Vlado Kalember: „Ženama je puno zahtjevnije biti javnim osobama nego muškarcima"

Vlado Kalember i Srebrna krila nakon dvanaest godina objavili su novi studijski album, Opasno je ljubit ženu. Vlado Kalember kao autor i izvođač približio nam je svoj rad, ali i usporedio život i glazbu kroz gotovo pedesetogodišnju karijeru

Vlado privatno više sluša klasičnu nego zabavnu glazbu / Foto: Leonora Bedić

S istoimenim singlom album Vlade Kalembera i Srebrnih krila donosi svega deset pjesama, s prepoznatljivim Kalemberovim glasom kao glavnim adutom i melodičnim aranžmanima koji će se svidjeti ljubiteljima zabavne glazbe. Vlado Kalember priča o novom albumu i o dugotrajnoj karijeri.

U par pjesama može se između redaka iščitati nostalgija za nekim ranijim godinama koja vodi do preispitivanja starijih odluka. Oko čega vas hvata nostalgija kad se prisjetite situacija koje ste proživjeli u svojoj karijeri? Što smatrate da je nekad bilo bolje nego danas?

Ja sam samo pjevač, bas gitarist i skladatelj ovih pjesama, a tekstove u kojima se može osjetiti nostalgija nisam ja pisao, tako da sam ja ustvari kao glumac koji je odglumio nečiji scenarij. Sjećati se nekih mladih prošlih vremena ne radim samo ja. Prošlost je uvijek lijepa jer i ono nešto ružno zaboravljamo. Nisam nostalgičan tip, ali mi se u prošlosti dogodilo puno lijepoga, a i od budućnosti, ma koliko još trajala, očekujem puno. Ono što je bilo bolje jest to što sam nekad bio brži na sto metara.

Ovaj album dolazi nakon dvanaest godina kao kolekcija u međuvremenu objavljenih singlova. Kako danas gledate na sve svoje glazbene transformacije koje su se događale kroz prethodne albume?

Na albumu se, po mom ukusu, nalazi previše laganih pjesama, ali one su nastale u vrijeme Covid pandemije, negdje iza ponoći, tako da su one odraz raspoloženja. U budućnosti sam si odredio da ću napraviti brze pjesme. One su malo teža disciplina. Balade je lakše skladati, iako to možda ne izgleda tako. U ovim godinama, kada shvaćamo prolaznost života, treba se veseliti. One brže nastale su nakon pandemije. Mi sada živimo u digitalnom dobu tako da se ovaj album ne nalazi na nosaču zvuka.

Kultna “Ana” obilježila je Vašu karijeru, a prije dvije godine zaživjela u novom ruhu s Anom Rucner i Darkom Capom; sada je i na ovom albumu. Kada se javila potreba za novom snimkom?

Menadžer Zoran Škugor upoznao me je prije par godina s Darkom Capom i predložili su mi da snimimo pjesmu “Ana” u obliku dueta. Ideja mi se svidjela, a i to da pozovemo Anu Rucner da nam se pridruži s violončelom. Ana je to sa zadovoljstvom prihvatila, i evo opet “Ane” u novom aranžmanu.

Album je sukus vaše i estetike Srebrnih krila. S obzirom na to kako se glazbeni trendovi gotovo mijenjaju iz godine u godinu, nakon tolike pauze, imate li potrebu napraviti nešto novo s glazbom kako biste se približili nekoj mlađoj publici koja nije odrasla uz Srebrna krila?

Mislim da ne moramo trčati za mlađom publikom pogađajući njihov ukus, jer ovu noviju vrstu glazbe rade mladi i vrlo talentirani ljudi. Oni to rade odlično. Mi bismo u tome sigurno bili lošiji od njih. U krajnjem slučaju jako biste se iznenadili kako današnje mlade generacije jako dobro znaju puno pjesama iz starih vremena. Nama je sigurno bolje da se držimo svog pop-rock stila. Tu se dobro osjećamo. To je naš prirodni okoliš.

Iskusnim glazbenicima uvijek volim postaviti ovo pitanje jer smatram da s iskustvom dolazi mudrost. Glazba nije isto što i glazbeni biznis, a mnogi uđu u ovaj svijet pa razočarani odustanu jer dolaze do zidova koje ne znaju preskočiti ili probiti. Koje su tri najbitnije lekcije koje svatko treba znati o glazbenom biznisu?

U svakom poslu i u životu naiđete na zidove ili probleme. Faul je dio sporta, ali i razni problemi života. Znam dosta ljudi koji su završili Muzičku akademiju s odličnim uspjehom pa danas rade potpuno drugačiji posao. Za uspjeti u onome što radimo potrebno je imati znanje, upornost i sreću. To su tri osnovna elementa potrebna za uspjeh. Ako vam bilo koji uzmanjka, uspjeh će izostati. Nije samo u svijetu glazbe da ljudi krenu u nešto pa onda odustanu i posvete se nečemu drugom. Pokojni dr. Nikica Kalogjera završio je medicinu. Đorđe Novković završio je Muzičku akademiju kao dirigent. Jurica Pađen i Mladen Burnać su završili Ekonomski fakultet. I ja sam ušao u svijet glazbe želeći biti fagotist… i bezbroj drugih. Znam dosta talentiranih ljudi iz prošlosti koji nisu dosegli to nešto što se zove uspjeh… a i taj takozvani uspjeh je relativna stvar. Što je to uspjeh!? Po meni je to ono što sam si zacrtao u prošlosti. Nikada nisam upao u zamku o kojoj je Petar Preradović napisao genijalne stihove: Ljudskom srcu uvijek nešto treba / Zadovoljno nikad posve nije / Čim željenog cilja se dovreba / Opet iz njeg sto mu želja klije! U glavi sam ostao onaj klinac koji je odrastao u zagrebačkom kvartu Trnje, koji je imao ideju i cilj koji si je ostvario.

Što je bila najveća promjena kojoj ste svjedočili kroz svoje djelovanje u glazbenom biznisu, odnosno prema čemu se osjetili najveći otpor?

Nikakve me promjene nisu baš nešto iznenadile. U glazbenom smislu, moja je generacija donijela rock & roll, stil koji se dosta razlikovao od stila glazbe koji su prije nas bili nosioci sjajni umjetnici poput Ive Robića, Arsena Dedića, Ivice Šerfezija i mnogih drugih. Isto je tako bilo logično da će doći novi glazbeni stilovi. Ima ih bar desetak u posljednjih tridesetak godina. To je nešto neminovno, ne samo u glazbi. Iznenadio me je rat. Njega zaista nisam očekivao.

 Što u karijernom smislu smatrate svojim najvećim postignućem?

Kao klinac sam maštao o tome da imam bend. Imao sam najbolji – Srebrna krila. Maštao sam o tome da snimim ploču. Snimio sam ih puno i prodao u ogromnim tiražama. Maštao sam o tome da snimam u dobrim studijima. Snimao sam u najboljim u kojima su snimale najveće svjetske zvijezde. Maštao sam o tome da sviram koncerte. Odsvirao sam ih jako puno, u velikom dijelu svijeta, u velikim dvoranama, a i stadionima… a najveća želja mi je bila da mogu živjeti od glazbe – i to mi je uspjelo. To mi je najveći uspjeh!

Glazbenici su kao javne osobe često na tapeti i tada im se secira privatni život. S obzirom na vašu popularnost, čini se da je tako bilo od početka vašeg djelovanja. Kada biste uspoređivali etape, imate li dojam da su danas mediji nemilosrdniji? Je li svaki PR dobar PR?

I prije sam znao da su javne osobe kao javne površine – svatko može po njima hodati. Nažalost, tu i tamo netko po javnim površinama i javnim osobama „izvrši nuždu“, ali i to sam znao. Nije vam drago, ali kiše to sve kad-tad isperu.

Sjećam se, u početku kada sam postao javna osoba, do mene su dolazile razne tužne i ružne vijesti o meni. Naš tadašnji menadžer Vladimir Mihaljek Miha tada mi je rekao: „A kaj se srdiš, sad bar znaš da si uspel“. Baš kao što mi radimo glazbu koja bi se trebala dopasti što većem broju slušatelja – jer se od toga živi – isto tako i novine pišu teme koje će čitati što veći broj čitatelja. Ja već dugo znam da i nije nekakva vijest to da je netko objavio novu pjesmu, nego s kim se tko sastao, od koga se tko rastao, s kim se tko želi sastati i slično. Baš mi je drago da povod ovog razgovora nije ni sastanak, ni rastanak, nego nove pjesme! Činjenica je da se nekad, ali nažalost davno, dosta pisalo i o tome kada je netko napravio nešto dobro. Danas se previše piše kad netko napravi ili kaže nekakvu glupost, ali što je tu je. Naučilo se živjeti i s tim. Nisam se nikad uspio uvjeriti da se bavim nečim društveno važnim, niti da bi bez mene svijet bio drugačiji. Uvijek me je bunilo što se puno manje piše o stručnjacima na polju medicine, o ljudima koji svakodnevno spašavaju ljudske živote, o znanstvenicima čiji radovi nam uljepšavaju i pojednostavljuju život… Očito je na svijetu puno više tjelesno zdravih ljudi pa ih medicina ne zanima, a oni čitaju novine. Ne mislim da je svaki PR dobar, ali i to što ja mislim može biti ono – „misliti je drek znati“.

Vlado je u glavi još uvijek klinac s Trnja / Foto: Leonora Bedić

S obzirom na životni stil koji imate i popularnost koju ste iskusili, jeste li se ikad osjećali uskraćenim za neko iskustvo? I ako da, koje?

Ne osjećam da mi je tzv. popularnost nešto uskratila. Ja sam postao javna osoba kada sam već imao 25 godina, tako da sam iskusio i jednu i drugu stranu života. Biti javna ženska osoba vjerojatno je puno zahtjevnije nego biti javna muška osoba. Cijeli se život krećem posvuda bez opterećenja kako sam obučen, jesam li obrijan ili kakva mi je frizura. Ženama se vjerojatno to više zamjera jer često vidim u novinama slike lijepo uređenih žena u svakom smislu, slikanih na ulici i komentare o tome. Naravno, vrlo su pozitivni, ali to ujedno i obvezuje i opterećuje. Biti poznat ima dosta pozitivnih stvari. Dosta vam se ljudi na ulici ili trgovini nasmiješi. Neki ljubazno pozdrave. To je baš lijepo. Jednom sam ušao u restoran i pitao: „Ima li ribe“, a vlasnik je kazao: „Ima, ali ne za tebe“, sa smiješkom. Očito nije bila friška!

Kada se vratite na početak karijere, biste li nešto drugačije napravili?

Naravno! Dosta toga, ali što je tu je. Moglo je biti i puno gore!

Kako pristupate glazbi kroz svakodnevan život? Događa li vam se da je gledate na skroz zanatski način?

Iako uvijek govorim da profesionalac gotovo nema pravo na vlastiti ukus jer će ga on jako udaljiti od ukusa publike, dogodi mi se da zalutam. Najluđe je to da su mi se uvijek, a ja nisam izoliran slučaj, ima nas još, na mojim albumima više sviđale pjesme koje su kod publike bile lošije prihvaćene. Na svu sreću, bilo je dovoljno i onih koje su se ljudima dopadale. Ja osobno obožavam klasičnu glazbu. Ako doma nešto slušam, to je klasika. Imam puno veću kolekciju nosača zvuka klasike nego zabavne glazbe. Valjda mi je u ušima previše zabavne glazbe zbog toga što često nastupam.

Volite li i dalje nastupati? Očigledno i dalje imate motiva.

Česti su bili periodi kada sam se umarao od samog sebe. Bilo je pauza koje su mi dobro došle da se odmorim od samog sebe. Tako sam nakon gotovo deset predivnih godina napustio Srebrna krila pa krenuo sâm. Da nešto promijenim. Onda sam se dosjetio da bi bilo zgodno napraviti 4 asa. Zato smo se prije dvanaest godina opet okupili kao Srebrna krila. U posljednje vrijeme mi se vratio motiv i s guštom radim nove pjesme i idem na nastupe. Vjerojatno je to ono što se zove labuđi pjev.

Pratite li aktualna zbivanja na svjetskoj i domaćoj glazbenoj sceni? Biste li izdvojili nekog izvođača koji vas se posebno dojmio?

Ne mogu se baš pohvaliti da nešto pomno pratim domaću i stranu scenu, ali u autu mi stalno svira radio tako da nešto i znam. Informiran sam kao prosječni slušatelj. Nisam se nikad nešto furao na nekoga jer sam znao da na neku foru moram biti, koliko je moguće, svoj. Ako budem previše sličio nekome, to nije dobro.

Ima zaista dosta dobre, nove glazbe i dosta dobrih, novih, mladih izvođača, ali dosta sam subjektivan jer radije slušam pjesme izvođača s kojima sam privatno dobar. To su sve bendovi koji su nastali u vrijeme kada sam i ja nastajao – Aerodrom, Parni valjak, Prljavo kazalište, Bijelo dugme, Novi fosili, Zlatko Pejaković, Bebek… ima ih još dosta!

Što vas motivira na daljnje stvaranje, i gledate li optimistično prema budućnosti?

Nekako imam osjećaj da mogu napisati još dosta zgodnih pjesama pa me i to veseli. U posljednje vrijeme imam dosta neobjavljenih pa jedva čekam da opet uđem u studio. Naravno, na budućnost gledam vrlo optimistično pa ću posuditi ono što često kažu nogometaši – „Samo da zdravlje posluži. Bit će još puno dobrih utakmica!“