Damir Urban u Tvornici: Era sve samo ne obične ljubavne pjesme
“Kuc, kuc”, zapjevao je Damir Urban prve riječi svoje pjesme “Sama”, pa i službeno, pred publikom, otvorio vrata vlastitoj novoj eri – onoj u kojoj je dominaciju preuzela sve samo ne obična ljubavna pjesma.
U subotu je u Tvornici održao prvi koncert na kojem je (cjelovito) uživo predstavio svoj posljednji album Lipanj, srpanj, kolovoz, kojeg je objavio prošle godine, a koji je po mnogima jedno od najboljih ostvarenja 2021.
Koncert Damira Urbana u Tvornici / Matej Grgić
O albumu se priča(lo) u superlativima, no Urbanova lirika kao da nije dobila dovoljno pažnje. Stihovi mu jesu hvaljeni, no pretežno se komplimentima u tome smjeru pristupalo sramežljivo.
Jedan od highlighta koncerta očekivano je bila već spomenuta “Sama”. Euforija u Tvornici je potvrdila da se neupitno radi o baladi koja će, ako u svijetu ima ikakve pravde, dobiti status evergreena. Moćna je to oda ženskoj snazi s nevjerojatno živim pjesničkim slikama, koju je Urban i live izveo maestralno.
Damir Urban na koncertu u Tvornici / Matej Grgić
Možda i jači efekt sličnoga smjera imala je “Iskra”, najavni singl albuma, koja je publici duže poznata, pa su utoliko s njome i komforniji.
Pomalo je i neumjesno za Urbanove pjesme reći da su to balade ili ljubavne pjesme jer takav opis automatski evocira prazninu od značenja, patetičnost ili otrcanost, što kod njega nikako nije slučaj. Njegove su (nove) pjesme iznimno lucidne pripovijetke koje prilikom slušanja bude žive slike, a njegov je narativ koncizan, dovitljiv i pronicljiv više no ikada prije.
A na koncertu ga je sjajno prezentirao i pjesmama “Div”, koja uspijeva biti topla unatoč atmosferi diktatorske koračnice, te “Kavez nije dom”, moćnom poemom o svakodnevici u kojoj pjevač, odnosno pjesnik, odlazi korak dalje te čak i eksplicitno progovara iz ženskog lica (“Ponekad, kao žena/Nađem i čovjeka u tebi/Ali kao djevojčica/Osjetim samo miris zvijeri”).
Damir Urban na koncertu u Tvornici / Matej Grgić
Urbanovi su recitali oduvijek bili snažni, no njegov se sentiment promijenio. U novim stvarima gotovo da i nema traga često brutalnoj i anksioznoj estetici po kakvoj je upamćen u kolektivnoj svijesti. Motivima koji ga okupiraju sada je pristupio s razdraganom energijom, mirnom mudrošću i mekoćom.
To mu je, vidjelo se na nastupu, došlo sasvim prirodno. Urban se nije izgubio. I dalje je surov, i dalje je to on, performer koji neće biti pretjerano slatkorječiv u komunikaciji s publikom, ali će u izvedbi biti toliko zanesen da klekne na pozornicu te ju koristeći udaraljku pretvori u svoj instrument.
Kritika je recenzirajući njegov posljednji album isticala kako je Urban na samom vrhuncu svoje karijere, što je ovim koncertom i potvrdio. Njemu vjerojatno nije previše stalo do grandioznih komplimenata, priznanja i nagrada (jedan je Porin, mlad i buntovan, čak i odbio), no albumom Lipanj, srpanj, kolovoz je postigao to da bi ga se, osim glazbenim, moglo nagrađivati i književnim priznanjima. Možda je previše reći da, poput Dylana, treba dobiti kakvog Nobela, no Goranov vijenac sigurno ne bi bio na pogrešnoj adresi da se nađe u Urbanovom džepu.
Cijelu fotogaleriju s koncerta pogledajte u nastavku.
