Ana Kabalin: „Glazba je terapija"

Možda vam njezino ime nije poznato na prvu, ali u glazbenim krugovima svi znaju tko je Ana Kabalin. Riječka pjevačica broji trideset godina na glazbenoj sceni, većinom u ulozi prateće pjevačice i iza sebe ima impresivne suradnje, no tek posljednjih godina objavljuje glazbu potpisujući se kao glavna izvođačica

Ana i Sandro Bastiančić objavili su dva zajednička singla / Foto: Mirjana Šarić

Povod ovom razgovoru posljednji je singl Ane Kabalin “Dogodi se”, pozitivan stav prema emotivno teškim trenucima i optimističan pogled na život. Zvonimir Dusper Dus producirao je pjesmu Vedrana Križana, a Ivan Pešut i Maks Križan svojim su gitarama dodali dašak osamdesetih. Pjesmu prati spot u režiji Dinka Čvorića Doringa.

Kako je došlo do suradnje s Vedranom i kako vidiš svoj daljnji solo put?

Još ne znam je li to bio izlet. Ako gledam po ovome što ću sada snimati, izgleda da jest, ali nikad ne reci nikad. Volim eksperimentirati u hodu. Prva tri singla definitivno su bila bendovskog zvuka i pristupa jer su svi instrumenti snimani live, a ovo je nešto potpuno drugo – synthevi, electro-pop i raznorazni moderni zvukovi. Takva je pjesma. Vedran je inače u tom điru, ima svoj projekt Revizor u kojem radi instrumentale, tako da se to moralo uklopiti i njemu i meni. Inače, Vedrana znam mnogo godina, puno prije nego što sam počela nastupati s Fiumensima i Nenom Belanom. Davno smo surađivali i radili neke pjesme. Sve je ovo u domaćoj i poznatoj atmosferi. Radilo se ležerno.

Kada netko tako duboko uroni u nešto čime se bavi, za to najčešće postoji bitan, osoban razlog. Zašto se baviš pjevanjem i što ti ono znači? Što ti pjevanje čini?

Sad će to zvučati kao klišej, ali ja sam pjevala otkad sam bila beba, kao kad učiš hodati, ispred crno-bijele televizije. Stalno sam plesala i pjevala. To mi je bio neki način izražavanja. Kad sam krenula u školu, krenula sam u muzičku, i uvijek je ekipa bila vezana uz to. Kasnije u srednjoj školi, u Putokazima, ekipa mi je bila na zboru, a ne u školi. U školi je bio OK razred, ali najbitnije mi je bilo ovo vezano za glazbu, probe i sva ta druženja. Uvijek je to nekako prevladalo.

Tako to najčešće bude – uvijek se ekipa stvori oko onih stvari koje nam postanu najbitnije i gdje najviše uživamo.

Da, i to je meni uvijek bilo najbitnije, pa i kasnije. Upisala sam faks i, iako sam morala raditi kako bih zaradila džeparac, od pjevanja nikad nisam odustala.

Slušajući tvoj stariji singl “Nikad ne” – za koji si napisala tekst, dok glazbu suautorski dijeliš sa Zorkom Opačićem – nisam mogla ne zamijetiti utjecaj riječke glazbene škole. Dakle, da sam pjesmu čula na radiju, bez da pogledam tko pjeva, znala bih da si iz Rijeke! Na tom je tragu i “Još uvijek sanjam”. Kao netko tko dolazi iz tog grada, jesi li svjesna ovog utjecaja ili možda taj zvuk ipak možemo pripisati Belanovoj produkciji?

Mislim da sam svjesna. “Vrijeme iza nas” i “Još uvijek sanjam” ustvari su autorsko nasljeđe iz grupe Metrobolik s kojom sam prije dvadeset godina snimila album i koji je čisti Ri rock, pop-rock. Bili smo prvi koji su u bendovski zvuk ubacili loopove, ali mislim da je to glavno, nešto gdje sam se formirala, a Neno je tu samo dodatni začin. Nakon toliko godina u Rijeci, već kuži taj đir, samo se uklopio.

Prvi Anin bend bio je Metrobolik / Foto: Filip Kovačević

Koliko je Metrobolik bio poznat izvan Rijeke?

Bilo je to drugačije vrijeme. Kao što znaš, nije bilo interneta i nisu toliko brzo kolale informacije. S te naše dvije pjesme i dva spota bili smo prisutni na Glazbenoj televiziji na HRT-u i bili smo na Hit depou. Svirali smo možda dva puta u manjim klubovima u Zagrebu. Više smo bili alternativa, iako je glazba bila radiofonična.

Što ti je otvorilo vrata prema kremi glazbene scene kao što je Parni valjak? Koji je bio tvoj put do tada?

Iza srednje škole, nakon izlaska iz Putokaza, počela sam pjevati i snimati prateće vokale u ekipi najviše s Andrejem Babićem. Za one koji ne znaju, on je radio puno pjesama za Doru i Eurosong. Bila sam u ekipi s Claudijom Beni, jedna od one tri plavuše, i mogu ti otkriti da smo sami radili koreografiju. Mjesec dana smo radili probe u jednoj garaži kod Claudije doma. To je bilo fenomenalno druženje! Tad smo imali više vremena posvetiti se tome. Prije toga sam od ‘97. pjevala bekove na Dorama u Opatiji. Puno smo radili i za Emu, slovenski izbor za pjesmu Eurovizije, ali ja sam ti uvijek uz sve to furala i taj riječki rock đir. Uvijek sam bila na više strana. Meni odgovara ta različitost.

Pitala si me za Valjak. Kad sam završila faks, onda sam se zaposlila u Zagrebu 2010., živjela tamo pet godina. Bila sam s Cetinskim na Furia Touru i pratila ga na koncertima. Kad je jednog dana odlučio promijeniti sve oko sebe, ostala sam bez angažmana i to je trajalo možda tri tjedna, a onda su me zvali iz Valjka – sad sam s njima već deset godina.

Uvijek sam bila u milijun đireva i onda ti super dođu ta poznanstva poslije među glazbenicima. Puno smo tako radili i s Antom Gelom. Išli smo s Terezom u Olympiju 2007., poslije smo radili Runjićeve večeri dvije godine.

I ja sam jedno kratko vrijeme pjevala s Terezom. Kakvo je tvoje iskustvo s njom?

Meni je bilo iznenađenje koliko se ta žena ne štedi, koliko pjeva ful na probama. U biti, i mi smo tako navikli, ali u raznim smo projektima vidjeli razne pristupe. Kod nje mi je fenomenalno koliko je srčana. Nikad neću zaboraviti kad smo u Ladu imali probe, zvonio joj je mobitel, a ona bacila mobitel i rekla „Molim te, javi se! Ne mogu sad, pjevam!“ Koja energija!

Što pamtiš iz svih tih suradnji koje si imala? Što ti je ostalo upečatljivo? Što nikad nećeš zaboraviti? Što si bitno naučila?

Jedan od ljepših projekata sigurno su Runjićeve večeri gdje je glazba bila fenomenalna. Eurosong s Claudijom Beni 2003. u Rigi, a onda i 2008. za predstavnika Crne Gore u Beogradu neke su stvari koje se pamte za cijeli život… Od projekata koji se pamte, tu je i Oliver 2010. u Royal Albert Hallu u Londonu – putovali smo busom tamo i natrag zbog erupcije vulkana… a onda ti bekovi kad sam počela pratiti Tonyja, kasnije s Valjkom, gdje prvi put nisam bila dio ekipe nego solo. To je sve drugačije jer sam ovdje sama odgovorna za svoju pripremu prije, a tek onda idem s bendom i na putovanja. To je isto jedna vrsta odgovornosti koju stekneš s vremenom, gdje moraš vidjeti funkcioniraš li tako ili ne. Meni se to sviđa jer je jako dinamično, uvijek je nešto novo i uvijek su neki novi ljudi. Od Valjka isto možeš mnogo naučiti jer su jedni od najdugovječnijih i stvarno su veliki radnici. Toliko rade na sebi, a odavno su mogli reći da sve znaju i da se ne moraju više toliko truditi. Radni dan je za probe i nema tu zezancije. Od Putokaza sam naučila disciplinu i stekla radne navike koje su mi kasnije dobro došle.

Ana je jedna od mnogih izvođačica poniklih iz Putokaza / Foto: Filip Kovačević

Znam da postoje situacije kad se na prateće vokale ne gleda kao ravnopravne članove benda kao npr. gitarista ili bubnjara. Tako se onda, naravno, honorira i rad. Kakvo je tvoje iskustvo i kako si se izborila za poziciju jednog od najboljih domaćih pratećih vokala?

Stvarno, kad gledam i razmišljam, sad je već trideset godina mog kaljenja i bilo je tu svakakvih situacija. Naravno, nemaš ti tu ugovor nego radiš na riječ. Ako nekom staneš na žulj, možeš sutra više ne biti u ekipi. Puno je tu odgoja od doma, koliko se možeš prilagoditi ljudima i koliko kužiš te energije. Ako ne, onda je bitno to iskomunicirati. Što se tiče novaca, da, manje se zarađuje i treba puno više raditi, ali to je ljubav. Od svih uredskih poslova, odlučila sam ovo raditi koliko god bude išlo. Sad mi je prosinac bio ludnica jer sam svaki dan imala nešto. To je super, ali istrošiš se fizički. Nemaš više dvadeset godina. Stvarno moraš voljeti ovaj posao. Brdo je situacija gdje si indisponiran. Primjerice, na Novu godinu s Valjkom pjevala sam pod temperaturom, a trebalo je vani na trgu odraditi cijeli koncert koji ne traje kratko. Najlakši mi je taj dio na pozornici, a najteži prazan hod kad putuješ, kad čekaš ručak ili tonsku probu. Tu se vide pravi profesionalci i tko prije puca po šavovima, a tko dulje izdrži. Stvarno sam probala razne vrste poslova u životu i jednostavno sam odlučila da ovo mogu i da mi je to OK.

Prije nego što sam se i sama počela baviti pjevanjem, jedna mi je poznata domaća pjevačica rekla da bih trebala odlučiti osjećam li se bolje kao pjevačica u pozadini ili mogu li, kao glavni vokal, izdržati poglede publike i biti zabavljačica ispred cijelog benda. Da ne mogu biti i jedno i drugo. Postoji li doista kod pjevačica koje se ozbiljno bave svojim karijerama taj switch između glavnih i pratećih vokala jer zapravo ti to sada radiš? Snimaš solo glazbu, ali još uvijek djeluješ i kao prateći vokal. I kakav je taj odnos jednom kad se sretnete kod raznih pozornica? Osjeti li se animozitet?

Animozitet – ne. Uvijek je to pozitiva, ali razlika postoji. Kao prateći vokal stvarno si opušteniji, više si iza i nisu, kao što si rekla, sve oči uprte u tebe, ali kad si u bendu poput Parnog valjka, onda jesu oči uprte u tebe, vidiš se cijelo vrijeme, moraš paziti na pokret, da se ne udebljaš, da nekako izgledaš. To je dobra priprema za solo rad. Solo je različit zato što moraš cijelo vrijeme sâm sebe izmišljati, moraš stalno biti zanimljiv, a po meni, ne smiješ ući u taj neki fake. To je najteže – ostati svoj, iskren, a da ne budeš dosadan ili too much. Nemam problema sa solo nastupima u stilu da se pitam što ću raditi tijekom pjesme ili što ću reći između pjesama, ali to su neke stvari koje se uče. To je nešto na čemu još uvijek radim. Kad si lead vokal, ljudi očekuju od tebe nekakav film, a kao back vokal možeš biti više neutralan, i po ponašanju i po pjevanju.

Zato sam krenula djelomično raditi solo jer mi je počelo nedostajati da se mogu više izraziti. Ne smiješ preuzeti pažnju kad si prateći vokal.

Razlika je i u plasiranju svoje glazbe – to je drugi par rukava. Kad kreneš solo, koliko god godina bila u nekom bendu, moraš se potpuno ponovno predstavljati i objašnjavati ljudima.

Koji je tvoj dojam o svom solo radu? Kako su te prihvatili radijske postaje i publika? Imaš li nastupe? Gdje izvodiš svoju glazbu?

Zasad imam akustične nastupe s gitaristicom, ali uvijek izvodim svoje pjesme, one od benda koje ljudi znaju i sadašnje singlove, ali i par obrada. Baš se trudim da to bude koncert, a ne gaža. Gaže sam dugo radila i to sam prerasla. Ovo sad mora biti na malo višem autorskom nivou i postojati neki koncept. Zadovoljna sam što se tiče rotacije, ali naravno, uvijek može bolje. Iako imam izdavača, ako nemaš PR iza sebe, ti ne možeš doći negdje. Ne postojiš! Nisu ti otvorena vrata… Negdje sama jednostavno ne mogu doprijeti na neka mjesta gdje smatram da bih trebala zbog iskustva i tolikih godina prisutnosti na sceni. Jasno mi je da nas ima jako puno, da dnevno izlazi jako puno glazbe te da je i urednicima i novinarima teško pratiti sve. Zbog društvenih mreža, plaćanja PR-a, plaćanja oglašavanja, nekad netko tko je OK ni ne dopre do ljudi. Danas su ti kriteriji malo poremećeni u odnosu na ono što smo mi navikli.

Ana Kabalin je dvaput nastupila na Eurosongu / Foto: Filip Kovačević

Razmišljaš li uopće na način da ako izbjegneš plaćanje PR-a i oglase da bi mogla doći do publike nekim viralnijim sadržajem?

Ljudi kojima je OK ovo što radim nisu ljudi koji su stalno na Instagramu i TikToku jer nemaju vremena za to. Nekako mi se čini da je prezahtjevno biti stalno zanimljiv i prisutan. Imam veći feedback na klasičnim kanalima. Kad sam na radiju ili televiziji, to je još uvijek najbitnije. Ova moja glazba je moderna, ali možda je klincima od dvadeset godina ipak retro. Više sam old school i mislim da moram više uvježbati pjesmu i odabrati koju ću sljedeću snimiti, raditi ful na tekstu, nego snimiti filmić za TikTok. To ću snimiti usput ako bude neka fora situacija. Neće mi biti prioritet.

Imam dojam da je tvoja supermoć izgovor! Imaš skroz jasnu dikciju! Čak je jednom i Gabi Novak komentirala kako vrlo rijetki pjevači danas obraćaju pozornost na izgovor tijekom pjevanja. Nekako kao da se izgubila ta potreba da se priča ispriča kroz pjesmu. Kako se tebi to čini?

Zanimljivo mi je što si to primijetila. Nisam dobila takav komentar dosad. To mi je tako prirodno.

Koju poruku želiš poslati svojim djelovanjem? Koje te teme zanimaju i na koji način radiš da ta poruka ipak dođe do ljudi? Ovo je vrijeme hiperprodukcije i mnogi su ljudi iz medija komentirali kako je zapravo previše svega. Kako se ti ističeš?

Ja se slažem s tim. Nekad stvarno treba vremena da pjesma zaživi i da je ljudi skuže. Produciranje pjesme svaka dva mjeseca meni nema smisla. Većina ljudi ne može popratiti takav brzi obrtaj. Što se tiče poruke, glazba je terapija. Pjevanje je terapija za mir u glavi i ispunjenje srećom iznutra.

Prije dvije-tri godine počela sam se baviti mentorstvom pjevanja. Godinama sam to odbijala jer sam mislila da ne znam to objasniti, nisam pedagog, da nemam strpljenja, ali počela sam raditi povremeno s djecom. Pokazalo se da djeca to doista vole i da im stvarno pomognem. Dolaze mi i odrasli ljudi koji već imaju neko predznanje i voljeli bi biti bolji. Veliko je zadovoljstvo kad oni sve to skuže, kad im olakšam i kad postanu puno opušteniji jer znaju u kojem smjeru krenuti dalje. To je baš plemenito. Sada i samu sebe bolje educiram kako da prenesem svoje znanje.

Mentorstvo pjevanja jedna je od Aninih aktivnosti / Foto: Filip Kovačević

Ovo uvijek volim pitati ljude s kojima razgovaram jer mi se nekako čini da ono što doživimo dok smo najmanji – najviše utječe na to kako ćemo gledati na ovo što radimo danas. Tko ti je usadio ljubav prema glazbi? Koja ti je najstarija glazbena uspomena?

Kod mene su se doma uvijek slušale ploče, radio i kasete. Dosta smo slušali klasiku jer mi je mama klasično obrazovana, završila je klavir – zato smo tim putem krenule i sestra i ja, iako smo završile samo muzičku osnovnu školu. To nam je bilo dovoljno da steknemo neki temelj. Cijelo sam djetinjstvo išla u kazalište i gledala sve žive žanrove. Moj djed je bio David Kabalin Vinodolski, čakavski pjesnik, i od njega sam puno naučila, posebno lokalne pučke pjesme iz Novog Vinodolskog. Inače, on je autor pjesme “Mornari, hrabri ko legende glas”, koja je godinama špica Pomorske večeri na Hrvatskom radiju. Cijelo sam djetinjstvo slušala kako pjevaju u obitelji pa se rodila i ljubav prema čakavskom narječju, a onda vrlo brzo krenuli i nastupi na MIK-u gdje sam šesnaest godina pjevala festivalske prateće vokale. Sad mi pada na pamet, doma smo slušali i Nove fosile, rani Magazin, Splitski festival… onda sam sama počela otkrivati Madonnu, Michaela Jacksona. Poslije sam prešla na rock. Pisali smo tekstove, skidali ih, rezali isječke iz Brava s tekstovima. Depeche Mode mi je bio najveća ljubav na svijetu. Jovanotti mi je od ’86. bio idol! Baš ga jako volim!

Što bi napravila kad bi dobila priliku upoznati ga i nastupati s njim?

Par puta sam razmišljala o tome bih li se razočarala! Brdo stvari koje sam željela, ostvarile su mi se u životu. Mislim da se ne bih razočarala jer je on jedna hodajuća pozitiva. To mi je mantra u životu: biti pozitivan čim više možeš! Godine donose mudrost, ali glazba pruža tu neku iskru. Svaka nova pjesma je uzbuđenje i mislim da je to pravi put dok god se tako osjećaš!