Mia Dimšić: „Pjevanje je medij kroz koji pričam priče"

Kantautorica Mia Dimšić nedavno je objavila svoj peti studijski album “Društvena pravila”

Krajem 2015. godine, glavna akterica ove priče, Mia Dimšić, potpisuje svoj prvi ugovor s diskografskom kućom Croatia Records i objavljuje svoju prvu autorsku pjesmu „Budi mi blizu“. Nedugo nakon toga, debitira na Splitskom festivalu s autorskom pjesmom „Život nije siv“, osvajajući vrhove nacionalnih top-ljestvica. 

Do 2018. godine, Mia osvaja nagrade za najbolju mladu pjevačicu, najboljeg novog izvođača te za najprodavaniji album u Hrvatskoj, koji je predstavila na samostalnom koncertu u Lisinskom. Sve ostalo je, što se kaže, povijest, a to „ostalo“ odnosi se na još četiri studijska albuma, šest Porina, nastupe na brojnim koncertima i festivalima, pobjedu na Dori te predstavljanje Hrvatske na Euroviziji. Osvojila je sve nagrade koje mogu posvjedočiti o izvrsnosti jednog glazbenika. Također, objavila je knjigu „Cesta do sna“ te osim što pjeva, piše i sklada, svira tamburicu, gitaru, ukulele i klavir. Po svemu ovome, čini se da Mia svoju glazbenu priču ne kroji prema „društvenim pravilima“ koja su u naslovu njenog novog albuma.

Iza Mije Dimšić je izrazito produktivna godina. Prošle jeseni objavila je album „Monologue“, koji je početkom ove godine dobio svoje LP izdanje. Ovaj album na engleskom jeziku simbolično je objavljen na njen rođendan i sadrži jedanaest pjesama koje otkrivaju djeliće njenih unutarnjih monologa i priče iz prošlosti. U realizaciji albuma sudjelovali su producenti iz Splita, Zagreba i Rijeke: Bojan Shallamon Shalla, Hrvoje Domazet, Ivan Pešut, Ivan Huljić, Luka Mrduljaš, Rando Stipišić i Vedran Baotić.

Timski rad

„Od svakog nešto naučiš i svatko je poseban na svoj način. Kod osoba s kojima surađujem, najvažnije su mi ljudske kvalitete. Važno mi je da se veselim dolasku u studio, da dijelimo stavove, da svi možemo puštati pjesme, razmjenjivati ideje i da se osjećam slobodna u bilo kojem trenutku reći što god želim, bez straha da će to utjecati na ego te osobe“, opisuje Mia suradnje na “Monologueu”.

Paralelno s albumom „Monologue“ nastajao je i sestrinski album, usmjeren na dijalog s odvažnijom Mijom, koja daljnji tijek priče kroji prema svojim pravilima. Sredinom rujna ove godine objavljuje album u CD i LP izdanju, nazvan po naslovnoj pjesmi „Društvena pravila“. Ponovno se ističe njen talent za pripovijedanje, uz koautore Damira Bačića i Vjekoslava Dimtera. Zajedno s aranžerima Ivanom Pešutom, Antom Gelom i Bojanom Shallamonom, ovaj tim je odradio sjajan posao jer u nijednom trenutku nije žrtvovana njena autentičnost i priča, zbog čega su oba albuma žanrovski šarolika, ali i dalje vjerna zvuku po kojem je Mia prepoznatljiva.

„Damir Bačić i Vjekoslav Dimter rade sa mnom od prvog dana. Uglavnom je to timski rad. Ponekad pišemo zajedno, a ponekad zasebno. Jako mi je važno da budemo raznovrsni; ne bih željela da uvijek počinjem od nule jer bi s vremenom zvučala monotono. Treća osoba može donijeti novu perspektivu koju u tom trenutku ja ne vidim. Najljepše je kada smo zajedno na istom mjestu. Kad si tjedan dana u studiju, čuda se događaju, kreativni sokovi počinju teći i napraviš zapravo puno više nego što si mislio.“

Glavni cilj u glazbi joj je storytelling, pričanje priče: „Pjevanje je medij kroz kojeg sam odlučila ispričati svoje priče. Zbog toga me ne privlači izvođenje tuđih pjesama. Nisam isključiva, ali u tome nije poanta. Želim pričati svoje priče. U većini slučajeva pjesme nastaju jer imam potrebu nešto reći.“

Album na engleskom jeziku željela je od samog početka karijere, no odlučila je krenuti „od kuće“ s autorskim pjesmama na hrvatskom. „Sve to ima smisla i ništa ne bih mijenjala. Onda se dogodio Eurosong i pjesma „Guilty Pleasure“. Već tada sam radila na albumu na engleskom i željela sam da bude odmah gotov, ali zbog mnogih obveza koje su me pomele, tek sam pola godine kasnije počela dovršavati pjesme. Ja bih da je sve istog momenta, ali život to nekako bolje složi.“

Zbog Eurosonga, odlaska na songwriting kamp u Budimpeštu, akustičnih koncerata u New Yorku i Nashvilleu, prijave na HDS-ov natječaj “International” te višestrukog osobnog ulaganja, album „Monologue“ dobio je podršku i bazu slušatelja, ispunivši cilj povećanja konkurentnosti domaćih autora na međunarodnoj glazbenoj sceni: „Predstavila sam se u Bugarskoj na jednom showcase festivalu gdje su se okupili ljudi iz struke iz cijele Europe. Nadam se da je ovo prvi u nizu, jer mi je to bilo jako zanimljivo iskustvo. Upoznala sam super ljude s kojima sam otvorila zanimljive razgovore i ostvarila bitne kontakte važne za dolazak na digitalne platforme i booking.“

Savjet Josipe Lisac

Krajnji cilj je promocija „Monologuea“ na raznim showcase festivalima, na čemu čitav tim aktivno radi i iščekuje rezultate. „To je jako skup sport i općenito zatvoren sustav, ali ne dopuštam da me to obeshrabri. Idem pješke koliko god mogu. Tako nekako sam uvijek radila; sjela bih u auto, vozila kilometre i to je to”, uvjerena je Mia koja je ovog rujna nastupila i na festivalu u francuskom gradu Amilly, gdje je izvela pjesme s novog albuma.

Iako je veliki emotivac, njene pjesme nastaju kao plod uvida nakon niza osobnih procesa. Moguće da je to razlog zbog kojeg, sad već manji dio publike kao i samoprozvani kritičari, doživljavaju nju i njene pjesme kao nedovoljno ozbiljne, a njene glazbene kompozicije kao pop laganice koje većinom voli mlađa publika: „Mislim da imamo dosta patnje u pjesmama. Nije uvijek sve tako dramatično, i to mi je u redu. Najveći problem je što danas ne moraš biti kompetentan da bi imao mišljenje.“

Otkrila je i savjet kojeg se sjeća s početka svoje glazbene karijere: „Kad sam osvojila svoju prvu nagradu, ‘Zlatni studio’ za najbolju pjevačicu, tamo je bila Josipa Lisac. Rekla mi je: ‘E dobro, sad si napravila prvi uspjeh i sad čekaj!’. Stvarno je tako. Tek tada počneš smetati ljudima jer se čini da ćeš možda uzeti dio njihovog prostora na našem malom tržištu.“

Toksični odnosi

Album „Društvena pravila“ nastao je kao odgovor na toksične odnose i vrijeme u kojem se sve secira, posebno ako si javna osoba: „Ne volim ljutnju kao emociju. Moram priznati da ju tek sada učim prihvaćati i izražavati, a ne biti uvijek predivna, preslatka, predraga, prepristojna djevojka, jer mi je to počelo štetiti. Tko mene pita kakav je moj dan, kako se osjećam kad čujem neke ružne stvari, laži i iskrivljene priče o sebi? Ajmo biti ljudi jedni prema drugima!“

Zbog svega toga, ova današnja Mia iz 2024. ima poruku za Miju iz razdoblja „Život nije siv“: „Samo radi kako osjećaš. Morala si proći sve to da bih ti ja danas mogla dati savjet. Nastavi po svom i, ako možeš, ostavljaj iza sebe ljubaznost i trag nečeg lijepog.“

Novi album objedinjuje singlove koji su nastali tijekom tri godine. Među njima je i pjesma po kojoj je album dobio naziv, a snimila ju je s makedonskim kantautorom i gitaristom Vlatkom Stefanovskim. Do njihove suradnje došlo je nakon što su se sreli na Top HR dodjeli nagrada: „Bila je tonska proba i ja sam nešto svirala, a on mi je rekao: ‘Joj mala, super si. Kad budeš imala neku pjesmu u kojoj me čuješ, ja ću ti biti gost.’ U tom trenutku ova pjesma još nije postojala, ali kada je nastala, bila je drugačija i žešća od svega do sada. Onda sam odlučila – ajmo njega zvati. Bilo je to vrlo jednostavna i ugodna suradnja.“

Da je pjesma zaista drugačija, potvrđuje i drukčija vokalna interpretacija koja otkriva nove raspone i boje Mijinog glasa: „Kad dođem u studio, uvijek se malo igram, a to mi je najzabavniji dio. Treba provesti vrijeme u studiju i razgovarati s ljudima o inspiracijama. Jako sam željela u toj pjesmi imati dio u kojem izgovaram neki monolog.“

Zbog ove pjesme, Mia je nedavno otputovala u radni posjet Makedoniji: „Tamo sam snimala spot za ‘Društvena pravila’. Velika je sloboda snimati tamo gdje me ljudi ne poznaju. Usput sam iskoristila priliku da obiđem njihove medije jer tamošnja radija dosta vrte moje pjesme.“

Druga zanimljiva suradnja na albumu je ona s Nenom Belanom. Pjesma „Ajmo u đir“ tipična je belanovska pjesma, idealna za mjuzikl, a to je savršeno dočarano u video spotu. Kada uzmemo u obzir da u pjesmi čujemo tamburicu, koju je na Belanov nagovor snimio Mijin menadžer i koautor Damir Bačić, riječ je o posebnoj priči: „Svaka čast Neni. Čak ga je natjerao da bude i u spotu. Neno je vizionar i izvanredna osoba koja može dati lekciju o poniznosti i normalnom ponašanju kada si legenda.“

Treća suradnja na albumu je ženski power duet s Doris Kosović, čiji se vokal oduvijek sviđao Miji: „Mislim da je izuzetno magnetična žena koja plijeni pažnju. Kada sam je upoznala, vidjela sam koliko je uz sve to normalna i jednostavna.“

U svakoj pjesmi Mia daje neku poruku, otkriva novonaučenu lekciju ili, kao u pjesmi „U tvojim rukama“, priča o potrazi za pripadanjem i osjećajem sigurnosti u odnosu: „Društvena pravila“ mi je nedvojbeno najdraža zato što je najnovija i najviše izvan moje zone komfora, ali uz nju bih izdvojila pjesmu „Sunce moje“, koja mi je jako osobna. Ima nešto lijepo u tome kad ne plačem ni zbog čega, jer mi nije vrijedno, ali za tebe bih plakala jer mi toliko vrijediš.“

Odlični video spotovi još su jedna potvrda da je Mia odavno na svjetskoj razini. No, otkrila nam je da ju ništa toliko ne umara kao snimanje spotova. „Jedino je još gore kada imam photoshooting i kada moram pozirati.“ Naporna joj je sva ta logistika, organizacija, posebno kada se radi o snimanju romantičnih scena. „Kad sam snimala spot za pjesmu ‘U tvojim rukama’, rekla sam – molim vas, zovite Danona Vrlića. Dajte mi nekoga koga dobro znam. Mislim da je to glumcima druga stvar, ali ja nisam glumica.“

Ambasadorica tamburice

Da će se baviti glazbom, bila je uvjerena od sedme godine. „Kada tako rano znaš da to neobjašnjivo želiš, to je nešto s čim si došao na ovaj svijet. To jednostavno mora doći u tvoj život, prije ili poslije, na ovaj ili onaj način. Gledam na to i s duhovne strane.“

Zahvaljujući tati, koji je tamburaš, Mia je završila tečaj gitare, a uz to je svirala u tamburaškom orkestru. „Drago mi je što sam prošla zadnje redove i binu na puno načina prije nego što sam kao solist stala na pozornicu. To iskustvo timskog rada u orkestru je razlog zašto se dan-danas osjećam bliskom instrumentalistima.“

Tamburaška glazba zaslužna je i za njen dar storytellinga: „To su ti trenuci gdje netko pjeva vrlo jednostavno, ali zapravo sugestivno priča priču, na primjer, Najbolji hrvatski tamburaši i Andrija Čordaš.“ Osim tate, mentor joj je bio i prof. Franjo Slavko Batorek, kod kojeg je svirala gitaru, a s čijom je kćeri Majom formirala akustični duo za svirke na eventima, crkvenim obredima vjenčanja, ali ponekad i na sprovodima. „Ona me motivirala da napišem pjesmu jer je ona pisala pjesme i bila jako talentirana.“

Neslužbeno, Mia je odlična ambasadorica tamburice, a posebno je raduje i motivira kada vidi da sve više curica bira tamburicu ili kada joj roditelji kažu da su njihovi klinci zbog nje poželjeli svirati ukulele. S druge strane, rastužuje je jedno nametnuto društveno pravilo: „Ponekad ću više vremena posvetiti stajlingu i drugim stvarima sa strane nego što ću se pošteno upjevati i biti sama sa sobom prije nastupa“.

„Bojiš se da sreću neću nać“, stih je nastao kao odgovor na maminu zabrinutost nakon što je shvatila da je priča s glazbom nezaustavljivo krenula. Mia je otkrila što mama danas misli o svemu tome: „Moja mama je intuitivna i izuzetno inteligentna osoba koja me nekad straši koliko dobro čita ljude. Ona nije osoba koja će puno govoriti, ali jako dobro procijeni situaciju. Kada je pjesma postala hit, pristala je otići na radio gdje je rekla: evo, shvatila sam da sam bila u krivu. Ipak, najviše pamtim kada mi je jednom prilikom rekla: ni kada si tek ulazila u tu priču nisi dala da ti itko kaže nemoj, a ja sam ti prva rekla nemoj. Tako i sada, nemoj da ti itko kaže da napraviš išta što ne osjećaš.“

Mir u duši

Iskreno priznaje kako se kao dijete nekoliko puta prijavila za sudjelovanje u Turbo Limach Showu, ali nikad nije prošla: “Poslala sam pjesmu na dječju Euroviziju, također nisam prošla. Imala sam neke pokušaje koji su bili neuspješni, a traumatično mi je bilo u to vrijeme pjevati dok žiri sjedi ispred mene.“

Na tragu te teme, dotaknuli smo se i vrlo važnog pitanja o kojem se u svijetu glazbe ne razgovara dovoljno – mentalnog zdravlja. Priča „Društvenih pravila“ itekako ima veze s ovom temom, a Mia ne skriva kako je odlazak na terapiju najbolja odluka u njenom životu. Priznaje da joj je posao postao identitet te kako ponekad nije lako procesuirati sve emocije i kontakte s ljudima. Unatoč tome, smatra da ne uzima dovoljno vremena za sebe jer ima osjećaj da nikada nije napravila dovoljno. No, kroz meditaciju i journaling kontinuirano uči uživati sama sa sobom. „Mislim da smo često nemilosrdni prema sebi, a onda smo naravno nemilosrdni i prema drugima. Pozivam sve da zajedno radimo na tome.“

Jedan od načina je i glazba, koja za nju ima terapeutski učinak. Zato je i počela svirati gitaru: „U pubertetu sam bila dosta emotivna, zaljubljiva, romantična i idealistična. Kad bi me nešto jako pogodilo, bila bih u sobi s gitarom. To mi je pomagalo više nego išta, a od tu je došla i potreba za pisanjem pjesama.“

Za kraj ovog dugog razgovora, koji bi bio sjajan podcast, Mia je podijelila što želi sebi za deset godina: „Najviše želim mir u duši jer mislim da iz toga kreće i zdravlje i odnosi s drugim ljudima. Željela bih se do kraja života baviti glazbom na ovaj ili onaj način, ali ne bih željela ikada misliti da to moram ili da u tome izgorim. Htjela bih nastupati posvuda, a najviše na najljepšoj pozornici koju sam ikada vidjela – Red Rocks Amphitheatre.“