Matija Fortuna: „U glazbi, a posebno u dirigiranju ne postoji samo jedna istina“

Matija Fortuna u tamburaškim je krugovima itekako poznato ime. Izdanak križevačke tamburaške škole, prvi je u Hrvatskoj maturirao tamburu kao solističko glazbalo. Još se u srednjoj školi zainteresirao za dirigiranje, koje je kasnije diplomirao u Zagrebu i Beču. Danas predaje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, vodi Orkestar mladih glazbenika, a od rujna prošle godine novoizabrani je šef dirigent Tamburaškog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Položaj je to koji je naslijedio od Siniše Leopolda, dirigenta koji je orkestrom ravnao više od trideset i pet godina.

S Matijom sam razgovarao par dana nakon tradicionalnoga novogodišnjeg koncerta Valceri, polke i druge špelancije održanog u studiju Bajsić, a ususret koncertu u velikoj dvorani Lisinski, na kojem će ravnati Zagrebačkom filharmonijom uz koje će nastupiti studenti Muzičke akademije u Zagrebu.

Foto: Matej Grgić

Dolaziš iz glazbene obitelji, otac Stjepan veliki je promotor tambure u križevačkom kraju. Možeš li ukratko ispričati svoj muzički put od početaka do danas, kad si dirigent jedinoga profesionalnog tamburaškog orkestra u Hrvatskoj?

Moj otac Stjepan bio je moj prvi učitelj tambure, pod čijim sam mentorstvom i završio osnovnu glazbenu školu za tamburu. Imao sam sreću da se baš tada u Glazbenoj školi Zlatka Balokovića u Zagrebu pod vodstvom profesorice Svetlane Krajne otvorila srednja glazbena škola za tamburu. Prof. Krajna je u tom trenutku jedina imala adekvatnu struku, diplomirala je domru (rusko tradicijsko glazbalo vrlo slično tamburi, op. a.) na Državnoj ruskoj glazbenoj Akademiji Gnjesin u Moskvi.

Nije bilo jednostavno – jednom tjedno dolazio sam na nastavu tambure u Zagreb, a sve ostale predmete slušao sam u glazbenoj školi Alberta Štrige u Križevcima te sam 2002. godine postao prvi glazbenik koji je u Hrvatskoj maturirao tamburu. Po završetku srednjoškolskoga tamburaškog obrazovanja razmišljao sam o studiju domre ili balalajke u Moskvi, ali za taj korak nisam bio spreman.

No, kako sam imao drugih glazbenih afiniteta – na primjer, dobro su mi išli teoretski predmeti – upisao sam studij glazbene teorije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Tijekom srednje glazbene škole zainteresirao sam se za dirigiranje – osim tamburaškog orkestra u školi (koji je vodio moj otac), postojao je i manji, komorni sastav tambura. Isprva sam svirao u tom sastavu, a s vremenom sam se odvažio i sugerirati poneku glazbenu ideju. Moj je otac primijetio da mu se jedna mlada osoba počinje miješati u posao pa bi mi povremeno prepustio rad s tim komornim sastavom, uz njegovo mentorstvo.

Foto: Matej Grgić

Nakon tog iskustva činilo mi se da bi, ako sam sposoban svoju glazbenu misao nametnuti svojim vršnjacima – što je u tim godinama vrlo teško – možda i kasnije u profesionalnom svijetu moja ideja mogla biti prihvaćena od kolega glazbenika. Naravno, nakon srednje glazbene škole, odnosno završenih odsjeka za tamburu, glazbenu teoriju i klavir, nisam odmah mogao upisati dirigiranje.

Ipak, izašao sam na prijemni ispit na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Tada je profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji bio Vjekoslav Šutej, koji mi je rekao da sam mu zanimljiv, da vidi nešto u meni, ali da još nisam spreman za studij dirigiranja te da nastavim sa studijem glazbene teorije i dođem iduće godine ponovno na prijemni ispit iz dirigiranja. Ja naravno nisam došao odmah iduće godine, spremao sam se dvije godine te sam nakon toga i položio prijemni ispit.

Da rezimiram, moj je otac imao veliki utjecaj na moj razvojni put, no u jednom je trenutku shvatio da se mora odmaknuti i pustiti mi da se sâm razvijam. Naravno, uvijek je imao jasan stav o tome s kojim bih se profesorima najbolje mogao razvijati te je pomagao u pronalasku najboljih stručnjaka u određenim područjima mojega glazbenog djelovanja.

Spomenuo si da si prvi koji je maturirao tamburu kao solističko glazbalo u Hrvatskoj. Prisjećajući se tih vremena, na koje si prepreke nailazio s obzirom na nedostatak referenci u tom području?

Najveća prepreka bila je u nedostatku originalne literature pisane za tamburu. Uglavnom sam svirao skladbe za domru koja je drukčije ugođena (tzv. D-sustav ili štim), dok su naše tambure većinom u A-E sustavu. U jednom sam trenutku svirao tri sustava, što je za mladu osobu bilo prilično zbunjujuće. U tamburaškom sam orkestru svirao G-bisernicu, s tamburaškim sastavom u srednjoj školi E-bisernicu, a na nastavi kod profesorice Krajne D-bisernicu. Ona je zagovarala taj sustav, a s obzirom na to da sam je neizmjerno poštovao i vjerovao joj, pokušavao sam izvući što je više moguće iz tog ipak ograničenog instrumenta.

Najveća prepreka bila je u nedostatku originalne literature pisane za tamburu, a drugi problemi ogledali su se u nejedinstvu tamburaških glazbenih pedagoga

Graditelji tamburaških instrumenata posvetili su više pozornosti razvijanju instrumenata u A-E sustavu i ti su instrumenti jednostavno bili bolji. D-bisernica na kojoj sam ja svirao nažalost nije mogla pratiti moj razvoj kao instrumentalista. Drugi problemi ogledali su se u nejedinstvu tamburaških glazbenih pedagoga, koji se nisu u tom trenutku mogli dogovoriti oko literature, sustava i trzalica kojima se sviralo. Promijenio sam pedesetak trzalica tijekom svojega glazbenog školovanja, bio sam vrlo opterećen šumom koji trzalica proizvodi.

Nakon što sam maturirao, shvatio sam da je to moje opterećenje šumom trzalice bilo preuveličano. Već publika u prvim redovima dvorane ne bi mogla čuti taj šum veće i tvrđe trzalice, a kojoj sam se nakon svih eksperimenata na kraju i vratio. Drago mi je da danas uglavnom oko trzalica i sustava ugodbe tambura postoji konsenzus među tamburaškim pedagozima. Međutim, smatram da i dalje postoje problemi u izgradnji instrumenata, odnosno majstori glazbalari ne prate kvalitetu i razvoj sviranja mladih tamburaša.

Foto: Matej Grgić

I danas se često tamburu u klasičarskim glazbenim krugovima gleda s neodobravanjem. Kakva su tvoja iskustva, s obzirom na to da tada još nije postojao studij tambure?

Još sam se tijekom srednje glazbene škole susretao s kolegama instrumentalistima koji nas tamburaše nisu smatrali sebi ravnopravnima. Hrabrila me činjenica da sam poznavao razvojni put gitare i harmonike u Hrvatskoj i mlade izvrsne instrumentaliste koji su na tim instrumentima stasali. U tom trenutku veliki motivator cijeloj našoj generaciji bio je Petrit Çeku.

On je kao produkt prvenstveno svojeg talenta, ali i zagrebačke gitarske škole koja je u tom trenutku postojala tek dvadeset ili trideset godina, na gitari izvodio nevjerojatne stvari te sam bio uvjeren da će se nekada na akademijama u Hrvatskoj pojaviti sličan Petrit, samo na tamburi. Ipak, pri završetku svojega srednjoškolskog glazbenog obrazovanja nisam vidio perspektivu, tj. nisam smatrao da će se u dogledno vrijeme otvoriti i studij tambure na nekoj od muzičkih akademija u Hrvatskoj, što me opterećivalo.

Bio uvjeren da će se nekada na akademijama u Hrvatskoj pojaviti sličan Petrit, samo na tamburi…

Srećom su mi mature iz klavira i teorije omogućile studije glazbene teorije i dirigiranja. Da nisam svirao klavir, nažalost, nakon završetka srednje glazbene škole na akademiji ne bih imao što tražiti. Sa sličnim sam se problemom susreo i kada sam 2008. godine počeo raditi s mladim tamburašima u glazbenoj školi u Križevcima. Primijetio sam da ne pridaju veliku pozornost sviranju klavira i glazbeno-teorijskim predmetima, već sav fokus stavljaju na sviranje tambure. Brinuo sam se da neće biti u mogućnosti upisati studij nakon završetka glazbene škole.

Posljedično sam 2009. godine shvatio da sam tamburi u tom trenutku dao sve što je bilo moguće, te sam se posvetio studiju dirigiranja u Beču, nadajući se da ću tamburi, kada se jednog dana vratim u Hrvatsku, moći ponuditi nešto više i vratiti sve što mi je pružila.

Foto: Matej Grgić

U Zagrebu si diplomirao teoriju i dirigiranje, a u Beču si završio i poslijediplomski studij dirigiranja. Možeš li usporediti iskustvo studiranja u oba grada, koje su im zajedničke točke, eventualne razlike?

Najvažniji razlog mog odlaska u Beč bila je činjenica da kao student dirigiranja u Zagrebu nisam imao dovoljno prilika raditi sa simfonijskim orkestrom. U tom je razdoblju moj profesor dirigiranja bio Vjekoslav Šutej, koji je nažalost preminuo dok sam ja bio na trećoj godini studija. Njegovu je klasu naslijedio profesor Uroš Lajovic, koji je istovremeno predavao dirigiranje u Beču. Do četvrte godine dirigiranja pred simfonijski sam orkestar stao svega tri puta. Profesor Lajovic mi je rekao da jedan prosječan student dirigiranja u Beču u jednoj akademskoj godini s orkestrom radi u prosjeku petnaest puta.

Bio sam svjestan činjenice da ansambli oko mene rastu, a ja kao dirigent stagniram ili padam, što me brinulo

Uz sav napor tadašnjeg dekana Muzičke akademije u Zagrebu i svih profesora dirigiranja, nije bilo moguće ostvariti takav vid suradnje sa simfonijskim orkestrom Muzičke akademije, kao ni s drugim profesionalnim orkestrima u Zagrebu. Fond Lovro i Lilly Matačić je u obliku organizacije dirigentskih seminara pokušavao nešto napraviti po tom pitanju, ali i to je nažalost bilo premalo. Jednostavno sam morao otići, iako sam u to vrijeme vodio tamburaški orkestar u glazbenoj školi Alberta Štrige u Križevcima, kao i oratorijski zbor crkve sv. Marka u Zagrebu, što je bila lijepa perspektiva za ostanak u Hrvatskoj. No bio sam svjestan činjenice da ansambli oko mene rastu, a ja kao dirigent stagniram ili padam, što me brinulo.

Kad sam došao na studij u Beč, stvarno se i dogodilo ono što sam očekivao. Imao sam toliko željenu praksu u dovoljnoj količini. Sama dinamika studija se povećala, kao i konkurencija. U svojoj maloj sredini lakše možeš biti najbolji, ali je velika opasnost da te ta razina kao mladog čovjeka zadovolji. Prednost odlaska na studij u inozemstvo je ta što si okružen ljudima iz čitavog svijeta i ubrzo shvatiš da si „malen“, ali da upornim radom možeš dostići i najbolje.

U klasi profesora Lajovica bilo je puno mladih, talentiranih studentica i studenata, a posebno se isticala Francuskinja Marie Jacquot, koja danas ima svjetsku karijeru. Dok smo zajedno studirali mogao sam prognozirati da je čeka sjajna budućnost. Ona i još neki poput nje su od mene jednostavno tražili da budem bolji. Marie, dvojica kolega i ja smo između tridesetak studenata bili izabrani da dirigiramo na završnim koncertima klase dirigenata, što mi je nakon dvije godine napornog rada bio velik uspjeh.

Foto: Renato Branđolica / HRT

Studij u Beču me oduševio. Osim što sam radio na opernom i orkestralnom dirigiranju, intenzivno sam radio na opernoj korepeticiji. Moram ipak istaknuti, i to odgovorno tvrdim, da je razina teorijskih predmeta nešto niža nego na studiju teorije glazbe u Zagrebu, pa mi taj segment obrazovanja nije predstavljao problem. Za vrijeme studija u Zagrebu intenzivno sam učio njemački jezik, jer sam svakako jednog dana planirao iskoristiti neku od stipendija i nastaviti studij u Njemačkoj.

Igrom slučaja se profesor Lajovic našao u mom životu pa sam završio u Beču, gdje sam zamalo i ostao živjeti. Brzo sam tamo pronašao i posao, doduše ne u struci, radio sam u galeriji za prodavanje i iznajmljivanje klavira, a taj mi je posao omogućio da samostalno financiram studij i seminare na koje sam išao, poput onih na Kraljevskome glazbenom koledžu u Manchesteru, s Moskovskom filharmonijom i slično, a koji su bili izrazito važni za moje glazbeno sazrijevanje, profilirali su me i približili profesionalnom svijetu. Shvatio sam da u glazbi, a posebno u dirigiranju nema jedne istine.

Foto: Matej Grgić

Za vrijeme studija trudimo se zadovoljiti zahtjeve svih svojih profesora, na neki način biti njihove kopije, no u jednom se trenutku odrastanja profesionalnih glazbenika dogodi trenutak u kojem se moramo od njih odvojiti. Imao sam sreću da sam to shvatio kad je profesor Lajovic odlazio u mirovinu, pa mi se pružila mogućnost rada s drugim profesorima. Svakako bih posebno istaknuo Bertranda de Billyja, koji je bio šef dirigent Simfonijskog orkestra Austrijskog radija u Beču, i Fabia Luisija, nekadašnjeg šefa dirigenta ciriške Opere i gostujućeg dirigenta u Metropolitanu. S njima sam se pronašao na visokoj profesionalnoj i mentorskoj razini, i oni su mi potvrdili da sam na dobrom putu.

Osim spomenutih, Jurij Simonov, šef dirigent Moskovske filharmonije još mi je jasnije dočarao koliko je dirigiranje odgovoran posao. U meni je primijetio jedan „tamburaški“ pristup životu i dirigiranju. Rekao mi je: „Ti si talentiran, ali previše voliš život. Dirigiranje je svećenički poziv. Ako nastaviš svojim bonvivanskim stilom, teško ćeš uspjeti kao dirigent“. Tada nisam, ali sada ga jako dobro razumijem.

Uz sve navedeno, Beč je ipak jedna od prijestolnica klasične glazbe. Imao sam i tu sreću da sam živio u blizini Musikvereina, koji je postao moj drugi dom. Konstantno sam odlazio na probe kolega dirigenata jer se posao najbolje uči na taj način. Sve u svemu, nepresušan izvor inspiracije. Kako sam ranije spomenuo, planirao sam nastaviti živjeti u Beču, ali se u to vrijeme otvorio natječaj za asistenta na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, te sam dobio angažman u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, gdje sam ostao dvije i pol godine. Na akademiji sam postao asistent profesoru Mladenu Tarbuku u nastavi dirigiranja što mi je također pomoglo u dirigentskom razvoju.

Danas na akademiji predajem izborno dirigiranje, partiture, vodim simfonijski orkestar, i ono što s posebnim ponosom ističem, dirigiranje tamburaškim ansamblom, predmet koji sam osmislio i koji sam uz pomoć profesora Veljka Valentina Škorvage, Siniše Leopolda i pročelnice odsjeka za dirigiranje, harfu i udaraljke Ivane Kuljerić implementirao u studij tambure.

Foto: Matej Grgić

Dirigentsku palicu preuzeo si od najdugovječnijeg dirigenta Tamburaškog orkestra HRT-a, Siniše Leopolda. Koliki je trag Siniša Leopold ostavio na orkestar i općenito tamburašku orkestralnu glazbu?

Tamburaški orkestar HRT-a može biti zahvalan Siniši Leopoldu na trudu i angažmanu u više od trideset i pet godina koliko ga je vodio. Preuzeo ga je sredinom osamdesetih godina, a prepoznao je trenutak početkom devedesetih godina prilikom osamostaljenja Hrvatske u kojem je tamburu i Tamburaški orkestar pokazao svijetu. Oni su u to vrijeme putovali, prezentirali našu glazbu i našu tradiciju Hrvatima izvan domovine, ali i ostalom stanovništvu tih zemalja koje su posjećivali.

Naravno da je Siniša Leopold svoje kreativne ideje prenosio na glazbenike u orkestru. Kod preuzimanja dirigentske palice moram priznati da me dočekao kvalitetan orkestar, koji je bio spreman prihvatiti nove ideje i programske smjernice, bez obzira na to što je dugi niz godina bio pod vodstvom jednog čovjeka.

Foto: Matej Grgić

Možeš li nam opisati kako izgleda jedan radni tjedan Tamburaškog orkestra HRT-a?

Kao i drugi profesionalni ansambli, Tamburaški orkestar ima radni termin u trajanju od tri sata u kojem se između ostalog pripremaju skladbe za snimanja. Mi smo ipak radiotelevizijski orkestar i od nas se očekuje da kontinuirano snimamo te promoviramo hrvatsku glazbu, a time i potičemo skladatelje da pišu izvorne skladbe za tamburu. Glavni dio našega rada jest koncertni ciklus od sedam koncerata pod nazivom U ozračju tambure.

Uz navedeno imamo i tradicionalni novogodišnji koncert Valceri, polke i druge špelancije, uskrsni koncert i tradicionalne božićne koncerte od kojih bih istaknuo onaj u bolnici Sveti Duh. Orkestar odlazi i na gostovanja, svira na humanitarnim koncertima i određenim hrvatskim glazbenim festivalima.

Što sve spada u poslove koje obavlja šef dirigent Tamburaškog orkestra HRT-a?

Šef dirigent odgovoran je za kreiranje programa u koncertnoj sezoni, kao i odabir solista, te programski razvoj orkestra, određuje put kojim želi da orkestar pod njegovim ravnanjem ide, te se na taj način okreće publici. Ideja je da program bude prilagođen svim uzrastima, a naravno da posebno brinemo o najmlađoj publici. S tim na umu, u budućnosti namjeravamo repertoar obogatiti dječjim operama, popularnim klasičnim djelima i slično.

Mogu najaviti program Beethoven in Havana gdje ćemo popularnu klasiku usmjeriti prema latinoameričkim ritmovima te rock-operu za djecu Hocus-Pocus Igora Tatarevića, praizvedenu u Hrvatskome narodnom kazalištu u Varaždinu, a u aranžmanu za tamburaški orkestar.

Kao što sam već i spomenuo, potičemo i naše skladatelje da pišu originalne skladbe kako za Tamburaški orkestar, tako i za bisernicu i brač solo uz tamburaški orkestar, te da tako neposredno utječu i na povećanje literature u nastavi tambure na akademiji. Uključujemo i studente tambure u rad orkestra, u kojem stječu svoje prve profesionalne angažmane kao popuna orkestru, ali i kao solisti. Ove ćemo godine napraviti i mali presedan na koncertu Mladi u ozračju tambure koji će dirigirati Siniša Leopold.

Potičemo i naše skladatelje da pišu originalne skladbe kako za Tamburaški orkestar, tako i za bisernicu i brač solo uz tamburaški orkestar, te da tako neposredno utječu i na povećanje literature u nastavi tambure na akademiji

Studenti tambure će pristupiti audiciji na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, te će dvoje ili troje najboljih u tom trenutku dobiti priliku svirati čitavi koncert (ciklično glazbeno djelo), a ne samo pojedini stavak koncerta, kako je do sada najčešće bila praksa. Svim navedenim idejama namjeravamo tamburu i Tamburaški orkestar HRT-a upravo približiti mlađoj publici.

Ove godine u ciklusu U ozračju tambure nastavlja se praksa gostujućih dirigenta. Kako je došlo do te ideje? Smatraš li da je dobro da orkestrom povremeno ravnaju i drugi dirigenti?

Naravno, to je za zdravlje ansambla vrlo bitno. Smatram da nije dobro da orkestar ispred sebe cijele godine gleda istu osobu. Svaki dirigent ima svoje glazbene ideje, svoj zvuk. Vjerujem da znam u kojem programskom smjeru orkestar treba ići u budućnosti, stilski ću ga usmjeriti i radit ću na odabiru solista, ali smatram da orkestar treba otvoriti i drugim glazbenicima.

Tako će već u siječnju orkestrom ravnati Igor Tatarević na koncertu Talijanske kancone koje je on i aranžirao, zatim Stjepan Vuger koji će u travnju ravnati praizvedbom Koncerta za harmoniku i tamburaški orkestar skladateljice Laure Čuperjani. Stjepan Vuger izvrstan je mladi dirigent i harmonikaš, upravo sam ga zato pozvao da dirigira praizvedbom tog Koncerta. Naravno, tu je i koncert Mladi u ozračju tambure u svibnju ove godine, a koji će voditi Siniša Leopold.

Tamburaški orkestar HRT-a

Spomenuo si da Tamburaški orkestar HRT-a velik dio svog djelovanja posvećuje snimanju materijala i obogaćivanju fonoteke HRT-a, snima li se trenutno nešto i što sve planirate snimiti ove sezone? Na što se generalno svodi repertoar Tamburaškog orkestra, smatraš li da ga treba eventualno proširiti i na koji način?

Moj prvi, inauguracijski koncert posvetili smo skladatelju koji je najviše zaslužan za afirmaciju tambure kao orkestralnog glazbala, Adalbertu Markoviću. Izveli smo, po mom mišljenju, njegova najuspjelija djela, koja su na neki način povezana i s mojim tamburaškim odrastanjem jer je većinu tih djela praizveo tamburaški orkestar glazbene škole Alberta Štrige, u kojem sam i ja svirao. Za mene je taj koncert bio osoban. Velika mi je želja da taj materijal snimimo i izdamo kao nosač zvuka. Surađujemo s mnoštvom hrvatskih skladatelja i solista te smatram da bi sav taj kvalitetni materijal trebalo snimiti.

Surađujemo s mnoštvom hrvatskih skladatelja i solista te smatram da bi sav taj kvalitetni materijal trebalo snimiti

Upravo je ovih dana izdan album s našom flamenco pjevačicom Ninom Ćorić. Planiramo snimiti album i s jednim od najistaknutijih vokala na tamburaškoj sceni, Stankom Šarićem. Što se tiče klasične glazbe, nedavno smo snimili i dva koncerta, jedan skladatelja Jurice Hrenića, a drugi Petra Obradovića, koji je bio rezidencijalni skladatelja HRT-a i koji je prvi i jedini do sada na toj funkciji pisao za Tamburaški orkestar HRT-a.

Kako promatraš relativno nove trendove u umjetničkoj tamburaškoj glazbi, otvaranje studija tambure na akademijama u Zagrebu i Osijeku? S akademija redovito izlaze sjajni mladi instrumentalisti, što je do prije desetak godina bila rijetkost. I Tamburaški orkestar HRT-a pomlađuje se akademski obrazovanim instrumentalistima tamburašima, za što si ti sâm u velikoj mjeri zaslužan.

Smatram da sam Tamburaški orkestar HRT-a preuzeo u jednom, za mene osobno najboljem razdoblju. Zahvaljujući otvaranju studija tambure na Muzičkoj akademiji u Zagrebu – za što su najviše zaslužni znanje, upornost i predanost profesora Veljka Valentina Škorvage, naravno uz veliku podršku profesora Siniše Leopolda – razina sviranja na tom instrumentu raste iz dana u dan.

Mladi svirači su sve vrsniji, i neki od njih će zasigurno i svirati u našem orkestru. U tom će ih se procesu promatrati ne samo kao glazbenike, već kao cjelovite mlade ličnosti, jer zaposlenici orkestra zajedno sa šefom dirigentom donose odluku o odabiru svojih budućih suradnika. Posljedično s porastom kvalitete razine sviranja i mi kao orkestar postajemo bolji. Stariji svirači u orkestru svjesni su zahtjevnosti novih programa, a mladi instrumentalisti im daju novi vjetar u leđa.

Foto: Matej Grgić

Zašto je važno da jedna nacionalna televizijska kuća ima svoj tamburaški orkestar?

Važno je jer je tambura hrvatsko tradicijsko glazbalo, a s obzirom na to da je Hrvatska radiotelevizija nacionalna kuća, ona treba biti i jest poticajni faktor za njegovanje i razvijanje tog glazbala. Resursima koje ulaže u ansambl, u skladatelje koji pišu za taj instrument te snimanje i izvođenje skladbi, HRT osigurava opstojnost tambure za generacije koje dolaze. Uz ostale ansamble na HRT-u, vjerujem da Tamburaški orkestar svojom kvalitetom i profesionalnošću također predano radi na ugledu svoje matične kuće. Bez umanjivanja značaja drugih ansambala, smatram da smo najatraktivniji ansambl u kući jer smo najspecifičniji.

Moja ideja i nit vodilja u mandatu koji mi predstoji jest da postanemo izvrstan proizvod kojim se HRT može ponositi, a već smo itekako na dobrome putu.

Smatraš li, s obzirom na broj diplomiranih tamburaša koji izlaze s akademija, da u Hrvatskoj ima mjesta za još jedan profesionalni tamburaški orkestar?

Vjerujem da bi i za našu sredinu bilo poticajno da se osnuje još jedan profesionalni tamburaški orkestar. Osijek je sredina u kojoj bi tako nešto svakako bilo moguće, naravno ako se stvori kritična masa ljudi i ako politička situacija dopusti. Pratim razvoj mladih tamburaša s osječke akademije, neki od tih izvrsnih glazbenika sigurno će dobiti priliku surađivati s Tamburaškim orkestrom HRT-a. Volio bih da se studenti sa zagrebačke i osječke akademije povezuju jer samo na taj način jedni i drugi mogu rasti.

Vjerujem da bi i za našu sredinu bilo poticajno da se osnuje još jedan profesionalni tamburaški orkestar – Osijek je sredina u kojoj bi tako nešto svakako bilo moguće

Kroz idućih desetak godina vidjet ćemo koliki će broj tamburaša diplomirati. Mi koji radimo na muzičkim akademijama moramo također razmišljati o tome gdje će svi ti mladi ljudi raditi jednog dana.

Foto: Matej Grgić

Danas predaješ mladim studentima na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nailaziš li na izazove u pedagoškom radu sa studentima, i koji su oni?

Do ove godine radio sam kao suradnik glavnog predmeta dirigiranja, asistirao sam profesoru Tarbuku u nastavi. Osim što moraš prenijeti znanje koje posjeduješ, najveći izazov rada sa studentima jest u njihovom usmjeravanju, kao profesor moraš napraviti sve što je u tvojoj moći da bi oni postali kvalitetni i ambiciozni mladi ljudi. Ono što sam zadnjih godina primijetio jest da se period u kojem pojedini mladi ljudi doživljavaju neke od svojih prvih emotivnih izazova, sâm proces sazrijevanja ako tako mogu reći, pomaknuo za nekoliko godina – ono što smo mi prolazili u srednjoj školi, danas mladi prolaze na fakultetu.

Sâm proces sazrijevanja ako tako mogu reći, pomaknuo za nekoliko godina – ono što smo mi prolazili u srednjoj školi, danas mladi prolaze na fakultetu

Smatram da je stres od odlaska na studij i separacije od roditelja danas znatno izraženiji nego kad smo mi studirali. Mi smo bili puno samostalniji. Ne mogu tvrditi da je pandemija utjecala na psihofizičko stanje tih mladih ljudi, ali osjećam da nakon pandemije nekim studentima, osim što si profesor, često moraš biti i psiholog. Važno je stoga pedagoške metode individualno prilagoditi potrebama i mogućnostima pojedinih studenata u određenim razdobljima njihovih života. Vrijeme starih pedagoških metoda je prošlo, moramo se na osobnoj razini puno više angažirati oko studenata.

Uskoro dirigiraš orkestrom Zagrebačke filharmonije uz koje će nastupiti studenti Muzičke akademije u Zagrebu. Koje su razlike u pristupu ravnanjem simfonijskog orkestra i tamburaškog orkestra? Na koji način primjenjuješ znanja stečena dirigiranjem simfonijskom orkestru na tamburaše?

Moje prvo profesionalno iskustvo dirigiranja bilo je sa simfonijskim orkestrom, točnije simfonijskim orkestrom u operi. Kao i kod rada s ostalim vrstama orkestara, najvažnije je prije prve probe napraviti dobru pripremu. Bitno je svojom spremnošću i glazbenim argumentima steći povjerenje i poštovanje. To pravilo individualne pripreme primjenjujem i kod rada s Tamburaškim orkestrom HRT-a. Meni je nastup sa svakim profesionalnim ansamblom istovremeno veliki izazov i čast, posebno s orkestrom Zagrebačke filharmonije, gdje predstavljam Muzičku akademiju u Zagrebu.

Osjećam dodatnu odgovornost prema skladateljima čija djela izvodimo, ali i prema mladim solistima kojima je to jedan od prvih susreta s profesionalnim ansamblom. Istovremeno se trudim da Zagrebačkoj filharmoniji taj proces prođe što je moguće bezbolnije, uz što manje nesporazuma.

Osjećam dodatnu odgovornost prema skladateljima čija djela izvodimo, ali i prema mladim solistima kojima je to jedan od prvih susreta s profesionalnim ansamblom

Odgovornost je velika, a količina stresa ovisi o individualnoj pripremi svih uključenih u projekt. Veseli me da Zagrebačka filharmonija prepoznaje važnost davanja prilike mladim solistima, jer su neki od njih možda budući članovi orkestra ili suradnici.

Koliko je važno da dirigent poznaje tehnike sviranja instrumenata kojima ravna? Vjerujem da tebi činjenica da si tamburaš pomaže u radu s tamburaškim orkestrom. Kakva je situacija kod simfonijskog orkestra?

Kod tamburaškog orkestra trenutačno brže dolazim do željenog rezultata u zvuku jer je tambura instrument koji sam svirao i koji jako dobro poznajem. Kod simfonijskog orkestra situacija je drugačija, većinu instrumenata ipak nisam svirao. U jednom sam trenutku svog života svirao i violinu, ali moje znanje o tom instrumentu nije dovoljno da bih ulazio u eventualno rješavanje tehničkih problema na probi.

Ako je moja glazbena ideja dovoljno pripremljena i jasna, profesionalni će glazbenik, ako se i pojavi tehnički problem, vrlo brzo pronaći rješenje te mi na taj način pomoći. Stoga je komunikacija dirigenta i koncertnog majstora jako bitna. Još je jedna važna komponenta i samo iskustvo, dirigent raste s vremenom, uči i iz negativnih iskustava koja kasnije mogu pomoći u određenim situacijama. Zato je dirigiranje i zanimljivo, jednostavno od svakog dirigenta traži neprestani rad i usavršavanje. I danas sebe tjeram da odlazim na probe iskusnijih dirigenata.

Foto: Matej Grgić

Što Tamburaški orkestar HRT-a sprema do kraja sezone?

Najavio bih da u veljači spremamo koncert koji bi isto tako mogao biti atraktivan mlađoj publici. Igor Tatarević je odabrao i aranžirao najljepše talijanske kancone i odabrao atraktivne soliste – Ana Uršula Najev, Marko Vukić, Josip Palameta i Marija Tatarević. Skladateljica Lana Janjanin napisat će Koncert za klavir i tamburaški orkestar. Moja prva ideja bila je da napiše Pannonia piano concerto, jer je poput mene i Lana živjela u Beču, gdje je završila medijsku kompoziciju, a kasnije se usmjerila prema jazzu. Predložio sam joj da napiše Koncert koji će u sebi sadržavati tradicijske glazbene motive s područja Panonije.

Koncert će uz Tamburaški orkestar praizvesti njezin brat Vedran Janjanin, mladi perspektivni pijanist koji trenutačno studira na Kraljevskoj muzičkoj akademiji (Royal Academy of Music) u Londonu. U ožujku nas očekuje suradnja s duom Hojsak&Novosel, a kao poseban gost dolazi Theodosii Spassov, jedan od najpoznatijih svjetskih svirača kavala (vrsta tradicijskoga puhačkog instrumenta koji se najviše svira u Bugarskoj i Makedoniji, op. a.).Laura

Već sam ranije spomenuo da će se u travnju praizvesti koncert za harmoniku i tamburaški orkestar Laure Čuperjani na kojem će dirigirati Stjepan Vuger, a kao solist nastupit će Ivan Šverko. Očekuje nas i tradicionalni uskrsni koncert, i za kraj sezone Mladi u ozračju tambure, projekt koji je pokrenuo Siniša Leopold. Nadam se da će se ove godine nastaviti suradnja s gradom Hvarom gdje smo izveli božićni koncert, prvo gostovanje na koje sam odveo Tamburaški orkestar zahvaljujući Javnoj ustanovi za kulturu grada Hvara.

Nastupili smo u Hvarskom povijesnom kazalištu, trećem najstarijem kazalištu na svijetu i prvom otvorenom za sve građane iz 1612. godine, i bili smo najveći ansambl koji je nakon obnove ondje nastupio.

Sretan sam što su moje početke rada s orkestrom obilježili programi koji su usmjereni promociji tambure i Tamburaškog orkestra HRT-a kao koncertnog instrumenta i koncertnog orkestra i što su vrhunski solisti poput Evelin Novak, Marije Kuhar Šoša, Martina Krpana, Davida Vukovića, Marija Lončara, Josipe Bilić, Mateja Mijalića, da izdvojim samo neke, prihvatili suradnju s nama. Orkestar je prepoznao njihovu kvalitetu, a uz takve soliste i mi kao orkestar rastemo.

Foto: Matej Grgić