Moćna izvedba Branimira Pustičkog i Pavla Zajceva uz Simfonijski orkestar HRT-a

Simfonijski orkestar HRT-a nastupio je sinoć pod ravnanjem maestra Pavla Zajceva, uz solista Branimira Pustičkog na violončelu u svojemu osmom koncertu u ovoj sezoni Majstorskog ciklusa. Na programu su bila proslavljena repertoarna djela Roberta Schumanna i Johannesa Brahmsa.

Neraskidive veze naziv je programa koji je ponovno – nakon posljednje suradnje prošloga ljeta – udružio Pavla Zajceva kao dirigenta, violončelista Branimira Pustičkog kao solista i Simfonijski orkestar HRT-a, te glazbu prijateljski i profesionalno vezanih Roberta Schumanna i Johannesa Brahmsa. Obojica potekli iz glasovite klase na Muzičkoj akademiji u Zagrebu velikog violončelista i pedagoga Valtera Dešpalja, Pavle Zajcev i Branimir Pustički bili su i dugogodišnji vođe dionice violončela u Simfonijskom orkestru HRT-a. Obojica i sami predaju na Muzičkoj akademiji, a Pavle Zajcev uz to se već godinama bavi dirigiranjem koje je prošle godine diplomirao također na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, u klasi Mladena Tarbuka. Branimir Pustički ovim se nastupom na najljepši način oprostio od stalne pozicije u Simfonijskom orkestru HRT-a budući da je prije desetak dana prešao trajno na Muzičku akademiju.

„Ja već desetak godina radim kao honorarni vanjski docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i sada se pružila prilika da trajno pređem na instituciju. Šesnaest godina sam već u orkestru i to je dugo vremena. Ostalo je jako lijepih uspomena na mnoge fenomenalne koncerte, na sjajne soliste, sjajne dirigente i apsolutno drage kolege koji će mi vrlo vjerojatno puno nedostajati. Jedan orkestar je kao živo tijelo, njemu treba fluktuacija ljudi, treba mu mlada svježa krv. Mislim da sam u ovih šesnaest godina puno od sebe dao i puno dobio nazad od orkestra, i vrijeme je da se nekom drugom, mlađem pruži prilika“, priznao je Branimir Pustički u razgovoru s muzikologinjom Janom Haluzom u pauzi izravnog prijenosa na Trećem programu Hrvatske televizije. 

Njegov sinoćnji nastup donio nam je sjajno, ovacijama ispraćeno, tumačenje glasovitog Koncerta za violončelo u a-molu Roberta Schumanna, djela uz koje ga veže prvi solistički nastup još u vrijeme studija. Kako je otkrio, bio je to možda i najdraži koncert njegova profesora Valtera Dešpalja koji nas je zauvijek napustio 9. travnja prošle godine. Nastalo 1850. djelo je zasluženo priznanje steklo tek u prvoj polovici 20. stoljeća te se danas ubraja u stupove violončelističkog repertoara.

Solističkoj točki prethodila je uvertira Manfred, djelo koje je Schumann skladao samo godinu dana prije Koncerta za violončelo, kao dio popratne glazbe za adaptaciju istoimene drame u stihovima Lorda Byrona. Turbulentna glazba smatra se svojevrsnim odrazom skladateljeva izmučena duha, kakav je uostalom bio i Byronov junak, kao i izuzetnim primjerom skladateljeve imaginacije.

Druga simfonija Johannesa Brahmsa još je jedno temeljno ostvarenje orkestralne i simfonijske literature. Dovršena 1877. proglašena je Beethovenovom Desetom, s obzirom na veličinu i povijesno značenje. Po mnogima, to je Brahmsova pastoralna simfonija, kako je ispričao maestro Zajcev. „Ima pozitivan zvuk, D-dur, počinje rogovima kao simbolom šume ili prirode… Odjednom čujemo trombone, melankoliju, nekakvo crnilo, i zapravo je to kod Brahmsa stalno prisutno. Nikada si nije dozvolio da sasvim bude sretan, uvijek postoji zrno sumnje. I to je još jedna poveznica u sva tri djela. Npr. u Brahmsu, ta tri akorda koji su kao neki omen, ti tromboni se do kraja simfonije preobraze i postaju svjetlo, zadnji akord u Simfoniji je svijetli D-dur. A s jako mračnim raspoloženjem počne i Manfred uvertira, s tri akorda u cijelom orkestru. I Schumannov Koncert isto ima tri akorda ali na drugačiji način. To su također te poveznice i neraskidive veze.“ 

Program zaključen blistavim D-durom Brahmsove Druge simfonije izmamio je dugotrajan pljesak prisutnih u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a mogli su mu svjedočiti i slušatelji Trećeg programa Hrvatskoga radija te gledatelji Trećeg programa Hrvatske televizije zahvaljujući izravnom prijenosu. Snimke su dostupne na platformi HRTi odnosno Slušaonici Hrvatskoga radija.

Glazba HRT-a