freekind.: „Ljudi kažu da imamo svoj sound, ali mi još uvijek tražimo što je to“

freekind. su postigle velike uspjehe u zapravo, vrlo malo vremena

Hrvatsko-slovenski duo kojeg čine Sara Ester Gredelj i Nina Korošak-Serčič prošli mjesec osvojio je nagradu Music Moves Europe. Ako vam treba dodatni kontekst, prethodni dobitnici su Adele, ROSALÍA, Dua Lipa, Stromae, Inhaler, Hozier, Mumford & Sons, Christine and the Queens, girl in red, blackwave…

Nakon objave EP-a not good enough (2020.) dobile su priliku nastupati na festivalima i konferencijama poput MENT Ljubljana, Waves Vienna, a nastavile su graditi karijeru nastupima na showcase festivalima kao što su Reeperbahn Festival u Hamburgu, Eurosonic Noorderslag festival u Nizozemskoj i francuski festival Europavox.

Tijekom ljeta, surađivale su s Kim Tae-hyungom, članom K-pop grupe BTS, poznatijeg pod imenom V i all-girl grupom New Jeans. Na V-ovom albumu „Layover“, koji je ostvario drugo mjesto na ljestvici Billboard 200, potpisuju se kao autorice i producentice pet pjesama.

Ljetos su objavile i prvi studijski album Since Always and Forever pod labelom Butter92 i distribucijom Légère Recordings. Izdanje donosi 12 pjesama, od kojih bih izdvojila “Found Love” koji porukom i repom podsjeća na Macklemorea, meditativni pick-me-up “Visualize”, zabavan i groovey storytelling broj “The Cycle”, gorko-slatku “Same Love” lijenog, rastapajućeg tempa u Erykah Badu stilu i “Happiness” s opuštenim, pop prizvukom.

Stilski, njihova glazba nudi svjež pogled na nasljeđe r’n’b-a, hip-hopa, soula i jazza, a poruka njihove glazbe sadržana je zapravo u samom imenu. Freedom and kindness. Pobuditi empatiju i razumijevanje, inspirirati, podijeliti iskustvo odrastanja u osobe kakve žele biti –  the free kind.

Uz nabrajanje etiketa uspjeha, ovaj intervju nudi uvid i u drugu stranu njihova rada.

Sara je završila srednju glazbenu školu za klavir i imala je donekle konvencionalniji glazbeni put. Nina je pak, nakon dugogodišnjeg bavljenja sportom, preokrenula priču za 180 i odlučila se posvetiti glazbi.

freekind. nastupile su na ESNS gdje su primile prestižnu nagradu Music Moves Europe/Niels Knelis

Za razliku od programa drugih instrumenata, klavir je donekle samotniji. Kad si osjetila potrebu za skupnim muziciranjem i to van žanra klasike?

SARA: Ta potreba je bilo očita u onom momentu kad u klasičnoj srednjoj svi idu na orkestar, dio su nečeg, a ti kao klavirist…Bilo mi je jasno da ne želim klasiku kad sam, po inicijativi profesora, počela svirala zajedno s jednim kolegom u jazz sastavu. To je bio prvi susret da sviram s drugim ljudima. Bilo je relativno formalno jer smo radili po programu primjerenom našim mogućnostima, ali već tad mi je to bilo kul.

Kad si shvatila da je i glas tvoj instrument?

SARA: Javni nastupi su mi kao klaviristu bili strah i trepet, trema, užas, smrt. Poslije tog mi nikad nije palo na pamet da bi ja pjevala. Onda sam upoznala Ninu u Grožnjanu na jazz radionicama. Ona je bila dio jednog benda i kad su me oni čuli da pjevam, počeli su me nagovarati. Uopće nemam, sad kad prepričavam priču mi je jasno, ali uopće se ne sjećam kako je došlo do momenta da pjevam. Imala sam neke nastupe prije još u djetinjstvu, ali to bi bilo nagovaranje, nije baš bilo prirodno i neka moja odluka.

Što bi rekla da prenosiš iz svijeta sporta u glazbu?

NINA: Iz sporta je najviše došla ta disciplina. Kad sam odučila da ću stvarno to raditi, onda bi se svaki dan probudila u 6 ujutro i otišla vježbati. To sam ja i to ja sad radim. Čini mi se da je to bilo jako dobro, ali se brzo desilo da sam sport zanemarila i dobila ozljede jer se nisam više toliko kretala. Tada sam shvatila da moraš naći neki način da, i bez vježbanja 8 sati na dan, uključiš neku aktivnost. Kada sam bila u sportu, htjela sam biti 100% unutra. Kad radiš nešto drugo, teško je, ne možeš biti half-half. To mi je uvijek bila neka borba. Sad sam našla balans, glazba je moj fokus, a fizička aktivnost je nešto što mi treba u životu.

freekind./Niels Knelis

Upoznale ste se u Grožnjanu, nedugo nakon počele svirati u bendu Soul’n’Pepper, započele studij jazza na KUG-u i na kraju osnovale freekind. Kako vidite da se kompatibilnost vaših glazbenih jezika razvijala?

SARA: (pljesne rukama) Tak.

Mislim da tek sad polako istražujemo. Evo, recimo jučer Nina nije bila za bubnjevima, nego je već bila napravila neki beat, pa sam joj rekla da na to doda i akorde. Tako dolazimo do nekog drugog zvuka. Ako smo za svojim instrumentima, prirodno naginjemo poznatom. Drugačije je kad smo za računalom i istražujemo kakav zvuk želimo dobiti.

Kakve su vam slušateljske navike? Kako održavate stvari svježima?

NINA: Mene inspirira to što slušam, nešto što me takne želim prenijeti kroz svoju kreativu. Ako ti se nešto svidi, čini mi se da to možeš slušati i deset puta, a da ti i dalje bude wow.

SARA: Meni se čini da mi stvari relativno brzo dosade. Gotova sam s tim, trebam nešto novo. I dalje sam na YouTube-u. Malo hvatam wave algoritma, malo sama istražujem.

NINA: Sad sam vidjela da si si isključila history na You Tubeu.

SARA: Da mi ni ne predlaže. Vjerojatno je malo ADHD, ali zanimljivo mi je da sjednem i samo preslušavam što više različite glazbe.

NINA: Ja sam potpuno drugačija.

SARA: Ona je više oldskool. Ima ploče pa sjedne i sluša. Ja sam šrot.

freekind. na SHIP-u, hrvatskom showcase festivalu/Valerio Baranović

Ozbiljno?

SARA: Ma ne, mislim ja imam opširniji ukus, a Nina je profinjenija gospođa.

Što to znači?

NINA: To znači da kad Sara nešto sluša znam ju zamoliti da prestane. Gasi to.

SARA: Stišaj, stavi slušalice…

A što ti Nina slušaš?

NINA: Ono što me u potpunosti promijenilo je kad sam otišla živjeti u Kanadu i tamo sam bila izložena puno nove glazbe koju nisam do tad poznavala. Kod mojih doma se slušala Danijela i Oliver Dragojević, koji su dobri ali…

Ha, klasici su klasici.

NINA: Da, ali sve je uvijek bio radio. Nije bilo toliko ploča i CD-a. Što je bilo na radiju to se slušalo. U Kanadi mi se otvorila ta Soulquarians era, D’Angelo, Erykah Badu, Common. Toliko soulful. Pogotovo kad čuješ što su oni radili, pa ideš gledati koga su oni slušali pa dođeš natrag na Arethu Franklin i Donnu Hathaway. Došla sam natrag iz Kanade s novim stvarima koje su mi značile…i onda srećem Saru koja to zna i sluša, i to je bilo to, našla sam svoje ljude.

Sad mi je jasnije skupljanje ploča.

SARA: Baš sam razmišljala o tome da ja sama jako loše podupirem glazbu. Lijepo mi je da glazbu možeš posjedovati u fizičkom obliku, ali opet imam osjećaj da je previše materijalno. Ne želim imati toliko stvari. Onda mi to nije toliko blisko. Postoje Bandcamp, Patreon, Buy Me a Coffee. Ti načini podupiranja glazbenika su mi bliži.

Nina je zaradila status „profinjene gospođe“, a kako je izgledao tvoj razvoj od roditeljskog utjecaja do onog što sad voliš slušati?

SARA: Moji su doma svatko na svoj način ljubitelji glazbe. Uvijek je glazba bila okolo. I sami su htjeli biti glazbenici. Skupa smo svirali i slušali glazbu. Tata je prvo imao rock, pa onda blues band. Mama je isto uvijek pjevala, sestra je pjevala. Brat može pjevati, ali mislim da mu je to nešto neugodno, pa uvijek izmišlja neki glas.

Je li i vaša odluka da pišete na engleskom neki način distanciranja?

SARA: Pa stvarno nisam toliko upila domaće glazbe. Nikad iz mene nije prirodno izašlo nešto na hrvatskom. Iako, prva pjesma koju sam naučila na klaviru je bila “Cesarica”.

Evo nas natrag.

SARA: A isto je bio radio u radnoj sobi. Prva s tekstom je bila “Unfaithful” od Rihanne. Što je baš logično jer je klavirska. Moji su isto dosta slušali soul, rock, dosta toga na engleskom. Tako da nije bila ni neka opcija za mene s hrvatskim. Nemam ništa protiv…pjevam, pogotovo kad idemo na more imam taj dalmatinski moment.

Pardon?

SARA: Da, da. Tedi Spalato ima onaj album na kojem je “Škarpelin” i “Dalmatinska pismo moja”. Naučila sam Ninu dvoglas i to se pjeva…

NINA: …kad se vozi po Hrvatskoj na more.

SARA: Drugačiji je gušt kad zamiriši smilje.

NINA: “Konoba” je meni najdraža.

SARA: Ali stvaranje u tom kontekstu za nas dvije nije bilo prirodno.

Freekind. na Festu Jazza Koprivnica 2022/Sasa Huzjak

S obzirom na to da je autentičnost isto tako jedna od glavnih odlika vaše poruke, zanima me kako se to održava na vaš proces pisanja? Cenzurirate li ikad same sebe?

SARA: Pretežito ja pišem. Imam problem s pre-osobnim. Imam osjećaj da sve što uključuje moju perspektivu, neke ljude ili događaje, ne mogu uključiti. S tim da sam svjesna da to nije poanta jer svi imamo neku priču. Mislim da se nitko sad ne zakači: „aha, ti si to“. Ako dijelimo, to je nešto što moraš dati van i onda za posljedicu i drugi ljudi osjete tu iskrenost i iskustvo –  bol ili sreću. Tu se malo, možda bez razloga, limitiram.

Druga stvar je da namjerno želimo dati odgovor distopijskom pogledu na svijet. Sve ide uvijek na gore i svatko je za sebe. Taj osjećaj ekstremnog individualizma koji često filmovi i serije daju. Tako da je nama bitno da naša glazba, ali i live nastupi, uvijek imaju osjećaj nade.

Ja sam malo oštra pa kažem da su nam nastupi priglupi jer su tako veseli. Znam da nije tako, ali često previše razmišljam. Znam zašto radimo to što radimo. Želimo inspirirati ljude, a to je samo po sebi vrijedno. Imale smo iskustva da publika ili netko previše ciničan kritizira tekstove ili kaže da mu tu nešto glazbeno nedostaje, ali uvijek je tu podsjetnik da smo mi ti ljudi koji žive život o kojem govore. Zato tekstovi imaju tu crtu – malo sreće i nade i za nas – koja postaje još jača kad ju dijelimo s drugima

Zašto se album zove “Since Always and Forever“?  

NINA: Cijela ideja albuma je bila prenijeti poruku da svaki čovjek ima u sebi upravo ono za što cijelo vrijeme traži. Mi uvijek tražimo nešto fizički ili materijalno. U drugim ljudima ili kroz kupovinu stvari, sve u nadi da će ti to nešto donijeti. Ali imaš ga u sebi. Trebaš ga potražiti i naći. I zato je since always, oduvijek je tu i ostat će, forever. Poanta je da ti znaš da to imaš i da možeš potražiti to što bi te moglo usrećiti.

Vidim album kao svojevrsni katalog faza, kriza i spoznaja ranih dvadesetih. S obzirom na vokabular i ideje zapadnjačke, odnosno internet kulture koju generacijski dijelimo, što mislite koji dio vašeg izraza je „u trendu“, a koji bezvremenski? 

SARA: To je trenutna slika nas. To je nešto s čim se mi borimo. Moj glas i naša energija su naš glazbeni izričaj. Koliko god to zvučalo, ili bila neka univerzalna poruka, to je trenutno nešto što je došlo od nas – to je faktor koji je.

Što se tiče sadržaja ili priče koja bi bila specifično naša, to je nešto što do sad ne izlazi toliko prirodno iz nas. Vezano uz moje ograničenje u pisanju tekstova…neki dijele baš svoj život i svoju priču, ali dok ne nađemo pravi ton za to izraziti, ne želimo ići u tom smjeru.

Kako je izgledao proces oblikovanja albuma?

NINA: Zapravo se sve dosta prirodno desilo. Skupljale smo neke stvari i na kraju smo odlučile da sve idu u tu istu priču. Zapravo, to je jako tehnička stvar, ali kad radiš muziku za album, trebaš razmisliti koji komadi će biti na početku, jer imaju bolji zvuk. S tim znanjem da trebamo to napraviti, posložile smo album taman kako smo htjele.

SARA: Kad si zadnji put slušala album? Ja sam sad shvatila da nemam pojma kako zvuči.

NINA: Onda trebaš. Znaš, bit će ti jako zabavno. Prošlo je toliko vremena. Ja sam nedavno poslušala od početka do kraja. Zapravo je dosta dobro, makar nam se na kraju procesa, kad čuješ toliko puta jednu te istu stvar, i ne čini tako.

Za vaše nastupe kažu da su poput grupne terapije, a vaša glazba terapeutska. Nakon što ju fiksirate, ima li ona i dalje auto-terapijski učinak kao u momentu stvaranja?

SARA: Ja zadnji album ne mogu slušati. Nisam ga poslušala otkad je izašao. Smiješno je zapravo. Imaš neki osjećaj koji je vrlo iskren, izneseš ga i onda krene taj osuđivački, racionalni dio tebe zbog kojeg ga i ne želiš slušati.

Pogotovo zbog publike. Možeš ti nastupati, ljudima je super, ali nije baš ništa izašlo. Razlika je kad ponovno uđem u taj prostor pa može biti auto-terapija. U trenutku sam i vrati se taj isti proces koji je bio sa pisanjem. Može me dotaknuti ponovno kad slušam neke starije stvari. Ali u periodu odmah nakon je nemoguće, zasićenost s tom glazbom bude previše.

Sara je spomenula da se u početku teško nosila s javnim nastupima. Pretpostavljam da i u sportu postoji taj strah?

NINA: Kad radiš karate, ideš unutra u ring, puno ljudi je oko tebe, a ti trebaš biti fokusiran. Meni je to puno pomoglo. Zato ja jako uživam kad radimo live nastupe. Meni je to nešto najbolje u životu. Sara je potpuna suprotnost, ali, čini mi se da je puno bolje sad. Vjerujem da je pomoglo to što je dovoljno puta prošla to iskustvo da se uvjerila da nitko neće baciti rajčice na tebe.

SARA: Vrlo je iracionalno. Pomaže to da se skoncentriram na nastup jer često tijekom nastupa znam analizirati i iz perspektive izvođača i publike. To polako otpuštam. Samo pokušavam biti u trenutku. Kao i sa svim nekim životnim problemima, ako smo u trenutku, svjesni i fokusirani, život je kul.

Nedavno ste na Instagram story stavile video u kojem pitate za savjete kako što bezbolnije obaviti photoshooting ako si netko kome nije pretjerano ugodno pred kamerom. Kako se inače nosite sa promidžbom?

SARA: Sve više se pokušavamo otvoriti prema ljudima. Do neke mjere moraš stvoriti neku masku. Ako sad sve intelektualiziramo, svaki dan nosiš masku. Podijeliš to što imaš u datom trenutku. Ljudi reagiraju pozitivno na to što tome svemu ipak daje osjećaj ljudskosti. Prikazujemo stvari kako jesu, ali sa manje straha.

freekind.

Vi ste u fokusu panela “Building a Team Around the Artist“ na ovogodišnjem MENT-u, možete reći malo više o tome?

SARA: Pričat ćemo o showcase festivalima s kojima neki broj glazbenika nije ni upoznat ili ako je, ima dosta loših iskustava. Na festivalima se sve brzo događa što može biti dosta stresno za izvođače i rezultirati time da više nikad ne žele nastupati na takvom nečem. Nas dvije smo imale tu sreću i svijest da damo sve od sebe unatoč svemu. Dale smo ljudima priliku, i na kraju krajeva, upoznale ljude koji su danas dio našeg tima. Pričat ćemo o tome da su nam showcase festivali u najsmješnijim oblicima, donijeli nevjerojatne prilike i bili priprema za to kako se postaviti u glavi.

Što ste dobile iz iskustva rada s V-om ? Je li suradnja utjecala na vaš budući rad?

NINA: Osvijestilo nam je da bismo se mogle baviti i produkcijom. Par puta smo otišle u London i Berlin i shvatile da nam je to zabavno raditi. Prije smo uvijek sve radile samo za nas dvije.

U svojim početcima ste surađivale i s Beatoxom, producentom, beatboxerom i reperom iz Kanade. Jeste li se tada prvi put susrele s produkcijom?

SARA: Objasnio nam je osnove.

NINA: Onda smo krenule same učiti i tako počele. Za vrijeme korone nismo morale u školu i imale smo više vremena da se posvetimo tome.

Zapravo je činjenica da su vaši početci bili tijekom lockdowna utjecala na odluku da ostanete duo. Kažete da ste razmišljale o novim članovima jer bi tako imale još nekog za razmjenu ideja, ali to bi naravno utjecalo i na sam identitet vašeg zvuka. Da zamislite vaš trenutni zvuk kao 3D objekt, što on ima, a što mu možda nedostaje?

NINA: Mislim da još uvijek tražimo što je to. Neki ljudi kažu, pa imate vaš zvuk, ali kad ti nisi zadovoljan…moraš bit zadovoljan. Imamo taj soulfulness, taj pocket groove, to imamo. Što nam fali? Nešto autentično.

SARA: Da, ja osjećam da fali nešto. Fali nam vremena, nikad nismo imale vremena do sad istražiti. Mislim, volim deadlines, ali…

Volite rokove?

SARA: Da, mi smo čudne glazbenice – to smo čule već od svih. Ali, da. Treba nam struktura. Želimo vrijeme da uopće imamo prostora istraživati pa da pronađemo što je to što rezonira s nama. Što se tiče instrumentacije dodale bi druge ljude. Po pitanju produkcije smo upravo na tom putu istraživanja. Pogotovo što se tiče live nastupa, htjele bismo wow moment, ali to je sljedeći korak.

Čestitam na nagradi Music Moves Europe! Vidite li to kao moment za procjenu situacije ili imate već ratni plan?

SARA: Mi smo uvijek negdje između.

NINA: We ride the wave. Sad se puno stvari događa i mi idemo. Nije da je sve toliko isplanirano. Uvijek se nešto dogodi. Ja sam mislila da ćemo u martu biti doma, a sad izgleda da možda uopće nećemo biti doma.

Napokon nastupate u Zagrebu, 27. ožujka u Vintageu. Što je sljedeće?

NINA: Završili smo EP Very Soulful.  Po prvi put u životu smo sve snimili u studiju. Htjele smo se vratiti natrag u to kako smo nas dvije počele – klavir i bubanj. Sve je raw i soulful. Radimo na novim pjesmama. Možda će još nešto dolaziti što će biti samo u fizičkom obliku. Pjesme koje ne bismo stavili na digitalne platforme. Ako ćeš htjeti to čuti, morat ćeš kupiti fizički primjerak.

Tvojih ruku djelo?

NINA: Da, da. To mi se čini da je nešto što će biti za nas u budućnosti, ili Patreon. Nešto što je izvan Apple Musica, Spotifya. Sve to nije zdravo za naš eko sustav.  Mislim da imamo fanove koji će to razumjeti i poduprijeti.

Za kraj, moram priznati da, kad bi neka od njihovih stvari došla na shuffle, nije mi dugo zadržala pažnju.  Što je dijelom nusprodukt načina slušanja glazbe danas, problem kojeg vjerujem većina nas dijeli. Ako nije odmah i sad…you snooze, you loose. Srećom, na SHIP festivalu, imala sam ih priliku – i možda bitnije vremena – čuti uživo. Tada mi je cijela priča kliknula.

Tako da, uzmite si vremena i dođite u Vintage.