Deset godina borbe gudala protiv trzalice

Koncertom održanim u zagrebačkoj Tvornici kulture u nedjelju, 18. listopada 2026. Hojsak&Novosel obilježili su deset godina zajedničkog rada

Hojsak i Novosel u Tvornici kulture/foto: Matej Grgić

Nakon što su im se gudalo i trzalica spojili u pratećem glazbenom sastavu pjevačice Zrinke Posavec, Tihomir i Filip ubrzo su zaključili da im ne treba nitko drugi te su odlučili osnovati duo prvotnog naziva Bow vs Plectrum. Pod ovim imenom snimili su dva albuma, debitantski eponimski Bow vs Plectrum te Strings Only u suradnji s gudačima Zagrebačke filharmonije. Već na sljedećem albumu Perle posvećenom stvaralaštvu Zlatana Stipišića Gibonnija dvojac mijenja ime u Hojsak&Novosel iz vrlo jednostavnog razloga. Naime, engleski naziv bio je prilično teško izgovorljiv ljudima našeg govornog područja. S novim imenom stigle su i nove suradnje pa je popis gostiju na “perlama” bio impozantan.

Već od prvog albuma evidentno je da Hojsak i Novosel imaju potrebu i želju surađivati s drugim glazbenicima. S jedne je strane to potpuno razumljivo, njih su “samo” dvojica, svaka suradnja i svaki novi glazbenik dodatno obogaćuje njihov glazbeni narativ. No, da se ne radi o majstorima svog zanata teško je zamisliti da bi se plejada regionalnih glazbenih giganata odazvala toj suradnji. Uslijedila su još tri albuma, Traditional Songbook, live album Duckling Soup, te posljednji Duckling Soup Rearranged, prerađena verzija petog albuma s novim aranžmanima na kojem je gostovao njihov prijatelj i jedan od najčešćih suradnika, Grammyjem ovjenčani bugarski majstor kavala Theodosii Spassov te Tamburaški orkestar HRT-a pod ravnanjem Matije Fortune.

Hojsak i Novosel u Tvornici kulture/foto: Matej Grgić

Slavljenički koncert očekivano je otvoren skladbom “Bow vs Plectrum“ s kojom su se Hojsak&Novosel prije deset godina predstavili na hrvatskoj glazbenoj sceni. Skladba je popraćena i vizualnom podlogom: na velikom ekranu tijekom čitave večeri izmjenjivali su se video spotovi dvojca. Prvi se publici obratio Novosel rekavši kako deseti rođendan slave koncertima kroz cijelu godinu te najavivši skladbu koju još nisu snimili, radnog naziva “Oberštajerska”, spoj zagorskog valcera i flamenca. U skladbi je do izražaja došlo Hojsakovo pljeskanje (za koje tvrdi da je vježbao godinama) i konnakol, izgovaranje ritamskih slogova tipično za južnoindijsku glazbenu praksu, što je s vremenom postao zaštitni znak dua, naravno uz korištenje tehnoloških pomagala poput raznih pedala i loopera.

Njihov glazbeni jezik uvelike se oslanja na hrvatsku tradicijsku glazbu koju vješto spajaju s ostalim glazbama svijeta, ali i jazzom u kojem su obojica itekako potkovani. Govoriti o jazzu u Hrvata a ne spomenuti ime Boška Petrovića bilo bi nemoguće. Obojica su imali privilegiju poznavati Boška, Filip još iz dana kvarteta Corona s kojim je imao priliku nastupati u BP clubu, a Tihomir je u nekoliko navrata bio član njegovog trija. “With Pain I Was Born”, autorsku skladbu Boška Petrovića temeljenu na makedonskoj narodnoj pjesmi “So maki sum se rodila” izveli su sljedeću, nakon koje su se prisjetili još jednog hrvatskog jazz velikana Matije Dedića kroz skladbu “U registraturi” njegovog oca Arsena.

Hojsak i Novosel u Tvornici kulture/foto: Matej Grgić

Prvi gost večeri Pero Galić suradnju s dvojcem ostvario je na njihovom albumu Traditional Songbook otpjevavši pjesmu “Ribara starog kći“. Početkom godine zajedno su snimili obradu singla “Rano je” iz 2001. godine skladatelja Marija Vestića, vjerojatno jednog od najplodnijih autora slavonske ravnice zaslužnog ne samo za hitove Opće opasnosti, već i za brojne tamburaške pjesme. Uz spomenutu, Pero Galić je otpjevao dvije pjesme iz vremena kad je bio glavni vokal Opće opasnosti, “Tri rijeke” i “Kriva si” u kojima je dokazao da je i dalje jedan od vodećih rock vokala na našoj glazbenoj sceni. Da znaju i pjevati Hojsak&Novosel su demonstrirali upravo u ovim pjesmama na kojima su bili ne samo instrumentalna pratnja već i prateći vokali. Uslijedila je Hojsakova autorska skladba “Priča zagrebačkog sata” nakon koje im se na pozornici kao drugi gost večeri pridružio Vlatko Stefanovski.

Tvornica kulture od posebnog je značaja Filipu Novoselu. Naime, upravo je na poziv Stefanovskog s njim prvi put ondje zasvirao. Od gostovanja na prvom albumu, preko suradnje na albumu Perle i skladbe “Divji cvit” za koju su nagrađeni Porinom, pa sve do čestih zajedničkih koncerata Hojsak&Novosel i Vlatko Stefanovski postali su tijekom godina nerazdvojan trio. Da se itekako dobro poznaju i glazbeno razumiju pokazali su izvodeći “Kasapsko oro”, “Elenko kerko” i “Divji cvit”. Sama činjenica da pozornicu dijele s jednim od najvećih živućih gitarista uopće dovoljno govori o glazbenoj razini, umijeću i ugledu ovog dvojca. Bravurozne solaže u dijalogu tambure i gitare izazvale su opće oduševljenje publike koje je kulminiralo u posljednjoj skladbi “Kalajdžijsko oro”, koju je Stefanovski najavio napomenuvši “kako su najkompliciranije ostavili za kraj”.

Hojsak i Novosel u Tvornici kulture/foto: Matej Grgić

Svojevrsni smiraj nakon glazbenih vratolomija (ili prstolomija) donijela je Novoselova autorska “Dalmatian sunrise”, za Dalmaciju tipičnih motiva i zvučnih boja. “Hojsak linđo”, također Filipova autorska skladba, glazbenih idioma svojstvenim dubrovačkom zaleđu i karakterističnom glazbalu tog kraja – lijerici, u prvi je plan gurnula Hojsakovo gudalo te vještinu s kojom njime vlada. Ranije spomenuto pljeskanje Hojsak je nakon ove skladbe pokušao vježbati s publikom, što je istaknulo ne samo činjenicu da su obojica aktivni glazbeni pedagozi (Hojsak predaje glazbenu kulturu, a Novosel tamburu), već i da jako dobro komuniciraju s publikom. Ova je interakcija poslužila kao uvertira zadnjoj skladbi na koncertu, “Grličica grkovala”, tradicijskom napjevu iz Pokuplja u Novoselovu aranžmanu, neparnog ritma (19/8) netipičnog za hrvatsku glazbenu tradiciju.

Nakon gromoglasnog pljeska Filip Novosel vratio se sam na pozornicu te je u maestralnom preludiju svojom tamburom dozvao i Peru Galića kojem su se ubrzo pridružili Hojsak i Stefanovski. Na samom kraju slavljeničke večeri izveli su jednu od najljepših hrvatskih rock balada, “Jednom kad noć.”

Hojsak i Novosel u Tvornici kulture/foto: Matej Grgić

U procesu pisanja ovog izvještaja razmišljao sam trebam li iznijeti svoje stavove o glazbi koju Hojsak&Novosel stvaraju i reproduciraju zadnjih deset godina. Zašto je to iz moje pozicije potencijalni problem? Najjednostavnije i najiskrenije rečeno, subjektivan sam. Filipa i Tihomira poznajem dugi niz godina, više smo od kolega. Njihov rad pratim od prvih dana, upoznat sam s mnogim insiderskim pričama, problemima na koje su nailazili na početku karijere, borbama (često s vjetrenjačama) koje su vodili, nerazumijevanjima kolega i struke. Moram priznati da i sam nekada nisam shvaćao zbog čega toliko truda i vlastitih financijskih sredstava ulažu u nešto što im se možda, upravo iz tog lukrativnog aspekta, nikada neće vratiti. Svoje vlastite sumnje u njihov put sam davno odagnao, a nedjeljnim koncertom mi se samo dodatno potvrdilo ono što o njima kao glazbenicima mislim. Vidjeti ih kako istinski uživaju na bini izvodeći vlastitu glazbu i meni je predstavljalo užitak, a s obzirom na reakcije publike u ispunjenoj Tvornici, u osjećaju nisam bio usamljen.