23
tra
Čitaj

Rođendanski autorski album ovogodišnjega dobitnika Porina za životno djelo - humor kao lakoća bivanja

12.1_CD S Foretic knjizica novo3

share

Neka vrsta univerzalnosti koja prožima sedam skladbi pokazuje da bi se Silvio Foretić mogao uhvatiti ukoštac s bilo kojom temom i uspješno je artikulirati.

Autorski nosač zvuka naslovljen Silvio Foretić, objavljen u godini autorova 80. rođendana, donosi tri koncerta za solističke instrumente i četiri skladbe za komorne sastave, u trajanju od 77 i pol minuta. Dakle, dobro popunjen CD i, reklo bi se, dobro ugođen. U knjižici je priložen autorov životopis, tako da se ovom prilikom oslanjamo samo na glazbene zapise, kojih je na ploči sedam, a poredani su labavo kronološki, od starijih do novijih djela.

Poput viole

Prvi je Koncert za drugu violinu iz 1977., ali dorađivan do 2005. Snimka je s MBZ-a 2005., a ton-majstor je Božidar Pandurić. Radi se o nastupu Panonske filharmonije iz Pečuha pod ravnanjem Zsoltana Hamara u Koncertnoj dvorani Lisinski. Skladba slijedi minimalistički uzorak u ritmičkoj okosnici koji se grana na sve strane. Svjež materijal dolazi iz pozadine i spektralno se širi po paleti orkestra, podsjećajući na Skrjabinovu prštavu dinamiku maksimalno uključenog orkestra. Pastozna je to skladba bliža tonskom rasponu viole umjesto violine i prirodno je poprište dramatičnog zvuka. Solistički nastup tzv. druge violine monolog je pun praznih intervalskih pomaka, narativno upućujući na status drugog pulta druge violine, koju ansambl zaguši u tom jedinom pokušaju code pri kraju skladbe.

Natopljeno jazzom

Druga je skladba Concerto rosso (ne grosso, nije greška), za klavir i orkestar iz 2008./2009. Solist je Danijel Detoni za klavirom, a Simfonijskim orkestrom HRT-a dirigira Nikša Bareza. Skladbu je snimio opet Božidar Pandurić, na koncertu 23. travnja 2009., u Dvorani Lisinski u sklopu MBZ-a. Tako je crveni koncert sadržajno natopljen jazzom koji prati slobodno i lelujavo improvizacijsku prirodu skladbe, omeđenu zvukom u stilu big benda koji dolazi i nestaje poput valova. Klavirska je dionica vrlo distancirana i vozi svojim trakom; premda ponekad uspostavlja dijalog s orkestrom na Gershwinov način, ipak je iz tog ‘big benda’ isključena. Klavir je zapravo i očekivano dominantna dionica koja traži da je se slijedi. Besprijekorni Danijel Detoni na energičan i šarmantan način vodi tu kromatsku borbu s ansamblom, uklapajući se u jarke boje orkestralne palete. Programska knjižica nas informira da je djelo nadahnuto slikarskim platnom pa je tu medijsku prirodu oslikavanja zadržala i partitura u međusobnim odnosima tonskih boja.

Kraljica instrumenata

Koncert za orgulje i orkestar novije je djelo, iz 2017./2018. To je snimka koncerta u Dvorani Lisinski sa solistom Pavlom Mašićem uz Simfonijski orkestar HRT-a kojim je dirigirao Mladen Tarbuk. Snimatelj je bio Božidar Pandurić, sposoban da se uhvati ukoštac s tako zahtjevnim vatrometom zvuka kakav su orgulje i orkestar zajedno. Djelo ima tri stavka: Andante-poco allegro/Adagio i Allegro non troppo. Skladba je velika freska, čiji su elementi pojedinačne, izmjenjive orkestralne grupe koje se tretiraju poput registra na orguljama. Orgulje su orkestar u malom, a tu se orkestar nastoji domoći svih obilježja orgulja i u tome tuttiju uspijeva. Briljantna upotreba limenih puhača parira kraljici instrumenata za čijim je manualom vrsni Pavao Mašić. Odnos orgulje-orkestar je toliko razrađen da se na kraju može reći da su oba izvora zvuka dostojni jedan drugoga; orkestar može što i orgulje, orgulje mogu što i orkestar. Dok je Allegro sazdaniji od toga dijaloga tonskih boja dvaju izvora zvuka: jednog – orgulja, i mnoštva, tutti-orkestra, Adagio u taj dijalog unosi subjektivnost tonskog bojenja, u suradnji isprepletenih skupina instrumenata. Gudači pariraju puhačima, a orgulje vlastitim tuttijem zasjenjuju i zamjenjuju cijeli orkestar. Piano sekcija je stavljena na kraj i zapravo finalizira ne baš spori stavak. Allegro non troppo ponovo na pozornicu postavlja orkestar koji priča svoju priču, nadglasan orguljama kad god im se prohtije jer su superiorniji instrument. Virtuoz Mašić s lakoćom prezentira moć orgulja u čijem se zvuku utapa sonornost simfonijskog orkestra. Blistava demonstracija orguljskih gabarita s trubačima kao ritmičkom okosnicom.

Komentar na manirizam

Monotonia za gudački nonet i klavir nastajala je od 1983. do 1995. i ovdje nažalost nemamo podatke o snimatelju ni o vremenu i mjestu nastanka snimke. Samo znamo da skladbu izvodi autorov ansambl fin de siecle-fin de millenaire iz Duisborga, a dirigira Silvio Foretić. Skladba je komentar na manirizam isto ili jednako zvučećih skladbi, postignut ne toliko akumulacijom materijala, koliko osmišljavanjem neprestanog tijeka mikropomaka susjednih intervala koji kao da gube intenzitet i značenje stalnim pomacima na susjedno tonsko polje. Smjela zamisao i teško provediva ideja da se stalni pomak čuje kao ne-kretanje i ne-događanje. Ali vrlo slušljivo, jer je sama ideja autoru toliko daleka da kad postane neodrživo, svjež pritok gudača i zagušenog klavira pomaknu skladbu u novom smjeru.

Ekološka satira

Na lijepoj smeđoj Rajni brutalno je iskrena satira na ekološke uvjete današnjice. Međutim, ni za tu snimku ne znamo tko ju je, kad i gdje snimio, ali kako su izvođači članovi Društvenoga orkestra HGZ-a, pretpostavljamo da je venue HGZ. Izvedbom je ravnao autor. Ta tonska priča o rijeci Rajni, inače živahnoj i brzoj rijeci, nastala je 2001., na početku trećeg tisućljeća i namijenjena je gudačima, dva-tri sintetizatora zvuka i klaviru. Mali nukleus teme koji donose gudači sam po sebi je vrlo zavodljiv i u svojoj tročlanosti asocira na poznati Straussov valcer i jednu drugu megarijeku, ali harmonijski razvoj vrlo brzo (kao i sama Rajna) vodi skladbu, kao u nekom vremeplovu, preko formula za skladanje iz prošloga stoljeća do današnjice pa rastače tkivo do bezličnosti. Samopogonska skladba koja kad posustane, iz dubljih slojeva opet gura sebe naprijed. Ne znamo je li smeće u rijeci prepreka za takvo nazadovanje, ali orkestracija sugerira borbu u vremenskim okvirima: zavlačenje, vučenje, potisak, novi impuls, tegobno skretanje koje sve više usporava, ali se ne predaje. Nevjerojatno gusto tkivo gudača poticano je klavirom kao ritmičkom osnovicom. Svakako nije za ples, ali je vrlo efektan spoj trodobne mjere valcera i guste mase koja se teško valja u dubinama i priječi lakoću. Jadna Rajna.

Bezvremenska forma

Skladba Solisti za 12 gudača, iz 2013./2014., namijenjena je Zagrebačkim solistima pa je oni na snimci i izvode u Dvorani Lisinski 18. siječnja 2014. Nenametljiva meditacija sa svakim instrumentom kao vlastitim solističkim panelom. Vrlo guste teksture kao i sve skladbe na nosaču zvuka, najbliža je formi concerta grossa. Na jedinstven način bezvremenska, jer joj se ne može odrediti vrijeme nastanka na prvo slušanje, ali na drugo se vidi i osjeća da je to danas. Tonska majstorica bila je Marijana Begović, a snimka je reljefna i ujednačena.

Glazbeni teatar

Nosač zvuka završava Sekstetom za tri trube, rog, trombon i tubu iz 2019., dakle najsvježije djelo, u tri stavka: poco allegro / poco allegro / parlando. Snimka s MBZ-a 2019., iz prostora Laube. Ton-majstori (ponovo) Božidar Pandurić i Alan Šnajder. Izvođači Ad Gloriam Brass. Nakon dva stavka poco allegro, ispunjenih ritmičkim imitacijama u stilu hoquetusa, slušatelja čeka iznenađenje: treći stavak parlando zapravo je glazbeni teatar u kojem imamo prilike čuti što muzičari među sobom govore kad uvježbavaju neko djelo. Simpatično prepucavanje završava svečanom kodom koja ima obilježja fanfara. Zanimljiv pastiš u stilu ‘vanjsko-unutarnje’.  Uostalom, autorski CD Silvija Foretića nezamisliv je bez, makar daška, glazbenog teatra, onoga koji je svijest skladbe i primjenjuje slobodu komentiranja. Međutim, taj aspekt njegova djelovanja često zaklanja vidik na njegovo instrumentalističko majstorstvo i odvažnost u pristupu simfonijskom slogu. Manjak vizure ovaj nosač zvuka uspješno nadoknađuje i prikazuje nam Foretića u potpunijem skladateljskom svjetlu.

Lakoća bivanja

Njegov je slog čitljiv i jasan, bez praznih taktova. Smislenost odnosa solista i pratećeg korpusa je intenzivna i lako protočna, a humor odraz lakoće bivanja u umjetničkom izričaju. Nadasve je zanimljiv Foretićev harmonijski jezik koji je svjež i kad se referira na tradicionalne i na suvremene oblike. Poznavanje rezonanci u svijesti slušatelja donosi ponekad smjele obrate, ali nikad usiljene, nego slušljive i prihvatljive. Foretić je jaka osobnost koja nikad nije za sobom ostavila trag prolivene tinte na rukopisu; i kad stvari teku kaotično, one su odraz precizno odmjerenih odnosa. Neka vrsta univerzalnosti koja prožima ovih sedam skladbi pokazuje da bi se Silvio Foretić mogao uhvatiti ukoštac s bilo kojom temom i uspješno je artikulirati. No takva univerzalna vještina ne dolazi lako; samo autor zna kako ju je zapravo stekao. Nosač zvuka je najbolji dar autoru za njegov 80. rođendan, koji umjesto eventualnog zamora pokazuje da je i danas Foretićev glazbeni jezik aktualan, zanimljiv i svjež. Premda je ovo samo segment njegova bogatog opusa.

Izvor: Cantus 227

Moglo bi Vas zanimati