Ladies and gentlemen! Jonathan band!

…please don’t carry all this burden we heard it a hundred times… we’re alive, it’s alive, yeah it’s a lie…

Jonathan u Tvornici kulture/Filip Bušić

Nekih pola sata prije početka koncerta, dok je puna Tvornica bila u radosnom iščekivanju, podružio sam se s proširenom ekipom Jonathana. Bili su jako dobrog raspoloženja, s onom blagom dozom potrebite treme.

Ipak je to premijerni koncert nakon izdavanja novog albuma Everyone Else Is OK, koji je pokupio hvalospjeve, od kojih su ga neki opisali kao njihov najbolji album u karijeri.

U skučenoj garderobi nalazila umjetnička ekipa, producent Matej Zec, ali i legendarni predstavljač iz videospota pjesme ”Who Lies to Whom” – Kiwi. To je onaj gospon što u spotu kaže samo „Ladies and gentlemen, Jonathan band!“ u društvu atraktivnih plesačica koje prave rusvaj zajedno sa Zoranom Badurinom u studiju koji bi trebao asocirati na studio iz kojeg se emitira Dnevnik. Znakovito, a i pjesma i spot ostavili su dubok dojam, koji se održao do dana današnjeg.

Jonathan u Tvornici kulture/Filip Bušić

Među komentarima ispod spota jedan je obožavatelj proročanski napisao:

„Ovo je toliko moćna pjesma koja je ostavila traga u povijesti Cro Rock scene za buduće naraštaje. Jer ova generacija ne vidi što je ovaj bend zapravo stvorio. Svaka čast!“

Poprilično istinito, ali moramo uzeti u obzir to da je u umjetnosti, naročito popularnoj, čest slučaj da neki umjetnici moraju doživjeti povijesni odmak i revalorizaciju. Čini se da će tako biti slučaj i s Jonathanom. No ne mare oni zbog toga što ih se ne vrti po hrvatskim radiostanicama, i što ne prodaju Dom sportova, i što ne izazivaju interes tabloida. A i kako bi kad nemaju skandala.

Jonathan u Tvornici kulture/Filip Bušić

Jonathan već godinama hara klubovima, tvornicama i pogonima kulture te open air festivalima. Postojala je svojevremeno i realna šansa da uspiju u SAD-u, no samo uz prihvaćanje okrutnih, bespoštednih uvjeta glazbene industrije.

U međuvremenu su „odrasli“, „postali zreliji“, stvorili obitelji i ostali u bendu koji je također obitelj, a ne firma, koja se grozničavo bori za uspjeh na tržištu.

Zato rade i stvaraju opušteno, bez pritiska, svakim novim albumom dižući ljestvicu vlastitoga skoka u vis kreativnosti.

Jonathan u Tvornici kulture/Filip Bušić

Nove pjesme Jonathana dosadašnji su vrhunac, ne samo ove grupe već i jedan od vrhunaca  hrvatskoga rocka općenito. Badurina se prometnuo u majstora za pisanje pjesama, kao i cijeli bend. Respektabilna je to ekipa koja radi srcem, dušom, tijelom i dubokom promišljenošću. To je tako očito i na pozornici iz svakog njihovog tona i pokreta, začudnog plesa Badurine u njegovim odavna legendarnim crvenim cipelicama, koje je nekad davno kupio u Berlinu.

Jonathan u Tvornici kulture/Filip Bušić

Slučajnost je da je za pozornicu izabrao crvene cipele. Sjećam se Davida Bowieja i njegove opore ”Let’s Dance” u kojoj pjeva: „Kad ti je najteže u životu, obuci crvene cipele i zapleši blues“.

Svaka sličnost Zoranovih i Davidovih crvenih cipelica je, vjerujem, posve slučajna.

Badurina u sasvim drugim okolnostima, silnim turobnostima, teškoj ironiji, tugom i zabrinutošću,  uvijek finalnom izvedbom daje, odnosno razmišlja da i nije valjda tako sve crno kako izgleda. I sve to neodoljivom gracilnošću i energijom, snagom, nezavisnim duhom i čudnom elegancijom.

Nije bez razloga na omotu albuma otisnuto i „…please don’t carry all this burden we heard it hundred times… we’re alive, it’s alive, yeah it’s a lie“

Jonathan u Tvornici kulture/Filip Bušić

U konceptu, performansu, svirci toliko su moćni i puni jedva obuzdanog izljeva energije da je Tvornica stvarno bila bajkovito mjesto razmjene emocija publike i benda, i obratno.

Klasični slučaj ekstatičnosti u trajanju od dva sata. Što je bend više odašiljao, to mu je još više publika uzvraćala. Nove pjesme, većina njih, koncipirane su kao često brza izmjena tempa i atmosfere. Bilo je i disca ali…? Da, ali? Nije disco, kao ni u Marka Lanegana koji se znao u njemu izraziti, u Jonathana samo mjesto za ispraznu plesnu zabavu nego, što bi rekao Aldo Valčić iz Borghesije, „mjesto za stvaranje umjetnina“. To je slučaj i s Jonathanom.

Jonathan u Tvornici kulture/Filip Bušić

Iako puni bola i oporosti, Badurina i Jonathan posjeduju zavodljivu ljepotu u cijelosti, a bestrasnost je u njih zabranjena. Kao da i nisu s ovog planeta, već letači koji s vrha Učke paraglajderom jedre bez spuštanja na zemlju. A što da rade na njoj? Da sjednu u neki žiri reality/talent showa? Ma nemoj! Ovako jesu na zemlji, ali u svom svijetu, baš kao i njihova publika. Zamislite kako im je svima bilo lijepo makar i na dva sata pobjeći iz naše trenutne svakodnevice.

Jonathan bend na sinoćnjem nastupu u Tvornici kulture činili su: Zoran Badurina (vokal) , Tomislav Radinović (gitara), Darko Petković (gitara), Branko Kovačić (bubnjevi) i Hrvoje Šćulac (klavijature). Svi sjajni s dobro ugođenim instrumentima i dobro miksanim ukupnim zvukom.

Jonathan u Tvornici kulture/Filip Bušić

Light show? Ma je li ikada iskonskom rock bendu trebao light show, scenografija, efekti i slično?! Naravno da nije, pa tako ni Jonathanu. Samo bi smetao i njima i publici. Sve je ovisilo o pjesmi i izvedbi. Kako je Nick Cave godinama stjecao nove i brojnije poklonike, a da se nije ni očešao o svoj integritet, tako će biti i s našim Jonathanom. Samo strpljenja.

Sinoćnji koncert u Tvornici više je nego siguran zalog tome.

P.S. 1. Ovih dana Zoran Badurina je razriješio sve eventualne dileme oko porijekla imena banda Jonathan. Nit’ je jabuka, nit’ neki lik iz romana. Nastao iz interne situacije kad su bili u Zoranovoj kući, a u nekakvoj gužvi Zoranova je majka umjesto „Gdje je taj Zoran“ rekla: „Gdje je taj Jonathan?“

P.S. 2. Gospon Kiwi umjetničko je ime dobio po jednoj vrsti ptica s Novog Zelanda, a koja inače nemaju krila!