećena u potresu i nismo mogli svirati. Stoga sam dosta kasno čuo orkestar u Velikoj dvorani. Pokuse smo održavali u Maloj dvorani gdje se nije moglo raditi na balansu zvuka i detaljima interpretacije. Nastupali smo u prostorima kao što su Tvornica Kulture i restoran Globus odnosno mjestima na kojima se klasična glazba rijetko izvodi.
Ipak, uvijek sam se jako brinuo za postizanje balansa orkestra, posebno između limenih i drvenih puhačkih instrumenata. Mislim da smo se glazbenici i ja dobro razumjeli u tome. Fokusiram se na svoj svakodnevni rad u orkestru. Svaki koncert pripremam kao da je posljednji, pokušavajući uvijek dobiti maksimalne mogućnosti od orkestra. Od mog dolaska zaposlili smo mnogo novih ljudi, a održali smo i neke koncerte u inozemstvu.
Svaki koncert pripremam kao da je posljednji, pokušavajući uvijek dobiti maksimalne mogućnosti od orkestra
Posebno se ponosim što sam razvio dodatne aktivnosti u Filharmoniji; prvenstveno Festival Dore Pejačević, zatim snimanje nosača zvuka za etiketu Naxos s djelima hrvatskih skladatelja te novi festival Zagrebačko glazbeno proljeće koji pokrećemo ove godine u suradnji s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog. U dogovoru smo već i za festival 2025. godine, koji ćemo posvetiti Stjepanu Šuleku i kontekstu glazbe njegova vremena.
Moram reći da je rad s ovim orkestrom bila velika prilika za mene da se razvijem kao dirigent. Ovdje sam se susreo s iskusnim glazbenicima koji imaju višegodišnje iskustvo i koji su svirali s mnogim vrhunskim i legendarnim dirigentima među kojima su Milan Horvat, Pavle Dešpalj i Lovro von Matačić. Iako ih nisam poznavao, oni su stvorili zvuk ovog orkestra. I ovo što čujemo danas rezultat je rada velikih dirigenata iz prošlosti. Ja se trudim biti dobar nastavljač ove ideje.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Na koji način ste repertoar orkestra prilagodili svojoj viziji zvuka koju želite postići?
Pogledate li koncerte u sezoni, uočit ćete da ih započinjem Mozartovim djelima. Jer je on poput oca svim kasnijim skladateljima, a njegova je glazba izvrsna za organiziranje orkestra. U njoj se mogu čuti svi detalji. Iako orkestar još uvijek najbolje zvuči u romantičkim programima, vjerujem da je dobro izvoditi različitu glazbu, a ne samo ono u čemu se netko dobro osjeća. U tome im može pomoći glazba iz razdoblja klasicizma, koje je još uvijek premalo na repertoaru, a omogućuje orkestru da se razvija i dobije zdrave proporcije.
Koji su temeljni uvjeti za unaprjeđenje rada Zagrebačke filharmonije u cijelosti? Na koji način dodatno potičete glazbenike da se usavršavaju u svom poslu?
Najveći je izazov učiniti orkestar prisutnijim i prepoznatim na međunarodnoj sceni. Prvi je korak u tom smjeru suradnja s izdavačkom kućom Naxos koja predstavlja svjetsku platformu za promociju orkestra. Riječ je o ediciji posvećenoj hrvatskoj glazbi za koju nam je plan snimiti dva CD-a godišnje. Započeli smo s djelima Borisa Papandopula i Stjepana Šuleka, a ove godine nastavljamo s Dorom Pejačević.
Vjerujem da je dobro izvoditi različitu glazbu, a ne samo ono u čemu se netko dobro osjeća
Također, mogu ponosno reći da sam prije dvije godine inicirao komorni glazbeni ciklus Zagrebačke filharmonije u suradnji s HNK Zagreb, koji se odvija svake nedjelje u jutarnjoj matineji u foajeu HNK. Osim zanimljivog koncertnog događanja, moja je glavna ideja bila omogućiti glazbenicima da sviraju u manjim sastavima, što omogućuje njihovo napredovanje unutar orkestra.
U Zagrebačkoj filharmoniji također dajete mnoge prilike članovima orkestra da se predstave kao solisti, jesu li oni svjesni vrijednosti takvih prilika?
U našem orkestru ima mnogo glazbenika koji bi mogli biti solisti. Za njih je uvijek posebna prilika kad mogu nastupiti ispred kolega i nevjerojatno je koliko članovi orkestra podržavaju takve glazbenike. Kao u svakoj radnoj okolini, postoje skupine ljudi koje su više ili manje prijatelji, ali u takvim situacijama, svi su podrška jedni drugima. To mi se jako sviđa. Tako da ćemo nastaviti s tom praksom. To je na neki način i ukazivanje časti glazbenicima koji su motivirani da rade na sebi. Najgore što se može dogoditi orkestru je rutina. Kad se glazbenicima da zadatak napraviti nešto više, onda se oni razvijaju, no time se razvija i cijeli orkestar.
Kakav je Vaš osjećaj i odnos prema glazbenicima u orkestru?
Mislim da se međusobno poštujemo. Oni znaju da ih ja poštujem, oni mi vraćaju istom mjerom. Uz uobičajene manje poteškoće svojstvene svakom orkestru, od discipline na probama pa do korištenja mobitela, mi nemamo većih problema.
Kako je došlo do suradnje s etiketom Naxos i planirate li međunarodna gostovanja, nove suradnje s orkestrima i institucijama u inozemstvu?
Maestro Antoni Wit, koji je dugogodišnji suradnik Naxosa, pohvalio je orkestar nakon sudjelovanja u Međunarodnom natjecanju mladih dirigenata Lovro von Matačić te smo razgovarali o tome kako otvoriti put Zagrebačkoj filharmoniji prema međunarodnom tržištu. Tako se rodila ideja o pokušaju uspostavljanja suradnje s Naxosom, koja je potom i ostvarena. Trenutno smo i u pregovorima za turneju od četiri koncerta u Njemačkoj. Mislim da je to dobar put prema našem cilju predstavljanja orkestra u inozemstvu, što je danas iznimno teško i veoma skupo.
U suradnji smo s milanskim orkestrom I Pomeriggi Musicali koji će nas ugostiti na dva koncerta u siječnju 2025., a potom doći u Zagreb nešto kasnije. Također, od kolovoza prošle godine imamo novo vodstvo s novim pristupom kojemu je cilj uspostaviti nova partnerstva s nekoliko festivala u regiji.
Možete li nam reći nešto više o dodatnim projektima Zagrebačke filharmonije koje ste spomenuli i idejama za budućnost?
Mislim da bismo trebali iskoristiti svaku prigodu za promoviranje glazbe i kulture. Hrvatska glazba je nešto o čemu se jedino Hrvati mogu starati. Ideja za Festival Dore Pejačević došao je uz njezinu obljetnicu. Kad sam slušao njezinu simfoniju koju ćemo snimiti i objaviti za Naxos naredno ljeto, saznao sam da je na repertoaru orkestra zadnji put bila prije 20 godina, što je velika šteta. Tad sam se susreo s akademkinjom Koraljkom Kos, vodećom stručnjakinjom za Doru Pejačević, i počeli smo razmišljati što napraviti.
Mislim da bismo trebali iskoristiti svaku prigodu za promoviranje glazbe i kulture – hrvatska glazba je nešto o čemu se jedino Hrvati mogu starati
Moja je ideja bila organizirati multidisciplinarni festival pa smo uključili Muzej grada Zagreba koji je napravio izložbu u suradnji s našičkim muzejom, koji donosi eksponate Dore Pejačević u Zagreb.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Imali smo projekciju dokumentarnog filma o Dori Pejačević te smo imali simfonijski, komorni koncert i klavirski recital. U projekt smo uključili i Muzičku akademiju iz Zagreba, a održali smo i dječju priredbu o Dori. Htio sam obuhvatiti više polja.
Nastavljajući ideju ovog festivala nastala je i suradnja s Koncertnom dvoranom Lisinski u obliku novog festivala, Zagrebačko glazbeno proljeće, koji će biti održan krajem travnja. Ove godine nećemo imati previše vremena za planiranje, s obzirom na to da su i Koncertna dvorana Lisinski i Zagrebačka filharmonija imali promjene menadžmenta, ali već u 2025. godine bit će pozvano više orkestara iz Zagreba i inozemstva.
Što bi po Vama bio najveći uspjeh u radu sa Zagrebačkom filharmonijom?
Za mene bi najveći uspjeh bio taj da za svaki koncert dvoranu Lisinski imamo ispunjenu publikom. Nije lako dovesti novu publiku na koncerte. Živimo u brzom svijetu u kojem ljudi sve žele dobiti instant i teško je uvjeriti nekog da dođe na koncert Filharmonije pa sjedi dva, dva i pol sata. Mislim da je to izazov za sve institucije danas.
Planirate li u tom smislu uvesti novine u koncertnoj sezoni?
Da, planiramo uvesti niz obrazovnih koncerata. Mislim da možemo pokušati privući tinejdžere i srednjoškolce; nadu polažem u djecu, mladi su i možemo utjecati na njih. Vidio sam crno-bijele fotografije Filharmonije kada je njome ravnao mladi Kazushi Ono. Tada je dvorana bila toliko puna da su morali postaviti dodatne stolce na scenu. To mi je želja i san ostvariti. Nešto slično ostvarili smo na Filharmonijskom balu kad smo uveli tri reda sjedalica na sceni iza orkestra, što mi je dalo malo nade da idemo u pravom smjeru.
Za mene bi najveći uspjeh bio taj da za svaki koncert dvoranu Lisinski imamo ispunjenu publikom
Koja su iskustva u radu s filharmoničarima bila izvan uobičajenih okvira?
Svakako prekid izvedbe Alpske simfonije Richarda Straussa zbog zvonjave mobitela. Zatim smo promijenili program koncerta na dan objave rata u Ukrajini, što je bila hrabra odluka u tom trenutku. Mislim da smo bili među prvim orkestrima koji su odlučili pokazati solidarnost s Ukrajinom.
Imate li preferencije među hrvatskim skladateljima? Jeste li do sada izvodili djela hrvatskih autora s drugim orkestrima izvan Hrvatske?
Primjerice, s Radijskim orkestrom iz Katowica izvest ću Kolo Jakova Gotovca, a rado bih preporučio djela Dore Pejačević, Stjepana Šuleka i Borisa Papandopula. Preslušao sam brojna njihova djela i u repertoar Zagrebačke filharmonije uključio ona koja su mi se najviše svidjela. Za njih svakako smatram da ih se treba promovirati izvan granica Hrvatske. Što se tiče tiskanja nota, cijenim rad Muzičkog informativnog centra i Cantusa, ali postoje još stotine neobjavljenih skladbi, među kojima je i Šulekova 8. simfonija koju smo svirali iz rukopisa. Za nas je to bilo zahtjevno, ali smo uspjeli. Ipak, teško da će netko izvan Hrvatske moći svirati tu glazbu bez tiskanog materijala.
Postoje još stotine neobjavljenih skladbi, teško da će netko izvan Hrvatske moći svirati tu glazbu bez tiskanog materijala
Kako ste doživjeli Doru Pejačević u ulozi skladateljice i pijanistice?
Ono što mi je iznimno u vezi s Dorom jest da je ona bila dominantno samouka u skladanju, što govori o tome koliko je bila talentirana. U njezinim djelima moguće je čuti inspiraciju Richardom Straussom i svim velikim romantičkim uzorima, što je prirodno. Brojni su skladatelji bili motivirani najvećim skladateljima tog vremena. Čak je i Blagoje Bersa bio inspiriran Richardom Straussom te načinom na koji je tretirao orkestar.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Kako doživljavate suvremenu glazbu u kontekstu programiranja sezone, s obzirom na to da ste imali dosta iskustva, u Poljskoj i Hrvatskoj? Koji su problemi koje uočavate?
Ne sumnjam u to da se dobra suvremena glazba treba izvoditi. Ponekad mi se čini da su ljudi skeptični oko suvremenog repertoara, ali onda se sjetim povijesti glazbe i činjenice da su svi skladatelji bili suvremeni u svoje vrijeme te im često glazba nije bila prihvaćena. To je dio života skladatelja, a povijest će presuditi oko toga koja će glazba odnosno koji će skladatelji biti dovoljno dobri.
Zanimljiva je priča o Stjepanu Šuleku koji nije bio u skladu s vremenom u kojem je skladao. Iako je živio u 20. stoljeću, njegova je glazba zvučala kao da je pod utjecajem 19. stoljeća i skladatelja poput Brahmsa. Ljudi su zbog te asinkronosti zanemarivali njegovu glazbu. S druge strane, kad smo zadnji put izvodili Šulekovu 8. simfoniju, publika je ‘poludjela’ za izvedbom. Mišljenje i ukus publike se mijenja. Možda je stvar vremena koje treba proći, potreban je svjež pogled prema prošlosti.
Koje je Vaše iskustvo u radu sa suvremenim skladateljima?
U prigodama suradnje sa živućim skladateljima, ono što volim je to što mogu uspoređivati svoju interpretaciju i imaginaciju s izvorom odnosno samim skladateljem. Meni je krajnje fascinantno kad imam priliku s njima zajednički kreirati izvedbu. Divno je promatrati evoluciju odnosa prema partituri kroz stilska razdoblja, od baroka, preko klasike pa sve do suvremenih partitura, u kojima je tendencija definiranje maksimalnih detalja.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Trenutno radite intenzivno na polju opere i simfonijskog repertoara, koje su specifičnosti u tim ulogama?
Herbert von Karajan rekao je da je dirigiranje samo simfonijskog ili samo opernog repertoara poput vožnje auta s tri kotača. Dakle, jedan repertoar ne čini cjelokupnog dirigenta. Njegov savjet za početak rada mladog dirigenta je rad u operi, jer je on najizazovniji. Osim što morate pripremiti orkestar, morate raditi i s pjevačima te spojiti sve elemente u cjelinu, uz scenski pokret – što je najzahtjevnije. Na sceni je i zbor, ansambl je velik te se mnogo toga događa istovremeno, zato je dirigiranje opere izazovno i zahtjevno.
Moram priznati da mi je, od kad radim kao operni dirigent, dirigiranje simfonijskim orkestrom jednostavnije. Kod ravnanja simfonijskim orkestrom mogu izraziti sve svoje ideje. U operi smo često ograničeni; primjerice, kod pjevača prilagođavamo tempo zbog njihova daha, ali to činimo i zato što vodimo računa o jasnoći teksta odnosno njegovoj recepciji kod publike. U simfonijskoj glazbi dirigent od početka do kraja može kreirati svoju viziju, što je glavna razlika u dirigiranju opernog i simfonijskog programa.
Najteže mi je inače odgovoriti na pitanja tipa najdraži skladatelj ili glazbeno razdoblje
Preferirate li konkretno određeni repertoar?
Moj je posao dirigirati sve. Još sam u godinama u kojima želim iskusiti cijeli glazbeni svijet i ne mogu se opredijeliti za određeni repertoar. Najteže mi je inače odgovoriti na pitanja tipa najdraži skladatelj ili glazbeno razdoblje. Rekao bih da mi je ovog tjedna omiljeni skladatelj Beethoven, dok mi je za vrijeme pripreme koncerta s Lutoslawskim bio Lutoslawski. Pristupam tako da se zaljubim u partituru koju radim; kad imam osobni stav i odnos prema djelu, onda se uspijem povezati sa skladateljem i mislim da to ljudi mogu čuti.
Kad dirigiram Mozartovim djelima, moja gesta mora biti drukčija od ravnanja Lutoslawskim. Zato je važno razumjeti pozadinu djela; kad pročitate biografiju djela, otkrivaju se detalji, kao npr. zašto je Beethoven u drugom stavku Eroice skladao posmrtnu koračnicu? On je, naime, točno u to vrijeme, u dobi od trideset i jedne godine, saznao da će izgubiti sluh. Drugi je stavak napisao u trenutcima teške depresije. Stoga, kad znate takve detalje, osjećate bit te glazbe. To nisu samo note, potrebno je saznati i ono što je iza toga. To volim kod glazbe. Ona uvijek nešto govori.
Dawid Runtz i Zagrebačka filharmonija / Foto: Natjecanje Matačić
Na koji način pristupate dirigiranju simfonijskom orkestru, s obzirom na mogućnosti koje Vam se nude?
Postoje dva pristupa dirigiranju: tzv. old school (stara škola), autoritativan i moderniji pristup koji daje više prostora glazbenicima za izražavanje vlastitih ideja o izvedbi, a kojem sam ja skloniji. Glazbenici, koji su izvrsni u svojem poslu, često mi daju ideje koje sam nisam mogao izmisliti. Posebno u izvedbama solističkih dionica kod puhača. Pokušavam pomoći glazbenicima i učiniti ih boljima, to je moj posao. Zvuči vrlo jednostavno kad se kaže da je potrebno da se glazbenici čuju, ali potrebno je da se međusobno slušaju i da su svjesni u kojem kontekstu sviraju unutar kompleksnosti djela.
Sve nekadašnje filozofije o barijerama između dirigenta i glazbenika više nisu relevantne
Naravno da imam svoju viziju glazbe kad studiram partituru, ali se može dogoditi da me solist na probi uvjeri kako je njegova izvedba bolja pa mu dopustim da svira na svoj način, što je i prirodnije. Glazbu doživljavam poput ljudskog bića. Sve nekadašnje filozofije o barijerama između dirigenta i glazbenika više nisu relevantne. Smatram se glazbenikom, a ne dirigentom. Što sam bliži ljudima, oni više prate moje ruke; razumiju i najmanje pokrete.
View this post on Instagram
Često dirigiram napamet, što ne radim jer je efektno ili kako bih se pravio važan, već zato što onda imam slobodne oči. Ne trebam pratiti note, nego mogu gledati glazbenike, motriti što oni znaju. Najljepši je osjećaj kad su nam tijekom izvedbe pogledi povezani, tad se stvara neka čarolija, zajedno muziciramo i dovoljan je jedan pogled da se razumijemo. To se ne događa u suradnji sa svim orkestrima nakon jednog koncerta. Zagrebačka filharmonija i ja surađujemo već tri godine. Za ovako nešto treba vremena.
Što Vam je donijela i omogućila pozicija šefa dirigenta, koliko je pomogla u Vašem razvoju?
Kao šef dirigent postajete odgovorni, dok kao gost možete jednom dobiti poziv i više se ne vratiti. Međutim, ako ste šef dirigent i imate ‘svoj’ orkestar, možete raditi više i dublje na detaljima, biti hrabriji u svojim idejama, eksperimentirati i to sve sa svrhom pronalaska najboljega zvuka. Postoje stotine interpretacija i načina izvedbe, ali svi moramo izabrati samo jedan. Moj je posao naći kompromis.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Koliko je za Vašu karijeru bila ključna veza s profesorom Antonijem Witom?
Studiranje u njegovoj klasi bilo je najbolje što sam mogao zamisliti u svom životu. U srednjoj sam školi namjeravao studirati kompoziciju, bio sam čak i nešto uspješan na tom području jer sam osvojio dvije međunarodne nagrade, ali sam shvatio da je ovakav način rada s ljudima bliži mojoj osobnosti. Iako volim biti sam i izoliran sa svojom partiturom, najviše me usrećuje kad mogu s drugima razmijeniti svoje ideje i glazbene osjećaje. Tako sam se odlučio prijaviti na Glazbeno sveučilište Frédérica Chopina u Varšavi.
Bila mi je namjera preseliti iz rodnog grada u Varšavu, samo u slučaju da budem primljen u klasu maestra Wita. Jer u glazbenom svijetu nije bitno gdje studirate, već s kojim profesorom radite. U njegovoj je klasi bilo samo jedno slobodno mjesto za koje je on odabrao mene. Studiranje je bilo vrlo zahtjevno. Sjećam se kad sam došao na prvi sat, morao sam dirigirati Mozartovom Simfonijom br. 40. Tom sam prilikom stavio partituru na stalak i on je rekao: „Savjetujem Vam da na mojim satovima ne koristite partiture.“
To je bio početak i temelj mog budućeg načina razmišljanja. Mislim da sam tada ostavio dobar utisak na njega, jer sam zaista zaklopio partituru i vratio mu je. Iako nisam planirao dirigirati napamet, toliko sam dobro znao djelo da sam to mogao učiniti. Imali smo satove dvaput tjedno; kad smo obrađivali simfoniju, utorkom smo dirigirali prvi i drugi stavak, a subotom treći i četvrti. U jednom tjednu nastudirali smo jednu simfoniju.
Sjećam se, bio sam kao lud za vrijeme studija; moja su dva cimera iz sobe studentskog doma godinama kasnije pričali kako sam se znao buditi usred noći da provjerim tko svira prvi solo, prvi rog ili drugi. Zato što je profesor Wit za vrijeme predavanja često znao usred dirigiranja zastati i pitati: „Tko svira ovaj solo?“ I ako ste odgovorili rog, on bi vas ispravio i rekao: „Ne, to je drugi rog.“ Bio je veoma precizan i to je prenosio na nas. Smatrao je ključnim detaljno poznavanje partiture, stoga me je takav rad tijekom pet godina studija osposobio da tako nastavim i dalje.
Bio sam kao lud za vrijeme studija; moja su dva cimera iz sobe studentskog doma godinama kasnije pričali kako sam se znao buditi usred noći da provjerim tko svira prvi solo, prvi rog ili drugi
Antoni Wit je često dolazio kao gost dirigent u ZF. Osim toga, bio je predsjednik žirija prošlogodišnjeg 8. Međunarodnog natjecanja mladih dirigenata Lovro von Matačić koje se odvija u partnerstvu sa Zagrebačkom filharmonijom. Tjednima nakon toga mi je u telefonskom pozivu rekao da me promatrao za vrijeme svog boravka u Zagrebu i da je sretan jer se nisam promijenio kao osoba te da je u mojoj glavi sve „na pravom mjestu“. Rekao mi je da je bilo mnogo kvalitetnih mladih dirigenata koji su promijenili svoju osobnost razvojem karijere, stoga mi je ovo bio veliki kompliment s njegove strane.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Na čemu temeljite svoj autoritet u orkestru?
Najvažnije je biti pripremljen. Neki su mi orkestralni glazbenici rekli da im je dovoljno samo nekoliko minuta na probi da prepoznaju radi li se o dobrom dirigentu ili pozeru. U ovoj profesiji možete dosta glumiti: lijepim pokretima, ponašanjem, ali to nije umijeće dirigiranja. Mi nismo glumci. Mi smo glazbenici s idejom koju želimo proširiti među ljudima i učiniti orkestar boljim. Wit je uvijek imao vrlo jasnu ideju o interpretaciji, gledao sam njegove orkestralne probe i on je uvijek radio vrlo duboko s orkestrom.
Neki su mi orkestralni glazbenici rekli da im je dovoljno samo nekoliko minuta na probi da prepoznaju radi li se o dobrom dirigentu ili pozeru
Ali njegov je pristup glazbenicima sličniji dirigentima prošlih generacija koji su davali konkretne upute o izvedbi, radije nego molili izvođače da rade na zajedničkoj viziji. Takav pristup čini razliku, posebno danas jer živimo u drugačijem vremenu kada je razina kvalitete orkestara znatno viša nego prije, a glazbenici obrazovaniji. Vrijeme globalizacije dovelo je do toga da se može lako putovati i pohađati majstorske seminare diljem svijeta, imamo YouTube na kojem se može učiti od najboljih majstora i stalno raditi na sebi.
Što je po Vama ključno u dirigentskoj ulozi?
Dobro obrazovanje je temelj, a potom je važna osobnost. Mi smo ono što jesmo. Ne možemo glumiti da smo netko drugi, jer nije iskreno. Ljudi to mogu osjetiti. Ako u glazbi i umjetnosti nisi iskren, onda si promašio područje. Kako sam već ranije istaknuo, glazba je poput ljudskog bića. Nije samo važno kako radite s ljudima unutar orkestra, već na koji način radite sami sa sobom. Kao dirigent morate stalno učiti i morate voljeti učiti, imati samodisciplinu i želju za napredovanjem. Međutim, ne treba zaboraviti i to da što je dirigent manje vidljiv na sceni, ostaje više prostora za glazbu. Po receptu: manje ega, više glazbe.
Ako u glazbi i umjetnosti nisi iskren, onda si promašio područje
I sam često promišljam o dirigentskoj ulozi. Dirigent treba shvatiti činjenicu da će – iako stoji nasuprot orkestru i želi pokazati koliko je dobar – orkestar nastaviti svirati ako on prestane dirigirati. Jer su dobri glazbenici i to mogu napraviti. Potrebno je vjerovati ljudima. Ponekad me glazbenici iz orkestra mole da budem autoritativniji, jer su svjesni da mogu raditi u oba smjera. To ovisi o vezi između dirigenta i orkestra. Imam dosta alata s kojima mogu raditi s ljudima. Glazba zahtijeva disciplinu. Ako je s disciplinom sve zadovoljeno, onda ostaje mjesta za stvaranje glazbe.
Foto: Filip Popović/ZGF
Kakve su perspektive mladih dirigenata danas, prema Vašem iskustvu? Možete li usporediti hrvatske i poljske uvjete, s obzirom na to da ste se imali priliku do sada upoznati s ovdašnjim prilikama? Biste li mogli savjetovati svoje mlađe kolege?
Ima iznimno mnogo kvalitetnih dirigenata, ali nema dovoljno orkestara. Jedini sam od pet studenata u klasi koji je ostao profesionalno aktivan. Profesionalan svijet je veoma težak i hermetičan. Sjećam se da sam za vrijeme studija stalno pohodio probe filharmonije s vlastitim partiturama i promatrao druge (dobre i loše) dirigente. Moj je profesor govorio kako se najbolje uči na pogreškama i to, po mogućnosti, na tuđima.
U Zagrebu mladi dirigenti rijetko pohađaju naše probe, što me na početku mog boravka dosta iznenadilo
Ne postoji bolji način za učenje dirigiranja od promatranja drugih glazbenika. To nije moguće ostvariti s YouTubeom, kao ni s dva klavira u učionici. U Zagrebu mladi dirigenti rijetko pohađaju naše probe, što me na početku mog boravka dosta iznenadilo. Smatram da bi za njih Filharmonija trebala biti drugi dom. A naša su vrata uvijek otvorena za sve. Osim slušanja, preporučujem i da pokušaju razbiti strah, ako ga imaju, te da razgovaraju s dirigentima. Mi često imamo vrlo dobre gostujuće dirigente.
Kroz Vaš rad je vidljivo da ste surađivali s nekoliko mladih orkestara u različitim zemljama. U Zagrebu smo Vas nedavno imali priliku vidjeti na projektu sa zagrebačkom Muzičkom akademijom, s kojom ste nastupili u okviru ciklusa Lisinski subotom. Kakvo je to bilo iskustvo?
Da, u toj sam prilici ravnao, među ostalim, Koncertom za orkestar Lutoslawskoga koji su studenti imali priliku prvi put izvoditi te su bili iznimno uzbuđeni. To se uzbuđenje moglo snažno osjetiti, a proširilo se i publikom koja je definitivno bila element izvedbe. Moglo se osjetiti da slušaju i to je bilo čarobno. Mislim da sam počeo shvaćati zašto su Claudio Abaddo, Ricardi Mutti i Seiji Ozawa osnovali privatne orkestre mladih. Jer je to za njih bila svježa energija.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Mladi orkestri imaju nešto što su profesionalni orkestri izgubili, ne govorim o Zagrebačkoj filharmoniji ovdje, ali ponekad se čini da je neke orkestre preuzela rutina. A mladi zagrebački studenti bili su silno koncentrirani i fokusirani na probama na kojima je vladala tišina, sve moje upute vrijedno su zapisivali u svoje note, bio sam zadivljen time koliko su bili motivirani da dobro izvedu ovaj Koncert za orkestar i jako sam ponosan na to.
Koje je Vaše mišljenje o položaju orkestara na kulturnoj sceni Europe, s obzirom na probleme na koje su ukazali orkestri poput SO HRT-a, Simfonijskog orkestra i Big banda RTV Slovenije, orkestara u Portugalu, Austriji, Srbiji itd. Na koji se način možemo postaviti kao pojedinci i dio profesionalne glazbene scene prema problemima gubitka radnih mjesta, potplaćenosti glazbenika i ukidanja orkestara? Kakva je situacija u Poljskoj?
Glazbenici smo, moramo stajati jedni uz druge i podržavati se. Mi smo poput jedne velike obitelji. Govorimo istim jezikom, jezikom glazbe. To je također veoma tužno, ali nismo ljudi koji na kraju donose odluke. Mi se samo možemo nadati da će ljudi koji donose odluke razumjeti našu poziciju. Koliko nas je godina i sati truda stajalo da postanemo glazbenici. U Poljskoj godinama imamo iste probleme s financiranjem unutar Simfonijskog orkestra Poljskog radija u Varšavi, što je vrlo tužno.
Sramota je uopće izreći kolike su plaće glazbenika, koji su istovremeno izvrsni u svom poslu. Ne znam gdje je točno problem, ali svi orkestri povezani uz televizijske i radijske kuće imaju slične probleme. Teško mi je razumjeti problem, jer nikad nisam radio u takvim institucijama. Svakako sam solidaran i podržavam kolege iz Simfonijskog orkestra HRT-a i njihovog šefa Pascala Rophéa.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
S obzirom na Vaše poslove u Operi i Filharmoniji, uz gostujuće projekte, koliko je teško uskladiti vrijeme i ostati dosljedan temeljitoj pripremi te procesu rada?
Ni sam ne znam gdje nalazim vrijeme, ali se čini da stalno radim. Supruga i ja trudimo se uvijek naći neko vrijeme za odlazak u planinu ili Zakopane, grad koji jako volimo. Važno nam je biti u zdravom balansu između privatnog života, opuštanja i napornog rada.
Zanima li Vas suvremena umjetnost u širem smislu i slušate li popularnu glazbu?
Uglavnom ne, eventualno dok vozim automobil. Uglavnom me najviše privlači minimalizam, u glazbi i umjetnosti općenito jer me opušta. Osim klasične glazbe koju ne mogu usputno slušati ne konzumiram ni jednu drugu, osim možda jazza. Njega volim poslušati, ali nemam baš vremena. Sve što ima snažnu emociju ljudima je privlačno. Vjerujem da će doći vrijeme kad će ljudi promijeniti mišljenje i odlučiti više vremena posvetiti sebi. Možda će u tom smislu neki ljudi doći na koncert Filharmonije da slušaju glazbu. Jer to nije fizički, već radije metafizički svijet i mislim da je vrijeme ponovnog rođenja klasične glazbe tek pred nama.
U Amsterdamu je primjerice na otvorenju shopping centra bio pozvan barokni ansambl. To pokazuje da su se neke stvari promijenile, što nam daje nadu. Bit glazbe su osjećaji, a slušatelji moraju prepoznati te osjećaje u sebi.
Sve što ima snažnu emociju ljudima je privlačno – vjerujem da će doći vrijeme kad će ljudi promijeniti mišljenje i odlučiti više vremena posvetiti sebi
Kad slušate, primjerice, grublje i glasne dijelove Šostakoviča ili Posvećenje proljeća Igora Stravinskog, oni zvuče poput heavy metala. Ne vjerujem ljudima koji kažu da ne vole klasičnu glazbu, jer je svijet klasične glazbe toliko bogat i velik da u njemu mogu naći nešto za sebe.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Kakva je sudbina opere u tom kontekstu?
Kad idete u kino, film – baš poput opere – uzima više od dva sata. Možda sam preveliki optimist, ali vjerujem da opera ima budućnost. Opera se izvodi uživo, glazbenici predstavljaju svoje glazbene vještine, postoji scenografija, tu su kostimi. Upravo činjenica da se opera konzumira očima i ušima čini je atraktivnijom od simfonijskih koncerata.
Gdje pronalazite inspiraciju i energiju izvan glazbe?
Uvijek u tišini. Tišinu zaista trebam. Tamo nalazim bistrinu uma, koju je inače teško dostići u današnjem svijetu jer danas smo toliko napadnuti od strane društvenih medija i to nam škodi. Dio našeg fizičkog života prešao je u digitalni život i ako ondje niste prisutni, stječe se dojam da ne postojite. U organizaciji koncerata postalo je npr. jako bitno koliko solisti imaju pratitelja na Instagramu. Iako društvene mreže mogu biti korisne, na njih gubimo dosta vremena i u svemu je potrebno naći balans.
