Mate Škugor: „Biti nezavisan nažalost je najveći problem kod nas“

Nakon 15 godina mirovanja, Mate Škugor, jedan od naših najvažnijih koncertnih promotora najavio je ponovo pokretanje NO Jazz Festivala

Svoje 11. izdanje festival, koji predstavlja drugu i drugačiju glazbu, imat će 23. i 24. studenog u Laubi uz The Necks i trio David Murray / Ingebrigt Haker Flaten / Paal Nilssen-Love, odnosno numerološki simbolično otvorenjem 11. studenog koncertom domaćeg sastava Roj Osa u suradnji s Robom Mazurekom u Vintage Industrial Baru.

Prilika je to za razgovor s čovjekom koji je u proteklih pa više od četvrt stoljeća posvećenosti promotorskoj karijeri pokrenuo nekoliko festivala, od No Jazza, Žednog uha, Terranea do SuperUha i organizirao više od tisuću koncerata, da bi iz svoje ljubavi prema glazbi koja propituje i traži, uspio privući mnoge važne svjetske glazbenike i tako utjecao na glazbeni ukus mnogih generacija, ali i razvoj naše glazbene scene uopće, o čemu je uostalom pisao i u svojoj knjizi Glazba za žedno uho objavljenoj 2021. godine.

Mate Škugor i Melanija Pović Jagarinec / Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

NO Jazz pilot revival

Prošlo je 15 godina od posljednjeg izdanja NO Jazz Festivala, mnogo toga se od tada promijenilo. Možemo li pristupom govoriti o istom karakteru ili stilskom usmjerenju festivala?

Teško je govoriti o istom karakteru festivala s ovolikim odmakom. Evidentno se nije promijenio pristup izvođačima i žao mi je što nisam bio u ovom trenutku u mogućnosti napraviti još nešto širi program, ali vidjet ćemo što će donijeti budućnost. Ovo je pilot. Hoćemo li ići dogodine, ovisi o tome kako će proći ovaj projekt koji nije sufinanciran, već ga financiram prihodom od prodaje knjige Glazba za žedno uho koja je mimo svih mojih očekivanja iznenađujuće dobro prošla. Inicijalna naklada vrlo brzo je rasprodana i još je išao dotisak. Određeni iznos mogu podnijeti, ali u svakom slučaju nema javnih sredstava.

Od te priče sam odustao davno kada je takav način financiranja kumovao gašenju starog NO Jazz Festivala koji se samofinancirao od prodaje ulaznica u iznosu od 70 %, što je jako puno, no ipak nedovoljno kada smo istovremeno ostali bez potpore i od grada, i od države. Što se tiče nekakvog stilskog usmjerenja odnosno otvorenosti, to je ostalo isto. Znači nema nikakvih ograničenja osim nekakvog mog „filtera“ po kojem biram izvođače za koje smatram da su vrijedni, koje u prvom redu ja želim vidjeti.

I dalje inzistiraš na kreativnosti, međunarodnoj relevantnosti i multidisciplinarnosti kao i prije. Možemo li govoriti o prilagođavanju trenutnoj situaciji na sceni, jesi li promijenio svoje favorite? Svoj prvi zagrebački koncert The Necks su odsvirali u studenom 2000. godine u KSET-u na prvom izdanju NO Jazz festivala i još su se nekoliko puta vraćali.

Pa, ono što sam odavno zaključio jest to da nekakve univerzalne vrijednosti stvarno jesu univerzalne vrijednosti i da, recimo, jedni The Necks nemaju nikakvu potrebu prilagođavati se „trendovima“, što ne znači da to što inicijalni koncept nije nimalo promijenjen da nisu manje aktualni jer ne bi bez razloga rasprodali svako svoje gostovanje u Zagrebu.

To je fenomen zapravo, oni su u nizu izvođača s kojima sam radio, a ima ih više stotina, jedini uz Caribou koji su svaki svoj koncert u Zagrebu rasprodali, a rasprodat će i ovaj. Znači postoji jako dobar razlog za to, bez obzira na vremenski odmak, iako je prošlo dvadeseti i četiri godine od prvoga zagrebačkog gostovanja, i dalje su aktualni. Dio publike koja je dolazila nekad dolazi i sad, ali dolaze i nove generacije i nova publika, što mi je super drago bilo vidjeti u Vintageu. Zapravo je taj koncert bio okidač za ponovno aktiviranje NO jazza jer sam shvatio da mi to jako fali. Ne festival kao takav, nego The Necks i slični izvođači i kreativci.

Dio publike koja je dolazila nekad dolazi i sad, ali dolaze i nove generacije i nova publika, što mi je super drago bilo vidjeti u Vintageu

Druga je stvar da je očito i publici nedostajalo nešto tog tipa. Tako da činjenica da će dva puta u manje od godinu dana rasprodati i prostore ozbiljnog kapaciteta dovoljno govori za sebe.

Nažalost, čini se da je među promotorima u Hrvatskoj nedostaje vizije za programe takvog tipa, kao što u Sloveniji rade Bogdan Benigar, Borja Močnik ili Simon Kenda. Kroz NO Jazz su prošla imena od Davea Douglasa, Billa Frisella, Charlesa Gaylea, Hamida Drakea, Petera Brötzmanna, Kena Vandermarka do Marca Ribota ili Matsa Gustafssona u trenutku kada su bili vrlo aktualni. Mora li kreativnost i inspiracija biti samo u potrazi za financijama?

A dobro, neki od njih, recimo da je niz tih glazbenika premijeru imao na NO Jazzu, recimo Vijar Iyer, koji je u više navrata naklada dolazio u Zagreb, i dalje je fenomenalan kreativac, ali ta mala zadovoljština da je došao na NO Jazz kad je bio relativno nepoznat i nije bio u fokusu takozvanih velikih promotora i organizatora, to je ono što veseli čovjeka bez obzira na to što mu je vjerojatno cijena sad takva da si ga ja neću moći priuštiti, ali bio je tu kad je trebalo biti.

To je nešto što zapravo primjećujem čitajući projekte, kako sad sudjelujem u radu niza povjerenstava koji odlučuju o financiranju projekata. Rijetko se može iz tih programskih koncepata iščitati vizija, a i gdje ona postoji teško se dolazi do sredstava ako niste umreženi i to je zapravo pravilo. To vidim i kod sebe, jer biti nezavisan nažalost je najveći problem kod nas. Čim nisi interesno povezan u nekim krugovima nitko te ne doživljava. Mene nisu doživljavali prvih deset godina NO Jazza uopće. Za grad ili ministarstvo nije problem što je njihovim odlukama i njihovim greškama – dakle ministarstvo je napravilo grešku – projekt ostao bez financiranja.

Htjeli jasno dati do znanja da jazz kao takav nije zamišljen kao izolirana jedinka i da je u osnovi jazza sloboda i otvorenost, razmjena ideja

Tako je nastao Terraneo Festival jer sam odlučio potražiti drugu sredinu u kojoj ću stvarati i kreirati program nešto drugačijeg tipa jer je sâm koncept bio bitno drugačiji. Činjenica je da postoje neki promotori s vizijama, recimo ZEZ. Jasno je što se želi postići programom koji rade i u kojem smjeru se želi kretati u budućnosti, ali zahvaća relativno uzak krug ljudi. Ja sam uspio ipak širi krug ljudi zahvatiti i obuhvatiti programima koje sam radio, makar su oni bili avangardni samom činjenicom da je od samog početka NO Jazz bio usmjeren.

Od tuda i ime NO Jazz (skraćeno od not only), premda je na početku nosio ime Earwing Jazz, jer smo htjeli jasno dati do znanja da jazz kao takav nije zamišljen kao izolirana jedinka i da je u osnovi jazza sloboda i otvorenost, razmjena ideja. Na pokretanje projekta su me zapravo inspirirala svojim suradnjama s improvizatorima konkretno dva benda, Sonic Youth i The Ex, krajem 80-ih jedni u New Yorku, drugi u Amsterdamu. Tako je mene počeo sve više intrigirati jazz i improvizacija, no trebale su proći još dvije godine dok nisam naišao na okidač koji me je totalno preokrenuo i usmjerio, a to je bio Charles Mingus.

I jazz i rock and roll su u prvom redu klupska glazba i to je ono što im je omogućilo da se povežu

Pokušaji koji su Mingusu prethodili nisu baš bili pretjerano uspješni, ali taj pomak koji je on imao u glavi i kreativnost koju je iskazivao bilo je nešto što mi je posve promijenilo percepciju i što je na kraju, desetak godina kasnije rezultiralo pokretanjem NO jazz festivala. Znači ta priča oko scena koje su na prvi pogled različite i odvojene ali kad malo dublje uđeš u priču, shvatiš da su jako srodne i da im je identično zapravo okruženje klubova u kojem najprirodnije nekako srastaju.

Dakle, i jazz i rock and roll su u prvom redu klupska glazba i to je ono što im je omogućilo da se povežu. Činjenica da smo rock publici približili jazz odnosno improvizaciju, odnosno tu drukčiju kreativnu glazbu koja im prije možda nije bila bliska veliki je uspjeh festivala NO Jazz.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Među prijateljima

Kada govorimo o aktualnosti, na festivalu nas 24. studenog očekuje koncert prekaljenoga američkog saksofonista Davida Murraya uz skandinavsku ritam sekciju sastava The Thing.

Jedna od prvih ideja mi je bila zapravo The Thing. Oni su mi bili odmah nakon The Necks na popisu za povratničko izdanje festivala, što znači da sam htio biti među prijateljima. Međutim, Mats Gustafsson nije bio dostupan u tom razdoblju, ali ispostavilo se da su Ingebrigt Håker Flaten i Paal Nilssen-Love na turneji s Davidom Murrayem pa je to bila apsolutna win-win situacija. Nikad ih nisam slušao zajedno uživo, no postoje zapisi na netu i mislim da tu ne može biti greške jer su sva trojica na svoj način genijalci, tako da nije bilo puno razmišljanja.

David Murray ima tu nevjerojatnu poveznicu sa tradicijom, a svira vrlo suvremeno. S druge strane Ingebrigt Håker Flaten i Paal Nilssen-Love imaju nevjerojatnu snagu trkaćeg motora. Sve ima neku svoju priču. Koliko ti je važno poslati neku poruku da ima smisla?

Teško je to verbalizirati, znaš, to je nešto što ili osjetiš ili ne. Po tome se razlikuju ljudi koji se bave ovim poslom, imaju li viziju ili nemaju. Dakle, najjednostavnije je izabrati zvijezdu iz kataloga ili časopisa, tri-četiri imena, novac nije problem. Najlakše je tako, ali teško je opisati zapravo na koji način dolaziš do toga, osjetiš to.

Ne znam, evo ja jednostavno znam u sebi da je to nešto što će biti fenomenalno i iznimno rijetko mi se dogodilo da sam pogriješio u procjeni. Možda je bio jedan od sto baš nekih loših projekata, ali toliko rijetko da ih se ne sjećam. Ne mogu sad izdvojiti nešto, a znam da je bilo.

Važna odrednica festivala je bila i ostala uključivanje domaćih glazbenika u program, a bilo je i radionica.

U ono vrijeme, pogotovo zadnja tri izdanja u Teatru ITD odnosno u Studentskom centru kad smo organizirali radionice super je bilo vidjeti na koji način se razvija komunikacija između naših glazbenika i ljudi koji su stvarno posebni zbog svoje kreativnosti u prvom redu. Zbog načina na koji prenose svoje znanje i nemaju problem s prenošenjem svog znanja i iskustva dogodile su se neke nevjerojatne priče, tako da se pjevačica Astrid Kuljanić nakon radionice s jazz saksofonistom Charlesom Gayleom preselila i dandanas živi u Americi.

To je stvarno lijepo i baš mi je bilo drago, iako dugo nisam ni znao za tu njezinu priču. Zato je jedna od najljepših stvari ove godine spontana suradnja između Roba Mazureka i našeg sastava Roj osa. Takve suradnje, pa i turneje koje su neki izvođači imali zahvaljujući poznanstvima koje su ostvarili na projektima koje sam radio, zapravo je ono što me na kraju najviše ispunjava. To je nešto što tom poslu daje smisao.

Jedna od najljepših stvari ove godine spontana je suradnja između Roba Mazureka i našeg sastava Roj osa

Neizmjerno ispunjava i veseli kada se netko tko radi fenomenalno i dio je zajednice u kojoj živiš poveže s glazbenikom koji je na svjetskoj razini jako bitan. Ove godine bio je plan ubaciti još minimalno jedno domaće ime u program, ali je komplicirano sa sjedećim dvoranama. Osim toga, uz The Necks dva seta po sat vremena postaje prezamorno pa bi bilo kontraproduktivno uz njih staviti domaće izvođače tako da je ta ideja za sad prolongirana.

Napravio sam i koncept prema kojem dvorana Laube postaje multifunkcionalna pa se više prostora može koristiti praktički istovremeno, tako da jedan bude klupskog karaktera, a drugi koncertnog kao sada, no to iziskuje više novca i u ovom trenutku smo morali povući ručnu kočnicu.

Mate Škugor i Melanija Pović Jagarinec / Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Možemo li mi danas uopće govoriti o nekoj avangardi u glazbi?

Ako ćemo striktno, avangarda kao avangarda, to bi trebalo biti nešto što je drukčije od uobičajenog. Naravno da kreativci i dalje stvaraju glazbu koja je bitno drukčija od uobičajene. Ja najčešće spominjem pomak u fazi, ne mislim pritom na fazni pomak kada je zvuk u pitanju, nego u glavi tih ljudi koji jednostavno razmišljaju drugačije. To ne znači da nisu normalni ili da imaju psihičkih problema, već jednostavno drugačije percipiraju svijet oko nas.

To su ti genijalci koji stvaraju nešto što je jako inspirativno i što me ispunjava i veseli. Možemo se opet vratiti na The Necks koji svojom maksimalno jednostavnom glazbom tri akustična instrumenta na svojim koncertima ljude pomaknu negdje drugdje i jednostavno negdje otplivaš.

Okidači za promotorski špurijus

Festival je 2009. godine počeo u klubu studenata KSET, ove godine se nastavlja u Laubi uz otvorenje u Vintage Industrial Baru.

Dakle, spomenuo sam da su prvi okidač za ponovno aktiviranje NO Jazza bili The Necks, a drugi je okidač bila činjenica da se KSET trebao preseliti u prostor kluba Boogaloo. Ideja je bila odmah nakon koncerta The Necks u Vintage Industrial Baru napraviti njihov koncert u prostoru onoga što sam tada već doživljavao kao KSET, čime bismo povezali priču oko KSET-a i napravili puni krug. Međutim, priča se odvila tako kako je, a Grad Zagreb očito nije imao problem s tim da put za ostvarivanje ciljeva i dalje u ovoj zemlji može biti nasilje i nisu ni na koji način reagirali na prijetnje uništavanjem gradske imovine od nekih pojedinaca.

Jedini sam javno istupio nažalost na strani KSET-a u obranu cijele priče koja je bila medijski postavljena tako kako je postavljena, ali sam se na kraju povukao jer nije imalo smisla primati prijetnje fizičkim nasiljem dok Grad šuti. Nažalost, to se odvilo kako se odvilo, a kako me je Tomislav Kličko već dobrih deset godina nagovara da napravimo jazz festival u Laubi, odlučio sam da je to taj trenutak. Brzo smo dogovorili termin za dva dana zbog popunjenosti kalendara Laube, dogovoreni su izvođači i nakon toga sam s braćom Sinkauz, koji su htjeli biti dio te priče, dogovorio termin za njihov koncert s Robom Mazurekom.

Mislim da je to super i za jedne i za druge. Rob Mazurek je četvrti na listi onih koji su najviše gostovali u Zagrebu, mislim općenito među jazz glazbenicima. Prvi su Peter Brotzman i Ken Vandenmark, treći je Hamid Drake. Rob Mazurek je do sada bio tu sedam puta.

Mislim da je to super kombinacija jer je NO Jazz u većini svojih izdanja imao uvodni koncert iz razno raznih razloga, ali to je nekako bilo za zagrijavanje, pa se ovo super poklopilo da možemo i ove godine imati koncert klupskog karaktera što je također jedan od zaštitnih znakova festivala.

Za razliku od prošlog klupskog, dakle stajaćeg koncerta The Necks će 23. studenog nastupiti u Laubi okruženi 404 stolice. Kako ćete riješiti akustiku prostora?

To je zapravo vizija prostora koju imam od 2014. kad sam prvi put ušao u Laubu s nekim projektom. Neposredno prije toga smo radili koncert Bohren & der Club of Gore u Jedinstvu koje je bitno manje, ali ima jako sličan koncept. Nakon što sam pregradio prostor na zaslonu laptopa i počeo slagati stolice s odgovarajućim razmacima ispalo ih je 404. Znači nije nedostupna web-stranica, nego je slučajno tako ispalo.

Idealno bi bilo da ne moramo koristiti razglas, ali mislim da ćemo morati, no testirat ćemo tako da ne bi trebalo biti tih problema. Sama Lauba je dvorana kao dvorana, zidovi su standardne paralelne površine, ali problem je krovište u kojem se zvuk vrti. Slikovito prikazano, odječnost se generira gore i ako imate glasne koncerte onda je to ozbiljan problem, no što su tiši izvođači taj problem je manje primjetan. Naša ideja je da razglas bude samo za popunjavanje, a ne da nosi cijelu priču.

NO Jazz prati reputacija jazz festivala koji je spustio nevidljivu granice godišta jazz publike s plus 50 na 30 godina, ali i otvorenosti i pristupačnosti. Do koje je granice to išlo?

To je po meni najveći uspjeh projekta zapravo; činjenica da smo u KSET-u postupno, jer na samom početku naravno nije bilo sve idealno, a nije i na samom kraju očito bilo sve idealno kad je projekt prestao postojati na 15 godina.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ali, ako govorimo o pojedinačnim koncertima 15-20 ljudi pa 50-60 ljudi po koncertima, u početku je publika stvarno bila 50 plus godina. S vremenom se prosječna dob počela spuštati, da bi se na kraju spustila debelo ispod 30 godina kada je studentska publika postala prevladavajuća. U KSET-u su na NO Jazz Festivalu od 2004. do 2005. apsolutno svi koncerti bili rasprodani, no na tranziciju u veći prostor teatra ITD dijelom i Kina SC publika nije baš najbolje reagirala jer su bili emotivno vezani za KSET. Trebalo je neko vrijeme da to zaživi, ali kada se to dogodilo imali smo rasprodane prostore za 400-500 ljudi, ili Dave Douglas u Kinu SC gdje ga je gledalo 850 ljudi, što je tad bilo najveće jazz gostovanje u Zagrebu u ne znam koliko godina.

Stječe se dojam da u posljednje vrijeme u Zagrebu, pa i Puli jača impro scena. Spomenuo si braću Sinkauz. Alen vodi Audioart festival u Puli, Damir Prica Kafka organizira Impronedjeljak koncerte i festival, Davorka Begović se u Kontejneru vrlo kreativno bavi istraživanjem zvuka. Svi oni privlače sve veći broj publike, što pokazuje da postoji potreba za drukčijom vrstom glazbe. No kako se percipiraju takvi napori? Mogu li se takvi programi jednako naplatiti kao i mainstream koncerti, i postoji li pomak u tome u odnosu na prije 15 godina?

Da, to je velika razlika u odnosu na razdoblje od prije 15 godina. Trenutno domaći izvođači koji sviraju u prostorima za 100 ili 200 ljudi naplaćuju ulaznice kakve smo mi prije 15 godina naplaćivali za danas velike svjetske zvijezde. Za National je 2007. ulaznica bila ako se ne varam 80 kuna, što je danas 10-11 eura i cijena karte za koju sviraju domaći klupski izvođači koji imaju svoju publiku očito više nije problem naplatiti.

Bilo bi mi drago da je takav sustav vrijednosti bio uspostavljen prije 15-20 godina, jer bi se vjerojatno i danas bavio ovim poslom. Tada sam u državni proračun uplaćivao ponekad i četiri puta više nego što sam iz tog proračuna dobivao. Znači država je super zarađivala na programu koji smo stvarali, a koji je u velikoj mjeri bio avangardnog predznaka. Mislim da nije stvar u glazbi, nego u pojedincima. Zato mi je žao gledati ljude koji su 20 godina mlađi od mene koji danas rade stvarno odličan posao, kako ih se percipira na isti način i kako će se prije ili kasnije u svojoj borbi potrošiti.

Koliko je u tom poslu važan kontinuitet? Mogu li se kontinuirano planirati programi i računati na potporu institucija ili europskih fondova?

Ne, zato sad ja ne računam, puno je lakše ne računati. Sada je na meni da u sljedeći šest mjeseci smislim koncept održivosti bez javnih sredstava, jer ako nemaš pouzdanog partnera onda nema smisla ni ulaziti u partnerstvo. Priča s europskim fondovima je drukčija i jednostavno nema smisla ulaziti u to jer opet završava doma. Dok sam prijavljivao svoje projekte naravno da nisam bio imun na to koji iznos je dobivala konkurencija i kad vidiš da netko za sedam koncerata dobije 690 tisuća kuna, a ti za sedamdeset koncerata dobiješ 70 tisuća kuna, onda to boli. Puno mi je lakše kad uopće o tome ne razmišljam. Ne želim više sebe dovoditi u situaciju da mi se šalje poruka kako je to što pokušavam napraviti – nebitno.

Priča s europskim fondovima je drukčija i jednostavno nema smisla ulaziti u to jer opet završava doma

Možemo li reći da je postojanje festivala koji se bavi suvremenim kretanjima u glazbi danas pitanje urbane kulture i njene identifikacije?

Općenito pitanje kulture jednog grada pitanje je nekog emocionalnog ispunjenja. Ljudi jednostavno osjećaju potrebu za kreativnom djelatnošću. Neki nisu nadareni za stvaranje glazbe, poput mene. Nikada nisam ni probao, odrastao sam u Šibeniku, čak sam radio u kazalištu, kao klinac sam bio dio jedne dramske skupine i to je onako kako je Šibenik bio grad teatra u to vrijeme zahvaljujući Festivalu djeteta. Tako sam sudjelovao u nizu ozbiljnih produkcija i to je bilo super.

Općenito pitanje kulture jednog grada pitanje je nekog emocionalnog ispunjenja

No stjecajem okolnosti ta priča u mom slučaju je zamrla, a grad je istovremeno postao grad košarke, iako Šibenik nikad nije bio stvarni grad košarke, ali smo nakon Dražena Petrovića, nakon osvajanja naslova koji je na kraju oduzet, svi počeli igrati košarku. Kako nisam baš previše bio nadaren za košarku tako se ni tu nije ništa konkretno izrodilo, ali taj nekakav fakultet i cijela priča oko fakulteta koja me odvela u ovom smjeru omogućila mi je da na neki drugi način sudjelujem u stvaranju s drugima. Zapravo sam to shvaćao kao svoj zadatak, da drugima omogućim da pokažu svima nama što mogu, što znaju i na koji način su sposobni to izvesti nekonvencionalno i drugačije, nešto s čim su se ljudi prije rijetko ili nikako sretali.

Svoj put sam našao slučajno. Da nije bilo rata, da su u Zagrebu krajem 80-ih početkom 90-ih ostali oni promotori koji su radili, ja bih vjerojatno bio najobičniji diplomirani inženjer elektrotehnike.

Priča, međutim, ima jedan lijepi nastavak koji samo naoko nema veze s NO Jazz Festivalom. Naime, osjetio si potrebu sudjelovati na projektu Supervala. Koliko je važno stvarati novu koncertnu publiku?

Superval mi je super prilika zato što nije moj, znači neće propasti jer Ana drugačije funkcionira i tvrdoglava je na drugačiji način. Samo pokretanje projekta bio je rizik. Pomogao sam napisati prijavnicu za Ministarstvo i Grad 2021. godine. Mislio sam da će se najranije 2024. nešto dogoditi jer sam pretpostavio da neće shvatiti što se krije iza tog projekta i da će ga svrstati pod obrazovanje ili pod amaterizam. Tako je i bilo prve godine. Slučajno je Grad dao nekakav simboličan iznos što je bilo ugodno iznenađenje.

Nekim ludim stjecajem okolnosti Ministarstvo je vrlo brzo shvatilo što se krije iza tog projekta i već iduće godine projekt je dobio ozbiljnu potporu. Bilo mi je jasno koji se potencijal iza toga krije, samo je bilo bitno na odgovarajući način ga usmjeriti. Odnosno, prva stvar koju sam tražio jest ta da ne smije biti nikakve kompetitivnosti, natjecanja. Nema nagrada, ili ako će biti nagrade, ne smiju biti klasične i neće biti najavljene. Onima koji će se posebno istaknuti u nekakvim budućim projektima ćemo omogućiti da postanu dio nekakvih budućih aktivnosti. Vrlo brzo se dogodilo gostovanje na festivalu INMusic, a pokrenuli smo i novi projekt turneja.

To je bio zapravo dobar kanal da se te mlade ljude motivira da se nastave time baviti, da im se pokaže na koji način, kako izgleda kad ideš od grada do grada. To su uglavnom bili vikendi, pa bi dva koncerta u nizu odsvirali u dva različita grada, što je bilo još jedno ludo iskustvo za njih. Da nije bilo tog projekta i da nije Ministarstvo kulture jako stalo iza projekta sve bi to bilo nezamislivo.

Naučili ste ih i da odlaze jedni drugima na koncerte i međusobno se podržavaju. To je fantastično. Inače nije često da muzičari jedni drugima dolaze na koncerte.

Ali to je zapravo izgled samog projekta, kao i činjenica da nema nagrada i nema natjecanja. Ideja je bila ne razvijati kompetitivnost, nego suradnju, druženje i nekakvu razmjenu ideja. Što na kraju je i rezultiralo suradnjama, a siguran sam da će ih biti u budućnosti sve više i više. Formiraju se novi projekti, pa je zbog samog Supervala na kraju nastao niz srednjoškolskih bendova. Fantastična je stvar, osim te ideje sretanja, suradnje, zvuči dosta patetično, ali stvarno je tako, razmjena ideja i kreativnosti.

Druga važna stvar bila je motivirati ih na kreativnost i na stvaranje. I zbog toga je i donesena odluka da srednjoškolcima kao uvjet za nastup na Supervalu bude jedna autorska pjesma. Na kraju se pretvorilo u to da više od pola njih skoro cijeli materijal imaju autorski. Kad se vratim unazad na prvi festival mislim da su bila samo dva izvođača: Gradske Bitange i Friction, koji su svirali autorski materijal u potpunosti. Znači to se drastično promijenilo u vrlo kratkom vremenu.

Može li to biti publika na koju računa i NO Jazz Festival? Klinci su otvoreni, njih žanrovske granice ne zanimaju.

Naravno, kao i ti kod svoje djece kad pogledaš njihove playliste. Samo je pitanje okidača. Opet koristim tu riječ. Ako ti se u pravom trenutku dogodi nekakav pravi okidač, a to su za ovu kreativnu glazbu općenito, a pogotovo za improviziranu glazbu živi nastupi. Znači to je neophodno. Ne možeš takvu glazbu u potpunosti doživjeti preko audio zapisa. Uživo je to neka potpuno druga priča.

Ako im omogućiš da vide tako nešto vrlo, kod tako otvorenih ljudi, pogotovo mladih otvorenih ljudi, vrlo brzo se to primi. Znači, oni teško ostaju imuni na tako nešto, na tu energiju koja dolazi s pozornice. Teško je to opisati, nekad možeš i vizualizirati tu energiju koju odašilju glazbenici, a onda im publika to vraća. I onda je ta njihova međusobna komunikacija zapravo ono što čini razliku između audiozapisa i živog nastupa.

To su nezaboravni i neprocjenjivi trenutci koji nas mogu odrediti i kao osobe. Jasno je da govoriš o velikoj strasti. U kojoj si mjeri zbog toga sklon rizicima?

Duže od dvadeset godina je bila stvar čistog preživljavanja i u trenutku kad sam svojom nekakvom strašću ugrozio budućnost svoje djeca shvatio sam da se sve mora promijeniti i promijenio sam. Znači nije bio problem ni u kocki, ni u drogi, ni u alkoholu. Jedno vrijeme čak nisam ni pio, znači apsolutno nije bio problem u tome. Ovo je u nekom trenutku graničilo s ovisnošću.

Mislim da ti zato nitko nije niti vjerovao kad si rekao da prestaješ.

Trebalo je to prekinuti i COVID mi je u tome pomogao. Napravio sam pauzu jer sam srećom već godinu dana prije dobio puno bolji i ozbiljniji posao u struci u IT firmi. Da nije bilo cijele te situacije definitivno se ne bi niti upustio u pisanje knjige (Glazba za žedno uho) jer sam odjednom imao vremena. Mislim, nije čak toliko stvar vremena, nego trebaš odvojiti dio mozga koji je zadužen za svakodnevne aktivnosti za koncentraciju na nečem drugom. Ovako se sve poklopilo. Osim toga, niz koncerata koje sam formalno već dogovorio, realizirali su neki drugi što i danas ponekad radim.

Imaš li neki Sveti gral iz svijeta glazbe?

Taj odgovor je uvijek isti – Fugazi, a od jazza Ornette Coleman. Za većinu tih koje bih volio dovesti oduvijek sam znao da su mi nedostupni jer nemam tog novca, pa nikad nisam ni razmišljao u tom smjeru, a danas nažalost nisu više ni živi.

Zapravo nikad nisam imao neku pretjeranu ambiciju lomiti se oko Johna Zorna kad postoji na desetke drugih fantastičnih muzičara koji koštaju četiri-pet puta manje od njega. To nema smisla, jer i on tako šalje lošu poruku. Jasno mi je zašto to radi, on novac koji zaradi preusmjerava na super stvari i većina toga ide u izdavaštvo, on to potroši na nešto konkretno smisleno, što je super, ali opet meni nema smisla. Zato se nisam time nikad pretjerano opterećivao.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Imaš li planove za dalje, možeš li iz svog iskustva uopće gledati u budućnost?

Uopće nisam razmišljao o budućnosti. Realizirat ćemo ovo, vidjet ćemo u kom smjeru će to ići. Do kraja godine će biti donesena odluka što i kako. Probat ću složiti konkretan budžet i dogovoriti s nekim privatnim akterima i ozbiljnim partnerima. Ovo radim iz čistog gušta. Ako budem to mogao normalno raditi dalje, onda ću raditi, a ako ne – imam svoj posao koji mi je super. Na teži način se kvalitetnije nauči.