Damir Urban: „Želim stalno biti u poziciji učenika, nikad učitelja“

Lipanj nije samo prvi mjesec u aktualnom albumu Damira Urbana nego i poseban mjesec – možda njemu i nesvjesno – za igranje s uživo izvođenom glazbom. U lipnju prije dvanaest godina sa Stjepanom Hauserom obradio je vlastiti legendarni repertoar kroz devet pjesama. Dvije godine kasnije, u lipnju je s Riječkom filharmonijom reinventirao dio kataloga gradskog rocka. Točno trideset godina od objave Lauferovih kultnih singlova “Moja voda” i “Lopov Jack”, Urban & 4 pripremaju se za zagrebačku Arenu gdje nastupaju sa Simfonijskim orkestrom HRT-a.

S riječkim sam titanom rocka posljednjih petnaest godina nebrojeno puta vodio razgovore koji su se kasnije kategorizirali kao intervjui, premda ih u srcu i riznici uspomena tretiram kao radioničke sesije iz umjetnosti i samospoznaje. No ono što je iz njih ostalo – između ostalog – jesu dva kategorička navoda u pet godina razmaka gdje mi Urbi tvrdi da ne misli nikad nastupiti u Areni. I evo nas, u njegovoj Rijeci 2023., s najavom spektakla, pa podsjećam plavooka umjetnika na izjave.

„Šta da? Ima tu istine i dalje. Ono što svi znaju koji me poznaju malo bolje, a i ja sâm to priznajem, jest da je istina takva da često mijenjam mišljenja, mijenjam i glazbu koju slušam. Nešto što mi je danas čudesno i što me danas ispunjava i čini sretnim, moguće da će već za pol godine bit zamijenjeno nečim drugim. Ne zato što sam ja bez stava i zato što ja nemam nekakav izgrađeni ukus, osobnost, nego zato što se ne bojim mijenjati mišljenje, stavove.“

Iz godina praćenja Urbanova djela licemjerje mu se nikad nije moglo spočitati, a ponajmanje grčevito držanje za ideju ili izjavu, čemu je najbolja usporedba obećanje da “Moju vodi više” neće izvoditi, da bi s vremenom u Četvorci promijenio ploču i prigrlio dugo vremena zapostavljani hit Laufera koji će se naći i na setlisti nadolazeće Arene. Jednak pristup njeguje i kod svojih pjesama koje se ne boji promijeniti u trenutku, što je također njegova težnja kao razigrana znatiželjnika.

„Ako pogledaš moj bend, kao i ono što radimo, mislim da smo dobili neki status sa živim svirkama, ne zato što smo neki čudesni muzičari, ne zato što smo mi završili jazz akademije ili zato što su te pjesme klasična djela i tu se dešava nekakvo čudo, nego zato što smo spremni prilagoditi se prostoru i mijenjati plan na licu mjesta. Moguće da smo uvježbali i predvidili da će nešto trajati tri minute, ali na licu mjesta vidimo da to treba na jedan drugačiji način.“

Damir Urban / Foto: Igor Jurilj

Skida s glave šiltericu izblijedjelu od sunca s uvezanim pijetlom pod kojim piše COCK – vizualna igra engleskom višeznačnicom s kojom se Urban kao umjetnik i osoba nikad nisu mogli poistovjetiti, pa – brižno pazeći da ne govori preko buke radnika u sporednoj riječkoj uličici što nas spaja s Korzom – nastavlja ponosno o sklonosti mijenama:

„Prilagoditi se trenutku naša je možda najveća i najbolja strana. Jednako vezano za stavove, ali trenutno, s obzirom na situaciju ovo nije koncert u Areni koji je koncert trenutka ili promocija albuma, nije nešto što smo mi dosegnuli sada jer smo medijski sveprisutni.

Ovo je zbroj svega što smo mi učinili do sada, našeg statusa na sceni: od grupe Laufer, od albuma Svijet za nas i pjesme “Lopova Jacka” do albuma koji je tek u fazi rada. Ovdje upadaju i nagrade, Žena dijete, Porini za dvije pjesme godine, nagrade za pjesme godine: zbroj svega što smo radili, pa mi se činilo da ako se već prikazujemo u najboljem svjetlu, neka to sigurno bude sa simfonijskim orkestrom. To je onda najveća, najmoćnija forma u kojoj mi možemo predstaviti taj rukopis koji imamo kroz godine.“

Iskustvo s velikim aranžmanima

Rundek me oduševio najnovijom pločom Za vašu poslijepodnevnu razonodu s Jazz orkestrom HRT-a gdje je izvrnuo i nanovo oživio svoj bogati repertoar nastao – kao i kod Urbana – kroz više desetljeća u više formacija gdje vidim slične sklonosti, ali Urban skromno i odlučno odvaja te koncerte i kaže da je „Rundekov koncert puno zahtjevniji za slušanje od ovog moga. Tamo si je jazz orkestar ipak dao slobodu da razori određene pjesme. Ovdje toga nema. Ovdje orkestar ipak ispoštuje pjesmu kakva ona jest, pa se na to nadograđuje i daje joj jednu novu dimenziju. Rundek je otišao skroz u razbijanje aranžmana.“

Poznati po ganutljivoj energičnosti, Urban & 4 svoje pjesme prepuštaju orkestru oživljavajući harmonijsku eleganciju klasičnih kompozicija, dok rock bendovi oslobađaju elektrizirajuću energiju suvremene glazbe.

Orkestar je zapravo širi i općenitiji termin za skupinu glazbenika koji sviraju zajedno, dok filharmonija predstavlja institucionaliziran i profesionalan orkestar s često dugom poviješću. Filharmonija je kao onaj „ozbiljniji“ rođak orkestra, s plaćenim članovima i organizacijskom strukturom koja ima dužu tradiciju. A sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem dirigenta Krešimira Batinića i s aranžmanima Ante Gele nastupio je u Lisinskom 2018. godine.

„Moram te malo ispraviti. Napravio sam koncert s Riječkom filharmonijom prije toga, Tri čvora na trepavici, 2006. godine kad je Mani (Gotovac, op. a.) još radila Riječke ljetne noći. To smo svirali u čast Tesle i Tesline majke. Alan Bjelinski tada je dirigirao orkestrom, a i ovaj put će mi biti dirigent na koncertu u Areni. Kasnije smo ponovno s Riječkom filharmonijom obradili par pjesama: rock standarde riječke glazbe. Uslijedila je Filharmonija u Lisinskom i koncert sa simfoničarima HRT-a na Prisavlju. Snimke toga zadnjeg koncerta puštamo sporadično na mrežama da ljude podsjetimo kako će to zvučati. No da ti ne govorim da smo između toga imali barem desetak koncerata s gudačima, gdje bi nas pratilo između deset-petnaest glazbenika. Tako da ovo nije nešto što se nije već ranije dogodilo.“

Partnerstvo i povjerenje

U četrdeset godina karijere, više od trideset u diskografiji, iznjedrio je pjesme za odgoj nekoliko generacija kojima svaki put pristupa nježno poput roditelja koje prima novorođenče u ruke po prvi put, no to dijete kao da svaki put dijeli s drugim partnerom.

„Najvažnije je, kao i u svemu u životu, imati partnera za takav pothvat. Kao i u braku ili u vezi, badava ti ako nemaš s kime na tome raditi. Ovdje se najbitnijim pokazao izbor: Ante Gelo radio je aranžman. S njim sam dobar prijatelj i znam da mu je stalo sve izvesti kako treba. Iako je takav u svemu, ovo mu je glazbeni izazov i znam da voli te pjesme. Ono što je bitno jest da toj osobi vjeruješ, a s druge strane da mu daš dovoljno povjerenja da zaplovi kamo hoće.

Osim toga, ono što je meni jako drago jest to što je on raspisao i neke nove dijelove za te postojeće pjesme, dijelove koje inače ne postoje: određene uvode, srednje dijelove, neke nove krajeve. Zapravo je sebi dao slobodu kakva mi je super. Neke pjesme uopće ne svira bend, nego svira samo orkestar. Negdje je orkestar preuzeo ulogu pratnje, a bend je nepotreban, a negdje pak sviraju tek sitno, pa kombiniramo varijacije. Zbilja smo svakoj pjesmi pristupili drukčije i dogodilo se da imamo hrpu pjesama od kojih smo dio izbacili jer ne stanu u set. No to je predivno kada dođeš u fazu da nakon toliko godina imaš pjesme koje moraš izbaciti jer ne stanu u setlistu.“

Uobičajena je praksa da ovako zahtjevne produkcije dobiju i svoje trajne zapise.

„S obzirom na to da nam je ovo drugi koncert sa simfonijskim orkestrom HRT-a, mislim da ćeš zapravo biti u pravu: nakon druge suradnje s njima stvarno bi sljedeći potez mogao biti da upravo s tim orkestrom – budući da se onda znamo kao i s dirigentom Alanom Bjelinskim – uđemo u neki studio i zapišemo desetak pjesama koje smatramo da možda vrijedi zapisati, da ostanu ovjekovječene.“

Pitanje je kako fonogramski ovjekovječiti sâm koncert ili studijski dokumentirani prearanžirane skladbe.

„Drukčije je kada nečemu pristupaš kao live snimci, a nečemu kao studijskom materijalu. Ali sada sam već do te mjere zaluđen zvukom klasičnih instrumenata u kombinaciji s rock instrumentima, da sad kada bend i ja radimo nove pjesme, ili kad pišem nešto doma i radim nove stvari na akustičnoj gitari, ja već čujem, kao što sam prije zamišljao, ‘tu će bubanj’, ‘sad tu treba bas’, ‘evo prijelaz’, čuješ već pjesmu, gdje si, kako si. ‘E sad već čujem i…’“

Skromnost i samokritičnost

Često samokritičnog Urbana u neprekinutom eksperimentu sa svojim umjetničkim porivima što bujaju iz projekta u projekt pitam bi li se upustio u orkestriranje?

„Ne mogu, ne mogu. (pomalo preplašeno okreće glavu i odbija ideju) Pa ja nisam školovani muzičar i stvarno ne znam ništa o tome. To je kao da pisca pitaš bi li pisao na ćirilici, a on ćirilicu ne zna ni čitati ni pisati. Nije stvar da ja nemam ideja, nego jednostavno nemam jezik kojim bi se te ideje prenijele na papir. S druge strane, ne poznajem dovoljno zakonitosti određenih instrumenata. Ne petljam se u nešto čemu nisam dorastao. Ono što je simpatično jest da postoje softverski programi za pisanje i skladanje.“

S obzirom na to da na koncertima zna improvizirati uz pomoć tehnologije, kao nekoć na svom iPadu tijekom božićnih koncerata u Tvornici, pitam ga je li već zašao u domenu digitalnog skladanja.

„Jesam. Napisao sam svojoj supruzi (Milici, op. a.) za rođendan cijelu jednu malu simfoniju. Sinfoniettu sam napisao njoj u čast i izgubio sam jedno mjesec dana na tome. No ti „pišeš“ na način gdje te „stroj“ upozori kad iziđeš iz okvira mogućeg. On je tu da me korigira. Zapravo sam pisao slušajući. A to je, stari moj… zajebancija i igranje. Nekom pravom muzičaru da to pokažeš, on će se nasmijati.“

Onaj prizemljeni čovjek kojeg volimo upravo zbog njegove skromnosti ne pridaje sebi velike zasluge (pomalo – nezasluženo), pa kad ga pitam ne smatra li sebe pravim muzičarem, nastavlja kroz smijeh:

„Pravi sam za akustičnu gitaru i mikrofon, ali nisam za orkestar. To je isto kao što sam ja studirao likovnu kulturu, ali svejedno ne radim vlastite omote. Mogu imati ideju, ali netko će ipak morati to završiti.“

Urbanovu razigranost, ali pedantnost i dosljednost radu prati daljnja kvaliteta povjerenja ljudi s kojima surađuje, a zbog brojnosti i šarolikosti njegove palete suradnji, ovog slikara glazbom i riječima pitam ima li doista toliko puno povjerenja u ljude da im prepusti na maštu puno toga što je ljudima važno.

„Nemam u sve, prijatelju. Nekima ne bih dao ni pet centi. Ljudi s kojima radim, njima vjerujem beskrajno. Ali sam siguran da će dati sve od sebe. Ja sam siguran da će ljudi napraviti najbolje što mogu. Nitko neće raditi najgore što može, svi će raditi najbolje.“

Je li bilo „opekotina“ u suradnjama?

„Nikad. Mislim da se bavim glazbom već četrdeset godina i ne treba mi dugo da u masi zvukova i muzičara već izdvojim nešto što ima u sebi posebnost. I naravno da onda vidim, nađem tu osobu, upoznam je kasnije i ispadne da nisam pogriješio. Hoću ti reći, dovoljno je kad čovjek dugo radi neki posao; ne treba meni deset pjesama, nego čujem odmah. Ako se radi o muzičarima, autoru, nekome tko piše, treba mi više vremena; moram pročitati pjesme, to je nešto drugo.“

Damir Urban / Foto: Igor Jurilj

Stalno učenje i traženje

Četiri desetljeća u glazbi načinila su od Damira Urbana polivalentna scenskog umjetnika – više od glazbenika. No bez obzira na domenu stvaranja, bilo to slikarstvo, dizajn, ilustracija, gluma ili glazba, jedina je konstanta vječna mijena u potrazi za ovozemaljskim ispunjenjem. Utoliko je najbliži Bowieju negoli je to ijedan umjetnik u nas, koliko god da je formalno usmjeren k sasvim drukčijoj estetici. U tridesetak godina diskografskog rada pokazuje sklonost učenju i samoizgradnji.

„Naučio sam puno toga, ali realno – ništa. Bit je u tome da se pokušam zadržati što bliže upravo onom tipu s početka. Tu zaigranost koju imaš u početku, duh istraživača, to gdje kopaš, tražiš, ulaziš u nepoznata područja, baviš se nečim o čemu blage veze nemaš… Želim stalno biti u poziciji učenika, nikad učitelja. Pozicija vječnog učenika mi je idealna, jer na neki način imam osjećaj da sam tek na početku. Ne želim biti u ideji da sam nešto posebno naučio i da sam se brendirao na neki način, i sad je kao to to. Naravno da sam nešto naučio. Naučio sam kontrolirati tremu, prizvati određene trenutke koji mi trebaju da bih nešto proživio na iskreniji i potpuni način. To se prije desilo jednom u tisuću nastupa, a sad znam kako to lakše prizvati i dobiti onako kako ja to želim.“

Urban govori pritom o jednoj od klasičnih metodologija teatra za trenutačnim povezivanjem s potrebnom izvedbenom emocijom:

„Možda sam najviše od toga naučio kroz kazalište, i to radeći predstave na Brijunima s Radom Šerbedžijom gdje si, za razliku od glazbe, sâm režiser i dramaturg, koristiš trenutno raspoloženje, imaš određenu ulogu u predstavi, gdje se u određenom trenutku mora pojaviti određena emocija. Svaku večer moraš to doživjeti na jednako vrijedan način, moraš biti sve bolji, a ponavljati identičnu stvar. Uspio sam uz njegovu pomoć i uz stalno ponavljanje doći do toga da mi je svaka večer kao da prvi put to vidim, a vidim na jednako dobar način to znanje, osjetim koncentraciju i nekakvo povjerenje u sebe.

Onda se desi da kroz određenu pjesmu prođem kao kroz karton – ništa. Nasuprot tome, dogode se koncerti kad se raspadnem. Sad, kako doći do toga da nema više kartona, nego da svaka izvedba te pjesme bude najbolje što ja mogu dati od sebe? Ne tehnički, nego u smislu iskrenosti. Kako da zakopam po svom djetinjstvu ili po svojim traumama, na koji način da ih izbacim van u željenom trenutku… Kad to savladaš, ti trenuci postanu magični.“

Jedino što je minus u svemu tome jest to što više ne postoji razlika između osobe na sceni, osobe kao autora koji nešto želi ljudima pokazati i „privatne“ osobe. Ti više nemaš lik s kojim izlaziš na scenu i lik koji ćeš biti kad siđeš sa scene, to je isti tip.“

Damir Martinović Mrle, njegov nešto stariji sugrađanin, možda je najbolji primjer glazbena performera s izgrađenom personom – ili cijelom plejadom njih – za postavljanje svojega scenskog djela.

„Možda on jest primjer te osobe, ali ja nisam ta osoba. Ja nisam Mrle. Damir Martinović Mrle je veliki lik, jer upravo to vjerojatno može. Ja ne mogu. On to radi na maestralan način, ali mi se bavimo sasvim drugim stvarima. Mi smo na neki način vezani i uz teatar, ali i tu na sasvim drugačije načine. Drugačije pristupe tražimo od tekstova, pjesama i glazbe. No sigurno se poštujemo i cijenimo jedan drugoga. On vjerojatno ima dva-tri, četiri, možda i deset likova unutar sebe, što bi meni bilo naporno. Pjesme koje pišem su odraz mene, a samim time i odraz ostalih. Svi mi ljudi živimo slične živote, od našeg dolaska na svijet pa do strahova, frustracija, dvojbi i na kraju, smrti… I upravo zato se nađemo u pjesmama.”

Znači li to da je Damir uvijek Urban i obrnuto?

„Uvijek sam jedna osoba ili uvijek sam ista osoba ili lik. I tako je meni lakše. S jedne strane je teže utoliko jer nema skrivanja iza vlastitog lika, ali razlika teatra i glazbe ipak postoji. U mom slučaju, s obzirom na to da sam ja dramaturg, režiser i glavni glumac u ovoj svojoj predstavi, na pozornici sam odlučio da to bude gotovo pa reality show.“

Arena Zagreb kao inventura karijere

Glumac bez lika nastupit će 10. lipnja sa svojom Četvorkom u zagrebačkoj Areni uz Simfonijski orkestar HRT-a kao grandioznim poprečnim presjekom karijere, no da se vratimo na početak razgovora, ali i dvaput u prošle razgovore, što slijedi nakon Arene?

„Kad odradimo Arenu možemo se uhvatiti novog albuma. Ona je samo skup svih koncerata, vremena, nekih naših uvjerenja i stavova – odbijanja da sudjelujemo u nekim stvarima. Arena je u tom slučaju inventura svega što nudim.“

Produkcija je očito prevelika i presložena da bi se umjetnik, bend i orkestar ograničili na jedan jedni koncert čija struktura i forma iziskuju interpretacije u nekom od prikladnih suvremenih koncertnih prostora duž zemlje: Tvrđave Sv. Mihovila, Lovrijenca, pulske Arene, Peristila kao nekih od dostojnih scenografija.

„Ne znači da nećemo u nekom drugom gradu ponoviti program. S obzirom na to da ga već imamo i ako je već u pokretu, raspisan, a u njega su uloženi vrijeme, vježba i novac, bilo bi isplativije da se to još negdje ponovi. Nakon toga mislim da možemo krenuti – isto kao i do sada – s nečim novim. Srećom, lako mi je biti sada hrabar kad znam da imam dovoljno pjesama za novi album, a inače mi je to noćna mora. Nemam metodu sklapanja i tehniku rada; sve nastaje na drugačiji način svaki put ispočetka, prvi put. I ne mogu to ponoviti, jer ne znam kako se to desilo. Pjesme samo ispadnu. I naravno, javlja se strah: što ako više ne ispadnu?“

Zrelost Urbanove pozicije u karijeri i bivanja na konstantno uzlaznoj putanji zahtijeva kondiciju, ali ne onu fizičku koliko kreativnu. Prakticiranje neprekidnog stvaranja radi stvaranja – ne radi konačnog proizvoda – dolazi iz titrajućeg unutarnjeg impulsa kojeg treba održavati: u kondiciji kontinuiranog kreiranja.

„U pravu si, ali ne takvoj kondiciji. Ja moram biti u fazi pisanja, puno pisati, jako puno sati dnevno držati gitaru u ruci, izmišljati gluposti da bi iz tih gluposti izletilo nešto. A u takvom radnom modusu sam obično kad nema modusa izvođenja i nastupanja. Znao sam da će do Arene doći do pauze stvaranja jer ćemo se posvetiti koncertu i moramo na neki način i ljude sačuvati od svirki. Morali smo se malo povući. Nakon Arene mi imamo rasprodano cijelo ljeto.

Znao sam da će biti panika oko toga da neću moći pisati tada, samo dorađivati, ali realno, ne mogu složiti ploču. Srećom, inspiracija me nije napustila i prije ovoga sam složio neke od pjesama koje su meni možda najdraže što sam ih ikad napravio. Jako sam sretan onim što imamo i vjerujem da ću to uskoro zajedno s bendom doraditi, a onda i snimiti. Za sad su sve snimljene u kućnoj radinosti.“