“Sam svoj majstor”: iskustva samostalnih glazbenika-diskografa

Digitalne promjene, kao i veća dostupnost informacija i novih alata, rezultirali su, između ostalog, i novim pojavama unutar glazbene industrije. Jedna od njih su i DIY glazbenici, odnosno nezavisni bendovi i izvođači koji su ujedno i vlastiti diskografi. Oni koji se odlučuju za taj put najčešće su istovremeno sami sebi izdavači, PR-ovci, manageri, nerijetko i booking agenti, tehničari, vozači…

Na svoje glazbeno putovanje kreću, putničko-hodačkim rječnikom, “solo, unsupported, unassisted”. No, zašto se glazbenici odlučuju za taj pristup, koliko je taj put teži i je li na kraju isplativiji, u razgovoru nam je otkrilo četvero glazbenika različitih žanrovskih usmjerenja: Mirela Priselac Remi, DJ Petar Dundov, Vedran Baotić i Marko Škugor.

Svoj 25. rođendan zagrebački bend Elemental dočekao je kao nezavisan bend s vlastitim labelom, 383 Records. Za mogućnost samostalnog ostvarivanja diskografskih prava saznali su poprilično kasno: “Diskografi nevoljko pričaju o pravima, općenito. Mislim da su mi učlanjenje u HGU i aktivistički rad kroz tu udrugu otvorili oči i educirali me”, priča nam Mirela Priselac Remi, autorica i frontwoman Elementala: “Naš prvi diskograf bio je malo neozbiljan, više su vozili na šarm nego na iskustvo, a drugi diskograf s kojim smo bili preko deset godina, bili su jedni od velikih igrača, iskusni i premazani mastima u svakom pogledu. Ali i preopterećeni količinom izvođača s kojima su imali ugovore, pa smo mi dosta toga sami inicirali. Bilo je to, u tom trenutku, iritantno, ali dugoročno, naučili smo sve o diskografiji pa smo kasnije naučeno primijenili na vlastitu etiketu”.

Otvaranje vlastitog labela suočilo ih je s puno birokracije, papira i potvrda: “Kad radiš za sebe, stisneš zube i kreneš u boj na šaltere”, ističe Remi te nastavlja: “Netko mora skočiti pod vlak i odraditi najviše posla, a nisu svi bendovi “manufakture”. Dobre strane medalje su zarada i zadovoljstvo. Sve što ploca ili singl zarade, ostaje “u kući” i onda se reinvestira u bend. Mi smo odvojili zaradu od nekoliko svirki da bismo napravili prve korake s etiketom. Kasnije, pogotovo ako imaš uspješne singlove, stvari same krenu.

Što bi Remi savjetovala svojim (mlađim) kolegama koji se još uvijek dvoume između suradnje s diskografskom kućom i samostalnog aranžmana?
“Prvi album potpišite za velikog diskografa, potpišite ugovor prema kojem prava imaju tek na određeno vrijeme, ne zauvijek nego na, primjerice, pet godina. Naučite sve od njih, postavljajte pitanja, budite dosadni i borite se za sebe i svoju muziku. Kad naučite dovoljno, ali i kad publika malo čuje za vas, budite hrabri i potpišite za manji label ili otvorite svoj. Ne dajte se prevariti, da ne budete kao vuk i sedam kozlica. I da, bez odvjetnika ne potpisujte nikakve ugovore!”.

DJ Petar Dundov, dobitnik Electora, jedan je od naših najpoznatijih i najnagrađivanijih predstavnika elektronske scene s velikim inozemnim iskustvom. On je također jedan od glazbenika s vlastitim labelom putem kojeg samostalno distribuira svoju glazbu.

“Za postojanje tzv. fonogramskih prava saznao sam sredinom devedesetih kad sam se učlanio u Hrvatsko društvo skladatelja. No, u to doba primarni medij distribucije glazbe bili su CD, ploča ili kazeta tako da je za mene, kao mladog autora, jedini način plasiranja glazbe bio kroz nekog većeg nakladnika ili izdavačku kuću”.

Odluka o vlastitom labelu za Petra je prvenstveno bila motivirana slobodom u odabiru selekcije pjesama koje će se naći na izdanju: “Prednosti vlastitog labela su potpuna kontrola nad kompletnim proizvodom, od glazbe, dizajna te načina promocije i distribucije. Nedostataka gotovo i nema ako se radi o autorima koji već imaju solidnu fan bazu, no za mlade autore koji trebaju dodatnu promociju, troškovi promidžbe mogu biti poprilični. Sama distribucija je najmanja stavka u svemu ovome, uglavnom se radi o godišnjoj pretplati na neki od digitalnih agregatora u iznosu 20-50 eura, ovisno o modelu. Budući da imam svoj studio nemam dodatnih troškova snimanja i masteringa koji se inače kreću u rangu od 200-300 eura. Što se dizajna tiče, pojedini agregatori nude i tu uslugu u sklopu pretplate ili se može angažirati profesionalni dizajner koji obično košta oko 100 eura za digitalni cover. Najveća stavka je promotivni paket koji se može kretati od 300-600 eura po izdanju”.

Kakav je onda financijski povrat cijele priče, pogotovo s obzirom na elektronsku glazbu? “Pošto se bavim primarno instrumentalnom glazbom koja nema jezičnu barijeru, tržište je cijeli svijet i tu se može solidno zaraditi. Mlađim kolegama bih svakako preporučio da za početak pronađu dobrog diskografa i kroz suradnju nađu svoje mjesto na tržištu. Jednom kad se etabliraju bit će puno lakše ući i u solo priču”, zaključuje Dundov.

Dugogodišnji član grupe Buđenje i Porinom nagrađeni studijski glazbenik, Vedran Baotić, svoj je instrumentalni album prvijenac “Stringville” objavio u vlastitoj nakladi.

On je, pak, za diskografska prava saznao nedugo što je saznao i shvatio autorska i izvođačka prava: “Nedugo nakon, ali i nedovoljno rano!”, kroz smijeh će Baotić: “Od početka sam bio svjestan da “Stringville” kao instrumentalni album ionako nema velik komercijalni potencijal, te da ciljeve koje je realno očekivati za takvu glazbu vjerojatno mogu postići i samostalno. Da je bila riječ o mainstream glazbi i da se pokušavam natjecati za velike brojke i na istom terenu s velikim i medijski eksponiranijim izvođačima, to bi mi kao debitantu i samostalnom nakladniku bio značajno teži zadatak. Kad se sve to zbroji, logična odluka je bila da zadržim vlasništvo nad nečime što će ionako u potpunosti nastati od mojih vlastitih ulaganja. K tome, uz današnje distribucijske platforme, koncept objavljivanja glazbe je potpuno liberaliziran i svakome financijski dostupan”.

“Prednost tog modela je što imaš potpunu kontrolu nad svojom glazbom i svim odlukama koje uz to dolaze, a ako si komercijalno uspješan, prednost je naravno i u tome što čitav fonogramski kolač ostaje tebi. Nedostaci se zapravo odnose na ista pitanja—sva odgovornost je na tebi, a i sva ulaganja—što financijska, što vremenska”, objašnjava Baotić: “Investicija u samostalnu objavu albuma uključujuće troškove proizvodnje samih snimaka, najam studija, honorari studijskih glazbenika, producenata, tonskih snimatelja, miksera, troškove dizajna, digitalne distribucije, proizvodnje i distribucije fizičkih primjeraka albuma te u konačnici sve vrste promocije, proizvodnja promotivnih videa, oglašavanje, PR itd. Iznenađujuće je koliko značajan dio budžeta otpada na ono što dolazi nakon što je album već gotov”.

“Stringville” je Baotiću, između ostalog, donio nagradu Status za instrumentalista godine, no je li uspio vratiti inicijalni ulog u snimanje i objavu albuma? “Promatraš li svoje uloženo vrijeme, znanje i vještine kao “trošak”, ili je to nešto što bi radio i bez potencijala za povrat, jer te veseli? Meni je to bio projekt iz ljubavi, pa više naginjem ovoj drugoj perspektivi. Ali recimo da matematički gledano za “malog” izvođača poput mene, koji ima relativno uzak doseg, i k tome se bavi instrumentalnom glazbom koja načelno nije zanimljiva širokim masama, mogućnosti financijskog povrata samo od fonogramskih prava možda nisu motivirajuće, tim više što je ta glazba prvenstveno prisutna digitalno, a streaming je vrlo slabo plaćen. Gledajući širu sliku, uzimajući u obzir suradnje koje su iz tog izdanja kasnije proizašle i možda svojevrsnu poziciju koju sebi dugoročno kreiraš kao glazbenik, rekao bih da povrat može biti i višestruk, što financijski, što općenito. Meni je “Stringville” u konačnici ipak vratio puno više nego što sam u njega uložio”, zaključuje Baotić.

Jedan od hitova 2023. godine s nominacijom za Cesaricu bio je i duet Marka Škugora i Danijele Martinović “Ono nešto”. No, malo je poznato da je ta pjesma objavljena pod okriljem labela Zvuci Mediterana iza kojeg stoji Škugor osobno.

“Tako funkcioniram već preko pet godina, a motivirala me želja da budem potpuno samostalan u svojim glazbenim odabirima. Nema polaganja računa nikome osim samom sebi”, jednostavno će Škugor.

“Kod mene osobno taj samostalni pristup nema nikakvih nedostataka u odnosu na suradnju s nekim većim diskografom, jer sam “magistrirao” cijeli taj proces. Vlasnik sam svojih snimaka, imam samostalnost u odlukama, a većinu ulaganja, od audio i video produkcije, marketinga, ionako sam snosio i onda dok sam imao ugovor s diskografom”, objašnjava Škugor koji putem svoje kuće organizira i koncerte te dogovara booking.

Što iz njegovog primjera mogu naučiti njegovi kolege, pogotovo oni snalažljiviji na domaćoj pop i zabavnoj sceni? “Za nekog tko tek počinje karijeru, bilo bi jako teško to izvesti samostalno jer je puno nepoznanica, a nigdje nema neki priručnik koji bi ti rekao kako bi trebalo raditi. Možda je u startu sigurnije imati diskografa dok se ne pohvataju svi konci, ali jedno je sigurno, bez sredstava za ulaganje u pjesme i promociju, nema uspjeha”, zaključuje Škugor.

Točnih odgovora i zaključaka o samostalnom bavljenju diskografijom zapravo i nema – nisu svi glazbenici jednako zainteresirani za poslovnu stranu priče, a velik broj ih uopće ne želi rasipati kreativnu energiju na tablice i formulare već to prepuštaju svom diskografu. No, dobro je znati da im je, odluče li se ipak za taj poslovni model, sljedeća adresa Udruga za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu naknada fonogramskih prava ZAPRAF. Riječ je o kolektivnoj organizaciji sličnoj ZAMP-u za autore i HUZIP-u za izvođače putem koje ostvaruju svoja prava i honorare proizvođača fonograma. ZAPRAF trenutno broji 386 davatelja punomoći te više od 185 tisuća snimki za koje ostvaruje prava. Učlanjenje je besplatno, a više informacija o pristupu dostupno je na linku.