30
ruj
Intervju

Ususret JazzHR Fall Edition

Bruna Matić & Filip Pavić: Istraživanjem ideja do pisanja glazbe kojom prenosimo svoju viziju

Filip Pavić, Bruna Matić

Foto: Matej Grgić

share

Bruna Matić i Filip Pavić, prominentni mladi jazz glazbenici s aspiracijama rasta u ovom šarolikom i bogatom, ali i izazovnom glazbenom području, susreli su se u povodu nadolazećeg koncerta jesenskog izdanja festivala JazzHR kako bi predstavili jedno drugo i približili ideje u pozadini svojih novih albuma koje će predstaviti na JazzHR Fall Edition. Epilog njihova susreta poslušajte na koncertu 6. listopada u Tvornici kulture, a ovaj razgovor zagrebao je i u neke druge, glazbenicima nimalo nevažne teme.

Mjesto susreta zagrebački je klub pred zatvaranjem, Kulturni centar Mesnička (KCM), prepoznatljivo mjesta susreta jazz glazbenika gdje su više puta Bruna i Filip i sami nastupali. Riječ je o mjestu koje je, prema Bruninim riječima, „ostalo možda i jedinim prostorom gdje se mogao svirati jazz i eksperimentalna glazba, a gdje su se prihvaćali razni stilovi“. Govoreći o širem kontekstu zagrebačke klupske jazz scene, Bruna je mišljenja kako je u Zagrebu uvelike smanjen broj mjesta za live izvedbe te kako je zatvaranjem BP-a gotovo „umro jazz u Zagrebu“.

Foto: Matej Grgić

Fiilp: Što se tiče stalne scene, KCM je bilo silno važno mjesto jer je bio poput dnevnog boravka za glazbenike, gdje je bila bitna neformalna atmosfera u kojoj je bilo puno ugodnije svirati nego na nekim velikim, profinjenim pozornicama. Zagreb puno gubi zatvaranjem KCM-a te se nadam da će uskoro biti ponovno otvoreno mjesto koje će imati sličnu ideju i atmosferu te značaj za zagrebačku scenu. Ovdje bih izdvojio klub koji radi povremeno, a koji je za mene bio jako bitan.

Riječ je o klubu Kontesa (ili kako se danas zove Klub Kazališta Komedija) u kojem sam imao koncertnu promociju prvog albuma Terra Incognita 2019. godine. Osim toga, u tom sam prostoru, u 12. mjesecu prošle godine svirao na promociji biografije Arsena Dedića koju je napisao Zlatko Gall, gdje sam samostalno i uz Matiju Dedića u super atmosferi izveo Arsenova remek-djela.

Bruna: Od ključnih prostora u Zagrebu za jazz glazbenike, po meni je dosta bio bitan Bacchus. Ondje sam već s četrnaest godina svirala jam sessione s drugim jazz glazbenicima, izgrađujući svoj stil sviranja. U Bacchus si mogao doći i svirati s glazbenicima koji su bolji od tebe. Da nije bilo tog mjesta, ne znam bih li imala priliku surađivati s tim ljudima. Utoliko je šteta što se KCM zatvara, jer netko tko se sad počinje baviti jazzom, neće imati mjesto na kojem može jednostavno isprobati svirati s drugim glazbenicima.

Foto: Matej Grgić

Filip: I za mene je u mojim formativnim godinama sa 16, 17 godina bio bitan Bacchus, jer sam tamo prvi put doživio pravu jazz scenu. Iako smo u Zagrebu imali relevantne festivale koji su dovodili svjetske glazbenike, ali ono što čini scenu su lokalni glazbenici, a Bacchus je za mene bio puno prije KCM-a i, recimo, Harmice mjesto gdje sam vidio kako funkcioniraju jam sessioni. Međutim, bez obzira na to što sam uvijek volio svirati na mjestima kao što su Bacchus, KCM ili Harmica, nije mi krajnji cilj nastupati na mjestima gdje nema pravih uvjeta za izvedbu.

Glazba koju radimo zaslužuje puno bolje uvjete; gdje su glazbenici pristojno plaćeni, zadovoljeni su tehnički uvjeti, a publika dođe slušati baš tebe

Koliko god su bitna neformalnija mjesta za sviranje, ona su više važna za zadovoljavanje nekih drugih potreba, među ostalim prisnosti i neformalnih druženja, ali nisu nikako nešto na čemu je moguće graditi karijeru ili svoj put. Mislim da glazba koju radimo zaslužuje puno bolje uvjete; gdje su glazbenici pristojno plaćeni, zadovoljeni su tehnički uvjeti, a publika dođe slušati baš tebe.

Foto: Matej Grgić

U Hrvatskoj ima dobrih prostora i organizatora od kojih bih izvojio Tvrđavu kulture u Šibeniku: izvrsno rade svoj posao, bez trunke nepotizma koji je dosta prisutan na sceni. Ima još takvih primjera, ekipa iz Fest Jazza Koprivnica također rade posao s velikim dignitetom i željom da unaprijede svoju sredinu.

Filip: Bruna, što se tiče projekta Noise koji predstavljaš u Tvornici, zanima me kako si došla na ideju za projekt i kad si shvatila da želiš spojiti jazz, elektronsku glazbu, fusion i razne druge stilove u nešto svoje?

Bruna: Nakon prvog albuma, koji je bio dosta tradicionalan i za koji nisam osjećala da u potpunosti odražava moje ideje i promišljanja o glazbi ili ono što ja nužno volim slušati, htjela sam se posvetiti istraživanju vlastitih ideja kroz umjetnost. Pošto najviše slušam elektroničku glazbu, ali volim i improviziranu glazbu (ne mora biti jazz), nekako sam počela pisati i tako se dogodio Noise.

Filip: U kojem si trenutku shvatila da to neće biti samo audio, već multimedijalni projekt i kako je tekao taj proces spajanja glazbe i vizualnog dijela?

Bruna: Jako mi se sviđa kad se jedna ideja može ispričati na više načina (kroz glazbu ili vizualno), što u spoju pojačava doživljaj slušatelja. Super mi je projekt banda Knower, koji dosta rade s vizualima ili Soundgaser i njihovih prvih par videa koji znaju biti dosta apstraktni, ali ja sam htjela ostvariti film koji se gleda. To sam napravila gledajući dokumentarac Behind the scenes serije Breaking Bad (čiji sam veliki fan), a u kojem su glavne dijelove priče napisali na post it papiriće.

To sam preuzela i na kraju imala cijeli zid prepun papirića; u jednom je redu bio video, a u drugom glazba, nakon čega sam počela popunjavati prvo glavne dijelove, a potom ostale detalje. Prvo sam napravila glazbu, onda trake i efekte, jer sam znala da se sve neće moći odsvirati, a htjela sam da sve bude kao u nekoj velikoj produkciji. Video je došao zadnji.

Foto: Matej Grgić

Bruna: Po čemu se tvoj novi album razlikuje od starog i u kojem si smjeru odlučio ići sa zvukom?

Filip: U tehničkom dijelu se ne razlikuje puno, jer je sastav gotovo identičan, ali na novom albumu izvodimo moderniji akustički jazz s određenom europskom estetikom koja vuče utjecaje iz klasične i etno glazbe, s ukupno raznolikijom glazbom. Prvi album bio je na tragu diskografske kuće ECM, u smislu mirne i lirične atmosferičnosti, dok su na drugom skladbe i način sviranja puno više išli u širinu dinamike i raznih stilova te utjecaja iz etno glazbi.

Jedna je kompozicija vrlo očito pod utjecajima arapske glazbe, druga brazilske… Kako sam se razvijao nakon prvog albuma, uključio sam nove elemente koje sam htio istraživati i koji su mi postali bitni.

Bruna: Zašto se album zove Labyrinth songs?

FIlip: To mi je došlo u kasnijoj fazi, kad me zainteresirala ideja labirinta koja postoji još od drevnih civilizacija, a predstavlja od tada do danas mjesto traženja samog sebe. To sam spojio s konceptom identiteta, što se vidi na coveru albuma. Na njemu se nalazi labirint koji formira otisak prsta, koji je najočitiji element našeg identiteta.

Bruna: I prvi i drugi album imali su odličan cover. Je li ti bitno kako album fizički izgleda, iako danas više nitko ne kupuje CD-ove?

Filip: Apsolutno. I prvi i drugi album imali su sličan koncept i jaku poveznicu. Ideja koja me vodi u glazbi i vizualnom identitetu albuma je da odražava širok spektar glazbe koju volim slušati i svirati, radije nego da se isprva poistovjećuje s klišeom jazza.

Bruna: Koju glazbu trenutno najviše slušaš i koji su izvođači najviše utjecali na zvuk te stil na novom albumu?

Filip: Postoje glazbenici koje uvijek slušam, poput gitarista Pata Methenya koji je za mene jedan od najvećih gitarista ikad, zatim trubač Kenny Wheeler koji mi je strašno važan, a koji je i fenomenalan skladatelj. Wayne Shorter, legendarni saksofonist i skladatelj također. Silno je mnogo jazz i raznih drugih glazbenika, kao kantautora, primjerice Joni Mitchel ili alternativnih bendova, kao što je Radiohead koji obožavam, a koje se na prvi pogled ne bi moglo spojiti sa mnom.

U zadnje sam vrijeme, primjerice, postao veliki ljubitelj hrvatskog banda Porto Morto. Sve to ima direktni ili indirektni utjecaj na mene, od brazilske i klasične glazbe, talijanske glazbe koju volim do svega što sam naveo ranije.

Bruna: Misliš da i pop izvođači s kojima surađuješ, kao što je J. R. August, utječu na stvaranje tvoje glazbe?

Filip: Na indirektan način sigurno. Posebno sam nakon povratka sa studija u Grazu imao često priliku svirati s kantautorima i predstavnicima indie scene; od Nine Romić, J.R. Augusta, Lucije Čustić LUCE, do vrlo talentiranog Luke Vidovića iz Pocket Palme, a koji su sigurno donijeli nešto mojoj glazbu i i umjetničkom identitetu. Kako je rekao legendarni Wayne Shorter: „Jazz nije nešto što bi trebalo zvučati kao jazz, već je jazz pristup glazbi, pristup umjetnosti.“ Tom se idejom i ja vodim.

Filip: Bruna, tvoj je prvi album dosta ukorijenjen u tradiciji, potpuno je akustičan, nema nikakve elektronike itd. Želiš li se u nekom trenutku ponovno vratiti tom zvuku i pristupu ili planiraš nastaviti u ovom smjeru kojim si krenula s Noiseom?

Bruna: Definitivno se ne želim vratiti tom zvuku. To je završena priča. Možda nekom akustičnom zvuku da, ako mi u jednom trenutku dosadi elektronika, ali tradicionalnom jazzu definitivno ne. Sigurno ću nastaviti u elektroničkom zvuku i audiovizualnim projektima. Imam već ideje za treći i četvrti album te projekte koji će se dogoditi.

Filip: Taj afinitet prema modernijem, pop i elektroničkom zvuku, osim u projektu Noise, odražavaju se i u tome da surađuješ s dosta glazbenika na pop sceni. S kim surađuješ?

Bruna: Sviram s Nikom Turković i Nellom, koje izvode moderniji pop zvuk, a meni je to super za sviranje jer obožavam spoj elektronike i drugih stilova. Svirala sam prije s Frajlama, a sad sviram s njihovom bivšom članicom Marijom Mirković te Ginom Damjanović. Kao bubnjarka, volim kombinirati elektroničke samplove s akustičnim zvukom bubnja, što mi je dosta zanimljivo. Zapravo više volim svirati pop nego jazz, koji mi jednostavno nije zabavan.

Filip: S obzirom na to da sviram na tvom albumu Noise i na koncertnoj promociji, iako to nije glazba kakvu ja radim, jako mi je zanimljiv taj zvuk te eksperimentiranje zvukovima i efektima. Bio sam član benda Trokut koji je isto išao u, koliko-toliko, sličnom smjeru, tako da mi je to jako zanimljiva nadopuna onom što ja radim. U zvukovnom smislu je potpuno drukčije, ali u aspektu improvizacije i interakcije nije toliko različito.

Bruna: Noise je specifičan po tome što je dosta toga iskomponirano, iako ima improvizacije; dvije pjesme idu u tom smjeru.

Filip: Tvoj projekt Noise orkestralna je suita koja  jezvukovno jako proširena u smislu elektroničke glazbe i efekata. Prvo je izveden kao koncert s Jazz orkestrom HRT-a.

Bruna: Tako je, prvo je napisano za jazz orkestar, dok je sad izvodimo kao jazz kvintet, a može zvučati u kojem god sastavu. Dosta pišem za Jazz orkestar HRT-a i volim kad je sve lijepo aranžirano.

Bruna: Koliko su ti bitni muzičari u ostvarivanju tvoje ideje i koliko ti je bitan odabir glazbenika?

Filip: To mi je jedna od najbitnijih stvari. Iako postoje brojni glazbenici u Hrvatskoj i šire koji bi svojom kvalitetom mogli svirati tu glazbu, meni je jako bitan taj senzibilitet, koji ne čini nekog boljim ili lošijim, već je stvar identiteta. Stvarno sam sretan što sam na prvom i sad na drugom albumu surađivao s glazbenicima koji potpuno razumiju moju glazbu u koju dodaju svoj identitet, što je za mene savršena kombinacija.

Oni poštuju moje skladbe koje im daju stvarno puno slobode, relativno su jednostave, kao pjesme čija mi je forma uvijek bila bitna, posebno njezina melodija. To mi je bilo dosta bitno u biranju ljudi koji sa mnom sviraju.

Bruna: Na koji način komponiraš? Čekaš li inspiraciju ili samo počneš pisati?

Filip: Kad sam krenuo pisati svoju glazbu, a to je bilo na početku studija u Grazu, išlo je jako sporo i bio sam vrlo samokritičan. Mislim da je mit to da inspiracija dođe do tebe pa odmah napišeš skladbu. Iako sam neke skladbe napisao u nekoliko sati, iz iskustva mislim da je jako bitno imati dispciplinu u redovitom radu, iz čega se uvijek nešto izrodi.

Meni obično dođu iskre melodije, harmonijske progresije ili karakterističnog ritma kojima onda dam malo vremena da se „mariniraju“ prije završnog procesa rada. Obično mi je melodija najvažnija u cijeloj priči, iako ne mora nužno biti prva napisana.

Iako sam neke skladbe napisao u nekoliko sati, iz iskustva mislim da je jako bitno imati dispciplinu u redovitom radu, iz čega se uvijek nešto izrodi

Bruna: I meni se samo jednom dogodilo da sam dobila ideju nakon koje sam u dva sata napisala kompoziciju Two weeks after midnight, koja mi danas nije ni jedna od dražih skaldbi. Ljudi misle da su umjetnici Božji poslanici ili mediji koji proizvode glazbu, već većinom sjediš za kompjuterom i pitaš se zašto nešto tako loše zvuči i lupaš glavom o stol pa onda nakon nekog vremena sve zvuči malo bolje. Bit je samo sjediti i početi pisati.

Srđana: Kako je došlo do toga da ste od interpreta zaželjeli postati autori?

Bruna: Ja sam oduvijek voljela pisati, čak u osnovnoj i srednjoj muzičkoj školi. Iako je to u početku bilo katastrofalno, uvijek mi se sviđalo. Sad mi je pisanje sve važnije te nastojim stvoriti uvjete da se više bavim samo svojom glazbom. Na kraju kroz istraživanje glazbe tražiš i svoj identitet pa se nadam da ću ga naći.

Kroz istraživanje glazbe tražiš i svoj identitet pa se nadam da ću ga naći

Filip: Mogu se poistovjetiti s tim. Meni je zbog pretjeranog perfekcionizma i prevelikih očekivanja od samog sebe trebalo dosta dugo da se zakotrljam u kompozicijskom smislu. Ali, dosta sam dugo osjećao kako moj glazbeni senzibilitet može najbolje izaći ako ja napišem tu glazbu koja je po mom glazbenom ukusu. Ja, poput tebe, također nastojim ići u smjeru isključivog bavljenja svojom glazbom, ali i suradnje na projektima s odabranim muzičarima, gdje mogu naći svoju ulogu. Mislim da svi mi koji pišemo glazbu, pišemo kako mi želimo zvučati i pišemo glazbu koja prenosi našu viziju ili koncept.

Foto: Matej Grgić

Srđana: Dok klasični gazbenici rijetko prelaze granice svoje glazbeničke profesije, u jazzu je situacija otvorenija, što daje poticaj glazbenicima na mijenjanje uloga.

Filip:  Činjenica je da u jazzu ti od samog sebe očekuješ i više od samo te jedne uloge. Veliki sam fan klasične glazbe i ona ima veliki utjecaj na mene i žao mi je da sustav glazbenog obrazovanja ne potiče širinu glazbe.

Srđana: U kojoj mjeri vam je glazbeno obrazovanje bilo okovom, odnosno poticajem?

Bruna: Sve više shvaćam da mi je bilo okov, a manje poticaj, iako sam puno naučila. Vrlo se često pitam bih li otišla u nekom drugom smjeru da nisam otišla na fakultet, ali mislim da bih u tom slučaju bila puno lošija muzičarka pa je to neki balans koji se mora naći. Puno ljudi ostane u okvirima fakulteta, ali je nakon toga potrebno pronaći način da izađeš iz okvira u koji su te stavili, što puno glazbenika koji završe jazz školu nikad ne naprave.

Često se pitam bih li otišla u nekom drugom smjeru da nisam otišla na fakultet, ali mislim da bih u tom slučaju bila puno lošija muzičarka

S druge strane, problem s klasičnim glazbenicima je taj što ne uče stvarati glazbu, nego čitati i interpretirati glazbu, poput glumaca koji uče tuđi tekst koji moraju iznijeti. Osim toga, problem je što ne improviziraju, a improvizacija je vrlo bitan element kompozicije. Ona predstavlja kompoziciju u trenutku, a njih se takve stvari ne uče.

Bruna Matić

Foto: Matej Grgić

Filip: Poput fenomenalnih glumaca, ima fenomenalnih interpetatora klasične glazbe, što je vrlo vrijedno. Ipak mislim da bi većina klasično obrazovanih glazbenika, da im se ponudi nešto drugo, stvorili dosta širi glazbeni identitet, da bi možda bili skladatelji ili da bi se bavili nekim drugim vrstama glazbe. To ne bi oduzelo od njihove kvalitete klasičnih interpretatora, već bi ih samo obogatilo.

Bruna: To ima puno veze s elitizmom koji je prisutan u klasičnoj glazbi, kao uostalom i u jazzu, a prema kojem se bilo kakvo izlaženje iz okvira klasičnih vrijednosti i ideala doživljava kao da će ukaljati čistoću te glazbe, što je apsolutno krivo i netočno.

Žalosno je da su u današnje vrijeme taj akademizam i formalizam malo-pomalo ušli i u jazz

Filip: Žalosno je da su u današnje vrijeme taj akademizam i formalizam malo-pomalo ušli i u jazz. I ja sam na akademiji u Grazu puno naučio, ali je to prilično konzervativna škola gdje se nedovoljno potiče individualnost i stvaranje vlastitog glazbenog identiteta, što nije slučaj u nekim drugim akademijama u Europi, koje više potiču individualnost i kreativnost. Mi smo u Grazu bili prisiljeni sami pronaći način da radimo nešto svoje, uz pomoć nekih profesora koji su bili otvoreniji u tom smislu.

Srđana: Jeste li zadovoljni svojim putem u otvaranju i istraživanju? Koji su budući projekti koje planirate?

Bruna: Čeka nas prvo promocija u okviru JazzHR u Tvornici, a onda ću s Noiseom imati još jedan koncert u studenom u Zaboku i u prosincu u Centru za kulturu Novi Zagreb. U idućoj godini planiram neke koncerte, ali treba naći vremena za to.  Za mene slijede nastupi s drugim izvođačima, pisanje za druge izvođače, uključujući Big Band HRT-a, uključujući suradnju s Nikom i Nellom s kojima dosta radim. Nadam se u skorije vrijeme početi raditi na sljedećem albumu.

Foto: Matej Grgić

Filip: Ja sam prilično zadovoljan svojim smjerom i u smislu izlaska drugog albuma. Prvi album je jako dobro prošao i kod publike, kritičara te kolega glazbenika. Najdraže mi je kad se moja glazba svidi ljudima koji nikad ne slušaju jazz. Mislim da je šteta da jazz, koji može biti tako zanimljiva glazba, ima reputaciju glazbe za starije ljude ili za neku usku supkulturu. Za to je vrlo bitno, kao što ti i ja radimo, da ne shvaćamo jazz na taj uski način, nego ga želimo obogatiti raznoraznim utjecajima iz glazbenog života.

Šteta je da jazz, koji može biti tako zanimljiva glazba, ima reputaciju glazbe za starije ljude ili za neku usku supkulturu

U skoroj budućnosti slijedi nam, dakle, promocija albuma u Tvornici, čemu se jako veselimo, nakon čega mi slijede koncerti u Slatini, Osijeku i Vukovaru, a potom organizacija koncerata za sljedeću godinu. Od projekata koje mogu napola najaviti u sljedećoj godini je rad na albumu obrada najdražih pjesama iz pop sfere hrvatskih i autora iz šire regije, među kojima su i Arsen Dedić i Oliver.

Foto: Matej Grgić

 

Moglo bi Vas zanimati