Neno Belan: 'Svoju zvizdu slidin'

Amerikanci imaju Briana Wilsona, Englezi Paula McCartneyja, Francuzi Charlesa Aznavoura, Talijani Lucia Dallu, a naš je Neno Belan. Sve njih povezuju prekrasne pjesme posvećene ljubavi, glazbena lucidnost i genijalnost

Hrvatski McCartney, Neno Belan, trenutačno miksa snimku koncerta održanog na splitskim Prokurativama, 1. srpnja, u okviru Splitskog festivala. Izvedena je unplugged verzija njegovih hitova, zajedno s orkestrom festivala, formacija koja ide pod nazivom Neno Belan & Mediteranski orkestar. Olja Dešić napravio je izvrsne orkestarske aranžmane, a projekt blagoslovio umjetnički ravnatelj festivala Tomislav Mrduljaš. Slijede koncerti, novi singl, kompilacije Balade 2 i Dueti te rad s Elenom Stellom i Emiliom Debskom na prepjevima nekih starih pjesama.

Kad čovjek kao ti izbaci preko tridesetak bezvremenskih hitova, moramo se zapitati postoji li neka dobitna špranca po kojoj radiš? 

Ne postoji nikakva špranca, jer da postoji, svaka bi mi pjesma bila hit.

Pa zar i nije tako?

Pa i nije, iako je veliki broj pjesama to postalo.

Možda sam bio skroman kad sam rekao tridesetak.

Možda jesi, hehe. Odgovor na tvoje pitanje vezano za pisanje pjesama bilo bi u stilu Oliverove „Svoju zvizdu slidim“. Mislim da je to jedini mogući odgovor koji ti mogu ponuditi. Jednostavno pratim sjaj te svoje zvizde koja me obasjava negdje gore s neba i djelujem. To je ono što razumijem svjesno. Sve ostalo događa se na nesvjesnoj razini. Naravno, ne treba zaboraviti da je tu potrebno uložiti i nevjerojatno puno rada, dakle truda i muke te biti postojan, uporan i nesalomljiv. Uvijek i po svaku cijenu ostati na svom jedinstvenom putu.

„Pričaj mi o ljubavi“ je pjesma koja je, zapravo, metafora tvoga glazbenog rada. Ne sjećam se da si ikad javno koketirao s političkim temama i dijalozima…

Ni ja se ne sjećam, bolje rečeno: siguran sam da je tako. A tako će i ostati. Jer moja misija na ovom svijetu nije baviti se politikom, već upravo pričati o ljubavi. To sam već u mladosti snažno osjetio, a intuicija me rijetko vara. Što je najvažnije, osjećam da to jako dobro i od gušta radim. Postoje drugi umjetnici koji progovaraju o tim temama i to je sasvim okej.

Kad smo kod mladosti, zanimljiva je anegdota koja kaže da si ti back vokal već nekih tridesetak godina. Kako to?

Marinko Biškić, moj veliki prijatelj, nekad i povremeni suradnik, a nekad valjda i jedini punker koji je postojao u Splitu uletio mi je svojevremeno s idejom da napravimo bend koji bi skidao pjesme iz kasnih pedesetih i ranih šezdesetih, svjetske hitove iz tog doba i obradio ih na hrvatskom jeziku. Meni se ideja jako svidjela i pristao sam biti gitarist i prateći vokal benda Narodno blago. Moram naglasiti da sam par godina prije „objesio gitaru o klin” i čvrsto odlučio da se neću više baviti glazbom. Želio sam završiti fakultet elektronike koji sam studirao, postati inženjer, a time i poželjni zet, što je sjajno naglasio Ibrica Jusić u pjesmi „Jubi san vašu ćer“. Bend se okupio, krenule su probe, a Marinko je dobio posao u Zagrebu. Kako smo ostali bez vokalnog solista, ja sam tad rekao ostatku benda kako nema potrebe rasturati skupinu nakon toliko uloženog truda. Ja ću pjevati privremeno dok ne nađemo novog vokalnog solista i, eto, privremeno pjevam već 38 godina.

U vremenu novovalnog ushita, većina tadašnjih jugoslavenskih bendova bila su na tom tragu. Tvoji Đavoli ponudili su demode priču veslajući uzvodno i uspjeli. Kako ti je izgledalo to vrijeme?

Često u životu veslam uzvodno, ne samo u karijeri, i upravo ta činjenica mi možda daje neku specifičnost, osobni pečat. Dakle, kad smo krenuli kao Đavoli, prvo je to bilo zamišljeno da budemo cover bend. Vrlo brzo, naročito s ulaskom Roberta Čalete Charlieja u ekipu kao menadžera, većinskog tekstopisca i likovnog oblikovatelja benda, počeli smo metamorfozirati u sofisticiranu art skupinu. Bili smo duboko uronjeni u snažnu i specifičnu umjetnost, potpuno ignorirajući vanjski svijet. Tu leži odgovor na tvoje pitanje, mi nismo pripadali nikakvom trendu, bili smo snažno svoji, gurajući film koji nije imao nikakve veze ni s čim osim s nama samima. I ne mislim nikako da je to bilo demode, dapače, mislim da smo bili veoma moderni, ako možeš razumjeti što je za jednog Vodenjaka biti moderno.

Spot s jazz pjevačicom Elenom Stellom

Danas mladi interpetiraju covere u talent showovima. No, odlična interpretacija covera ne znači i vokalnu osobnost. Što ti misliš o tome?

TV kuće su se odlično dosjetile kako napraviti zanimljivu emisiju za njihov program. Uzeli su popularne karaoke iz kafića i podigle ih na neviđenu produkcijsku razinu. I eto zabave za narod. Hrpe mladih talentiranih ljudi misle da su napravili karijeru ako su nastupili tamo. To je daleko od istine. Karijera se može samo i isključivo napraviti na temelju kvalitetnog autorskog rada, bilo kantautorskog, bilo da imaš uz sebe kvalitetnog autora (Oliver – Runjić, egzaktan primjer). Matija Cvek je jedan od rijetkih talentiranih ljudi koji se uspio izdići na profesionalnu estradnu razinu,i upravo njegov primjer potvrđuje moje riječi od prije.

Ipak, ti surađuješ s nekima od njih i to na engleskom, talijanskom i poljskom jeziku. Odakle uopće ideja za takvo nešto?

Svjestan sam da ne mogu dobro pjevati na svim tim jezicima, a već godinama razmišljam o prepjevima svojih pjesama na druge jezike. Zato sam dao pjesme onima koji to mogu bolje od mene, a to su Zadranka Elena Stella, osebujnog karakterističnog smokey glasa te Emilia Debska, Poljakinja, žestokoga slavenskog zanimljivog kolorita i odlična pjevačica također. Elena pjeva na engleskom, talijanskom i na hrvatskom jeziku. Upravo je ovih dana i objavljen prvi singl „Samba i ti“, a Emilia pjeva na poljskom i na slovenskom, jer je živjela deset godina u Sloveniji i to jako dobro radi. Meni su sve verzije odlične. Jako sam zadovoljan tim projektom i guram dalje. Čak su još neki novi jezici na horizontu…

Prije par godina potpisao si glazbu za iznimno uspješan mjuzikl Bambina za koji se tražila karta više, pod redateljskom palicom Kreše Dolenčića. Zašto mjuzikl više nije na repertoaru?

Tu glazbu sam, zapravo, potpisao prije više od tridesetak godina. Bambina je tzv. jukebox mjuzikl, dakle forma mjuzikla gdje se koriste već postojeće dobro poznate pjesme kao temelj za priču, ples i ostalo što u mjuzikl ide. Poput Mamma Mie, recimo. Moram priznati da sam više desetljeća sanjao o tome kako bi bilo lijepo imati vlastiti mjuzikl u nacionalnom teatru. I taj se san ostvario. Krešimir Dolenčić mi je 2019. godine iznio svoju ideju. Odgovorio sam mu uz osmijeh: ‘Pa gdje si bio dosad?!’ Ana Tonković Dolenčić, njegova supruga i vrsna kazališna dramaturginja smislila je priču, Olja Dešić (Beatlesi imaju Georgea Martina, a ja Olju) napravio je briljantne aranžmane za orkestar, jer što je mjuzikl bez orkestra. Ostalo se zna. Glumci su briljirali, publika nas je prihvatila, malo je reći fantastično. Završetci svake izvedbe podsjećali su na live pop rock koncerte. Korona nas je, nažalost, prekinula, ali nadam se da će Bambina opet zaživjeti. Zaslužuje to svakako.

Osim mjuzikla bio si uključen i u rad dječjih predstava u Šibeniku. Kakvo je bilo to iskustvo?

Napravili smo tri sjajne dječje predstave odnosno također mjuzikla, pod redateljskom palicom Nine Kleflin: Buratina, Matildu i Čarobnjaka iz Oza. Uživao sam jako u tom radu i pekao kazališni zanat.

Određeno vrijeme bio si u ulozi direktora Zagrebačkog festivala koji je ponovo postao lansirna rampa za radijske hitove. Šifra: Nazovi Belana za uspjeh ili?

Pa dobro, da ne mistificiramo, nisam sam radio na tome. Sa mnom je bio tim pravih ljudi okupljenih oko tog projekta, koji je imao snažnu viziju što i kako. Ja sam radio samo dio posla, umjetnički dio uglavnom, ali bez ostalih ničeg ne bi bilo. Treba napomenuti da svaki festival ovisi najviše o kvaliteti autorskih radova koji stižu pa tako i Zagrebfest. Srećom, stizalo je i po tristotinjak radova na natječaj i uvijek bi se iskristaliziralo dvadesetak dobrih pop-pjesama. Želim svome nasljedniku Branimiru Mihaljeviću da nastavi na istoj, pa i boljoj, razini.

Većina glazbenika, kad odluči napustiti Split, pođe u Zagreb. Što Rijeka u kojoj živiš ima, a Split i Zagreb nemaju?

Ha, trebam naglasiti da sam i ja odselio iz Splita u Zagreb, a ne u Rijeku kako ljudi uobičajeno imaju pogrešnu predodžbu. Tek kasnije sam se preselio iz Zagreba u Rijeku. Sasvim slučajno, neplanirano, stihijski, stjecajem nekih određenih okolnosti privatnog karaktera. Rijeka je grad, poput Splita ili Zagreba, u kojem je lijepo živjeti. Svaka od tih sredina ima neke svoje specifičnosti, neke prednosti i nedostatke. Ja sam vremenom pustio korijenje, ali moram naglasiti da mnogo vremena provodim u Zagrebu i Splitu, a ljetna adresa je u Pučišćima na otoku Braču. Dakle, imam četiri adrese i uživam podjednako u svakoj od njih. U Rijeci sam svakako našao mir, u Zagrebu radim posao, a u Splitu i na Braču guštam.

Neno Belan živi i radi na četiri lokacije

Tvoja kći Nikolina je u Zagrebu i također razvija glazbenu karijeru. Zajedno ste izveli pjesmu „Ti i ja“. Doživljava li tvoje ime kao ogroman teret poput većine djece uspješnih roditelja ili je to uopće ne dira?

Nikolina radi svoj posao u kazalištu. Zasad, koliko znam, nije previše opterećena nikakvom karijerom. Ne doživljava moje ime kao nikakav teret, a sigurno sam da će tako i ostati. Kojim god putem krenula, moju roditeljsku podršku će svakako uvijek imati.

Odakle uopće crpiš strast i snagu da s Fiumensima odradiš osamdesetak koncerata godišnje i da još uvijek guštaš u tome? Zapitaš li se ponekad: treba li mi ovo još uvijek?

Osvijestiti sam sebi da vlastiti život ima itekakvog smisla nevjerojatno je motivirajući faktor. Naravno, godine polako idu, svjestan sam da priroda čini svoje, al´ dokle god budem mogao stajati na svoje dvije noge, vjerujem da se neću odreći pozornice ni kreacije stvaranja. Za  desetak godina vjerojatno neću moći nastupati osamdesetak puta godišnje, možda maksimalno 75!