Direktor programa o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti
Dražen Goreta (Tvornica kulture): „Na jesen još više otvaramo vrata mladim bendovima“
Tvornica kulture jedno je od najistaknutijih mjesta za različita kulturna događanja, kako u gradu, tako i u čitavoj regiji.
No njezin je najveći doprinos ipak vidljiv na urbanoj glazbenoj sceni. Taj je prostor kroz nešto više od dva desetljeća postao mjestom afirmacije glazbenika i njihova statusa, urbano glazbeno središte zahvaljujući kojemu možemo uživati u brojnim velikim koncertima u prilično intimnoj atmosferi.
Dražen Goreta, kao direktor programa Tvornice kulture, posljednjih 13 godina u Zagreb dovodi omiljene glazbene zvijezde, a pri tome se jednako trudi promicati našu i regionalnu scenu te kvalitetne izvođače.
Dražen nam je ispričao priču o svom putu prema karijeri bookera i promotora koncerata, ciljevima i misijama Tvornice, imidžu, koncertnom programu, o tome što izvođač mora imati da bi nastupio na velikoj i cijenjenoj pozornici te o aspiracijama u budućnosti koncertnog prostora.
„Glavni su nam cilj i misija bili postati ne samo zagrebački, nego regionalni centar urbane kulture u svim njezinim inačicama“
„Zvuči kao klišej, no odmalena sam zaljubljenik u glazbu. Već u tinejdžerskim godinama zakačio sam se za punk i garage rock pa me je to vjerojatno glazbeno odredilo, a taj glazbeni smjer s većim ili manjim varijacijama i danas mi je omiljeni žanr. U postteenage fazi imao sam i nekoliko bendova, no bili smo uglavnom grozni. Nemam preveliki talent za ‘proizvodnju glazbe’ (kao i brdo glazbenih kritičara i novinara), ali utvaram si da sam jako, jako dobar u prepoznavanju onoga što je kvalitetno, naročito u live izvedbi“, govori Dražen uz smijeh i nastavlja:
„Nakon mnogo godina provedenih na rukovodećim pozicijama u marketingu u nekoliko velikih kompanija, prije više od 15 godina odlučio sam se profesionalno potpuno posvetiti glazbi organizacijom koncerata i festivala. Ovdje nisam imao uobičajeni put s početnim organiziranjem najprije nekih malih izvođača kako bi to bilo ‘školski’ i po nekim nepisanim pravilima, već sam odmah krenuo s većim imenima.
To zahvaljujem svom iskustvu gledanja i učenja bookinga od svog prijatelja Roberta Zadravca Belog (Kormoran Agency), jednog od pionira bookinga klupskih koncerata na ovim prostorima. White Stripes, Manu Chao, Faithless, The Jon Spencer Blues Explosion samo su neki od bendova koje je on doveo u Zagreb i uz koje sam ‘učio’ gledajući njega. Zbog toga su moji prvi koncerti bili već veliki izvođači: Mick Jones iz The Clasha, Hugh Cornell iz Stranglersa, Stiff Little Fingers, a vrlo brzo došla je i organizacija mog prvog velikog festivala – Pozitivnog koncerta, dvoranskog festivala koji je tada napunio sportsku dvoranu Dražena Petrovića. S ‘malim koncertima’ počeo sam tek nakon dolaska u Tvornicu kulture prije 13 godina bookingom izvođača za Mali pogon Tvornice.“
Dražen tako, pričajući o svojim booking početcima, kao iz rukava sipa imena od kojih srce zaigra i koža se ježi, a koja ilustriraju iskustvo s kojim je došao na svoju poziciju u Tvornici. On pripada drugoj generaciji menadžmenta Tvornice kulture, a iz perspektive osobe koja je posljednjih 13 godina odgovorna za program i ugled prostora, rekao nam je nešto o načinu na koji se koncertna dvorana profilirala kroz godine.
„Počeli smo s već postavljenim brendom Tvornice kulture s 2010. na 2011. godinu, a glavni su nam cilj i misija bili postati ne samo zagrebački, nego regionalni centar urbane kulture u svim njezinim inačicama – u glazbi, kazalištu i filmu; nastojimo zastupiti sve aspekte urbane umjetnosti.
Prvi nam je uzor bilo Kino Šiška iz Ljubljane, koje je po kapacitetu manje od Tvornice, ali organiziraju koncerte brojnih atraktivnih i aktivnih izvođača. Takoreći, gledali smo što oni rade preko granice pa pokušali i sami imati što više samostalnih bookinga. Ovdje smo u početcima vrlo kvalitetno počeli surađivati s Matom Škugorom, legendom zagrebačke urbane scene, a iza toga smo se pojačavali sa samostalnim bookingom i suradnjom s Los Angeles Agencyjem, odnosno s Mariom Grdošićem i njegovim timom, a kasnije, 2016. i 2017. je već stasala i yem agencija, porasla je i hip-hop scena na kojoj je yem predvodnik. To su nam glavni partneri.“
„Osjećam da smo na neki način opinion makeri i zbog toga sam ponosan“
Dražen objašnjava i otkud dojam da Tvornica ima veći značaj u regiji nego kod nas.
„U nekim sam razgovorima ili prisustvujući na nekim konferencijama shvatio da u regiji ime Tvornice kulture znači više nego kod nas. Na neki je način to sindrom domaćeg i gostujućeg igrača. Domaći je igrač u klubu super, sjajan, ali stalno si prisutan uz njega i možda ti vidici nisu potpuno otvoreni, a gostujući je igrač zvijezda koja dođe i gledaš sve neke njegove najbolje strane, a one loše možda ne vidiš. Tako mi kotiramo i u Srbiji, Bosni i Sloveniji, kao najveći klub za stajaću publiku s kapacitetom od 1800 ljudi. Mi i jesmo najveći klub urbane scene, ako govorimo da su Lisinski ili Sava Centar iz Beograda koncertne dvorane s isključivo sjedećim mjestima.
Putem direktnih kontakata s različitim ljudima i s različitim festivalima te po porukama ljudi na društvenim mrežama, vidim da prate i raspituju se kako je koji bend prošao u Tvornici, a često se onda i realizira neki booking benda koji je baš Tvornica ‘otkrila’. Osjećam da smo na neki način opinion makeri i zbog toga sam ponosan. Ponosan na nas, ali i na naše glavne partnere. Često se događa da su najuspješniji artisti u Tvornici bukirani za mnoštvo festivala, u Hrvatskoj i regiji. Zato znam da nas cijene i vani.“
Analogno činjenici da brojni izvođači nastupajući u Areni dobiju dodatan push za prodaju ulaznica jer je to ipak nastup u Areni, navodi i kako neki izvođači imaju dodatan push kad se svira u Tvornici „jer publika dođe u većem broju nego kad se svira u nekom mjestu s manjim kapacitetom. Naravno, to sad glupo zvuči, ali imidž Tvornice privuče veći broj publike nekom bendu, nego neko drugo mjesto. Na primjer, Rambo Amadeus svirao je u SAX!—u pred 400 ljudi, a sad ga je u Tvornici organizirao Baba i koncert je bio rasprodan.“
Tvornica je tijekom godina izgradila i poseban imidž, a tome su pripomogli i pomno birani izvođači, program, produkcija te veličina i izgled prostora. Budući da je prije mjerilo uspjeha i popularnosti nekog benda bio nastup u Kulušiću, Dražen voli isticati kako je onaj tko rasproda Tvornicu, rasprodao tri Kulušića.
„Temelje Tvornice postavili su bivši vlasnici, Katarina Putak i Darko Putak. Darko je nekad radio u Kulušiću pa je taj duh Kulušića preselio u Tvornicu, s tim da je Tvornica puno veći prostor, s većim kapacitetom i od Kulušića. U Kulušiću je bilo 650 stajaćih mjesta, a Tvornica ima 1800 mjesta.
Dakle, netko tko rasproda Tvornicu, kao da je rasprodao tri Kulušića. To stalno ponavljam jer smo u jednom trenutku pregrađivali dvoranu na trećinu pa je kapacitet bio ‘samo 600 posjetitelja’, samo kapacitet Kulušića. Od starta nam je bio cilj napraviti multifunkcionalni klub s tri kapaciteta dvorane – jedan je Mali pogon koji prima do 200 ljudi pa ta pregrađena Tvornica koja je imala kapacitet Kulušića, dakle 600 ljudi i Veliki pogon u koji stane 1800 ljudi.
Mi to i dalje nismo promijenili, s tim da sad više ne spuštamo pregradu, nego zatvaramo cijelu gornju galeriju pa je kapacitet 800-900 ljudi dolje, ali uredno podnosi i kapacitete prodaje 500-600 ulaznica da ne izgleda kao prazan prostor.“
„Mali nam je pogon na neki način lakmus papir za bendove da provjerimo jesu li spremni za veliku dvoranu“
Za manje je koncerte, najčešće novih ili mladih bendova, tu prostor Malog pogona koji služi kao testna vožnja za nove mašine koje će se dalje razvijati. „Mali nam je pogon na neki način lakmus papir za bendove da provjerimo jesu li spremni za veliku dvoranu. Bend koji ima sold out Malog pogona pokušavamo graditi kroz PR i pratiti njegove nastupe.
Dobra je početna točka da starta kao predizvođač nekom velikom izvođaču, a kasnije da se seli u veliku dvoranu. Unatrag nekoliko godina najveći su pomak iz Malog u Veliki pogon napravili hip-hoperi i treperi, ali ima i puno primjera u drugim žanrovima – posljednji svježi primjer su DJECA! Imali su sold out Malog pogona i očekujemo da će malo po malo stasati u velikoj dvorani.“ Takav su razvoj potvrdili i Jonathan, Porto Morto, Artan Lili, Svemirko, M.O.R.T., Chui, Repetitor, Triggerfinger, My Baby, The Jim Jones Revue koji su vrlo brzo „uskočili na vlak za Veliki pogon“, podsjeća Dražen.
„Sve su to bile na neki način testne situacije, ovisno o tome kako će publika na njih reagirati, a ako je taj test uspješno položen, to se reflektiralo na veliku dvoranu.“
„Počet ćemo ponovno raditi večeri za mlade bendove, na način da se dva benda po večeri predstave široj publici“
Tada sam postavila veliko pitanje: što izvođač mora imati da bi nastupio u Tvornici? „Naš se tim trudi prepoznati kvalitetu, bez obzira na to o kojem se žanru radi, a pomažu nam i kolege iz LAA-ja i yem-a. S druge strane, moramo gledati i potencijal nekog izvođača u prodanim ulaznicama jer si ne možemo dozvoliti luksuz dovođenja izvođača koji će prodati pet, deset ili 15 ulaznica, kad samo hladni pogon za nastup u Tvornici kulture ozbiljno puno košta. Čim se pojavimo ovdje, pale se svjetla, pali se produkcija i – ako se ne pravdaju prodajom ulaznica – to su već veliki minusi.“
Unatoč tome, čitav se tim Tvornice kulture ipak trudi i nastoji promovirati mlade i nove izvođače te im pružiti priliku za nastup na cijenjenoj pozornici. „U doba korone smo to malo zapostavili, ali na jesen ćemo se vratiti nekim koncertnim večerima u kojima ćemo ponovno pružiti šansu mladim bendovima. Ne želim namjerno spominjati sintagmu bendovi nevidljive scene jer ih ne želim etiketirati. Možda će se kolege ljutiti na mene, ali ja ne želim stavljati bend u nevidljivu scenu jer želim da on bude vidljiv. Tvornica će im to omogućiti i počet ćemo ponovno raditi večeri za mlade bendove, na način da se dva benda po večeri predstave široj publici“, najavljuje uzbudljive novosti koje nas na jesen očekuju u Tvornici kulture i objašnjava dalje:
„Međutim, mi možemo napraviti sve u marketingu i sve u PR-u i na socialsima, ali – ovo ponavljam već godinama bilo kome od novih snaga koje dolaze – moramo imati pomoć samog benda. Oni moraju sami animirati svoju okolinu jer je to inicijalna publika koja će pohoditi njihove nastupe.
Ako nemamo takvu pomoć od benda – mi smo poraženi. Sad ne želim zvučati kao mudrac koji daje savjete mladim izvođačima, ali mislim da ti prvi koraci stvarno ovise o samom bendu. Nije nam problem pružiti šansu nekome s nastupom u Tvornici, čak i s velikim minusom, ali mi gledamo koliko se publike odazvalo na njihov koncert. Prvenstveno, kvalitetu izvođača gledamo preko snimaka.
Ako su snimci pokazali kvalitetu, potreban je taj njegov (ovo je klišej, ali istina je) x faktor, njegova karizma, scenski nastup, energija, da mi osjetimo hoće li privlačiti publiku ili neće. Bilo je i slučajeva da su snimci super, ali se bend izgubi u liveu. S druge strane, česte su situacije da su bendovi fantastični live, ali su snimci bili dosta loši. To mi je draža i ljepša situacija od one prve. Ako je to slučaj, bend po mom mišljenju treba nastupati gdje god mu se ukaže prilika tako da dohvati što veći broj publike i da svoju budućnost zagarantira svojim live, energičnim nastupima, bez da gleda samo na novce. Snimci će se lakše srediti.
Ovime, dakle, najavljujem da ćemo na jesen otvoriti malo šira vrata jer imamo stvarno puno upita, čak ćemo ići na neki način u određeni minus da bismo se ponovno vratili na vremena prije korone“, savjetima zaključuje Goreta.
U Tvornici smo pak u posljednje vrijeme mogli pratiti nastupe brojnih zvijezda Novog vala, omiljenog glazbenog, ali i povijesnog razdoblja mnogih. Popularnost ovog često mistificiranog razdoblja kojeg se mnogi prisjećaju uz veliku dozu nostalgije još uvijek ne jenjava. Bendovi Novog vala krajem 70-ih i početkom 80-ih napravili su pravu glazbenu revoluciju u čitavoj regiji, a svi su im na tome zahvalni i danas. Jura Stublić & Film, Električni orgazam, EKV, Azra, Idoli, samo su neki od bendova koje još uvijek rado i s ljubavlju slušamo, za nekima žalimo, a drugi su još uvijek prilično scenski aktivni.
Tako nas na jesen, od zasad najavljenih, u Tvornici očekuju koncerti Električnog orgazma, Partibrejkersa i Ritma nereda, a Dražen je ispričao nešto o vječnoj fascinaciji publike tim bendovima. „Glavni nam je cilj kvaliteta, a iza toga je ono što publika traži. Moramo na neki način vratiti sva velika imena koja su još uvijek u stanju pružiti publici uživo neki doživljaj jer smatram da ništa ne može zamijeniti doživljaj live koncerta. Live streaming nikada neće zamijeniti taj doživljaj, kao što su govorili tijekom korone.
Na novovalne koncerte koji napune Tvornicu možda dolazi publika koja izlazi jednom ili dvaput mjesečno i onda cilja na ono što je najatraktivnije. Usudio bih se reći da i ti bendovi iz 80-ih i 90-ih nemaju samo publiku iz tog doba. Mladi su počeli dolaziti na takve koncerte, prvo je taj postotak bio stidljiv, na takvim se koncertima moglo vidjeti deset do 15 posto mladih, recimo u dobi od 18 do 25 godina, možda su to čak bila samo djeca starijih posjetitelja.
Sad zamjećujem da bude i 30 posto mlade ekipe koja otkriva neku ljepotu u tim tekstovima, aranžmanima i glazbi Novoga vala. To se vidi i u prodaji vinila – vinil se vratio u modu i prodaju se i kao reizdanja iz toga doba i ne kupuju ih samo stariji ljudi. Na koncertnim prodajama zaista mlada ekipa to kupuje, a vjerujem da neki od njih nemaju ni gramofon. Ipak, taj art cijelog omota, taj draž vinila s cijelim vizualom zapakiran u neki veći format privlači i mlađu ekipu.“
Naravno, takvi su bendovi samo dio bogatog i raznolikog programa u kojem se može pronaći za svakog ponešto. Tu je i druga strana koja uključuje otvorenost prema novitetima koja je potrebna u ovom poslu. „Nekad sam bio pretjerani zaljubljenik u Novi val, ali nisam nostalgičar pa nastojim i trudim se pratiti sve. Zato okupljam mlađe ljude oko sebe i u svom timu da bih bio u trendu. (smijeh) Šalim se, ali pokušavam pratiti nove trendove u glazbi i nove izvođače, neću sad imenovati, ali zanimljivi su mi. Nažalost, trenutno je situacija takva da neke regionalne bendove koji djeluju i preko deset godina moramo etiketirati kao ‘nove bendove’, što nije baš točno, ali opet, možda su novi hrvatskoj publici pa ta riječ ‘novo’ služi svrsi.“
„Kad bismo bili sufinancirani u većoj mjeri, vjerujem da bismo se bitno više otvorili i popunili dobar dio tjednog programa novim izvođačima“
Koliko se pri stvaranju programa vodi svojom intuicijom i svojim glazbenim ukusom, a koliko tržišnim strategijama? „Pola-pola. Neću jadikovati, ali mi zaista nismo sufinancirani kao već spomenuto Kino Šiška koje velik dio svog budžeta ima i od grada i od države, preko 50 posto (ako se ništa nije mijenjalo u doba korone). Mi imamo jedan posto možda od Ministarstva kulture i medija, Grada Zagreba i Turističke zajednice Grada Zagreba. Ja sam čak zadovoljan i tim omjerom.
Volio bih da je to nešto više jer bi se tu onda otvarala puno šire vrata za nove nadolazeće bendove i ne bi bilo nikakvog pritiska da bend koji ne može prodati 50 ulaznica ne može svirati ovdje, jer je 50 ulaznica, recimo, potrebno da se pokrije trošak Malog pogona. Kad bismo bili sufinancirani u većoj mjeri, vjerujem da bismo se bitno više otvorili i popunili dobar dio tjednog programa novim izvođačima koji bi se onda mogli predstaviti publici, a pritisak prodaje ulaznica ne bi bio na prvom mjestu. Zato se moram voditi i komercijalnim načelima.“
Objašnjava Dražen i nastavlja: „Moram razmišljati i ekonomskom logikom, jer kad bih vodio isključivo umjetničkim razmišljanjem, bojim se da ne bismo uopće mogli funkcionirati. Naravno da, kao i u svakom bookingu, čovjek mora razdvojiti razum i osjećaje. Ako netko bukira samo bendove koji su njemu dragi i po svojim osjećajima, onda neće uspjeti. To se pokazalo na puno primjera i bivših i sadašnjih kolega, a i na mom primjeru. (smijeh) Teško je uvjeriti svijet u teze tipa ‘ovaj bend je najbolji, vjerujte mi, ja ga obožavam, dođite kupiti ulaznicu’. Ako se vodim samo osjećajima, obično bude totalni fijasko“, uz smijeh zaključuje Dražen.
Uz sve te parametre koje je potrebno uzimati u obzir pri organizaciji koncerta, koliko je riskantno dovoditi inozemne bendove i izvođače? „Jako. Divim se velikim timovima koji rade koncerte u arenama ili na stadionima. Mali bookeri tu jako lako mogu ostati bez svog stana ili nečeg većeg jer sa strancima dogovarate fee i njih ne zanima jesu li se ulaznice prodale ili nisu. Mi smo veliki u svom poslu koji radimo, dakle u klupskim koncertima, ali smo minorni u odnosu na koncertne gigante koji rade stadionske koncerte ili turneje po arenama.
Minorni smo, ali princip je u bookingu skoro isti. Samo se poslaže rang lista cijene izvođača. Izvođač s većom cijenom koji privlači više publike ujedno je i veći rizik. Onaj koji ti nije rizik, za kojeg si siguran da će rasprodati neke kapacitete je toga i sam svjestan, a onda je cijena toliko visoka da zaista mora biti sold out i moraju se poklopiti sretne zvijezde da ti je sve uspjelo, da bi izvukao neku dobit iz svega toga. No to su sfere veće od nas. Mi smo mali i volimo se ponositi što smo među najvećima u klupskom biznisu i klupskim programima.“
Ipak, baš ništa nije sigurno, a izazova je mnogo.
„Nije lako dobiti inozemnog izvođača da svira u Hrvatskoj“
„Naravno, imali smo i mi dosta flopova u ovih 13 godina Tvornice. Misliš da bend koji puni austrijski Gasometer s četiri tisuće ljudi u Tvornici mora prodati bar tisuću ulaznica, međutim, nije istina.“ Slično se znalo događati u slučaju velikog izvođača koji nastupa sa svojim side projectom jer mu glavni bend košta pola milijuna eura. Takvi bi bendovi punili neke velike stadione, a kod nas bi sve završilo na 250 ili 300 ulaznica, ilustrirao je Dražen.
„Takvih je primjera bilo i sa stadionskim bendovima na razini Doma sportova ili Šalate pa bi se to vratilo u gabarite Tvornice. Ti bi izvođači dva tjedna prije svirali na punom stadionu u Austriji ili u Njemačkoj, ali naša publika jednostavno ne bi reagirala. Naučio sam da nikada nema garancije i da valja dobro promisliti kako i tko prođe. Vi garanciju jedino morate pružiti izvođaču, a onda se snalaziti, ovisno o tome hoćete li doći do pozitivne nule ili do neke blage zarade.
Također, nije lako dobiti inozemnog izvođača da svira u Hrvatskoj. Kao prvo, ne možemo mu ponuditi astronomske cifre velikih stadiona jer smo i kao zemlja manji. Ako sviraju u tridesetak gradova u Europi, samo jednim pogledom na zemljopisnu kartu vide koji su to gradovi veći od Zagreba. Divim se svakom talent buyeru ili bookeru na ovom našem prostoru koji dovede bilo kojeg kvalitetnog inozemnog izvođača. To je sve za mene pozitivno i uistinu me veseli takav uspjeh kod bilo kojeg drugog kluba ili festivala.“
Spomen publike koja kod nas ne reagira na neke izvođače koji vani uživaju veliku popularnost doveo nas je na temu koncertne kulture u Hrvatskoj. U posljednje se vrijeme nerijetko može čuti kako izvođač s pozornice moli publiku da razgovore s društvom vodi nakon koncerta, a autorica je ovih redaka na svojoj koži previše puta svjedočila nepoštovanju koje dio publike servira izvođaču, ali i ostalim posjetiteljima. Draženu je na pamet pao određeni događaj.
„U posljednjih nekoliko godina jako dobro surađujemo s HDS-om i Unisonom. Već se pet godina ovdje održava i dodjela Rock&Off nagrada i zaista sam sretan što je baš Tvornica mjesto za dodjelu nagrade. Na nekoliko se Rock&Off dodjela moglo vidjeti da su izvođači i dio publike bili dosta glasni dok su svirali neki ‘tiši’ izvođači, ako se recimo svira jazz ili kad se priča između.
Takve se i slične situacije događaju i na nekim koncertima gdje publika isto nema poštovanja prema izvođaču, naročito ako izvođač svira neku tišu pjesmu. Ja sam uvijek negdje otraga pa promatram i ove zadnje redove. U prvim redovima publika uglavnom uživa u glazbi, a u stražnjim se redovima nerijetko vode razgovori i mislim da taj dio nije OK, iz poštovanja prema izvođačima.
Imali smo, recimo, i slučaj da se Ryan Adams obraćao dijelu publike i molio ih da ne pale bliceve, na što su i prije koncerta bili upozoreni. On može oslijepiti od blica i na neko vrijeme ne vidi. Nakon prvih je bliceva rekao da će morati prekinuti koncert ako ne prestanu. S druge strane, kad na koncert dođu samo fanovi, onda nema problema. Sve te probleme možda izazivaju neki posjetitelji koji su zalutali na koncert ili oni koji možda dođu na koncert zato što je to in, jer je PR učinio svoje, pa se ili dosađuju ili su došli samo radi nekog druženja odnosno mnogo ljudi, a ne da bi gledali izvođače.“
Podijelio je svoje iskustvo i zaključio: „Ja to ne volim, ali mislim da se to sve događalo i prije i da će se to događati i u budućnosti. Mi nikad nećemo postići to da budemo kao sjedeća publika na nekom klasičnom koncertu. To je stvar žanra i rokenrol – a tu ubrajam sve žanrove, od repa do elektronike – proizvodi taj feedback, ljudi se kreću, plešu. Tu nam mladi na hip-hop koncertima mogu biti uzor. Nema puno pričanja za vrijeme hip-hopa i trepa, klinci samo plešu i pjevaju.“ (smijeh)
Dodao je i kako su društvene mreže promijenile recepciju pa publika često unaprijed zna setlistu koncerta zbog čega je publiku teže iznenaditi, a osvrnuli smo se i na činjenicu da su na određenim koncertima čitavo vrijeme mobiteli u zraku. „Malo je žalosno sve to s mobitelima. Čak su Amerikanci radili istraživanje u kojemu su otkrili da ljudski mozak pohranjuje sve doživljaje u, recimo, razgledavanju kulturnog spomenika ili koncerta, ali čim si zaposlen mobitelom, on je taj koji prima tu memoriju pa taj doživljaj iščezava iz pohrane u ljudskom mozgu.“
Isto tako, bez mobitela se više istraživalo glazbu. Objasnio je kako nije mogao znati za neki bend osim ako ne dođe u Kulušić ili Lap na koncert odnosno ako ne pročita u nekom glazbenom časopisu poput Pop-rocka ili Džuboksa, jer bi kritičari ondje davali smjernice o žanru benda. „Bio sam klinac kad sam na zagrebačkom biennalu slušao Gang of Four i Classix Nouveaux. To su mi bila najjača dva benda kad sam imao trinaest godina.“
„Sve te svoje zvijezde koje sam gledao kao mali sam u principu kasnije i upoznavao“
Osim velikih izazova, posao je to i velikih snova, potrebna je ogromna motivacija i inicijativa kako bi se uz sve moguće rizike ostvarila glazba koja privlači publiku i puni joj dušu. Godine su iskustva i pohađanja koncerata donijele ostvarenje mnogih glazbenih želja, a ovaj posao ipak donosi i veliko zadovoljstvo.
No ima li Dražen neki nedosanjani san? „Sve te svoje zvijezde koje sam gledao kao mali sam u principu kasnije i upoznavao. S nekima sam se oduševio, s nekima razočarao pa bi mi bilo draže da ih možda nisam upoznao. Ne govorim samo o domaćim, već i o stranim izvođačima.
Zanimljivo je, kada se počneš baviti ovim poslom, bude ti drago jer si upoznao nekog. Vjerojatno ima nekoliko bendova koje nismo uspjeli dovesti u Hrvatsku, koji su možda preko gabarita Tvornice, a koje bih ja jako volio dovesti. Spomenut ću jedno ime. Prije sedam ili osam godina imali smo ozbiljne pregovore s Tomom Waitsom. Bili smo onako, na 90 posto dogovora, ali smo išli preko posrednika i, nažalost, nismo uspjeli.
Uglavnom, ako razmišljam o gabaritima kojima raspolažem, imam možda dva ili tri imena koja bih htio prije penzije dovesti u Hrvatsku.“
A čita li Dražen danas recenzije i izvještaje glazbenih kritičara na portalima i motiviraju li ga za organizaciju pojedinih izvođača? „Da, za inozemne bendove jer na primjer Pitchfork sastavlja listu na kojoj se može otkriti neke stvarno dobre bendove. U principu, mišljenje mi se često i razlikuje od onoga koliko je neki bend bodovan u odnosu na tu listu.
U našim okvirima više volim pročitati izvještaj nakon koncerta, pogotovo ako novinar u svom izvještaju piše o prezentaciji samog benda na stageu, ako mi ne opisuje koliko je bilo publike, je li dvorana poluprazna ili polupuna i je li gužva na šanku. Ponekad se moj ukus razlikuje, ali mi je dobro pročitati ako novinar opisuje samu prezentaciju benda. Smatram da opisivanjem gužve na šanku i poluprazne dvorane novinar ne može nagnati ljude da dođu na koncert tog izvođača.
Ako napišeš da ti je bend dobar i ako napišeš da je poluprazna dvorana, ne znam kako će to motivirati ljude da sljedeći put dođu na njihov koncert. Mislim da taj dio s brojem ljudi u dvorani škodi bendu, osim kad je rasprodano pa ide u smjeru hvalospjeva kvalitetnog benda koji je dobro obavio svoj posao.
Kad napišeš da te neki bend impresionirao izvedbom, a istovremeno kudiš publiku, ne činiš uslugu bendu koji je nastupao. Uz to mi je drago pročitati i kada se neki novinar zaista bavi bendom, kad zna materiju, njihove stvari i prepoznaje da je na nekoj stvari bubnjar ‘sfušlao’ – volim s te strane čitati kritički osvrt na svirku.“
„Jesen i zima trebali bi iznjedriti šest novih imena u ciklusu Randevu u osam“
Kad smo kod hvalospjeva, u Tvornici je ove godine organiziran i ciklus Randevu u osam koji je velikanima i velikankama naše scene pružio priliku za prezentaciju pred mnogobrojnom publikom koja je uistinu pozitivno reagirala i vjerno pohodila svaki od nastupa u ciklusu.
U Tvornici kulture mogli smo čuti legendarne Stjepana Jimmyja Stanića i Dragu Diklića te našu divu Terezu Kesoviju, a što je sljedeće? „Ciklus ćemo nastaviti na jesen i zimu s još nekim starijim izvođačima. Htjeli smo dati priliku nekim starijim izvođačima za koje su dosad bile rezervirane samo neke druge dvorane. Htjeli smo da njihova vjerna publika bude u drugačijem okruženju, ali i da dovedemo i neku drugu publiku – i to smo uspjeli. Prvi su put nastupili u prostoru u kojemu nije bila samo sjedeća publika – za vrijeme njihove je izvedbe bilo i stajaćih mjesta.
Jesen i zima trebali bi iznjedriti šest novih imena u ciklusu Randevu u osam. Kao što sam već rekao, imat ćemo programe za mlade i za nove bendove, a ovo je pandan tomu – program za legende naše pop i evergreen glazbe.“
Uz planove koji uključuju ova dva zanimljiva ciklusa, osvrnuli smo se i na još jednu novost u sklopu Tvornice kulture – Radio Tvornicu, čiji je eter drugačiji jer pomno prati događanja u Zagrebu, kao i novosti na domaćoj sceni, a nedavno je uz mnogobrojnu publiku proslavio i svoj prvi rođendan.
Koji su najčešći izazovi s kojima se susreće i po čemu se Radio Tvornica izdvaja od ostalih sličnih platformi? „Uskoro će biti godinu i pol da smo izdržali! Financijski je to jako teško sa sponzorima jer smo internetski radio, no dosta smo narasli prelaskom na digitalnu (DAB) frekvenciju prije nekoliko mjeseci. DAB je budućnost pa se nadamo da će time i kvalitetan program pod paskom glavnog urednika Daniela Berdaisa biti na raspolaganju još većem klubu slušatelja. Radio Tvornica prepoznata je od brojnih slušatelja kao modernizirana verzija stare Stojedinice s govorenim emisijama i puno, puno kvalitetne glazbe.
Osnovni su cilj i misija predstavljanje kvalitetne urbane scene bez obzira na popularnost izvođača, a osim predstavljanja izvođača koji nastupaju u Tvornici kulture, Radio Tvornica predstavlja i najavljuje izvođače koji nastupaju i u drugim klubovima i na festivalima. Program Tvornice emitira se live tijekom dana na terasi Tvornice i u Malom pogonu, tako da naša dnevna publika ima priliku poslušati sve novitete.“
Ovaj smo razgovor zaključili planovima za budućnost u koju bi Dražen volio odvesti Tvornicu kulture: „Osim glazbenog dijela priče, volio bih pojačati neke druge aktivnosti. Neko smo vrijeme bili koproducenti predstava zajedno s kazalištem Hotela Bulić. Mi i dalje imamo neke kazališne predstave i neke plesne predstave, a volio bih da tu pojačamo neke aktivnosti u obliku vlastite produkcije. Također, volio bih jednom ili dvaput tjedno okupljati glazbenike da se druže na nekom programu.
Nismo još uspjeli napraviti neki program za glazbenike jer petkom i subotom uglavnom rade negdje, a htio bih da to bude dan za njih u Tvornici kulture, da nisu sami, nego uz povećani interes publike, baš zato što su tamo glazbenici. Kao neki meet & greet u proširenom izdanju, ali da se glazbenici zabavljaju, a ne da su ovdje službeno i profesionalno. Ne vjerujem da ću to uspjeti organizirati ove godine, ali volio bih nekad u budućnosti.
Volio bih i da se veći broj svjetskih izvođača usudi doći u ove naše krajeve jugoistočne Europe te da veći broj publike prati kvalitetne artiste koji nisu toliko poznati kod nas i live događanja u europskim zemljama. Da se uspješni koncerti ne događaju samo ‘miljenicima zagrebačke publike’. To mi je neka misija koju bismo voljeli raditi po pitanju edukacije. Smislit ćemo neki način da to postignemo.“