D'Knock: „Bilo mi je interesantno čuti kako je Haris (Džinović) izjavio da ga je zvao producent Nininog albuma i tražio dozvolu“

Darko Juranović D’Knock domaćim je ljubiteljima glazbe najpoznatiji kao član prve postave grupe ET-Electro Team i koautor njihovih najvećih hitova na početku 90-ih godina. No, D’Knock je nakon odlaska iz ET-ja napravio impresivnu producentsku karijeru, a za radove na albumima Nine Badrić i grupe Divas dobio je i nagrade Porin.

Posljednjih nekoliko godina sa Zvonimirom Dusperom-Dusom uspostavio je i suradnju s poznatim producentom Andyjem Wrightom, te je dobio priliku da remiksira singlove grupa kao što su Simply Red i Simple Minds.

U velikom intervjuu D’Knock je prvi put otkrio neke nepoznate detalje o nastanku hitova ET-ja i Nine Badrić.

ET – Electro Team/privatna arhiva

Šira javnost vas zna najviše po radu u grupi ET, pa idemo odmah krenuti s vašim počecima. Uz kakvu ste glazbu odrastali, kako ste zavoljeli hip-hop, pogotovo kada sredinom 80-ih ta glazba još uvijek nije postala mainstream?
Kad se vratim u najranije djetinjstvo, sjetim se stana punog ploča od mojih roditelja – Beatles, Elvis, Chuck Berry, Rolling Stones itd. Prvi veliki pokloni koje sam želio i dobio od roditelja su bili magnetofon, Sanyo linija i synthesizer. Snimao sam se kako izvodim poznate stvari od Beatlesa i Elvisa, dok u jednom trenutku nisam vidio film „Flash Dance“ i scenu break dance plesa na ulici, koja me totalno zarazila s hip hop kulturom. Sjećam se svog prvog break dance nastupa u svojoj osnovnoj školi Braća Ribar (danas Horvati).

Moji počeci bavljenja glazbom sežu iz sredine 80-tih, pred kraj osnovne škole. Tada sam prvi put čuo za Slavina Balena i njegove legendarne emisije „Dona Muzički Vlak“ na RVG-u, te „Electro-Funk Premijeru“ i „RapAttack“ na Radiju 101, koje su itekako utjecale na mene i glazbeno me educirale. Izvođači koji su obilježili moje tinejdžersko doba bili su Beastie Boys, Run-D.M.C., LL Cool J, Mantronix, Eric B & Rakim, Newcleus, N.W.A., Boogie Down Productions i mnogi drugi.

Kako ste upoznali Boytronica i odlučili napraviti ET?
Boytronica sam upoznao u osnovnoj školi Braća Ribar (danas Horvati) i kroz ples i glazbu stvorilo se veliko prijateljstvo te smo s ekipom iz kvarta osnovali grupu „All Star Breakers“ (Adonis, ja, braća Šarić, Sir Turtle – M. Žakman) – plesali smo break dance, išli na razne battleove, slušali smo electro funk, hardcore rap, radili graffite i zavoljeli cijelu hip hop kulturu koju smo živjeli u potpunosti.

1987. Boytronic dolazi na ideju da se osnuje hip hop bend, kojemu daje ime Electro Team. Tu mu se pridružujem ja, a malo kasnije i Nino Mlinac Skyrocker. To je bila prva postava. Tu kreću počeci ET-ja, prvi beatovi, prva snimanja kod Allana Schmidtbauera, prve suradnje s Ilanom Kabiljom, Zvonimirom Dusperom Dusom itd. Nakon toga se bendu pridružuju DJ Furious te nakon njega DJ Fresh Jay, s kojim i dan danas surađujem u bendu PlayOne i na još dosta frontova, kao i s Dusom.

Neizostavna figura tog vremena je bio Hamed Bangoura, koji je uređivao i vodio glazbenu emisiju „Disco Shock“ na Radio Sljemenu, te je uvelike pomogao grupi ET u našim počecima. U to je vrijeme također bila aktualna Z3 televizija, čija nam je ekipa pružila prve veće prilike za promociju našeg glazbenog rada (npr. Saša Schmidtbauer koji je napravio prvi spot grupe ET „Miami Ladies“, koji se vrtio na MTV-ju).

Kasnije se grupi pridružila i Vanna i tu cijela priča dobiva veliki zaokret.

„S Vannom je bend doživio planetarni uspjeh i to je neizbrisiv dio mog života“

Prvi album nije dobro prošao, je li možda tome bio razlog što ste još uvijek pjevali na engleskom?
Ne mogu se složiti da nije dobro prošao. Možda nije doživio „hype“ kod široke publike, a sigurno nas je i engleski u tome ograničavao. Međutim, mi smo u to vrijeme razmišljali dosta internacionalno, u ideji nismo bili fokusirani samo na hrvatsko tržište, maštali smo da bi cijela naša priča mogla imati veće dosege. Ali naravno, to je tada bio neki naš dječački entuzijazam koji nam je davao gorivo i energiju da razmišljamo hrabro.

Koliko je dolazak Vanne u grupu promijenio vašu glazbu?
Naš tadašnji suradnik i prijatelj Ilan Kabiljo upoznao nas je s Vannom, koja je isprva bila featuring vokal u ET-ju, a kasnije i glavni vokal te stalni član benda. S Vannom je bend doživio planetarni uspjeh i to je neizbrisiv dio mog života. Nakon našeg singla „Tek je 12 sati“ dogodio se bum, bljesak koji je zauvijek obilježio naše živote. Nismo to planirali, jednostavno smo svu energiju koju smo imali uložili u tu kreaciju, u kojoj je s nama sudjelovao i Miro Buljan.

To su bila potpuno drugačija vremena nego danas. Ono za što su nam svi govorili da je nemoguće u glazbi, postalo je itekako moguće. Stvorili smo glazbeni smjer u cijeloj regiji, koji je praktički postao mainstream. Da sam bio nespreman za sve to, malo je reći. E da sam imao ovo znanje i iskustvo u onom trenutku, puno bih lakše podnio teret te popularnosti. Drago mi je da smo danas svi u vrlo korektnim odnosima, komuniciramo privatno i kreativno i vrlo rado evociramo uspomene.

Nakon što ste snimili “Molitvu za mir” postali ste popularni u cijeloj zemlji. Kako je nastala ta pjesma, što danas osjećate kad je čujete?
Kad se u proljeće 1991. grupi ET pridružila Vanna, imali smo velike planove osvajanja tržišta sa svojom glazbom, no početak rata je sve zaustavio, ostali smo zbunjeni, prestrašeni, nekako bez ideala i cilja. Prateći na TV-u što se događa, u nama se javila želja da kažemo neku poruku kroz pjesmu.

Tekst pjesme “Molitva za mir” nastao je u kolovozu 1991. Ideja ja bila da ritam bude malo tvrđi, po uzoru na rap grupu N.W.A. i pjesmu “Straight Outta Compton”. Na kraju je još dodan i pop vokal. Budući da ET tada nije imao diskografa iza sebe, sami smo radili demo snimku, pa se i realizacija malo odužila. Sjećam se dobro kad smo pjesmu radili u improviziranom studiju kod Boytronica. Na produkciji je radio s nama i Zvonimir Dusper-Dus, a odmah smo napravili i englesku verziju “Prayer For Peace”

Pjesma je bila gotova 11. rujna 1991., a tada smo je sami distribuirali po radijskim postajama. S obzirom na malo tvrđi zvuk, bilo nas je strah kako će pjesma biti primljena. Na sreću, brzo je zavladala eterom. I dan danas se naježim na prve taktove “Molitve za mir” i mislim da je to jedna od onih pjesama koje će ostati zapisane u vječnost kao obilježje jednog doba.

Prvi koncert grupe ET/privatna arhiva

Druga pjesma koja je obilježila karijeru ET-ja je “Tek je 12 sati”, koja je bila predvodnica dance scene. Kako je ona nastala? Često se spominje sličnost s pjesmom “This Corosion” od Sisters Of Mercy?
Bilo je mnogo priča na tu temu, međutim, nakon što smo otišli u London nastupati na DMC natjecanju (DMC World DJ Championships) u legendarnom klubu Ministry of Sound, na kojem se DJ Fresh Jay, kao član grupe ET, natjecao za titulu najboljeg DJ-a na svijetu i bio je pri samom vrhu, doživjeli smo jedan glazbeni zaokret.

U sklopu tog našeg gostovanja u Londonu, par dana prije nastupa u klubu Ministry of Sound, bili smo u legendarnom Royal Albert Hallu gdje su gostovala imena koja su nas uvela u neki potpuno novi glazbeni svijet. Za nas je to bio neki novi sound u elektronskoj glazbi. Tu su bila imena kao što su Moby, Shamen, Bizarre Inc. i mnoga druga, a u jednom noćnom klubu vidjeli smo nastup grupe Felix i čuli singl “Don’t You Want Me”, koji nas je oduševio.

Kad smo se vratili u Zagreb, bili smo pod dojmom DMC-a, Londona i cijelog tog hypea, a s obzirom na to da smo još od prije voljeli zvuk grupe C&C Music Factory, koji je koketirao s rapom i moćnim ženskim vokalom, gledali smo kako da, osim nekih hip hop pjesama, stvorimo neki naš novi zvuk, koji će malo više naginjati tom elektronskom zvuku, koji nas je u Londonu dosta inspirirao.

„Interakcija u studiju je bila puna energije i ushićenja, radili smo pjesmu timski, a bogme smo je i ‘peglali’ skoro mjesec dana“

Adonis je složio brutalan klavirski riff i imao je ideju koncepta pjesme, zatim smo se Vanna, Miro Buljan i ja na to naslonili glazbeno i tekstualno.  Taman smo dobili nove soundove iz Londona od Srdjana Kurpjela, preko Ilana Kabilja, i to nam je otvorilo sve horizonte. Interakcija u studiju je bila puna energije i ushićenja, radili smo pjesmu timski, a bogme smo je i „peglali“ skoro mjesec dana. Samo tjedan dana smo izabirali zvukove, radili smo na Šalati u studiju Nostradamus od Senne M., gdje smo praktički „živjeli“.

Kada smo miksali stvar, nema kluba kojeg nismo obišli u Zagrebu kako bismo testirali pjesmu i miks pred publikom. Znam sigurno da smo imali najmanje sedam korekcija miksa, a u to vrijeme je sve bilo analogno, sve se radilo ručno, tako da je svako ponavljanje miksa bilo jedna cijela operacija koja je trajala po cijele noći, do šest sati ujutro. Znam da sam nakon završetka snimanja smršavio nekih sedam kila.

Kako ste se tada nosili sa slavom i popularnošću?
Za mene je to bio veliki šok, jer je singl „Tek je 12 sati“ toliko brzo eksplodirao, da je razvalio doslovno cijelu regiju i to u tjedan-dva. Nismo mogli otići ni u jedan klub, a da pjesma ne svira po pet do deset puta u jednoj večeri. To je bila takva euforija koju nisam sanjao ni u najboljim snovima.

Samo znam da nakon tog singla više ništa nije bilo isto. Ja sam se osobno s tom popularnošću nosio jako teško, jer svaki taj abnormalni „hype“ nosi veliki pritisak, gubitak privatnosti, neprirodnu euforiju, dok sam ja samog sebe i dalje doživljavao kao klinca iz kvarta koji uživa u plesu i mjuzi. Trebalo mi je dosta vremena da se adaptiram i naučim koliko je taj show business zeznut. Danas me to iskustvo izgradilo.

„Nije se štedjelo jer smo smatrali da bez vrhunskog spota cijela naša priča ne drži vodu“

Za ET se tada govorilo da je ispred svog vremena što se tiče produkcije, ali i video spotova? I danas držite rekord po najskupljem spotu napravljenom u Hrvatskoj?
Jako puno smo ulagali u sebe u svakom segmentu pa i u spotovima i to je bila jedna od tajni našeg uspjeha. Što se tiče video spotova, glavni nositelj cijele priče je bio režiser Denis Wolfhart koji je od samih početaka pratio grupu ET što se tiče video produkcije i stajao je iza svih naših spotova.

Oko rada na video spotovima bio angažiran i Boytronic, kojeg je to oduvijek zanimalo i s Denisom je aktivno surađivao. Nije se štedjelo jer smo smatrali da bez vrhunskog spota cijela naša priča ne drži vodu. Išli smo do maksimuma u produkciji i pomicanju granica. Ne bi bilo fer a da ne spomenemo i Zorana Škugora koji je kao naš tadašnji menadžer sudjelovao u financiranju spotova.

Zašto ste odlučili otići iz grupe i posvetiti se produkciji? Je li došlo do zasićenja ili je nešto drugo bilo u pitanju?
Iskreno, to je bio niz okolnosti i razilaženje prve postave grupe ET je u tom trenutku bilo neminovno. Možda je to stvarno i bilo zasićenje, a ja sam u to vrijeme imao veliku želju posvetiti se hip hopu i svojim korijenima i već sam tada počeo raditi kao producent grupi Bolesna Braća, tada Sick Rhyme Sayazz.

Baby Dooks i Bizzo su jako utjecali na mene hraneći me nekom novom energijom te su me vratili u one entuzijastičke početke bavljenja glazbom. Tako da su oni jedna vrlo bitna karika u mojoj karijeri. Kad sve gledam iz današnje perspektive, jednostavno sam imao želju nakon svih tih godina enormne popularnosti i tog showbizz ludila stati na loptu i krenuti se izgrađivati kao glazbeni producent, ma koliko god to potrajalo. Svi su mi govorili da nisam normalan, ali eto, to je bio moj put i moja odluka.

D’Knock/privatna arhiva

Vaš producentski rad tada je mnogima podignuo karijere. Valja samo spomenuti kako ste sudjelovali u izradi Nininog velikog hita “Takvi kao ti”, a bili ste i glavni ste glazbeni producent njezinog cijelog Porinom ovjenčanog albuma “Ljubav”. Kako je nastala pjesma “Takvi kao ti”, u kojoj ste semplirali Harisa Džinovića? Sjećam ste da ste ga tada posebno tražili dozvolu, kako je reagirao?
Prvo sam napravio singl s Ilanom Kabiljom „Tvoje tijelo“ i upoznao pokojnog Miru Vidovića (Morris Studio) koji je jako utjecao na mene u producentskom smislu. Uz njega sam otkrio nove tehnike u produkciji, počeo kombinirati analogiju i live glazbenike i puno sam eksperimentirao. Sve je krenulo s grupom Divas koje su mi prve dale šansu kao glazbenom producentu.

Kasnije sam počeo raditi s Ninom Badrić na albumima Nina i Ljubav i tada sam kao glazbeni producent doživio dosta uspjeha. Tu je bio i Tony Cetinski za kojeg sam također producirao dio albuma, kao i za mnoge druge izvođače. Svima njima sam zahvalan jer su mi iskazali povjerenje i itekako utjecali na moj producentski rad, zato je nezahvalno u glavni fokus stavljati mene kao nekoga tko im je „podignuo“ karijere, jer smo zajedničkim snagama i radom gradili priče oko tih albuma.

Uz te suradnje nas je vezalo i prijateljstvo, što je dodatno utjecalo na uspjeh tih projekata, odnosno albuma. U to vrijeme sam upoznao i Miroslava Rusa, koji je također izuzetno utjecao na mene te sam uz njega proširio svoje producentske horizonte.

„Jedna od najluđih stvari vezanih uz tu pjesmu je kada sam od Harisa Džinovića tražio dozvolu za prava korištenja samplea“

Pjesma “Takvi kao ti” je napravila veliki boom, a ima i interesantnu priču. Naime, Nina mi je tada dala inpute i ideje u kojem smjeru bi trebali ići s jednom od pjesama. Čak mi je dala da poslušam i album od Harisa Džinovića, kako bih malo ušao u širinu i drugih glazbenih stilova. Svidio mi se instrumentalni segment s jedne njegove pjesme i odlučio sam ga semplirati i spojiti s čvrstim beatom u maniri hip hop produkcije.

Kod Dragutina Smokrovića Smokve smo snimali nekoliko infoa, između ostalih i za tu pjesmu. Nina je na tu sirovu ideju osmislila melodiju u realnom vremenu pa čak i dio teksta, što je bilo nevjerojatno. Tu je do izražaja došao njezin talent za kreaciju. Nakon toga je nastupio Baby Dooks kojeg smo angažirali i on je svojom lucidnošću i originalnošću sve to aranžmanski i produkcijski zakopao fenomenalno i pjesma je poprimila ruho koje je savršeno odgovaralo toj pjesmi. Tako da bih osobno glavne zasluge dao Nini i Baby Dooksu.

Jedna od najluđih stvari vezanih uz tu pjesmu je kada sam od Harisa Džinovića tražio dozvolu za prava korištenja samplea. Sjećam se samo da sam okrenuo 50 telefonskih brojeva i nema koga nisam zvao da bih došao direktno do Harisa. Nekako sam uspio doći do njega, predstavio se i ljubazno ga zamolio na ustupanje samplea, na što je on odmah velikodušno pristao. Kasnije kad sam gledao naslove po medijima u regiji, bilo mi je interesantno za čuti kako je Haris izjavio da ga je zvao producent Nininog albuma i tražio dozvolu, jer da nije, to vjerojatno ne bi dobro završilo.

ET/privatna arhiva

Producirali ste i album grupe Divas, po čemu pamtite suradnju s njima?
Cure iz grupe Divas su mi nakon ET-ja prve dale veliko povjerenje kao glazbenom producentu i od njih sam dobio vjetar u leđa, što se nikad ne zaboravlja, a album Divas, na kojem je jedan od singlova “Oprosti mi”, objedinjuje sve prekrasne trenutke s curama, Mirom Vidovićem i svim sjajnim glazbenim suradnicima koji su sudjelovali u njegovom stvaranju.

Sve se snimalo i radilo u Mirinom Morris studiju koji je tada bio u Dalmatinskoj ulici i sjećam se svih tih trenutaka. 1999. godina – vjerovali smo u glazbene pomake, imali smo hrabrost za glazbene inovacije, što se kasnije pokazalo kao pun pogodak. Iz današnje perspektive kada gledam na taj period, ne mogu ne spomenuti da je Miro Vidović bio glavna karika koja je sve to povezivala i bez njega bi to bila nemoguća misija. Album Divas je imao šest nominacija za Porin, a jedan od njih je osvojen za najbolju izvedbu grupe s vokalom. S albuma je izdano pet singlova.

D’Knock i PlayOne/privatna arhiva

S DJ Fresh Jayem ste napravili producentski duo PlayOne, koji je tada napravio uspjeh na svjetskom novu, zahvaljujući suradnji s Barbarom Tucker. Kako je nastao taj projekt?
DJ Fresh Jay i ja smo osnovali grupu PlayOne oko 2000. godine. Počeli smo s remiksevima, a kasnije smo radili i autorske pjesme. 2004. godine počeli smo surađivati s klubom Papaya na Zrću kao producenti njihovih kompilacija i sudjelovali smo u stvaranju festivala Papaya Day & Night.

Ideja je bila kroz glazbene kompilacije i festival povezati hrvatska i svjetska imena i tako internacionalizirati priču. Barabara Tucker je u to vrijeme imala hit singl s Blazeom “Most Precious Love” pa smo je pozvali kao kraljicu house glazbe da pjeva na singlu koji će biti himna Papaya Day & Night festivala. Tako smo započeli suradnju, nastupali zajedno, a nakon toga smo napravili još niz singlova i dan danas nas veže veliko prijateljstvo. Ona nam je otvorila mnoga vrata na svjetskoj glazbenoj sceni.

„To neću nikada zaboraviti, kao ni činjenicu da je Toše jako volio Akija i Parni Valjak“

Godine 2010. producirali ste i dvije pjesme na albumu Toše Proeskog. Jednu je pjevao i Aki Rahimovski. Po čemu pamtite suradnju s tim, nažalost pokojnim, pjevačima?
Imao sam čast surađivati s Akijem, na inicijativu svog dragog prijatelja Miroslava Popovića, koji je vodio projekt snimanja posthumnog albuma Toše Proeskog Još uvijek sanjam da smo zajedno, u izdanju Hit Recordsa. Divno i posebno iskustvo. Aki je otpjevao pjesmu pokojnog Toše Proeskog “Kasno je za sve” (tekst: Miroslav Rus).

Na produkciji i aranžmanu pjesme sam radio sa svojim kumom Tihomirom Preradovićem. Bio je to jako emotivan i težak period zbog Tošinog preranog odlaska. To neću nikada zaboraviti, kao ni činjenicu da je Toše jako volio Akija i Parni Valjak. Vozio sam Akija u studio kod Tihomira, a komunikacija i rad su bili toliko jednostavni da sam imao osjećaj da se poznajemo jako dugo. Dojmilo me se što me prihvatio kao nekog tko je u tom glazbenom filmu oduvijek, iako sam tada radio na stilski drugačijim glazbenim produkcijama.

Sve je teklo vrlo lagano, a onda su se uključili Marijan Brkić Brk pa Dado Marinković, bas je svirao Robert Vrbančić. Tada sam shvatio da Aki svaku pjesmu živi i duboko proživljava, a i kada je pričao imao sam osjećaj da pjeva… on je bio taj.

S Tošom nažalost nisam imao prilike surađivati dok je bio živ, ali kroz ovo iskustvo, radeći na posthumnom albumu Još uvijek sanjam da smo zajedno i slušajući sve te izvorne info snimke njegovih autorskih pjesama koje su otpjevala velika glazbena imena iz cijele regije, imao sam osjećaj kao da sam se na neki način povezao s njim i kao da sam ga poznavao. Jako je tužno i bolno što su nam takvi velikani prerano otišli.

D’Knock i Andy Wright/privatna arhiva

Prije jedanaest godina počeli ste i suradnju s Andyjem Wrightom. Kako je došlo do te suradnje, u kojoj ste radili produkciju i remixeve za takve veličine kao što su Simply Red i Simple Minds?
Prva konekcija s glazbenim producentom i dobitnikom Grammyja Andyjem Wrightom, poznatog po suradnji s velikim imenima kao što su Simple Minds, Simply Red, Tom Jones, Sinead O’Connor, Eurythmics, Luciano Pavarotti, Bon Jovi itd., dogodila se kad me moj prijatelj Miroslav Popović upoznao s njim prilikom promocije albuma Toše Proeskog za svjetsko tržište „The Hardest Thing“ koji je producirao upravo Andy.

Kasnije, kroz razgovor sa suradnicima Miroslavom Popovićem i Petrom Crnetić, došli smo do ideje da naš producentski tim PlayOne (DJ Fresh Jay, D’Knock i Zvonimir Dusper Dus) udruži snage s Andyjem, s obzirom na to da smo imali dobru podlogu i dosta singlova s Barbarom Tucker. Andy nam je dao priliku da napravimo remix singla Petera Granta „Take It To The Roof“, koji je doživio izvrsne kritike. Sve se odvijalo u izvršnoj produkciji agentice Petre Crnetić za agenciju Oziris, koja je bila Andyjeva agentica za dio europskog tržišta.

„Priča još nema svoj kraj, s obzirom na to da je zavladala pandemija te je njihova turneja je bila otkazana“

Nakon toga je Andy predstavio naš rad Micku Hucknallu, frontmanu grupe Simply Red, koji se oduševio, te smo napravili remiks njegovog singla “Happy This Christmas”. Sve je to bio uvod za velike stvari koje su uslijedile. Kada se grupa Simply Red ponovno okupila nakon dugogodišnje pauze i objavila povratnički album Big Love, pod producentskom palicom Andyja Wrighta, dobili smo novi poziv za suradnju te smo napravili remix za njihov hit singl “Ghost of Love” sa spomenutog albuma, koji je imao svjetsko izdanje. Potom nas je Andy ponovo angažirao da kao PlayOne radimo s grupom Simple Minds.

Tada smo počeli raditi na njihovom albumu The Greatest Hits i to na 12 maxi verzija za cijeli album, zatim nekoliko radio verzija (radi se o nanovo odsviranim i otpjevanim hitovima Simple Mindsa s aranžmanskim inovacijama) te nekoliko remikseva njihovih najvećih hitova. Priča još nema svoj kraj, s obzirom na to da je zavladala pandemija te je njihova turneja je bila otkazana, pa je prolongirano izdavanje nekih uradaka, a jedan od njih je i remix za njihov veliki hit “Don’t You (Forget About Me)”. Kada će izaći, neka to bude iznenađenje. U tih godinu dana, koliko smo radili na projektu, napravili smo hrpu materijala, od kojih su neki već izdani, a neki su tek u planu. U konačnici, sve ovisi o njihovom managementu.

Jeste li upoznali i osobno Micka Hucknalla i Jima Kerra? Kakav su dojam ostavili na vas?
Micka Hucknalla nismo imali prilike osobno upoznati, ali Jima Kerra i Cherlieja Burchilla jesmo i to jako dobro. Radi se o toliko prizemnim ljudima da ne možeš vjerovati da su to jedne od najvećih ikona na svjetskoj glazbenoj sceni. U tome vjerojatno i je tajna njihove dugovječnosti.

Simple Minds i D’Knock/privatna arhiva

Posljednjih godina vratili ste za mikrofon, izdali ste i nekoliko singlova sa suprugom Jelenom. Je li ona “krivac” da ste ponovno repali?
Baš sam ponosan na naš projekt D’Knock & Jay, jer uživamo u zajedničkoj kreaciji i to nas maksimalno ispunjava. Sve je nastalo spontano i pretvorilo se u jednu lijepu priču, koja iza sebe ima dva uspješna singla – “Jedan dan” i “Ljubav najbolje zna”, koji su ostvarili jako pozitivne reakcije publike, veliku slušanost na radio stanicama, pa čak i zavidnu gledanost na YouTubeu, što nas je baš ugodno iznenadilo s obzirom na to da nismo imali nikakva očekivanja.

Imamo u ladici desetak pjesama praktički gotovih, a treći singl je upravo smixan i izmasteriziran i krećemo sa snimanjem spota. Napravili smo veliku stanku i baš se veselimo comebacku.

D’Knock i supruga Jelena/privatna arhiva

Kako gledate na aktualnu glazbenu scenu u Hrvatskoj?
Koliko vidim, glazbena scena u Hrvatskoj je dosta šarolika. Ima stvarno sjajnih i talentiranih izvođača, no nažalost, čini mi se da manje komercijalni žanrovi nemaju dovoljnu zastupljenost u medijima. S druge strane, živimo u doba društvenih mreža i digitalnog marketinga što je bitno utjecalo i na glazbu pa svaki izvođač ima mogućnost vlastite promocije putem digitalnih komunikacijskih kanala i tu svakako oni snalažljiviji i educiraniji po tom pitanju, koji  su spremni investirati u sebe, imaju i veću mogućnost da ih se čuje i vidi. Ali u konačnici, sve se svodi na to da moraš imati dobru pjesmu koja uvijek pronađe svoj put do publike.