Alka Vuica: „Trap glazba je samo usporeni dance“

Ja sam zapravo pjesnikinja, a pisanje tekstova je zanat kojeg sam izučila

Severina, Nina Badrić, Josipa Lisac, Neno Belan, Tajči, Vlado Kalember, Mladen Grdović, Boris Novković i Sandi Cenov bez sumnje su all stars postava domaće pop glazbe. Povod za njihovo okupljanje na jednom mjestu, zagrebačkoj Šalati, u subotu 8. lipnja, obilježavanje je 40 godina autorske karijere Alke Vuice. Ona je, naime, svima u jednom trenutku tijekom protekla četiri desetljeća napisala tekst za barem jednu veliku pjesmu, hit koji im je lansirao ili potvrdio karijere. “To je ideja stara već dosta godina. Trideset godina karijere i moj pedeseti rođendan obilježila sam na sličan način u mom rodnom Umagu, na ATP stadionu s tridesetak gostiju. Bio je predivan koncert kojeg je snimao HRT”, započinje naš razgovor ova izuzetno plodna i uspješna autorica i glazbenica koja je u intervjuu odškrinula vrata svog zanata, odnosa na glazbenoj sceni, razmišljanja o glazbenoj industriji podijelivši usput i pokoji savjet svojim ne nužno isključivo mlađim kolegama…

Kako osjećate gledajući ova imena na plakatu, pogotovo s obzirom na široki raspon žanrova, od Josipe Lisac do Mladena Grdovića? Biste li sebe opisali kao žanrovski prilagodljivu ili jednostavno ispada da kvalitetan tekst nema stilskih ograničenja?

Definitivno mislim da sam prilagodljiva, ali i ispekla sam zanat. Ja sam zapravo pjesnikinja, a pisanje tekstova je zanat kojeg sam izučila. Naravno, potrebni su i talent i osjećaj za razne pravce u glazbi.

Vaša suradnja s Josipom Lisac započela je prije više od 40 godina – što ste kao mlada autorica naučili od nje i Karla Metikoša? Kako su nastajale pjesme na albumu “Hoću samo tebe”, jeste li imali gotove tekstove koji su kasnije uglazbljeni ili ste radili na gotove melodije?

Taj album je jedan od mojih prvih radova. Dobila sam na kazeti pjesme odsvirane i otpjevane na improviziranom engleskom ili samo “na na na”. Slušala sam melodije i pisala tekst. Nitko mi nije pokazao kako se to radi, totalno sam se oslonila na svoj osjećaj. Karlo je jednom prilikom slušao moju poeziju i bio je oduševljen. Upoznao me s Josipom, oni su tad igrom slučaja radili na pjesmama u Umagu s grupom Karamele iz Kopra. Snimili su mi kazetu s novim pjesmama i rekli “piši”, pa će uzeti tekstove ako im se svide. Čitavo ljeto sam radila na tekstovima i na jesen stigla u Zagreb sa svojim spisima. Našli smo se kod njih u stanu i isprobali tekstove uz melodije. Oboje su bili oduševljeni i odlučili da će svi tekstovi na albumu biti moji. Bila je to velika čast i veliki uspjeh, pisati za Josipu je uvijek imalo veliko značenje!

Je li vam lakše i draže raditi na gotovu glazbu ili obrnuto?

Volim raditi na glazbu jer me onda i glazba dodatno inspirira, ali volim i zapisati tekst sam po sebi, ako mi dođe. Nema puno kompozitora koji znaju napraviti glazbu na gotov tekst. Jedni od rijetkih bili su gospar Đelo Jusić i Zdenko Runjić… Danas na taj način surađujem s Marijom Mirković Makicom, nju moji tekstovi mogu motivirati da napravi dobru glazbu. Puno surađujemo u oba smjera.

foto: Šime Eškinja

Kad ste osvijestili da je pisanje pjesama, uz talent, zapravo i zanat kojeg je potrebno usavršavati? Razlikujete li, pogotovo u komercijalnom smislu, pjesme koje nastanu “same po sebi” od onih, nazovimo ih, “zanatskih”?

Naravno. Pjesme koje dolaze same po sebi su umjetničke i osobnije od onih na kojima radim danima, nekad i mjesecima… Iznimka je “Laži me”. Ona mi je došla jedne noći i ja sam je samo zapisala, ništa nisam mijenjala. Kasnije sam napravila glazbu, a Dino Dvornik i Luky su mi pomogli s aranžmanom i genijalnom produkcijom. Zaista genijalnom jer i nakon toliko godina ta pjesma jos uvijek zvuči moderno i svježe, kao da je jučer napravljena.

Kako pristupate tim “zanatskima”, imate li svoj omiljeni set alata? Kako, recimo, izgleda situacija u kojoj netko naruči tekst Alke Vuice?

Pa, taj netko mi pošalje pjesmu i onda mora imati strpljenja i čekati dok ne napravim tekst. Nekad ide lakše, nekad teže. Na primjer, Neno Belan mi je na kazeti donio pjesmu i onda sam napravila tekst inspiriran njegovom glazbom i jednom mojom posebnom ljubavi koja mi je vječna inspiracija. Pjesma je, naravno, “Dotakni me usnama”, a Neno je jako talentiran autor i volim s njim surađivati.

Jedna od suradnji koja je obilježila vašu karijeru je i ona sa Zrinkom Tutićem. Što ste od njega naučili?

Naučila sam svašta, ali najvažnije svijest da je pisanje pjesama posao kao i svaki drugi. On je imao ideju da dođem ujutro do njega na kavu i da pišemo pjesme. To kod mene nije moglo proći (smijeh). Ja sam više za noćnu smjenu. Naučio me i pisati štosne pjesme, zapravo zahtijevao je te neke slagalice iz spomenara, pogotovo za Tajči… Kako sam ja vrlo prilagodljiva, brzo sam skužila što želi i tako sam radila.

foto: Šime Eškinja

Zašto se Hrvati danas boje suradnji na pjesmama? Uglavnom ih rade sami, eventualno u tandemu, dok je vani praksa da na pjesmama radi po nekoliko ljudi…

Zato što svi koji drže gitaru ili olovku u ruci misle da znaju pisati pjesme. Danas se pjesme proizvode, a ne pišu kao nekada. Volim suradnje, vrlo sam hipijevski tip i volim te bendovske priče. Uvijek sam se družila s kvalitetnim muzičarima i puno su mi pomagali, pa i ja njima… Važno je družiti se, a nema ništa ljepše od druženja s muzičarima, to uvijek završi pjesmom. Volim i rokere i zabavnjake, a ponekad i narodnjake (smijeh).

Vaši tekstovi, ali i vaši solo hitovi obilježili su razdoblje devedesetih, pogotovo pop i dance scenu. Primjećujete li sličnost u estetici dance hitova s današnjim trap hitovima?

Kako ne, pa trap je usporeni dance! Recimo duet Miach i Hiljsona, njihov duet uopće nije trap, nego je današnji dance. Uglavnom, dance je opet u modi i to je dobro.

Pričamo li o radijskom eteru, koje “zakonitosti” formata prepoznajete kada je riječ o pisanju i produciranju pjesama, koliko ih primjenjujete u svom radu?

Jao, baš ste me pogodili ovim pitanjem. Mrzim to što su te takozvane zakonitosti radijskog etera, tko god ih je izmislio, učinile hrvatskoj glazbi. Inzistiranje na nekakvoj bezličnoj muzici koju su, kao, proglasili “urbanom” uništilo je zabavnu glazbu učinivši našu djecu slušateljima narodnjaka. Najviše je tu zaslužna hrvatska televizija, a onda i radijski urednici. Vrlo malo dobre zabavne hrvatske glazbe možete čuti u eteru. Mislim na hitove i na pjesme koje se slušaju na feštama, ali ne na radiju. Sramota!

Koliko pratite rad svojih kolega danas, čija vam se glazba sviđa? Jesu li vam tekstovi nekog mlađeg kolege ili kolegice možda zapeli za uho?

Mlađi me autori baš ne pogađaju svojim tekstovima. Dapače, mislim da su im tekstovi uglavnom grozni. Taj narativ kojeg su preuzeli od američkih gangova s njihovim slengom i nazivanjem žena “kujama”, pričanjem o nekoj lovi praveći se frajerima, a nemaju ni za pivo, meni je to užasno! Nisam baš prepoznala nekog kome bih se divila. Ne vidim ni Štulića, ni Bajagu, ni Bregu, ni Rundeka… Volim kako piše Ivan Dečak, volim Bareta, ali nisu ni oni baš toliko mladi… Voljela bih da Seve više piše, ona je jako talentirana.

foto: Šime Eškinja

Kako laicima i ljudima izvan glazbe objašnjavate sustav kolektivne zaštite autorskih prava i rad ZAMP-a? Koliko vam je, kao profesionalki, važna učinkovitost tog sustava?

Teško je to objasniti ljudima koji se ne bave glazbom, ali trudimo se uvijek i nastojimo pratiti svijet. ZAMP je jako važan i stvarno vjerujem da će s vremenom zaštita autorskog prava samo rasti. Jer, autorsko pravo je ipak jedno od prvih prava.

Na čemu trenutno radite, koje projekte imate u pripremi?

Na moj rođendan, 8. lipnja, kojeg ću proslaviti koncertom na Šalati, izaći će i moj novi album, Ljubavnik. Sad sam sva u koncertu i dok to ne prođe, sve drugo čeka.

U svojoj ste karijeri pisali za najveća domaća imena. Ipak, postoji li neka neostvarena suradnja koja vam je velika želja i ambicija? Postoji li žal za nekom suradnjom koja se trebala dogoditi, a nije?

Žao mi je što nisam snimila duet s Massimom, a planirali smo ga… Žao mi je što nisam snimila jednu pjesmu sa Žerom koju nam je napisala Makica, bila bi vrh stvar… Žao mi je što nisam još uvijek napisala hit Halidu, a obećala sam i žao mi je što nisam nikad surađivala sa Senidah i Madonnom. Beskrajno mi je žao što nisam upoznala Princea i Bowieja.

Koji je najvažniji savjet kojeg ste dobili, a rado biste ga podijelili svojim (mlađim) kolegama?

Izađi iz metafore i piši direktno!