Branimir Mihaljević: „Zagrebački festival nije zamišljen kao festival šansona o Zagrebu, već kao hrvatski pandan Sanremu"

71. izdanje Zagrebačkog festivala održat će se u petak, 19. travnja 2024. godine, u centru HoB

Najstariji festival zabavne glazbe u Hrvatskoj, ali i u ovom dijelu Europe, kroz godine je iznjedrio mnoštvo pjesama koje se danas zasluženo smatraju evergreenima. Prezime Mihaljević utkano je više od šezdeset godina u genetski kod festivala – preko Branka, Marija i danas Branimira, umjetničkog direktora festivala.

Branimir Mihaljević, skladatelj i producent, na hrvatskoj je zabavnoj glazbenoj sceni prisutan više od tri desetljeća. Surađivao je s najznačajnijim imenima zabavne glazbe u Hrvatskoj i regiji, a dužnost umjetničkog direktora Zagrebačkog festivala obnaša četvrtu godinu zaredom. Ususret festivalu s Branimirom Mihaljevićem razgovarao sam o prošlosti festivala, sjećanjima koja ga uz festival vežu, izazovima s kojima se susretao tijekom svog mandata, ali i o budućnosti festivala te vlastitim autorskim projektima.

Branimir Mihaljević / Matej Grgić

Zagrebački festival prvotno je zamišljen kao festival skladatelja, a ne izvođača. U povijesti Zagrebačkog festivala navodi se da je festival tek u kasnijim izdanjima promatran kao natjecanje vokalnih solista. Koliko je danas skladatelj u fokusu javnosti, smatrate li da javnost uopće percipira skladatelje?

U ono vrijeme kad je festival pokrenut, govorimo o vremenu prije sedamdeset i jednu godinu, uglavnom su sastavi koji su djelovali na sceni bili ono što bi danas nazvali cover bendovima. Zagrebački festival prvotno je zamišljen kao festival koji bi bio pandan Sanremu, pokrenutom dvije godine ranije. Sjećam se nekih priča iz tog vremena. Pjesmu ”Golubovi‘‘ koju je napisao moj djed Branko Mihaljević pjevao je Ivo Robić, a u alternaciji je pjevala tada mlada debitantica na festivalu, Tereza Kesovija, što bi značilo da je jedna pjesma izvedena dva puta. U tom je smislu fokus bio usmjeren na autore, tj. na skladbe. Jednostavno, u to je vrijeme bilo znatno više izvođača nego li je bilo skladatelja. Danas nije takav slučaj. Mnogo je autora, kantautora i izvođača. S obzirom na to da festival organizira Hrvatsko društvo skladatelja (u nastavku HDS), pravilo je da se svaki autor smije predstaviti samo jednom pjesmom, što nije slučaj kod većine ostalih festivala. Također, važno je da se radi o hrvatskom autoru, upravo stoga jer je festival financiran sredstvima HDS-a. U odnosu na ostale projekte, Zagrebački festival nije toliko skup te stvara dodanu vrijednost autorima čije su pjesme izvedene na festivalu, a i mi u HDS-u raspolažemo sredstvima koja smo dužni utrošiti na promociju hrvatske glazbe. Zagrebački festival najveći je projekt HDS-a kad je u pitanju popularna glazba.

Pazimo na dobar omjer zastupljenosti različite vrste glazbe, kojoj bi glavni cilj trebao biti potencijal za dopiranje do publike. Vjerujem da smo za trajanja mog mandata kao umjetničkog direktora festivala uspjeli proširiti dijapazon izvođača. Prvi put su na Zagrebačkom festivalu nastupili izvođači kao što su z++, KUKU$, a ove godine IDEM (koji je, usput rečeno, na Rock&Off-u dobio nagrade u tri kategorije) i slični. Smatram da je napravljen kvalitetan pomak u tom smjeru, što je uostalom vidljivo po emitiranosti pjesama, gledanosti festivala i interesu za ulaznicama.

Branimir Mihaljević

Mnogim pjevačima je Zagrebački festival u prošlosti bio „odskočna daska“ u karijeri. Smatrate li da se i danas to može dogoditi nekom neafirmiranom izvođaču?

Mislim da može. Vjerujem da trenutno u Hrvatskoj postoje samo tri festivala koja to mogu ponuditi. Prvi je Dora, pogledajmo samo ovogodišnju situaciju s Baby Lasagnom, a mnogo je takvih primjera i u prošlosti. Zatim Zagrebački festival i Melodije Jadrana, tj. nekadašnji Splitski festival.

Ako mladi izvođač nema dobru pjesmu i ako nije zanimljiv javnosti, nastup na televiziji u trajanju od tri i pol minute neće mu donijeti ništa, ali ako ima što reći, ako ima dobru pjesmu i pojavi se u jakoj konkurenciji s već afirmiranim izvođačima, sigurno će lakše biti primijećen i privući će određeni dio publike na svoj YouTube kanal, digitalne streaming servise i društvene mreže. Osim toga, nastup je ipak uživo na televiziji, uz veliki orkestar. Da bi se na festivalu uopće pojavio, izvođač treba dobiti povjerenje žirija, a ako ga i opravda, vjerujem da mu to dodatno daje na vrijednosti.

U prethodnim razgovorima za portal objasnili ste proces odabira pjesama za Zagrebački festival. Koji su glazbeni ili neglazbeni elementi koje Vi tražite u pjesmama koje konkuriraju za Zagrebački festival?

Iako nisam u žiriju koji bira pobjedničku pjesmu, smatram da je moja dužnost umjetničkog direktora biti u žiriju koji bira pjesme za festival, ali pritom pažljivo slušam ostale članove žirija. Pazimo da nemamo više sličnih pjesama. U prošlosti se znalo dogoditi da dobijemo, primjerice, pet lijepih mediteranskih balada. Ali nije smisao ni zvuk Zagrebačkog festivala da u konkurenciji od osamnaest ili dvadeset pjesama bude pet mediteranskih balada. Često se nađem u situaciji da moram autorima objašnjavati zašto im pjesma nije prošla na festival. Ako se vratimo na situaciju s pet mediteranskih balada, tada pokušam pojasniti da smo odabrali druge dvije jer su imale zanimljiviji tekst odnosno nešto je u glazbi ili produkciji zazvučalo drugačije, svježije u odnosu na ostatak ili slično. Često odlučuju sitnice. U slučaju da imamo jednako kvalitetne dvije balade, vjerojatno će na festival proći ona s atraktivnijim izvođačima. Ipak, pjesma mora zadovoljiti kriterije koje smo postavili, mora interpretacijski biti dobro prezentirana, treba postojati valjani razlog zbog kojeg smo se odlučili za neku pjesmu; bilo da se radi o poruci koju pjesma nosi, ranije spomenutoj produkcijskoj svježini i slično.

Ante Gelo, koji već četvrtu godinu vodi orkestar i raspisuje orkestralne aranžmane, nedavno me nazvao da pita tko je to IDEM, jer mu se svidjela pjesma. On dolazi iz jazz miljea, ali je otkrio nekog novog izvođača raspisujući aranžmane za festival. Mislim da je to također vrijednost festivala, kao i glazbe koja se na njemu izvodi.

Postoji period u devedesetim i dvijetisućitim godinama kad festival nije bio natjecateljskog karaktera. Znate li što je dovelo do takve odluke?

Smjestimo se u kontekst vremena. Kao mladi izvođač tada sam nastupao na Zagrebačkom festivalu koji mi je u profesionalnom smislu donio puno dobroga. Moramo shvatiti da govorimo o ratnom i poslijeratnom periodu kad se stvarala nova scena. Sjećam se da je festival jedne godine čak održan u diskoteci The Best, koncipiran kao dance festival.

Festival je s godinama doživljavao mnoge promjene. Kada govorimo o novim vremenima festivala, mislim da je zadnjih desetak godina – otkad je brigu o festivalu preuzeo HDS – najkvalitetnija era. Ne treba ih uspoređivati s vremenima festivala u pedesetim i šezdesetim godinama. Neke pjesme koje su tada izvedene živjet će zauvijek. Ali je isto tako i u to vrijeme bilo izdanja festivala s kojih je ostala jedna ili čak nijedna pjesma. Osobno Zagrebački festival najviše pamtim iz osamdesetih godina. Moj je otac tad bio aktivan skladatelj, nekoliko je puta pobjeđivao, a čak ga je i vodio u nekoliko navrata, dok je moja majka pratila festival kao urednica Hrvatskog radija. Tad se festival održavao u dvorani Lisinski pa bi meni, kojeg su roditelji poveli sa sobom, to bio jedan poseban događaj.

Smatrate li da su natjecanja u glazbi, pa i festivali natjecateljskog tipa, nužni? Pitam to zato što su neke pjesme koje nisu pobijedile na festivalu zaživjele u narodu (primjerice, pjesma Vašeg djeda ”Golubovi‘‘ koju ste ranije spomenuli), dok neke pobjedničke pjesme danas nitko ne pamti.

Rekao bih da je takvih situacija bilo oduvijek. Kad biramo pjesme za festival, pazimo da nam ne promakne neka velika pjesma. To je nešto o čemu svi članovi žirija trebaju razmišljati. Bitno je sebi postavljati prava pitanja prilikom odabira. Ako birate pjesmu za Doru, onda se trebate pitati je li to pjesma kojom želimo predstavljati Hrvatsku na Euroviziji. Kao što sam rekao: na Zagrebačkom festivalu pazimo da ne propustimo veliki potencijalni hit. Meni samom se znalo, iako rijetko, dogoditi da čujem neku pjesmu pa mi bude čudna, drugačija na prvu i u tom trenutku ne prepoznam da će biti veliki hit, a ona upravo stoga što je čudna i drugačija to postane.

Imamo primjer pjesme ”Večeras je naša fešta‘‘ koja nije prošla u finale Splitskog festivala, a ”Galeb i ja‘‘ Zdenka Runjića u Oliverovoj izvedbi bila je na istom festivalu osma u konkurenciji od dvanaest pjesama. Rekao bih da sama nagrada na festivalu ipak nije toliko bitna, ali daje posebnu draž.

Tonči Huljić pričao je koliko je njemu kao mladom skladatelju značilo nastupiti na Zagrebačkom festivalu s pjesmom ”Piši mi”. On je tada imao samo dvadeset i četiri godine. Zanimljivo je da on pjesmu nije prijavio na Splitski festival jer se upravo želio pojaviti u Zagrebu i predstaviti zagrebačkoj publici zajedno s tadašnjom pjevačicom Magazina, Ljiljanom Nikolovskom. Ni oni nisu te godine pobijedili na festivalu, što je, možemo tako reći, izazvalo svojevrsni skandal jer je publika apsolutno preferirala njihovu pjesmu. Ali i sama ta pompa koja se nakon toga stvorila dala je Tončiju i Magazinu potrebnu pozornost.

Matija Cvek i Alen Dović 2021. godine pobijedili su na festivalu s pjesmom ”Ptice” a kasnije su osvojili Porine i druge nagrade. Upravo mi je Alen na dodjeli Porina, koji se te godine održavao u Osijeku, prišao i zahvalio na tome što smo prvi prepoznali potencijal pjesme. Nismo mi tada razmišljali o potencijalnom dosegu te pjesme, ali nam je danas izuzetno drago da je upravo pobjeda na festivalu stavila Matiju Cveka u fokus javnosti, a Matija je jedan od članova žirija koji će birati pobjedničku pjesmu na ovogodišnjem izdanju festivala.

Zaključno, glazba ne bi trebala biti natjecanje već „zvonka radost“, uživanje, energija, emocija i još mnogo toga što glazba može biti. Svatko određenu pjesmu doživljava na vlastiti način, ne postoji pjesma koja će se svidjeti svima. Često u šali znam reći kako bih, da sam se želio baviti nečime što bi se svidjelo svima, prodavao sladoled, jer svi vole sladoled. Ali bih i tada trebao voditi računa da u ponudi imam mnogo različitih okusa.

Branimir Mihaljević / Matej Grgić

Alfi Kabiljo u jednom razgovoru spominje kako je ideja osnivanja hrvatskih festivala, između ostalih i Zagrebačkog festivala, bila ta da se smanji utjecaj strane i poveća utjecaj domaće glazbe u eteru te, u ono vrijeme, izbjegne plaćanje ogromnih tantijema stranim autorima u korist domaćih. Koja je danas, ako tako možemo reći, nit vodilja Zagrebačkog festivala?

Radiopostaje u Hrvatskoj imaju zakonsku obvezu minimalnog udjela domaće glazbe. Smatram da bi taj postotak trebao biti puno veći, poput onog u Francuskoj – gdje upravo zbog toga i imaju jaku scenu. S obzirom na navedeno, mi putem Zagrebačkog festivala radiopostajam ponudimo profiliranih 20 novih pjesama na jednom mjestu. Vjerujem da smo s godinama stvorili povjerenje kod glazbenih urednika. Neki će urednici, ovisno o profilu radiopostaje, odabrati više ili manje pjesama, no u konačnici je važno da im mi dajemo na izbor pjesme hrvatskih autora s našom preporukom.

Alfi Kabiljo je u istom razgovoru izjavio da je kvaliteta pjesama na prethodnim festivalima, kao i generalno, prije bila bolja negoli danas. Što Vi možete reći o tome iz perspektive skladatelja, ali i direktora festivala koji sudjeluje u odabiru pjesama koje će biti izvedene?

Svatko od nas voli određenu glazbu, dijelom je to glazba na koju su nas naučili naši roditelji, koja nas na taj način podsjeća na zvuk djetinjstva. Također volimo i glazbu koja nas je oblikovala kroz razne životne faze. Ljudi u pravilu najviše vole glazbu na kojoj su odrastali i koja ih podsjeća na posebne trenutke u životu. Takvu glazbu često okarakteriziraju najboljom. Kao što ću ja reći da mi je glazba u osamdesetima i devedesetima bila bolja nego danas, netko stariji od mene će reći da je njemu bila bolja ranije, primjerice u šezdesetima ili sedamdesetima. Svako vrijeme nosi svoj zvuk i svoje izvođače. Ja kao skladatelj i umjetnički direktor festivala sam sretan što i danas imamo odlične autore i izvođače koji itekako imaju što reći.

Branimir Mihaljević / Matej Grgić

Imate li viziju u kojem bi se smjeru Zagrebački festival mogao razvijati u budućnosti?

Osjećam da je u četiri godine mog mandata dodatno porastao interes za ovaj festival; kako u pisanim medijima, tako i kod glazbenih urednika. Uveli smo nagradu za poseban doprinos Zagrebačkom festivalu, za koju se nadam da će se i u budućnosti dodjeljivati. Prve smo je godine dodijelili Alfiju Kabilju, zatim Ivici Krajaču, prošle godine Dragi Dikliću, a ove godine će ju dobiti Gabi Novak. Mislim da je dužnost nas mlađih da se na taj način sjetimo ljudi koji su na festivalu sudjelovali prije nas, a i dalje su s nama – dakle, fokus je na živućim autorima i izvođačima – te im zahvalimo. HDS u desetak godina, otkako je preuzeo organizaciju festivala, ima odličan i uhodan tim. Vjerujem da će zadaća umjetničkih direktora festivala u budućnosti biti da dodatno profiliraju i koordiniraju taj tim koji uistinu zna raditi svoj posao. Uz to bi trebali imati nove ideje na temelju kojih će im HDS dati mandat na povjerenje.

Možete li reći što festivalu daje identitet, po čemu je drukčiji od primjerice Splitskog festivala, što je u njemu zagrebačko?

S obzirom na to da festival organizira HDS, on je otvoren svim skladateljima iz Hrvatske. On ne mora nužno biti zagrebački, iako je važno da ne zvuči kao splitski, slavonski ili istarski festivali. Razlikuje ga ono što je i bila njegova prvotna ideja. Dakle, ne festival šansona o Zagrebu nego hrvatski Sanremo. Naravno da su pjesme o Zagrebu dobrodošle, no moramo razlikovati pjesme o ljubavi prema svom gradu od pjesama „šansonijerskog“ tipa, tzv. zagrebačke šansone. Govorim to zato što se na Zagrebačkom festivalu predstavilo mnogo takvih pjesama, ali festival je nekada imao i večer šansone, ono što je danas Chansonfest. Dakle, moramo razlikovati pop i zabavnu pjesmu kojoj je mjesto na Zagrebačkom festivalu od zagrebačke šansone. Splitski festival, primjera radi, i dalje gaji mediteranski prizvuk, Melodije Istre i Kvarnera istarski, Zlatne žice Slavonije tamburaški i slično. Mi smo ipak hrvatski Sanremo.

U sklopu Zagrebačkog festivala nekada je postojao festival tzv. „lake orkestralne glazbe“ te, kao što ste već spomenuli, večeri posvećene pjesmama o Zagrebu, dio posvećen šansoni koji danas postoji zasebno u Chansonfestu. Može li današnji Zagrebački festival iznjedriti nešto slično, postoji li za to uopće interes i kapacitet?

Kad smo organizirali 70. Zagrebački festival, imali smo ideju da to bude događanje koje će trajati više večeri, ali smo ubrzo shvatili koliki je to materijalni trošak. Također, s obzirom na raniju cjelokupnu situaciju izazvanu pandemijom COVID-19 virusa koji je itekako ugrozio našu branšu, nemogućnosti održavanja koncerata i snažnog udara na ugostiteljski sektor također, smatrali smo da time ne bismo odaslali dobru poruku. Ja se nadam da su ta vremena iza nas i da će u vremenima koja slijede biti prilike za to, možda za okruglo, 80. izdanje festivala, a možda i ranije.

Koristite li i pomaže li Vam i vlastito skladateljsko iskustvo i kreativni proces u obnašanju posla umjetničkog direktora festivala?

Apsolutno. Ja sam prvi umjetnički direktor koji je ukinuo mogućnost da isti ima vlastitu pjesmu na festivalu. Smatrao sam da je to ispravan potez, koji je, privatno mogu reći, financijski neisplativ potez. Zbog svojeg tridesetogodišnjeg iskustva možda mogu dati adekvatniji odgovor zašto je neka pjesma prošla na festival, a druga nije, ako se takav upit pojavi. Moram naglasiti da su dosada svi kolege razumjeli moje argumente. Moji mi kolege, članovi tima koji organizira festival, kažu da sam se angažirao nešto više od mojih prethodnika, što ću ja svakako prihvatiti kao kompliment.

Obiteljski ste vezani uz Zagrebački festival, spomenuli ste poveznice Vaše majke, oca i djeda s festivalom. Sjećate li se priča Branka Mihaljevića o Zagrebačkom festivalu kakav je bio nekada? Je li Vam se nešto posebno urezalo u sjećanje? 

Moj djed je šezdesetih godina živio u Osijeku. Ima jedna zanimljiva priča upravo o pjesmi ”Golubovi‘‘ koju smo nekoliko puta spomenuli. Naime, u to vrijeme važno je bilo da pjesma bude primljena ne festival jer je to prvenstveno značilo da će dobiti izvođača i biti snimljena. Do tog trenutka pjesma je bila notni zapis na papiru, klavirski izvadak uz tekst. U usporedbi s današnjim vremenom kada slušamo snimke svih prijavljenih pjesama, to je nezamislivo. Autor je ovisio o službenom korepetitoru i njegovoj prezentaciji pjesme žiriju. Kad je korepetitor počeo pjevati „o-o-o-o-o“ (refren pjesme ”Golubovi”, op.a.) kao kratke note, pjesma nije prošla. Ivo Robić je te 1964. godine na festivalu pjevao dvije pjesme. Jednu je već odabrao, a nakon preslušavanja svih ostalih pjesama, ispalo je tako da je notni zapis pjesme ”Golubovi‘‘ ostao na vrhu hrpe nota. On je uzeo papir, vidio da na notama piše legato te ih je počeo pjevati kako je bilo i zamišljeno i odlučio je da će upravo ”Golubovi‘‘ biti druga pjesma koju će izvesti na festivalu. Dakle – sam ju je odabrao i pjesma je na kraju pobijedila.

Još je jedna zanimljiva priča s mojim djedom. Jedne su ga godine zvali da bude član žirija na Krapinskom festivalu. Tada se on održavao u tri večeri, dvije polufinalne i jednoj finalnoj. Zadatak žirija bio je odabrati pobjednika samo u finalnoj večeri. Baka i djed su otputovali ranije u Krapinu te su došli i na polufinalne večeri. Festival se održavao u maloj dvorani u koju je stalo tek stotinjak ljudi, što je posljedično značilo i da mali broj ljudi glasuje i odlučuje o pjesmama koje će se plasirati u finale. Jasno je da će zvijezde festivala, primjerice Marko Novosel, proći u finale, ali s obzirom na to da je Krapina manji grad, a dvorana još manja, lako se moglo dogoditi da izvođač koji ima više prijatelja u publici prođe u finale. Te godine je u polufinalnoj večeri Zvonko Špišić otpjevao jednu pjesmu i nije skupio dovoljno glasova za finale. Moj djed bio je oduševljen pjesmom, a kada su mu iz organizacije festivala rekli da pjesma nije prošla u finalnu večer, on je rekao da je to neprihvatljivo te da pjesma mora biti plasirana u finalnoj večeri. Na kraju je ta pjesma pobijedila. Naravno, radilo se o pjesmi ”Suza za zagorske brege”. To može biti nastavak razgovora od maloprije. Potrebno je nekada da se i prst sudbine uplete jer pitanje je bi li ”Suza za zagorske brege‘‘ bila to što danas jest da nije izvedena u finalu u direktnom televizijskom prijenosu.

Branimir Mihaljević / Matej Grgić

Ove godine Vam završava četverogodišnji mandat umjetničkog direktora festivala. Kad napravite rekapitulaciju svega što se događalo unutar te četiri godine, jeste li zadovoljni postignutim?

Da, koliko mogu biti, s obzirom na uvjete koje sam imao. Prva rečenica u mom programu za kandidaturu na mjesto umjetničkog direktora festivala bila je ta da želim festival još više približiti publici. Tada su se dogodili potres u Zagrebu, pandemija i prva godina festivala bez prisustva publike. Nešto smo uspjeli ostvariti, nešto jednostavno nije bilo moguće realizirati. Ipak, mislim da mogu biti zadovoljan učinjenim.

Planirate li se ponovno prijaviti na mjesto umjetničkog direktora? 

Trenutno o tome ne razmišljam. Postojale su u prošlosti situacije da su se umjetnički direktori nakon nekog vremena ponovno kandidirali. Mislim da je ovo trenutak u kojem se moram posvetiti svojim drugim projektima, ali mogu reći da je ovo jako zgodan posao za raditi u mirovini. Naravno, u slučaju da ću razumjeti glazbu koju će naši autori stvarati u budućnosti, što je nemoguće pretpostaviti.

Je li jedan od projekata u budućnosti kojim se morate posvetiti i predstava Fatimsko proročanstvo?

Svakako je. Fatimsko proročanstvo projekt je koji smo Željko Pavičić i ja krenuli raditi još 2005. godine; u početku, moram priznati, ne toliko ambiciozno. Prvotna je ideja bila predstava za manji ansambl, za kazalište veličine zagrebačke Komedije. Ubrzo smo shvatili da to prerasta u nešto ambicioznije, što zahtijeva mnogo vremena. Nisam znao da će proći toliko godina. Situacija u pandemiji mi je dala vremena da krenem pisati sve partiture iznova, ovaj put za simfonijski orkestar. Sretan sam što smo prije nešto više od godinu dana sve orkestralno snimili. Raspisali smo audicije, podijelili uloge i ove godine planiramo imati prve izvedbe. Riječ je o velikom i ambicioznom projektu koji u produkciji zahtijeva više od stotinu ljudi, od čega na samu izvedbu putuje njih šezdesetak. Riječ je o jednoj predivnoj, toploj i potpuno istinitoj priči. Ne govorimo o nečemu što se događalo prije dvije tisuće godina, radnja je smještena u periodu od 1917. do smrti sestre Lucije dos Santos. Postoje novinski zapisi i fotografije svega što su ljudi vidjeli. Pokušavali smo biti autentični što je više moguće te smo s tim na umu surađivali s najvišim instancama unutar crkvenih struktura. Glazba je uzbudljiva, usudio bih se reći i na trenutke filmska, ali sa songovima koji su pjevni i koji će, nadam se, ljude ispuniti zadovoljstvom. Prvi song s kojim smo izašli u javnost je glazbeno najjednostavniji od svih, nismo ljude odmah htjeli „preplašiti“ nečim prezahtjevnim (smijeh). Plan je svakog mjeseca predstaviti jedan song. Nekoliko dana prije 13. svibnja predstavit ćemo scenu koja se dogodila i opisuje događaje od 13. svibnja 1917. godine, čemu se izrazito veselim. Djelo je na pola puta između opere i mjuzikla. Nije opera jer u određenim dijelovima postoje govoreni dijalozi, dramski tekst, a nakon što poslušate sve songove, zaključit ćete da nije ni klasični mjuzikl.

Branimir Mihaljević, direktor Zagrebačkog festivala

Ako ne griješim, Vi ste čitav projekt financirali sami, što je svakako kuriozitet?

Da, radi se o privatnoj produkciji, ali imam tu sreću da je supruga Sandra odlična redateljica pa zbog prirode posla kojim se bavimo imamo i vlastitu videoprodukciju. S druge strane, simfonijski orkestar dijelom je sastavljen od ponajboljih mladih glazbenika, magistara sa zagrebačke Muzičke akademije, na kojoj je nedavno magistrirao i moj sin Matej, koji je trenutno na doktoratu u Novom Sadu. On je organizirao divne mlade ljude kojima su se pridružili vrhunski solisti Zagrebačke filharmonije. Odličnu smo suradnju ostvarili i sa zborom Cantores santi Marci pod vodstvom Jurice Petra Petrača, kojeg godinama poznajem putem glazbene škole Blagoja Berse. Stariji sin Marko vrhunski je poznavatelj snimanja orkestralnog tona, uostalom – školovao se za to na londonskom Abbey Road Instituteu. Tako da se stvorio krug ljudi koji je omogućio ostvarenje ovog projekta. Što se financija tiče, za nas je u ovom trenutku nemoguće financirati se iz proračunskih sredstava jer na svakom natječaju na koji bismo se eventualno prijavili pitaju koliko je u prošloj godini prodano ulaznica i slično, a mi smo tek sad u procesu stvaranja. Iskreno vjerujem da jednom kad projekt postavimo, on neće ostati tek na nekoliko izvedbi, no u ovom je trenutku vrlo nezahvalno o svemu tome govoriti. Ako ništa drugo, situacija s pandemijom me je naučila da budem oprezniji s izjavama i planovima te da se vodim izrekom: „Čovjek snuje, a Bog određuje.“