Banana zvuk: "Čekamo da stvar sidne na svoje misto"
Banana Zvuk splitski je duo koji, kako kažu, „od 2006. godine širi ljubav prema svim oblicima bass i roots glazbe“. Autorski, producentski i izvođački čine ga Luka Barbić (TBF) i Ivan Yuri Jurić (ST!llness), neumorni u istraživanju zvuka i produciranju glazbe, kada ne nastupaju u vlastitim DJ setovima ili uz matične sastave, osmišljaju nove ideje, mikseve i suradnje koje su na recentnom albumu iz 2021. predstavili pod zvučnim imenom. Robu sada konačno i mogu predstavljati publici i uživo, ovaj tjedan u Zagrebu i u Rijeci.
Stigla Roba!
Banana zvuk tako dugoiščekivanim nastupima donosi pozitivu i u 2022. godini, svima koji su ‘u banani’ ili vole banane, ali i koji su prepoznali kvalitetan bass zvuk što nosi ime tog obožavanog voća!
Kroz suradnje na autorskim pjesmama ovog dvojca, Roba donosi i niz istaknutih glazbenih imena iz regionalnog svijeta hip hop, rap, reggae, ska, dub, dancehall, jungle i drugih (pod)žanrovskih smjernica u glazbi. Album su već temeljito predstavili na raznim gostovanjima, a o tome kako su iskoristili mogućnosti koje je otvorila tzv. mashup kultura pri eksperimentiranju i preoblikovanju postojećih glazbenih uspješnica; kako razvijaju vlastite glazbene ideje, a što je potrebno za uspješnu obradu; što misle o današnjoj publici; kako međusobno dišu i što se događalo od Split Banane do Robe te kako je uopće došlo do priče s „robom“ – ususret zagrebačkom i riječkom nastupu, umjesto na kavi uz more, na zagrebačkom zubatom suncu rekli su nam Luka i Yuri.
Gostovali ste dosad u brojnim emisijama, izašle su recenzije… što se priča – kakva je Roba?
Roba je vrhunska. Samo neke recenzije kad čitam, ne znamo jel nas netko zeza ili što se događa? Ali Roba je vrhunska.
Postao je izazov čitati, a slušati dugačke forme. Je li danas izazov izdati album?
Yuri: Teško se uopće koncentrirati na pisani sadržaj, teško mi je čitat knjigu, uopće dobit koncentraciju za to. Treba zato ponekad ostaviti mobitel doma i ići van, bit sa svojim mislima, to pomaže.
Luka: Kad putujemo na koncerte, često razgovaramo o raznim stvarima. Tako smo, na tragu ove teme koncentracije i dugih formi, s TBF-om u kombiju razgovarali o tome trebamo li uopće raditi albume i što to nama znači. Došli do zaključka da trebamo i želimo raditi na albumima jer nam je do toga stalo, to nam je gušt. Ali klinci danas i albumi – ma koji album?! Uglavnom se nema koncentracije poslušat jednu cilu pismu do kraja, a kamoli cili album, samo vrte. Nemaju koncentraciju nešto poslušat od početka do kraja.
Kako to da ste onda ipak napravili album?
L: Jer smo ta stara generacija. [Smijeh] Ali, ajde, u ovom žanru, kao uopće u IDM glazbi, publika je ipak sklona poslušati album.
Oduševljava me mlađa generacija koja kupuje vinile iz podrške glazbenicima
Y: Ovdje je od početka uvijek bila i kultura singlova i kultura albuma. Krenulo bi se sa singlovima jer se manje plastike koristilo za printanje i više se prodavalo, ali na kraju bi se ipak složio album i objavilo sve kao album, tako da igra jedno i drugo.
L: Ali opet, s druge strane, album je kratak. Nema više one forme iz 1990-ih i 2000-tih, od dvadeset pisama, u trajanju od sat i pol, nego 35-45 minuta format, zapravo ploča. To je danas top.
Y: Čuo sam da se za neka recentnija izdanja na vinilu naših domaćih bendova stvorila mlađa generacija koja kupuje vinile iz podrške glazbenicima, a ni nemaju gramofon doma, to me oduševilo. Kupuju taj album na vinilu jer je to jedini fizički nosač zvuka koji mogu imati. Meni je to super.
L: To su ultimativni hipsteri.
Je li pomama za vinilima bilo koje vrste dio neke hipster priče, kao što kažeš, ili je to neka autentična pojava?
L: Mislim da nije, jer to s pločama već traje neko vrime. Ispočetka je bilo više hipsterski nego sad, sad je već postalo normalno. Npr. The Graham Norton Show uvijek ima nekog izvođača i gotovo u svakoj emisiji uzme u ruke ploču i kaže: „Evo, tu je novi album, poslušajte.“ U tako komercijalnom showu da se to radi, to nije hipsteraj više, to je mainstream.
Našao se tako i način da ljudi poslušaju cijelu stvar, jer jednom kad staviš iglu na ploču, to je to.
Y: Da, a i fizički na njoj stvarno vrijeme protječe onako kako smo isprva naučili. Mene je Luka navukao na ploče. To jako utječe na pažnju i poimanje muzike. To je određeni princip rada, princip stvaranja i princip pristupanja muzici, što jako utječe na poimanje glazbe uopće. Na stranu žanr, ne ovisi o tome. Sad smo slušali Porto Morto. Rokerska ekipa razmišlja digitalno, ali koristi i jedno i drugo, jazzerski zapravo – tako ispadaju iz jednoličja, mijenjaju mjere i ritmove, zvuči super napucano.
Jeste li se vi u ovom specifičnom žanru našli jer je to neka niša koju niste obradili dovoljno u drugim projektima ili je to više produkt okolnosti vezanih uz vaš tip rada i nastupa?
L: Je i nije. Zapravo Banana Zvuk je prije svega DJ projekt. Mi smo krenuli kao DJ-i puštati glazbu. S vremenom smo počeli raditi remikse. Puštali smo često za publiku koja ne sluša reggae i skužili smo da super reagiraju na reggae verzije nekih hitova iz drugih područja glazbe, pa smo počeli raditi svoje vlastite reggae remikse kako bismo imali više materijala za širu publiku.
Y: Htjeli smo i neke dobre stare stvari koje se nama sviđaju ugurati u naše setove, a da bude žanrovski prilagođeno. Sva bass muzika ide u sve kategorije elektronike, tu se nalazi neka dodirna točka organske glazbe i elektronike uopće. Luka i ja smo oduvijek negdje na pola puta između reggaea i hip hopa. Bili smo oduševljeni kada se prije desetak godina pojavila mashup kultura.
L: Da se vratimo na pitanje, dobro si to primijetila, to i jest neka niša. Reggae nas je spojio, skužili smo da obojica, osim hip hopa, volimo i to, pa smo automatski krenuli skupa. To i jest onda neka niša, nešto što s matičnim bendovima ne bismo uspjeli isfurat do te mjere.
Znanje i intuicija za dobru kombinaciju
Jeste li imali neku prekretnicu, bilo kao Banana Zvuk ili osobno u glazbenom životu? Što je to bilo, kamo vas je bacilo i zašto vam jest ili nije drago da se dogodilo?
Y: Dogodilo se to da smo istovremeno imali neku pauzu u radu bendova, što nam je dalo priliku da završimo album. Bilo je pitanje vremena jer je sve već bilo skicirano, znali smo što smo htjeli. Radili smo bilješke da ne zaboravimo. Tako sam jednom na bijeli omot singlice zapisao napomenu kako bi nešto trebalo zvučati, a sve singlice su izgledale jednako. [Smijeh] Genijalac!
Kako izgleda vaš kreativni proces rada – međusobno u odnosu, a i sam pristup? Razvijate li prvo muzičku ideju oko neke jezgre, pa razvijate dalje i nadograđujete identitet tekstualnim dijelom ili kako to ide?
Y: Zavisi koja je faza. Ja sam taj koji nije glazbeno školovan i ne znam zapravo svirati instrument. Bavim se produkcijom, ali skladam na način da sugeriram i vokalno reproduciram svoje ideje gitaristu u bendu ili u ovom slučaju Luki i onda radimo na njima. On se dobro snalazi s instrumentima, učinkovitiji je u tome.
L: On ima jako dobro uho za aranžmane, to mu je forte.
Y: Vodim se često onim glazbenim idejama što me tjeraju na ples. Luka ima veliko znanje, a često se vodimo i mojom intuicijom i to je dobra kombinacija.
L: Za novi materijal smo imali nešto drugačiju situaciju. Kad je krenuo prvi lockdown, s obitelji sam otišao na Hvar. Bili smo tamo dva i po miseca i ponio sam kompjuter. Tad sam napravio skoro sve skice, za čitav album. Kasnije smo to pomalo razrađivali.
Y: Imamo neki konsenzus da, ako jedan ustraje u nečemu, drugi ga prati dok to nije to. Ako nam nešto ne legne obojici, čekamo pravi trenutak da poprimi finalni oblik. Kada je riječ o odabiru ljudi, to radimo studiozno i ozbiljno. Postoji razlog zašto smo odabrali pojedini remiks neke pjesme. Za pojedine pjesme čujemo točno s kime bismo to mogli realizirati.
Tko vam je sve na albumu pomogao „pivat nove pisme slobode“? Kako je došlo do tih vrlo raznolikih suradnji, kako su baš ti ljudi završili tu? Jeste li unaprijed znali što biste od koga voljeli dobiti, u pogledu zvuka i poetički, ili su to svaki put bile ‘suradnje u nastajanju’?
Y: To je ta mashup kultura. Ja sam na to gledao DJ-evski, što bih s kime i kako. Luka je već imao decidiranije ideje, posebno za naš album sa stranim gostima.
L: U žanru glazbe kojom se bavimo to je uobičajeno, da ljudi zovu one s kojima bi voljeli raditi. Bilo je nekoliko glazbenika koji su nam bili van budžeta, ali uglavnom su se svi javili i rekli može ili ne može. Bilo je smišnih situacija, nekima je trebalo misec, dva, pa i tri da pošalju materijal natrag. Proces rada je takav da mi napravimo muziku, aranžman do neke mjere, pa takvu skicu pošaljemo izvođaču koji radi na tekstu, melodiji i zapravo završi pismu. Nekima treba koji misec, a sjećam se da je Lutan Fyah, jamajkanska legenda, poslao odmah sutra gotovu snimku s back vokalima, sa svime. Zvao me sljedeće jutro (kod njih, a kod nas popodne, ja pravim ručak) na Skype video poziv, iz kreveta, s velikim džointom: „Hey man, how did ya like the tune?“
Jesu li se razvila neka nova prijateljstva na međunarodnoj razini, koji su sljedeći koraci na tom planu?
Idemo na nove suradnje, novi strani album. To je određen proces rada. Kada ima dovoljno skica za rad, onda idemo u to. Odlučili smo već s kime bismo voljeli raditi, presudit će odgovori i vrijeme, odnosno kombinacija inspiracije i mogućnosti. Tu je i nastavak s našom domaćom ekipom. Ponekad, čim čujemo neku pjesmu, znamo da moramo na njoj raditi.
Je li taj koautorski element i određeni rizik ili to nikad nije tako jer imate određeno muzičko povjerenje u one koje odaberete za suradnju, pa što god naprave, znate da će to biti to? Koliko netko s druge strane ima prostora nešto potencijalno zeznuti?
Dosad nismo imali takvih situacija, samo jednom nešto slično. To nije bilo loše koliko je bilo izvan onoga što mi radimo. Tekst je bio prebrutalan za naš stil i ono čime se bavimo.
Čije mišljenje vam je važno? Tko je taj kome date da baci uho prije nego nešto ide van?
L: U studiju gdje radimo nalazi se još par bendova, pa su oni obično prvi koji čuju materijal.
Y: Obično se dogodi da ljudi komentiraju, nekad kažu da ih podsjeća na ovo ili ono, pa se i mi pitamo je li nam to bila ideja, jesmo li promašili svoju ideju? Ponekad je odmah pogodak i bude osjećaj – to je to, ne diši.
Zanima li vas što misli publika ili želite za sebe i njih nastaviti raditi glazbu u koju vjerujete, bez puno opterećivanja što tko o njoj detaljnije misli?
L: Sigurno nam je drago kad publika pozitivno reagira, ali radimo muziku za sebe.
Y: U DJ setovima pošto-poto želim da ljudi plešu, ali opet smo se unaprijed ograničili odabirima. Raspolažemo s puno različitih brzina i podžanrova bas muzike za kojima možemo posezati unutar svog žanra.
L: U DJ setovima svakako pratimo publiku. Promatramo sjede li ili slušaju, ali se ne pokreću, pa onda reagiramo i pokušavamo vidjeti je li to publika koja će više reagirati na ovo ili ono, pa idemo s drugim idejama.
Puno muzičara kaže da nema mentalnog kapaciteta slušati puno glazbe dok rade na nekom materijalu. Kako vi tome pristupate, slušate li tuđu glazbu ili glazbu uopće dok ste u razdoblju rada na nečemu?
L: Kad sam u procesu rada u studiju ne slušam ništa, imam overload.
Y: Tišina, spavanje, šetanje u prirodi. Tišina.
L: Uhvati me period kad mi se sluša neka nova mjuza, pa razdoblje kad mi se sluša neka stara mjuza…
Imate li neke uzore, u smislu pristupa, glazbene uzore…?
Y: Lik i djelo Leeja Perryja kao producenta i čovjeka. On je jedna od najintrigantnijih i najinteresantnijih ličnosti reggae glazbe uopće.
L: Ne samo reggae, kao producent s tehnikama koje je osmislio toliko je utjecao na elektroničku glazbu da je to nevjerojatno. Mogu reći da jedan dio stvari koje je on produkcijski realizirao u studiju je glazba bez koje današnja elektronička glazba ne bi bila ista, od nekomercijalne do komercijalne glazbe. 1960-ih godina on je bio taj koji je zaključio da je bas element važan u glazbi i među prvima koji je u miksu pojačao upravo bas. Da ne govorimo o uporabi efekata koji su se dotad koristili samo da bi umjetno stvorili prostor i slično, a on ih je koristio na neki način kao instrument. Svakako nije bio jedini koji je to radio u komercijalnoj glazbi, ali bio je među pionirima u kontekstu tih žanrova. Bilo je tada već širokog korištenja različitog zvuka u području avangarde, ali ovdje je riječ o tzv. komercijalnim pismama.
Y: Zajednički uzor nam je sigurno Bob Marley, od njegovih melodija, do teksta. Tu je i James Brown, utemeljitelj hip hopa, prvi i možda najveći MC svih vremena.
Ideje koje su ‘riješile’ pismu
Osim vokalnih gostiju, surađujete i s drugim muzičarima, što je javnosti često nedovoljno poznato, no sive eminencije uspjeha nekih stvari upravo su detalji koje dolaze od muzičara, tonaca, producenata i kolega, odnosno backline ekipe, zahvaljujući kojoj nešto možda baš postigne uspjeh. Jeste li imali takvo iskustvo?
L: Imamo takav primjer na pjesmi s novog albuma gdje gostuje Saša, ”Pisma slobode”. Imao sam taj beat gotov, skica je bila u nekoj ranoj fazi, ali nije se nikako kretala naprijed. Sreo sam se sa Žanom Jakopačem oko nečeg drugoga, dao sam mu tu pismu i zamolio da pokuša nešto s gitarom. On je tako dobro tu stvar locirao, nabacao je pet-šest ideja, što je na kraju riješilo pismu.
Y: Bilo je tu materijala i za nekoliko pisama. To smo zapravo zadnje završili jer je bilo tako dobro, imali smo hrpu ideja što sad s tim. Mislili smo „ovo je zlato, ne možemo bilo što s tim“. Kad je Žan to kasnije slušao, komentirao je kako je dobra gitara, ne sjećajući se da je to bila upravo njegova ideja.
L: U toj ranoj fazi dok glazba nije ni bila blizu finala, imali smo materijala i ideja, ali znali smo da to nije to i da čekamo neku jaku ideju.
Dakle, niste tvrdoglavi?
L: Čekamo da stvar sidne na svoje misto.
Y: Do krajnjih ideja dođemo brzo, ali onda se otvaraju mogućnosti i tu ne odustajemo dok nije gotovo. Luka se i dodatno educira u tom producentskom smislu i tu vrlo dobro napredujemo.
Šarm ipak daje živi čovjek. Mašina je alat, a ne svrha.
Pomaže li vam ili vas mijenja taj digitalni i uopće tehnološki aspekt rada u glazbi?
L: Ja ga volim, ali treba znati stat na balun kad je dosta. Kad imamo neku dobru ideju, često znamo prekrcati zvukovno u smislu niza ideja koje pašu, a onda idemo u čišćenje. Naučili smo prepoznati da je pravilo za stvari koje u jednom kontekstu muzički mogu funkcionirati, a u drugome ne funkcioniraju – makni ih.
Y: Vrhunska je stvar što je tehnologija omogućila da dođemo do savršenih zvučnih slika, ali taj šarm ipak daje živi čovjek. Mašina je alat, a ne svrha.
L: Završio sam srednju muzičku, odnosno glazbenu gimnaziju, ali nisam išao dalje i završio sam Akademiju likovnih umjetnosti, smjer slikarstvo. Nakon diplome krenulo je s izložbama i polako sam se razvijao u tome smjeru. Ali to su bile godine kad mi je tehnologija omogućila da mogu doma upalit laptop i napravit nešto konkretno, ne samo skicu kao ranije, nego konkretnu glazbu, mogao sam napraviti čitav album. To je bila prekretnica koja je značila prestanak bavljenja likovnom umjetnošću i potpuno posvećivanje glazbi, zahvaljujući tehnologiji.
Postoje stvari koje se ne mogu nikako riješiti u miksu.
Radite paralelno u više funkcija – kao autori, glazbenici, producenti… Kako u praksi uspijevate pomiriti različite težnje koju svaka od tih uloga nose?
L: Imam jedno pravilo za koje mi je trebalo dulje vremena da se priviknem, ali dobro je kad ga počneš koristiti, a to je da se u procesu muzičkog rada ne ide u produkcijske detalje. Nema oblikovanja zvuka na bilo koji način dok se ne napravi dobra muzička osnova. Traže se instrumenti i ideje koje kasnije ne treba puno dirati u miksu. Dok pjesma nije gotova skroz, ne krećemo ni s kakvim efektima. To je neka vrsta bendovskog pristupa. Ako u startu skupa ne zvučite dobro i nemate fuziju zvuka, neće nikad dobro zvučati, ni u kasnijoj obradi. Postoje stvari koje se ne mogu nikako riješiti u miksu.
Česti komentari ljudi koji nisu glazbenici su kako je bavljenje glazbom najljepša stvar, tim više ako se time možete baviti i od toga živjeti. Osjećate li se dobro u toj ulozi posvećenih glazbenika i privilegirano što se možete i znate baviti glazbom?
L: Da, načelno da. Pandemija je malo pomutila stvari, ali još uvijek se samo time bavim. Da je lako – nije. Mi smo malo tržište, zbog digitalizacije je puno pala prodaja nosača zvuka, od čega su nekad bendovi živjeli. Kad je riječ o autorskim pravima, ako sam nisi nositelj autorskih prava za neku glazbu, teško da možeš živjeti isključivo od toga, tako da se živi uglavnom od žive svirke.
Je li ovo vrsta glazbe koja ide izvan granica, koja živi uopće onkraj toga geografskog aspekta?
Y: Prvo smo išli vidjeti možemo li parirati na toj sceni, jer idejama i načinom razmišljanja pariramo. Ponekad čak mislim da smo i ispred nekih međunarodnih standarada. Ponekad ideja ne prati ni znanje, ni tehnologiju. Išli smo pokušati. Kad sam skužio na koji način je odabir gostiju i njihova komplementarnost s onim što radimo posložen i koliko je to uspješno, shvatiš da smo ovim potezom napravili dobru stvar. Kompletna naša reggae, dub, jungle i hip hop scena konkurira i zvukom i temama, to je svjetska klasa. Ali, naravno, postoji jezična barijera. U svakom slučaju producentski nastavljamo i međunarodne suradnje. Na kraju krajeva Seaspash, deset godina Outlooka, postignuća Blackouta, to je to odakle smo i mi izrasli.
Naša je scena svjetska klasa
L: Kad je izašao strani album, zavrtio se na raznim stranama svita. Emisije koje se bave tim žanrom, svi su promovirali. Isti ti mediji sada promoviraju i materijale istih umjetnika na drugim jezicima.
Trebali smo imati i turneje, po Grčkoj itd., ali to je, naravno, zasada otkazano.
Kakva je situacija sa decentralizacijom kada su u pitanju festivali, koncerti, potpore, praćenje…?
L: Mislim da se taj neki sraz dosta smanjio.
Y: Daleko smo od medija fizički, ali podrška i interes nije ništa manji za nas, čak je i veći. Lakše je doći do nekih stvari nego ranije, samo smo fizički udaljeniji.
Komunikacija vam ipak ide. Imali ste jednu od najduhovitijih kampanja najave Robe – tko još nije, može vas zapratiti na Instagramu pa pregledati silne preporuke za Robu. Je li to bilo spontano ili ste majstori promocije i PR-a? Što se tu dogodilo?
Dogodilo se to da sam ja otišao u Brazil. Mi smo oduvijek opsjednuti bananama. Stalno se govori o robi u kontekstu kapitalizma, sve je postalo roba. Tada sam prvi put otišao na tako dalek put. Od 11 do 15 sati ondje se ne može kretati zbog sunca i tad sam pio kokose, jeo banane.
To je morala bit’ Roba!
Tamo ima više od dvadeset vrsta banana. Ne mogu virovat da sam toliko oduševljen time, ali jesam! Tako je sve krenulo, početkom pandemije u Brazilu, ekipa je snimila gomilu reakcija na robu i otad nije stalo. Bila je to nenamjerna reklama za kompilaciju koja je tad izašla. Nismo tad još imali naslov za ovaj album, ali sad je to morala bit’ – Roba.
