19
svi
Čitaj

Akademik Ruben Radica, u povodu 90. životne obljetnice - težnja k jedinstvu, skladu i istini

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

share

„Trebalo je istrčati do ruba ponora da bi se imalo kamo vratiti”, kaže hrvatski pionir strukturnog skladanja, koji zvuk gradi kontrolom raznolikih ‘elemenata’ i za svaku skladbu postavlja posebne kompozicijsko-tehničke zadatke

Okrugle obljetnice velikih ljudi uvijek su povod za okretanjem pogleda unatrag i razotkrivanje skrivenih niti i silnica koje su bile, tako nam se barem čini, pokretačka snaga njih samih, ali i uporišna točka mnogim drugima koji su se našli zahvaćeni koncentričnim krugovima njihova prijenosnog djelovanja. Devedesete su obljetnice posebne, ne samo zbog visoke brojke zaokruženih desetljeća, nego i zbog činjenice da gotovo uvijek podrazumijevaju zahvat u dva kronološka stoljeća, a time i u nezaobilaznu usporedbu starog i novog, ali još više vječnog i vremenitog.

Odustajanje od skladanja

Pogled unatrag na glazbenički prinos Rubena Radice iznimno je zahtjevan, ne samo zbog bogatstva njegovih skladateljskih i profesorskih iskustava u smislu opsežnosti skladateljskog opusa, duljine pedagoškog staža, broja studenata na koje je izravno ili neizravno utjecao, broja najviših nagrada i počasti koje su mu dodijeljene, nego ponajviše zbog visokih intelektualno-emocionalnih dosega i samopostavljenih kriterija u glazbi koje je (a kako bi moglo i biti drugačije u njegovu slučaju) dosljedno i nadasve sustavno slijedio dugi niz godina. U tom smislu se i njegovo konačno odustajanje od skladateljskog rada, nakon rekli bismo prirodnog završetka profesorskog staža i redovitog odlaska u mirovinu, doima više kao planirana i svjesno donesena odluka, unatoč tome što je bitno uvjetovana i teškim zdravstvenim stanjem s kojim se suočava u već prilično dugom razdoblju.

Autorici ovoga teksta, koja i sama pripada krugu pod (snažnim) utjecajem njegovih glazbeničkih težnji i dostignuća, činilo se stoga najlogičnijim provući kroz njegov život i djelo ‘crvenu nit’, služeći se tako, u analognom smislu, pristupom kakav je i sam Ruben Radica njegovao promatrajući skladatelje 20. stoljeća i poučavajući sve svoje studente.

Boja i emocija

Okosnička glazbena nit u životu Rubena Radice, koji je rođen u Splitu 19. svibnja 1931., počinje glazbenom podukom koju je, tako se to ističe na početku svakoga zapisa o njegovoj biografiji, počeo u ranoj dobi s djedom (po majčinoj strani) Josipom Hatzeom (1879.-1959.), velikim hrvatskim skladateljem, čije je naslijeđe ostalo trajno upisano u hrvatsku povijest i osobito splitsku sredinu koja i danas živi i nadahnjuje se ljepotom njegove vokalne lirike, njegovih opera i kantata, pa kako neće unuk koji mu je bio najbliži i najdraži u svakom smislu. Tako će splitski i obiteljski kroničar i autor monografije o Josipu Hatzeu, skladateljev otac dr. Branko Radica (1899.-1987.) zabilježiti: „Uočivši Rubenovu muzikalnost, djed ga je, u četvrtoj godini, počeo podučavati klavir i teoriju, te bi ga za zabavu vodio u školu i pred profesorima u zbornici postavljao mu upite iz glazbene teorije, na koje bi mu unuk, bez razmišljanja, spremno odgovarao.“ Bilježi i oduševljenje koje su tadašnji profesori (među njima i Krsto Odak) iskazali, nakon što je Ruben Radica, bez ikakve formalne glazbene naobrazbe, ali s temeljitim glazbeničkim predznanjem koje je primio od Josipa Hatzea, položio prijamni ispit na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, te knjige i partiture koje je stari maestro slao unuku za vrijeme studija. Štoviše, upravo je unukovo studiranje ponukalo djeda Josipa na pisanje još nekoliko teorijsko-didaktičkih djela. Trajna se povezanost djeda i unuka ističe često i kad se spominje skladateljeva uronjenost u dalmatinsko podneblje i mediteranski kolorit, koji su neosporno oblikovali njegovu senzibilnost za glazbenu boju i snažnu emocionalnu ekspresiju u svakom djelu.

Niz usavršavanja

Kako je kod većine skladatelja stjecanje diplome tek početak potrage u oblikovanju vlastitog glazbenog jezika, Radica će nakon završetka studija (dirigiranja kod Slavka Zlatića 1957. i kompozicije kod Milka Kelemena 1958.), početi i niz usavršavanja (Vito Frazzi, René Leibowitz, György Ligeti, Pierre Boulez, Henri Pousseur) koja će, bez obzira na redoslijed i duljinu, kulminaciju imati u Parizu u klasi Oliviera Messiaena (1908.-1992.). Zanimljiva je ta povezanost s velikim Francuzom prema čijem je liku Radica ustrajno gajio veliko udivljenje. Gotovo svaka produbljenija analiza izuzetno kompleksnih djela Rubena Radice dovest će do nekog Messiaenova ishodišta, doduše bogato generiranog i nadograđenog, ali opet prepoznatljivog. Ta će skladateljska nit, osim utjecaja darmstadtskih ljetnih tečajeva i polemičkog odnosa s avangardom, trajno utjecati i na njegovo konzistentno oblikovanje vlastite skladateljske teorije koju je iskazivao više posrednim nego neposrednim načinima. Izgrađen odnos prema glazbenoj teoriji nije samo pomoć u razumijevanju njegova glazbenog jezika i skladateljske poetike, nego je i izravna poveznica s glazbeno-pedagoškim radom.

Stvaranje pojmova

Studentima kojima je Ruben Radica predavao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (od 1963. do 2001.) predmete Polifonija i Aspekti suvremene glazbe, ostat će u sjećanju po visokim zahtjevima koje je postavljao na studiju, ali još više po zanimljivim digresijama koje su pratile njegova predavanja. Ne samo profesorsko djelovanje nego i skladanje u cjelini popraćeno je i cijelim nizom Radičinih inventivno oblikovanih i za hrvatsko glazbeno nazivlje osobito važnih pojmova poput „ritamske disonance“ (kad se radi o nerazaznatljivom slušnom dojmu međuodnosa iracionalnih notnih vrijednosti), „akorda u nastajanju i akorda u nestajanju“, parametra tonskih visina koji vidi kao „boje intervalskih napetosti“ itd.

Najvažnije niti glazbeničkog djelovanja pronalaze se, razumljivo, u njegovu skladanju, gdje se prije svega ističe potraga za najboljim suodnosom „strukturne i psihološke akcije“ te proces „stapanja horizontalnog i vertikalnog elementa“. Zahtjevne su to teme kojima se posvećivao svim svojim bićem, krijepeći svoj smisao vlastitom ustrajnošću. Takva dostignuća u glazbi, dakako, ne bi bilo moguće razmatrati bez razrađene strukturne dramaturgije, a kako je već sumirano prilikom jedne od ranijih njegovih obljetnica (u knjižici koju je sastavio Nikša Gligo u izdanju HAZU-a 2001. u povodu 70. rođendana Rubena Radice), „strukturno skladanje, tj. usredotočenje na gradnju zvuka kontrolom njegovih raznolikih ‘elemenata’ (…) pretpostavlja najraznolikije njihove kombinacije posve različite hijerarhije, ali za sobom povlači i niz pitanja koja se kod Radice očituju kao različiti kompozicijsko-tehnički zadaci, određeni za svaku skladbu posebno. Mnogi od tih zadataka kruže oko (općeg) pitanja tzv. mikro-makro relacije, tj. odnosa između strukture i forme (…). Za njega je odnos između strukture i forme ispitivanje protežnosti profila strukture kao ‘mikrozvuka’ na veću cjelinu.“

Ispitivanje izdržljivosti

Budući da je, kako kaže akademik Nikša Gligo, „konstanta Radičinog opusa u neprestanom postavljanju različitih pitanja kojima je zajedničko preispitivanje izdržljivosti glazbe, ali ipak tako da se ne sumnja u njezin opći identitet“, tako je nemoguće odlučiti se za skladbu koja bi ga najbolje predstavljala. Iz njegova se opusa ipak posebno izdvajaju: Varijacije za flautu i jedanaest gudača (1955.), Četiri dramatska epigrama za klavirski kvintet (1959.), 19 & 10, interferencije za recitatora, zbor i orkestar (1965.), Extensio za orkestar i klavir (1973.), Pasija, za bariton i tri instrumentalne skupine (1981.), Prazor, misterij u deset prizora za glazbenu pozornicu (1990.), Tri sonetne bagatele, za recitatora i instrumentalni sekstet (1997.), Četiri studije ustrajnosti, za saksofonski kvartet (2001.), Litaniae Sanctorum pro Papa Ioanne Paulo (2005.).

Vlastiti je skladateljski put Radica sažeo u misao kojom se mogu razjasniti i mnogi fenomeni glazbe 20. stoljeća, a čiji odjek nije minuo ni u novom stoljeću: „Davno sam rekao ono iza čega i danas stojim: trebalo je istrčati do samog ruba ponora da bi se imalo kamo vratiti“, dok je svevremena ideja o glazbi sažeta u sljedećoj njegovoj rečenici: „Umjetnost, kao produžena ruka prirode sublimirane kroz ljudsko obličje, ne može bez izdaje nekažnjeno napustiti zakonite postulate svoga božanskog podrijetla: težnju k jedinstvu, skladu i istini.“

Izvor: Cantus 227

Moglo bi Vas zanimati