u klupskom vrtu o operi i suvremenoj glazbi
Sara Glojnarić: „Da bismo uopće mogli znati ima li suvremena opera publiku, suvremene opere mora biti“
U dobi od 33 godine, Sara Glojnarić međunarodno je cijenjena skladateljica čiju glazbu i početkom ove sezone sluša publika istaknutih festivala i scena suvremene glazbe u Europi i Americi.
U naponu snage i žarištu uspjeha, trenutno radi na svom dosad najkompleksnijem glazbeno-scenskom djelu za njemačku opernu kuću dok joj prepoznatljivost u međunarodnim glazbenim vodama raste, na tragu ranijih potvrda i nagrada za rad, posebno Erste Kompositionspreis, Ernst von Siemens Förderpreis te recentne Skladateljske nagrade Grada Stuttgarta, za glazbu koja “zvuči skromno, inteligentno, maštovito, sanjivo, razigrano, kontemplativno i budi nadu u poetski potencijal skladateljske prakse.”
Pop glazba, opera, sociološko istraživanje, multimedija, izazivanje i uključivanje interpreta u ključne faze kreativnog rada na djelima te suradnje s vrhunskim glazbenicima samo su neki od sastojaka kreativne kuhinje Sare Glojnarić. Iako njezin životni i profesionalni put sve više naginje drugim europskim središtima, računamo na njoj uvijek dragi povratak u Samobor i Zagreb pa smo jedno vruće ljetno poslijepodne proveli u razgovoru o djeliću onoga što je zaokpulja, na čemu radi i o drugim zanimljivim temama o kojima ima štošta za reći.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Što ti je trenutno u glavi, što te na glazbenom planu zaokuplja?
Završavam skladbu za Glazbene dane u Donaueschingenu za Simfonijski orkestar Jugozapadnog njemačkog radija i to je veliki projekt koji moram brzo završiti, a nakon toga odmah krećem pisati operu koja će biti izvedena u Državnoj operi u Stuttgartu. To me prilično zaokuplja jer se radom na tome bavim već dvije godine.
Od Žabice kraljice, preko Im Stein, do nove narudžbe koja će se realizirati 2026. godine, opera se polako ali sigurno uvukla kao stalni element u tvoj skladateljski rad. Takvi veliki projekti podrazumijevaju dug, temeljit i posvećen proces koji traje. Estetske profilacije, formalne zamisli, poetike i načini rada autorskog tima mogu se u mnogome razlikovati. Je li pristup suvremenoj inačici opernog djela, unatoč razlici u poimanju glazbenog i tekstualnog, sličan klasičnom pristupu: suradnja s redateljem i autorskim timom, rasprave o prevazi teksta ili glazbe…?
To kako se krene u produkciju uvelike utječe na rezultat. Ako je riječ o produkciji koja je klasičnije posložena (ide se od teksta koji se oblikuje u libreto pa se traže sljedeće pozicije – režija i ostalo). Često je tako da su libretist i kreativna ekipa vanjski suradnici koji dolaze sudjelovati u produkciji. Važno je imati dobar tim kojemu vjeruješ umjetnički i ljudski, bez obzira na to je li projekt tradicionalniji (pa su i produkcijske linije jasnije) ili ne, potpuno je svejedno koji su produkcijski putovi.
Uvidjela sam kroz to da je opera mjesto koje pripada svima i htjela sam napraviti djelo koje reflektira tu pripadnost
Imam mogućnost napraviti nešto doista ispočetka, ne raditi na postojećim stvarima i predlošcima. Opera je mjesto na kojemu se puno ljudi nalazi, gdje postoji raznolik repertoar – od koncerata hip-hop glazbenika do klasike, velika lepeza. Tako imaju i raznoliku publiku. Uvidjela sam kroz to da je opera mjesto koje pripada svima. Htjela sam napraviti djelo koje reflektira tu pripadnost. Bez obzira na to odakle dolazimo i koji jezik govorimo, trebamo se osjećati pozvanima na to mjesto.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Primjećujem da još imam tzv. gastarbajterski mentalitet. Da hustleam cijelo vrijeme. Često osjetim neizdrživu melankoliju za obitelji i prijateljima, to su trenutci koji me pogode kad ih najmanje očekujem, dogode se obično kad je u pitanju neka glazba, bez obzira što ju ja možda inače ne slušam, npr. Oliver. Osjećaj te ‘špage’ je istodobna sreća ondje gdje živim, ali i melankolija. Shvatila sam da je ta emotivna povezanost sigurno puno izraženija kod obitelji s jugoistoka Europe koji su došli 1950-ih i 60-ih u Stuttgart.
Zapitala sam se koja je akustička slika grada Stuttgarta, što ljudi slušaju doma, koja glazba je okidač osjećaja za mjesto pripadnosti i dom. Kroz istraživanje sam išla u Stadtpalais gdje sam pronašla kazetu koju je slala jedna obitelj iz Napulja. Razglednice su bile prekratke, snimali su kazete na obiteljskim druženjima doma. Te se kazete čuvaju kao artefakti zaboravljenog vremena, koji označavanju domovinu (ne koristim taj pojam kao nacionalnu označnicu). Takve se kazete i ploče nasljeđuju obiteljski. Jedan dio tog projekta je da radimo arhiv koji će biti centralni dio opere. Budući da i ti ljudi žive u sličnoj špagi, iz toga proizlazi snažna emocija koja se prenosi generacijski.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Forme poput opere podrazumijevaju stanovitu odvažnost. Što je to značilo u tvom slučaju? Odlučila si se za susret i razgovore s nepoznatim ljudima u tvom radnom kombiju koji bude parkiran usred grada, otvorena susretu i iskustvima neznanaca – kako si došla na tu ideju i jesi li zadovoljna recepcijom i dosadašnjim stanjem arhiva obiteljskih priča koje si prikupila, a postat će bazom opere?
S gradnjom arhiva smo tek počeli. Moja je ideja da taj arhiv raste sve do postavljanja opere, ali da se i nastavi kao samostalan projekt. Zasad ja vodim te intervjue i nastavit ću ih voditi sve do premijere. Nemamo nekakav blueprint za ovu postmigrantsku operu. Ona kao tip muzičkog teatra ne postoji.
Ta se melankolija u Njemačkoj počela u kazalištu tematizirati prije šest-sedam godina. Druga generacija migranata već ima vokabular za to. Te priče su još dio naše stvarnosti; čak i ako nismo to doživjeli, znamo nekoga tko jest. Pitala sam se zašto nije već došlo vrijeme da se tom tematikom bavimo u području glazbe. Te kazete i ploče su se čuvale 40-50 godina, često je to bilo jedino što je još ostalo od obiteljskih sjećanja i ostavštine. Čuvane su kao da je neki sveti artefakt u pitanju jer je to sačuvalo emocije i sjećanja trenutka odlaska.
Ne znamo što će nam ljudi reći; nije svaki intervju jednako sadržajan, a često ljudima treba neko vrijeme da se uopće opuste i da progovore o tome s nekim koga ne poznaju – i to za operu! „Što hoće Opera od mene?!“ Imala sam prekrasnih trenutaka u kojima smo plakali zajedno: dotičemo se pitanja identiteta, identiteta roditelja, često se ljudi osvrću na priče svojih roditelja, uviđajući koliko je to dio i njihova identiteta. Mislila sam da će druga generacija biti puno udaljenija od tog osjećaja pripadnosti, ali dogodilo se suprotno: što su dalje, to je osjećaj jači. Skupljamo priče, glazbu koja prati te priče i to će biti centralni dio opere. Na koji će to način biti, to je dio kompozicijskog procesa koji ću započeti nakon Donaueschingena.
Ovakva postmigrantska opera kao tip muzičkog teatra ne postoji, to bi mogao biti projekt koji će me pogurnuti u drugom smjeru: da pratim glas i želju da ne napravim klasično djelo u opernoj kući koja doista želi uložiti u nešto atipično
Ako nam se operni bogovi nasmiju i sve bude imalo smisla na sceni, poslože se elementi važni za opernu produkciju, ovo bi mogao biti projekt koji će me pogurnuti u drugom smjeru: da pratim glas i želju da ne napravim klasično djelo u opernoj kući koja doista želi uložiti u nešto atipično.
To je posebna operna kuća jer je u pitanju tim ljudi koji su duboko predani svom poslu. Predani su redom kao dramaturzi, režiseri, intendanti, gledaju sve iz ptičje perspektive, žele uložiti svoje kapacitete u projekte koji su onkraj klasičnih formi. Intendant Opere rekao mi je kako sa mnom žele raditi nešto što ja želim, govoreći kako žele ići nekim novim putovima. Silno se veselim tom projektu!
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Utječe li specifična temporalnost tog procesa na konačni ishod, na odabire pri skladanju, pomaže li (ili baš i ne osobito) taj dugi period suradničkog rada na operi onome tko komponira glazbu?
Ovisi. Za ovaj projekt je zaista potrebno to vrijeme jer je projekt arhiva soundtracka grada Stuttgarta (koji nije takav kakvim ga Nijemci zamišljaju: 50 posto odraslih ima porijeklo u ovim krajevima, a kod tinejdžera je to preko 70 posto s tom se činjenicom treba saživjeti). Kod takvih projekata proces potrage traje dugo. Redateljica Anika Rutkofsky uključena je od rane faze u rad na operi, jako sam sretna da je ona u timu.
Od samog smo početka počele razmišljati o sceni, načinu kako možemo ispričati priču, ali nismo mogli znati što nas čeka u intervjuima, hoće li biti zanimljivog materijala. Morali smo si zato dati dovoljno prostora i prikupiti uzorak na temelju kojega možemo ispričati tu priču. To su te neke osnovne umjetničke odluke koje moraju biti donesene relativno rano. Često u nedostatku vremena idemo prema prokušanim rješenjima, a mi u ovom projektu nismo to htjeli napraviti. Htjeli smo učiti kako raditi ovaj projekt.
Željeli smo vidjeti što je najzanimljivije na umjetničkom, konceptualnom, emotivnom i scenskom nivou. U ovom projektu koristimo specifičan pojam, „Oper als Soziale Plastik“, koji ocrtava smjer, ideju i proces korišten u radu. U kraćim projektima puno se odluka donese već kad krenem pisati glazbu, a kasnije donesem odluke s redateljima; to su drukčiji procesi koji zahtijevaju puno vremena, ali ne ovoliko. Ovaj će projekt trajati sveukupno četiri godine.
Jesi li otvoreno operna skladateljica? Jesi li sretna s tim epitetom?
Moji kolege i prijatelji koji nisu muzičari, kad me upoznaju s nekim, predstave me kao opernu skladateljicu. Nema baš opernih skladateljica pa možda nije loše da se arhetip izgradi, ali to mi je ipak preusko shvaćanje onoga čime se ja bavim. Ipak, sretna sam da je i to u mom životu.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Opera je jedna fantastična forma koja zahtijeva rad puno ljudi i prekrasno je što u tome nisam sama. Naučila sam cijeniti činjenicu da u tom kontekstu ne moram sve odluke donositi sama. Kad vjeruješ timu, to je dvosmjerna ulica, nema ništa ljepše. To se reflektira i na krajnji produkt koji izađe, koji je koherentan.
Fenomen suvremene opere dvojak je – s jedne strane se takve produkcije obraćaju opernoj publici, a s druge strane su one nerijetko primarno suvremenoglazbene. Iz prakse izvođenja, odnosno izostanka s repertoara, vidimo često da jednom kada prva sezona prođe, takva djela (nastala npr. u sklopu nekog festivala suvremene glazbe) nerijetko završavaju u procjepu između operne pažnje i one scene suvremene glazbe. Jesu li koprodukcije te kasnija gostovanja produkcije kod svih partnera jedini način opstajanja djela ili je ‘slon u sobi’ pitanje shvaćanja suvremene opere te pristup prije i tijekom samog stvaranja?
Mislim da je bitno prvo doznati što bi suvremena opera mogla biti ako se redovno naručuje, da se stvori novi repertoar kroz deset do dvadeset godina. Publika u stuttgartskoj Operi itekako cijeni i voli suvremeni program. Ne mogu procijeniti npr. preferiraju li suvremenu glazbu naspram Puccinija, ali vidim da su sve produkcije rasprodane.
Da bismo uopće mogli znati ima li suvremena opera publiku, suvremena opera mora postojati – mora biti praizvedena, mora se i diskurs toga tko piše te opere proširiti. Ipak, kada intendant ima budžet za jednu veliku produkciju od 200 do 300 ljudi, teško je dati tako skup projekt nekome tko još nije napisao operu pa iskustvo igra ulogu pri odluci. Ali mlađi koji se nemaju priliku okušati, neće steći iskustvo i znanje u kojem smjeru žele krenuti u umjetničkom djelovanju. Krajnji rezultat bi mogao biti zanimljiv i publici kojoj suvremena glazba nije prvi odabir.
Stvorila se publika koja ima drukčije zahtjeve, poglede na umjetnost i to je taj dijalog koji se mora događati
Postoji veliki jaz, ali postoji i veliko tržište – jedan svijet između akademskog suvremenoglazbenog i tzv. mainstream tržišta, kojemu pripada puno ljudi koji imaju afinitet prema različitim vrstama umjetnosti. Ako je nešto zanimljivo, publika se apsolutno može tome privući. Ako razmišljamo o kontekstu marketinga, nekoliko kuća napravilo je velik posao.
Opera je postala mjesto koje je cool i privlačno: za relativno malo novca vidi se velika produkcija koja je često ljudima zanimljiva, ali treba stvoriti most da ljudi ne doživljavaju to kao nešto što im je daleko. Upad u neke berlinske klubove košta puno više. Stvorila se publika koja ima drukčije zahtjeve, poglede na umjetnost i to je taj dijalog koji se mora događati.
Kako su pojedine faze formirale tvoj današnji put i uspjeh, a kako si se na putu do formiranju svoga glasa oslobodila njihova utjecaja? Što je ono što misliš da je bilo važno činiti za sebe na toj putanji pedagoškog i skladateljskog izgrađivanja?
Imam prema tome ambivalentan odnos jer razumijem koliko je uspjeh nepredvidiv. Tako je i sa svim ljudima s kojima sam dosad radila. Imala sam sreću da sam imala odlične profesore u Njemačkoj i prije toga u Zagrebu. Profesor Kempf bio je autsajder. Kad sam shvatila da mogu raditi što želim, da ne moram pisati suvremena djela na način kako se to radilo zadnjih pedeset godina, ali da mogu inkorporirati jezik i druge stvari koje su komplementarne mome radu, oslobodila sam se i tada je nastupio moj prvi uspjeh.
To nije došlo iz neke ljubavi prema sebi, nego iz razumijevanja; jednom kad razumiješ i ono lijevo i ono desno, možeš se u odnosu na to pozicionirati i pronaći svoj put. Važni su i ljudi na skladateljskom putu, kao što su bili moji profesori koji su svakim susretom otvorili novi prozorčić.
Kad sam shvatila da oba moja identiteta, ljubiteljice pop glazbe i skladateljice, mogu biti dijelom mog skladateljskog puta, doživjela sam oslobađajuće iskustvo
Danas, kad sam i sama profesorica kompozicije, vidim da mladi ljudi komponiraju ono što misle da moraju kako bi uspjeli unutar postojećeg sustava. I ja to razumijem. Kad sam shvatila da oba moja identiteta, ljubiteljice pop glazbe i skladateljice, mogu biti dijelom mog skladateljskog puta, doživjela sam oslobađajuće iskustvo. Uvijek se osvrnem i zapitam bi li moja karijera ovako izgledala da nisam donijela odluku otići u Njemačku.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Sad kad sam i sama profesorica, vidim da se mladi ljudi boje unijeti puninu svog identiteta u glazbu koju pišu pa se distanciraju. U nekoj skladbi postoje trenutci za koje se čuje da su potpuno drukčiji od ostatka djela, a poslije odu u nešto svima poznato i to je svima jasno. Iskače taj detalj individualnosti. Pitam studente zašto su odustali od toga što se istaknulo i vratili se nečemu sigurnom u ostatku skladbe. Obično odgovaraju da im je to djelovalo „previše osobno“.
Važno je ponavljati da je hrabrost najvažnija, a zanat će se naučiti i izvježbati. Zanat se pak ne može naučiti ako nema prilike za rad s glazbenicima gdje će se uspijevati, ali i ne uspijevati. Ono što treba vježbati na filozofskoj i emocionalnoj razini jest hrabrost koja ponegdje jako dolazi do izražaja. Ako je barem malo hrabrosti u nekoj skladbi, to su skladbe koje te guraju naprijed.
Važno je ponavljati da je hrabrost najvažnija, a zanat će se naučiti i izvježbati – ako je barem malo hrabrosti u nekoj skladbi, to su skladbe koje te guraju naprijed
Što je donijela skladateljska nagrada Erste Bank 2021. godine? Tu je svakako prvi autorski album kao konkretan nosač zvuka i produkt tog uspjeha, a je li još što bilo posrijedi, što se promijenilo?
U skladateljskom se smislu nije ništa promijenilo. Izrazito sam zahvalna da je prepoznat moj rad i da je rezonirao, ali mislim da je najbitnije da i dalje nastavljam koristiti hrabrost kao valutu te ići svojim putem, iako je to suprotno onome za što sam dobila nagradu, ali mislim da je to sastavni dio života umjetnice. Pokušati biti hrabra i autentična.
Nagrade su promijenile puno u operativnom smislu – imam veću polugu u pregovorima, dogovorima oko honorara i sl., a u emocionalnom i umjetničkom smislu mi je potvrdilo da moram slijediti svoj put i okružiti se ljudima kojima vjerujem.
Kako gledaš na album u današnjem kontekstu glazbe, medija, recepcije i navika slušanja? Kako u tom smislu vidiš vlastiti? Što je budućnost, što bi htjela svojoj glazbi?
Mislim da postoji puno načina da se glazba plasira. Moj CD postoji u svim oblicima. Moram priznati da se i moja perspektiva promijenila jer smatram da danas, kad je sve na cloudu i živimo online, imamo odnos s nekim objektom koji možda nije CD ili ploča, možda može biti nešto svoje. Moji kolege kao prilog izdanju priređuju određena umjetnička djela koja se dobiju kada se kupi izdanje, nije nužno u pitanju nosač zvuka. To je zanimljiv hibrid koji mi se sviđa, neki vid proširenja te glazbe.
Zanimljiva je čežnja za analognim iskustvom kod mlađih generacija, možda CD-ovi i ploče zato doživljavaju revival
Meni je jako lijepo posjedovati nešto, u tom fizičkom smislu, kao satelit te glazbe koji opet daje platformu za zajednički rad s drugim umjetnicima. Činjenica je da ljudi naše generacije (i mlađi) slušaju glazbu online, ali i to se mijenja. Zanimljiva je čežnja za analognim iskustvom kod mlađih generacija. Možda CD-ovi i ploče zato doživljavaju revival. Glazba je imala drugi status u društvu 80-ih i 90-ih jer nije bila svugdje dostupna. To je bila investicija. Dostupnost glazbe učinilo ju je drukčijom, ali jako mi je simpatična ideja fizičkih medija i glazbenog objekta.
Fenomen ciklusa, za koji bi se pomislilo da je klasična ostavština, prisutan je u brojnim opusima vrlo cutting edge kompozitora. Što je to u cikličkom radu što pomaže, gura, povezuje, je li to odricanje od titliranja, je li način traženja, provlačenje crvene linije ili tek označavanje zajedničke značajke, procesa?
Mislim da su ciklusi odličan način da kompozitori isprobaju što funkcionira, a što ne. U svakom drugom zanatu je to normalna stvar. U tom smislu su meni ciklusi pomogli da izoštrim i vlastitu perspektivu na materijalu koji kreiram, a zahvalan je oblik rada jer se ne mora kretati iznova konceptualno, to je ekonomiziranje rada.
Onda imam vremena napraviti nekoliko djela koja su meni zanimljiva. To je vrlo iskren oblik rada gdje testiraš ideje i u jednome trenu shvatiš da si došla do kraja i iscrpila materijal, kao ja u seriji sugarcoating. Uskoro ću završiti i seriju Latitudes jer osjećam da sam iscrpila materijal. To je jedan organski proces, na neki način je to poput veze.
View this post on Instagram
Latitudes je jedan od tih ciklusa i moram priznati da sam bila pod dojmom kad sam čula snimku Magdalene Cerezo Falces – glazbenici su važni suborci na putu do oblikovanja finalne zvučne slike. Kakva su tvoja iskustva? Osnažuju li ona i sposobnost komunikacije koja je danas u društvu općenito neuralgična točka?
To su djela poglavito za instrument solo. Prvi Latitudes za klavir pisan je za moju fakultetsku kolegicu. Susrele smo se na kavi u kantini i dogovorile raditi nešto zajedno. Mogla sam cijeniti njezin talent i rad i kroz vlastite klavirističke oči. Bez nje taj ciklus ne bi ni započeo. Pišući ga, pitala sam se gdje ja pripadam u tom prebogatom repertoaru za klavir. To je prava pandemijska kompozicija.
Tad sam se krenula i baviti triatlonom jer je to bio jedini način da se maknem van i kako sam u tome postajala sve bolja, uvidjela sam da su se poboljšale i moje druge, skladateljske vještine. Pitala sam se kako bi bilo da prenesem taj element vježbanja na kompoziciju, zatim sam imala jasnu ideju, a kroz susrete i ideju za preparaciju klavira. Tijekom cijele skladbe čuje se samo udaranje tipki, nema tradicionalnog klavirskog zvuka. Vrlo je zahtjevno jer pijanistica svira uz click traku i video te, ako pogriješi, mora početi ispočetka – kao Hugo!
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Proći kroz taj komad znači biti spreman kao za triatlon. Magdalena bi i mimo sjedenja za instrumentom slušala click track kako bi ga zapamtila. Za mene je njezina snimka zlatni standard zbog razine požrtvovnosti i tu sam vidjela što znači imati talentiranog i odgovornog glazbenika koji želi da skladba uspije. U tom smislu je taj odnos skladatelja i glazbenika apsolutno najbitniji.
Zamjetna je među suradnjama i produkcijama pariška praizvedba koju si ostvarila u suradnji s poznatom (i posebnom) violinisticom, Patriciom Kopatchinskajom i ansamblom Intercontemporain. Koliko unaprijed dolaze i što sadrže pozivi te kako izgledaju takve suradnje, odnosno narudžbe ansambla i umjetnice tog kalibra?
U ovom slučaju je narudžba došla jako kasno, ali budući da je bila tražena kratka skladba, mogla sam je prihvatiti. Zamolili su pet mladih skladateljica da naprave intervencije u prostoru, skladbe koje bi bile izvedene između Bachove glazbe. Znali su tako da za treću scenu trebaju trio – Patriciju i dva člana ansambla Intercontemporain. Skladba je trebala trajati maksimalno pet minuta.
Njezin rad pratim godinama i znala sam da je to odlična prilika, da se još jednom isplati raditi prekovremeno i bila mi je čast, a izvedba odlična. Glazbenici tog kalibra, koji imaju 120 koncerata godišnje su vrlo down to earth i nemaju vremena za kompliciranje. Kad dođu s takvim stavom među druge, svi se ubrzo prilagode i počnu slično ponašati. Ta mi je suradnja ostala u prekrasnom sjećanju. Patricia mi je, skoro nehotice, dala neke sjajne životne savjete, njezino je iskustvo frcalo iz nje!
View this post on Instagram
Cijene li se i valoriziraju smionost te kvalitetne umjetničke ideje koje pomiču paradigmu u nekoj glazbi danas? Nerijetko je jedino mjerilo uspjeha festivala ili sezone (npr. Opere) postotak prodanih ulaznica, ali može li to biti mjerilo umjetničkog uspjeha i vrijednosti programa?
Uspjeh produkcije nije tek je li rasprodana ili ne. Zato i postoji marketinški odjel. Svatko ima svoju definiciju uspjeha – financijska direktorica će reći da je bio najbolji projekt jer smo prodali puno karata, a ja ću reći da je bio jer sam otišla korak dalje i napravila neku potencijalnu društvenu vrijednost. Ponekad se pitam je li to njemačka bijela bogata publika, koga ja to adresiram, am I preaching to the choir? To me zanima i toga sam duboko svjesna.
Možda imamo drukčiji vokabular, ali svi znamo kad je nešto fantastično, a kad nije baš uspjelo
To su umjetnička pitanja; želim da moj rad ima umjetnički integritet, da zaživi u srcima ljudi koji bi to možda htjeli vidjeti ponovno. Zanimljiv je aspekt bi li se neko djelo trebalo i željelo vidjeti nekoliko puta, to je isto dobar signal da je nešto zaiskrilo, ali nije nužno odraz kvalitete. Rekla bih da je kvaliteta jako opipljiva – možda imamo drukčiji vokabular, ali svi znamo kad je nešto fantastično, a kad nije baš uspjelo.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
Uspjeh bi za mene bio ako bi tih nekoliko parametara bilo zadovoljeno: da nađe put prema publici koja nije nikad bila u operi, da ona dođe onamo jer se osjeća pozvanom, uviđajući da na sceni nije tek riječ o talijanskom plemstvu koje se ubija, da ima i priča s kojima se mogu povezati.
…do čega ne bi došlo da su se odluke donosile vodeći se samo ekonomskim parametrima.
Rekla bih da je sukus problema koje imamo danas dobro ilustriran u pop glazbi. Vidjela sam kako se produciraju pop pjesme u produkcijskim kućama danas – kratke skice se šalju dalje i ocjenjuju postotcima u kategorijama koje uopće nisu glazbene (npr. likeability, feel i sl.) i ako je to preko 90%, onda ide u produkciju. Zato danas većina pop glazbe slično zvuči. Mislim da je razlog tome isključivo ekonomsko poimanje umjetnosti i načina njezina plasmana na tržište.
Danas većina pop glazbe slično zvuči, mislim da je razlog tome isključivo ekonomsko poimanje umjetnosti
Mi se za taj aspekt ne moramo toliko brinuti, ali ipak bi bilo dobro zapitati se kako nam izgleda budućnost, gdje stojimo naspram mainstream tržišta i možemo li se možda negdje pozicionirati između težnje za slušanošću i želje za ostvarivanjem duboko promišljene umjetnosti koja gleda u sutra.
Je li u društvenom i medijskom smislu suvremena glazba u nepovoljnijem položaju nego što je to primjerice teatar, moderni balet ili suvremeni ples?
Mogu govoriti samo o njemačkom kontekstu. Suvremena glazba je ondje puno bolje financirana od plesa. Plesači nemaju standardne honorare, muzičari imaju (većina su u sindikatu) i postoje modeli po kojem su muzičari plaćeni (vrlo dobro).
Suvremena glazba je u jako dobroj poziciji, ali se politički krajolik mijenja i treba vidjeti na koji način možemo pokazati da apsolutno suvremena glazba treba zahtijevati jednako mjesto kao što ga zahtijeva likovna umjetnost ili bilo koja grana izvedbene umjetnosti. Ne bismo to trebali uzimati zdravo za gotovo i za to se treba otvoriti svim poimanjima glazbe jer nas to može obogatiti kao zajednicu.
Jesi li s vremenom naučila reći ne? Prilikama, neprilikama, razvoju situacija, svojim sumnjama…
Jesam, ali mi je to i dalje teško. Nerado govorim ne, ali sam shvatila da ako kažem da, na kraju patim ja, nitko drugi. Često govorenje da se nerijetko odrazi na kvalitetu rada. Kao freelance skladateljica, nisam zaposlena u instituciji i nemam fiksiran raspored pa radim i noću, subotama i nedjeljama. Upravo zato što nemam radno vrijeme od 9:00 do 17:00, važno mi je pažljivo usmjeravati svoje vrijeme. Ako nemam kapaciteta za život, neću ih imati ni za svoj rad. Punjene baterija jednako je važno kao i rad.
Odlazak na nekoliko dana u planine trenutci su kada mogu puniti baterije – to vježbam kao i rad
S druge strane su za sljedeće godine narudžbe toliko ‘nalijepljene’ da će to biti izrazito produktivno vrijeme, što je u redu, takav pritisak je velika privilegija i toga sam svjesna, ali mislim da sam naučila zaštititi se u malom segmentu.
Pokušavam imati nekoliko dana odmora, a češće. Veliki odmori od nekoliko tjedana nisu više mogući, ali me i opterećuju. Odlazak na nekoliko dana u planine trenutci su kada mogu puniti baterije – to vježbam kao i rad.
Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr
