Dino Blunt - Big Blunt Theory
Dino Blunt uistinu ima specifičan izričaj na sceni. Pojavio se prije nešto više od godinu dana, a u međuvremenu je mnogima postao uzor. Pokušavali su biti on, no do sada nitko u regiji, u okviru ovog žanra, nije uspio postići njegovu razinu. Njegov level.
Nakon fantastičnog albuma „2High“ koji je objavio u suradnji sa Swanom, sada je predstavio debitantski solistički album „Big Blunt Theory“, jedno od najiščekivanijih albuma ove godine. Nastavio je u istom smjeru, samo nešto ozbiljnije, konkretnije i još kvalitetnije. Dok je ““2High“ zvučao kao jako dobra zezancija grupe prijatelja, „Big Blunt Theory“ zvuči kao ozbiljno komercijalno izdanje, u kojem se uistinu pazilo na svaki detalj.
Ono što ga čini velikim jest ekipa okupljena iza zvuka samog albuma. Iso Miki, Strapazoot i Utikach potpisuju glazbu, dok je za miks i master zaslužan Utikach. Ekipa je to koja uistinu zna kako „nabrijati“ bas do krajnjih granica, isto tako proizvesti visoku čistoću te preciznost tona, uz inovativan, a opet prepoznatljiv, kreativan i zanimljiv stil. Zvonki i bogat zvuk koji ima veliku širinu uz iznimno balansiranu slojevitost učinili su ovo djelo proizvodom kojim bi se ponosili svjetski velikani. Također, album je potrebno slušati u cjelini da se može osjetiti neprekidan flow, odnosno fantastično prelijevanje iz pjesme u pjesmu, što je dodatna odlika genijalnosti rješenja. Trap simfonija od deset stavaka te trajanja dvadeset i četiri minute, odlično je osvježenje koje istovremeno jako dobro funkcionira i kod usputnog i detaljnog slušanja. Doduše, najbolji se doživljaj stekne kada se priča odvrti nekoliko puta, jer se ovdje nalazi pregršt skrivenih detalja, što glazbenih, što liričkih koji će svakog ljubitelja ovog žanra zasigurno oduševiti.
Stihovi s potpisom Dine Blunta očekivane su tematike, hedonističkog karaktera, koji zvuči poprilično iskreno i uvjerljivo u svom umjetničkom naumu. Ima nekoliko fenomenalnih i neodoljivo simpatičnih puncheva u svom stilu, za koje svi oni koji inače ne slušaju ovu vrstu glazbe trebaju (p)ostati otvorena uma kako bi ih mogli prihvatiti i shvatiti. Na prvu se čini kao da pretjeruje, no istovremeno ima određenu mjeru u svemu, s veoma blagom dozom elegancije. Na trenutke predvidljiv, na trenutke apsurdan, generalno prilično jasan i jednostavan.
Ponosno ističe pripadnost 33 bandi, a jedan „kulturološki“ fenomen jest pjesma „Utikač“ u kojem zajedno rime bacaju Hilje i Swana. U istoj je pjesmi Hilje „zakucao“ vlastitu razinu nerazumljivosti izgovora, koja je započela pjesmom „On My Neck“ i to djeluje komično. Srećom, ne tragikomično. Na popisu vokalnih gostiju nalazi se i Fox koji kao da u pjesmi „Sosa nije uspio svoju misao izreći do kraja, no možda i bolje.
Ovaj će album grmjeti uživo. Sudeći po velikom broju pregleda u kratkom roku od objave, Dino Blunt ima veoma razvijenu bazu slušatelja koji upijaju svaki njegov izgovoren stih. Ovo je trenutno veoma traženi stil, a u budućnosti ne bi bilo loše da tu-i-tamo proširi tematiku kojom se bavi u pjesmama. Poseban je i prepoznatljiv, uz opaku ekipu koja je do posljednjeg detalja ispolirala djelo i učinila ga novim standardom žanrovske kvalitete u regiji. Pa neka netko proba nadmašiti ako može.
Izvor: www.sound-report.com
