Marko Ruždjak - Desetljeće bez tišine

Deset godina nakon smrti Marka Ruždjaka, jedinstvenog skladatelja na domaćoj sceni, prisjećamo se njegovih skladanih tišina, muzikoloških pogleda na njegovu glazbu te skladateljevih riječi, a njegove studente kompozicije pitali smo po čemu ga pamte.

I.

Prerana smrt skladatelja Marka Ruždjaka prije deset godina na hrvatskoj je glazbenoj sceni ostavila glasnu prazninu, jer svojim je odlaskom odnio dio tišina po kojima je zapamćen (i muzikološki zbornik posvećen Ruždjaku zove se Nagnuće tišini. Objavilo ga je Hrvatsko muzikološko društvo 2017. godine, a sadržava priloge sa znanstvenog skupa U počast Marku Ruždjaku, što su ga organizirali HAZU, HDS i Osorske glazbene večeri).

Marko Ruždjak (Zagreb, 9. srpnja 1946. – 23. veljače 2012.), skladatelj, profesor i, od 2008. godine, akademik, bio je, uz Ivu Maleca, jedini skladateljski učenik Mila Cipre, a zatim se usavršavao kod Milka Kelemena u Kölnu te kod Maleca i Schaeffera u Parizu. Godinu prije studija kompozicije upisao je studij klarineta koji je diplomirao 1968. u klasi Josipa Pomykala, a 1972. diplomirao je i kompoziciju te poslije rekao „bila je sretna okolnost što sam studirao kod profesora Cipre, on je kod svojih studenata uvijek nastojao potencirati njihov karakter. Umjesto vježbi u klasičnim oblicima, težište je nastave bilo na instrumentaciji, a prve forme koje sam radio bile su posve slobodne“.

Akademik Nikša Gligo smatra da se Ciprin utjecaj vidi i u „izrazito intelektualnom promišljanju skladateljskih zadataka“ kakvo je Ruždjak nastavio razvijati.

Istovremeno jednostavan i pun zamki

Opisi Ruždjakove glazbe često ističu njezinu neuhvatljivost, njegov već spomenuti intelektualni pristup, precizne upute za izvedbu, kao i specifičan, često nesemantički odnos glazbe i teksta. Kako je upozorila muzikologinja Eva Sedak koja je mnogo pisala o ovom skladatelju, pristup Ruždjakovoj glazbi je „istovremeno jednostavan i pun zamki koje, nerijetko i namjerno, postavlja sam autor.“ Jedinstven skladateljski stil vodio ga je prema autsajderskoj poziciji na glazbenoj sceni, ali onoj koja nije bila usmjerena protiv („Nikada mi nije bila namjera nešto rušiti, opovrgavati…“).

Kod njega ništa ne traje dugo, ne piše drame, ne piše romane, samo jako komorne stvari

Ruždjak je vjerojatno najviše zapamćen po komornim djelima. Za njegov Klasični vrt Nikša Gligo piše da je „možda najreprezentativnije djelo nove hrvatske glazbe za gudački kvartet“. U njegovim komornim i često kraćim djelima važan je dijalog, katkad neočekivanih sugovornika; a uz autorovu sklonost kratkim vrstama, Eva Sedak podsjeća na Ruždjakov citat o tome kako se on „kod Borgesa našao sto posto. Kod njega ništa ne traje dugo, ne piše drame, ne piše romane, samo jako komorne stvari!“.

Osim na Borgesa, Sedak upozorava na Ruždjakovu usmjerenost književnosti i inače, odnosno, na „doživotnu opsesiju knjigom“, kazujući: „Njegova intelektualna otvorenost za iskustva onkraj glazbe činila je njegovu glazbu otvorenom za iskustvo cjelovitosti pojava koje obavijaju njezin umjetnički medij, za ono što je Kandinski nazvao ‘sličnošću unutarnjeg ugođaja’ među umjetnostima.“

Odnos prema orkestru

„Puhači, ljudski glas i udaraljke konstante su Ruždjakove zvukovne palete“, nastavlja Sedak, izdvajajući strujanje zraka kao važan aspekt odabranih izvora zvuka. Ruždjak je pisao i za veće sastave, no nekonvencionalno. U već spomenutom zborniku, slovenski muzikolog Gregor Pompe zapisao je da Ruždjak „o simfonijskom orkestru radije razmišlja kao o ‘sukcesiji’ instrumentalnih skupina“ – i orkestru je, čini se, Ruždjak nadjenuo svoj tip tišine.

Nikša Gligo ističe da se u Ruždjakovu opusu nalazi „posve osobna funkcionalizacija novozvukovlja u velikome orkestarskom ansamblu, ili pak u manjim ansamblima i u njihovom odnosu prema solističkim instrumentima“. A uz izlaske iz uobičajenih sastava, spomenimo i da je na Muzičkom biennalu, na kojem su (pra)izvedena brojna njegova djela, bio zastupljen i skladbom za Limenu glazbu Zagrebačke vojne oblasti (Urbofest, 1979., na Griču), čiji je završetak trebao koincidirati s pucnjem Gričkog topa u podne.

Za mene, međutim, glazbeno djelo nešto je poput trave koja se svake godine periodički obnavlja. Iznikla je iz starog sjemenja, a ipak, potpuno je nova

Eva Sedak u Ruždjakovoj glazbi naglašava „očiglednu čitkost skladbine strukture, kao privid što zastire složenost njezina glazbotvornog smisla.“ Autorov odnos prema tradiciji ilustrira Ruždjakovim citatom:„Za mene, međutim, glazbeno djelo nešto je poput trave koja se svake godine periodički obnavlja. Iznikla je iz starog sjemenja, a ipak, potpuno je nova“, a odnos prema ekspresiji izjavom „uobičajena vrsta ekspresivnosti za mene je suviše pojedinačno beznačajna, privatno emocionalna i nastojim je nadomjestiti izražajnošću što proizlazi iz same materije.“

Prividna jasnoća glazbe iza koje se kriju mnoge zamke nadaje se i iz opisa muzikologa Dalibora Davidovića, koji piše da je u Ruždjakovim djelima, naročito komornima, riječ o „glazbi prozračnoj, lapidarnoj i suzdržanoj, lišenoj patetike, mesijanskih gesta i retoričnih suvišaka“, no smatra i da se iza prozirnosti, koja se nudila „poput kocke pleksiglasa“ uvijek nalazi i tajnovitost, kako u odabiru građe, tako u glazbenom oblikovanju.

Tišina kao obilježje poetički radikalnog programa preispitivanja

Kroz te, za potrebe ovog osvrta fragmentirane, opise Ruždjakove glazbe provlači se ideja višeslojne čarolije koja se mnogostruko potvrđuje slušanjem. A o već spomenutoj tišini kao o, možda neočekivanome, bitnom elementu Ruždjakove glazbe pisao je skladatelj iz Ruždjakove klase i muzikolog Tomislav Oliver u tekstu Marko Ruždjak – poetika tišine. Počevši od njegove skladbe Pođimo sada ti i ja i razvijajući paralelu sa sivom i crnom tišinom iz Beckettova romana Bezimeni, Oliver sagledava tišinu kao ideal kojemu Ruždjakova skladba teži, tišinu kao njezin ekspresivni naboj, kao neostvarivu čistoću i, ponekad, posve doslovan pianissimo, ali i tišinu skrivenu iza teksta, neprogramno tretiranoga. Oliver zaključuje: „Tišina u Ruždjaka nije samo aspekt glazbene strukture, već i obilježje poetički radikalnog programa preispitivanja smisla umjetničkog iskustva.“

Pravi je izazov pomiriti i ujediniti svijet glazbe s drugim svjetovima koji nas okružuju.

Umjetničko iskustvo vodilo je pak spajanju svjetova, odnosno, Ruždjakovim riječima: „Smatram da glazbeno djelo nije dovoljan razlog da bi čovjek napisao tek nešto što će u strogo glazbenom smislu zadovoljiti autora i slušaoce. Za mene je pravi izazov pomiriti i ujediniti svijet glazbe s drugim svjetovima koji nas okružuju.«

II.

Na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu Ruždjak je predavao još 1972., potom odlazi u Pariz i Köln; od 1974. dvije godine vodi Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, a zatim se vraća predavanju. Od 1979. godine predavao je na Akademiji u stalnom radnom odnosu. Pišući u povodu Ruždjakove smrti u Zarezu, muzikolog Trpimir Matasović opisao je, između ostaloga, kako su studenti kojima je Ruždjak predavao Glazbene oblike profesora obožavali, čak unatoč nepopularnom terminu nastave ponedjeljkom u osam ujutro, jer je predavao majstorski.

Ruždjak je imao i skladateljsku klasu, a njegovi su studenti danas cijenjeni autori Olja Jelaska, Ivana Kiš, Tomislav Oliver i Ante Knešaurek (koji je bio spriječen na vrijeme poslati odgovor na naš upit o tome kako danas pamte svojeg profesora).

Olja Jelaska studij kompozicije upisala je 1991. „u vrijeme ratne i negativne atmosfere“ koju je studij znatno popravio:

„Bila sam prvi student u klasi prof. Marka Ruždjaka i to je bio moj nastavak studija (nakon studija teorije) na Muzičkoj akademiji, u vrlo kreativnoj atmosferi. To unutarnje ozračje koje je bilo posljedica plodonosnog rada svih profesora, bivših i tadašnjih skladatelja-kreativaca, prenosilo se na studente unatoč vanjskim okolnostima. Kao da smo bili zaštićeni snagom kreativnosti koja je bila upisana u zidove zgrade u Gundulićevoj ulici.

Profesor Ruždjak je u mom obrazovanju ostavio dubok trag. Sjećam se našega prvog susreta, kada mi je rekao da on do sada nije predavao kompoziciju, a ja sam mu odgovorila da ja nikada nisam studirala kompoziciju. Zanimalo ga je čitam li knjige i, ako da, koja je to literatura, zanimao ga je moj interes o umjetnosti općenito, i tu smo se našli na nekoj sličnoj liniji. Primijetio je moj interes za programnu glazbu i u tom smjeru mi je i pomagao.

Tijekom studija, ali i godinama nakon toga, po povratku u Split, često sam ga znala pitati za savjet u vezi skladbe koju sam u tom trenutku pisala, bilo da se to odnosilo na neki tehnički problem ili sadržajno, u vezi s izborom materijala; onako introvertiran, često bi mi znao odgovoriti vrlo kratko: jedna ili dvije riječi, ili neka metafora, jezična formula, bila je dovoljna da mi otključa vrata kroz koja sam trebala proći. Naši susreti uvijek su bili ispunjeni konstruktivnim razgovorima, bilo o skladbi koju pišem ili o mom životu u Splitu. Znajući vrlo dobro tu sredinu, kao stariji kolega i u tom je ljudskom pogledu ostavio izuzetan trag.“

Dati neophodno vrijeme procesu stvaranja i – ne bojati se tišine

Ivana Kiš Ruždjaku šalje svoje zahvale – i prisjeća se neke druge skladateljeve tišine:

„Studirala sam u klasi prof. Ruždjaka pet godina. Većinu vremena provedenog zajedno, na satovima, sjedili smo u tišini za klavirom. On je gledao u moje note i zamišljao ih, slušao ih za sebe, u sebi. Ja sam sjedila u tišini i pokušavala čuti svoju muziku iz njegove perspektive. Na kraju sata, on bi sve prokomentirao, ponudio rješenja i ispravio greške, ali danas, gledajući unatrag, mislim da je tišina bila najvažniji dio satova kompozicije. Naučila me zaustaviti se, zagledati se u detalje, dati neophodno vrijeme procesu stvaranja i, najvažnije, ne bojati se tišine. Hvala, Marko!“

Tomislav Oliver od svojeg je profesora naučio nešto od iznimne važnosti:

„Premda ga nema više među nama, duh i misli mojeg učitelja Marka Ruždjaka za mene su još uvijek tu. Provlače se mojom svakodnevicom kroz njegovu glazbu,  uspomene i sjećanja, znanje i emocije koje mi je nesebično udijelio i vrijednosti koje me učio njegovati. Marko je ovdje, prisutan u nama, u meni, u srcu, ali i na svakoj novoj stranici nota koju pišem ili pokušavam napisati. Jasno čujem njegov glas. Ponekad i jasnije nego za njegova života. Možda mi je trebalo da sazrem.

Svojom me ljudskošću i talentom oblikovao, svojom nas je dobrotom i mudrošću obilježio. I bio je najbolji učitelj kompozicije s kojim sam radio. Možda zato što me i nije učio pisati. Učio me slušati.“

III.

U bilješkama uz nosač zvuka s djelima Marka Ruždjaka, Muzika za gitaru i udaraljke (Cantus), autori iz G.A.D. produkcije spominju i Ruždjakov „tiši put natopljen njegovim kontrolirano boemskim odnosom prema životu“. Ovakav opis i implicirana općeprihvaćenost Ruždjakove kontrolirane boemštine (tog nedostižnog ideala?) vodi nas do trećeg segmenta Ruždjakovih tragova: uz tragove koje je ostavio u skladateljstvu i pedagoškom radu, Marko Ruždjak domaću je glazbenu scenu zadužio i tim manje mjerljivim ili opipljivim aspektom, prisutnošću, nazočnošću i sudjelovanjem u glazbenom životu.

Onkraj, ali blizu, glazbe, zvuka, predavanja, doista se stjecao dojam da se ljudi jednostavno raduju njegovoj nazočnosti, na koncertima, na Akademiji, na Tribini, da poslije rado prepričavaju neki njegov šturi, zgodan komentar. Niste trebali osobno ga poznavati da biste to osjetili.

Takve face su – doista rijetke

Iako je i taj aspekt važan za atmosferu u kojoj se stvara i uzgaja umjetnost, društvena strana klasičnoglazbene scene rijetko se spominje i uglavnom ostavlja sferi privatnoga i nezapisanoga; nije također uobičajeno govoriti, a još manje pisati, da je neki skladatelj, dapače, profesor pa i akademik, bio kul ili faca, ali o Ruždjaku bi se, osim komentara o njegovoj glazbi, čulo baš i to. I vjerojatno se sada takvi izrazi rabe rijetko, jer su kul neki drugi i novi, ali i takve face su – doista rijetke.