Ivan Ivezić je mjesečno dizajnirao i do 400 naslovnica albuma: „Kad nisam imao vizual, stavio bih sliku svoje žene“

U HDD galeriji u Zagrebu do 10. lipnja možete pogledati izložbu Ivan Ivezić: Tihi obrt – Retrospektiva grafičkih radova 1967. – 1997. Riječ je o prvome izložbenom pregledu djelovanja Ivana Ivezića, najproduktivnijega domaćeg dizajnera omotnica vinilnih ploča, koji je za diskografsku kuću Jugoton od šezdesetih do devedesetih godina oblikovao nosače zvuka s kojima su odrastale generacije.

Ivan Ivezić, doajen domaćega grafičkog dizajna, za Jugoton je u naponu snage radio i do tristo, četiristo rješenja mjesečno, a njegove glavne kvalitete bile su brzina i snalažljivost. Sam je fotografirao pjevače, ponekad ih je crtao, ručno je crtao fontove i oblike, stvarao rješenja bez ikakvih početnih materijala ili briefa…

Radio je u studiju koji je bio u njegovoj kući u zagrebačkoj Dubravi kroz koju su prošli brojni pjevači bivše države.

Iz vremena u kojima je ovitak bio tek zaštita vinila od oštećenja, preko vremena u kojima su se dizajnom u diskografskim kućama bavili priučeni djelatnici drugih odjela, do vremena u kojemu su stvarana kanonizirana imena hrvatskog dizajna, vinil je oduvijek bio mjesto u kojemu se svaki profesionalac ali i znatiželjni amater žele okušati.

Ivan Ivezić vrlo je rano intuitivno shvatio bit te vizualne komunikacije.

Radeći za Jugoton, najveću diskografsku kuću ovih prostora koja je iz njegove kuće u zagrebačkoj Dubravi tiskala brojna izdanja u danas nezamislivim tiražama, Ivezić je uvijek bio grafički prisutan u svim mogućim kanalima distribucije glazbe.

Upravo tamo smo ga i posjetili da iz prve ruke saznamo kako je izgledao kreativni proces – ali i život – dok kompjuteri još nisu bili ni u planu. Gospodin Ivezić dočekao nas je srdačno, pušeći lulu.

O, pa vi imate lulu, to nismo vidjeli već neko vrijeme.

Ivezić: Da, zbog lule sam i postao umjetnik. Zbog lule i brade. Trebao sam upisati srednju za učitelja, i upisao sam, ali budući da učitelji nisu smjeli imati bradu – a moja velika želja je bila imati bradu i pušiti lulu – ja sam se potajno prebacio u Primijenjenu i tako je počeo moj put.

Kako ste reagirali kad su vam kustosi Željko Luketić i Leri Ahel prvi put prišli s idejom o izložbi?

Ivezić: Pa mene vam to uopće nije zanimalo, to je više bila inicijativa njih i moje kćeri Nikoline Ivezić koja je umjetnica i često ima izložbe, pa su me nagovorili, inače ja ne bih nikad. Ja se ne bavim dizajnom od devedesetih. Kad je rat počeo, umirovio sam se i prestao s radom. Dolazili su mi brojni pjevači da ih snimim ili im dizajniram cover, ali ništa od toga.

Leri Ahel i Željko Luketić / Nikola Knežević

Pa zašto?

Ivezić: Jednostavno sam rekao gotovo. Ja sam rasprodao svu opremu koju sam imao za snimanje, jedino je ostao jedan fotoaparat na mijeh kojeg sam ostavio kao suvenir za vitrinu.

Je li vam žao što ne postoji neka službena arhiva Jugotona; koliko shvaćamo, velik dio materijala je nepovratno izgubljen?

Ivezić: Omoti vinila još se daju djelomično naći među entuzijastima, ali većina promotivnih vizuala je nestala. Što privatizacijama, što bacanjem, što preprodajom i nebrigom, što djelovanjem više sile… Ne znam gdje je sve.

Imao sam i ja toga po šupi i posvuda, ali to je uništeno, nisam tada mislio da bih to trebao čuvati (smijeh). Pa svako malo netko dođe da malo vidi, pa, recimo, lista plakate. Plakata nam nije ostalo skoro ništa. Pa svatko kaže, joj, mogu li uzeti ovaj, mogu li uzeti onaj, i tako su pomalo nestajali. Pogotovo ovi zvučni poput Miše, Tereze, Ljupke…

Ivan Ivezić / Nikola Knežević

Kako je došlo do vašeg rada u Jugotonu?

Ivezić: Kad sam završio srednju primijenjenu, odmah sam dobio status umjetnika i u početku nisam radio za Jugoton, nego za sve žive. Od Velesajma, Turističke zajednice grada Zagreba, snimao i radio prospekte za hotele… Radio sam i honorarno za Vjesnik.

Što se tiče Jugotona, tamo je radio jedan dizajner koji je često bio na bolovanju, onda sam ja upadao, polako hvatao konce posla, a taj čovjek je naposljetku, nažalost, umro i tako sam pomalo počeo preuzimati gotovo sav posao. To je bilo oko 1967. godine, a među prvim coverima bio je onaj za grupu Roboti, gdje sam njihove fotografije, kao, poderao, pa složio kolaž i to snimio.

Ono što je posebno kod vas jest to da ste sami snimali fotografije za vizuale.

Ivezić: Da, sve pjevače koje vidite na coverima sâm sam snimao. Recimo, Tereza i Ljupka se tada nisu dale nikome snimati, samo sam ja mogao. Snimao sam i Ivicu Šerfezija, Mišu Kovača, Nedu Ukraden… Ma sve.

Koliko su bendovi i pjevači iz tog doba, a kojima ste dizajnirali albume, mogli sudjelovati u procesu? Jesu li vam se zvijezde, hajmo reći, uplitale u posao?

Ivezić: Pa ja snimim, recimo, dva filma fotografija i onda bi te zvijezde dolazile k meni, ovdje, doma i birale fotografije sa mnom.

No, uglavnom mi nisu smetali u dizajnu u smislu da su tražili ovo ili ono, svi smo mi funkcionirali na prijateljskoj osnovi, družili se… S onima s kojima sam bio dobar mogao sam bolje surađivati, reći i kako da poziraju, dok, s druge strane, kad bi došao netko po prvi puta, pun sebe i objašnjavao mi kako bih ga trebao snimiti, to je bilo malo teže.

Znamo da danas dizajn nastaje u sofisticiranim kompjuterskim programima, kako je onda izgledao dizajnerski proces?

Ivezić: Ja sam slova radio naveliko, crtao ih, i onda presnimavao u manje ili veće… Kakvi kompjuteri, ja prvi kompjuter kad sam kupio, sjećam se, za 78 tisuća dinara, to je bilo čudo, jer sam dobio izbor slova. Onda sam sva ta slova ispucao da vidim koja imam.

Jedno vrijeme sam radio u Vjesniku, petkom, gdje sam lijepio i slagao naslove. Tada je bio olovni slog koji se nije mogao povećavati ili smanjiti. Onda, ako bi nastala neka rupa na stranici, morao bih brzo nacrtati neku vinjetu da popunim tu rupu. Onda, recimo, kad bi članak imao previše teksta, skidao bih podnaslove da sve stane. I tako se radilo.

Izložba Tihi obrt / Hrvatsko dizajnersko društvo

Možete li izdvojiti neke od vaših najdražih omota albuma koje ste napravili?

Ivezić: Možda to Bijelo Dugme, za Bitanga i princeza. To sam morao preko noći napraviti jer je bilo hitno. Našao sam glavu te žene, dakle, imao sam i neku arhivu neutralnih fotografija, nešto kao današnji stock, i tu sam pronašao njezino lice i izrezao ga tako da uho dođe do izražaja kako bih na njega stavio bijelo dugme kao naušnicu. Ujutro je to već išlo u štampu.

Koliko ste rješenja tada proizvodili; bio je velik interes, puno pjevača, singlica…?

Ivezić: Joj, pa ja sam znao po četiri covera dnevno raditi. Složim ih na stolu pa istovremeno, malo ovome, malo onome. Radio bih od tristo do četiristo rješenja mjesečno. K’o Kinez sam štancao, hahaha. Bila je neka inicijativa da me stave u Guinnessovu knjigu rekorda po broju grafičkih rješenja, no to se nije realiziralo.

Pratite li današnji dizajn i što mislite o njemu?

Ivezić: Ma ne pratim baš, pa i nema toga danas baš, CD-i više i nisu in. Bili su me i zvali za Croatiju Records, ali nisam bio zainteresiran. Ja radim svaki dan kod sina u radioni, ima izradu ambalaže i sitotisak, tamo sam od 7.30 do 16 sati. Evo i sad sam došao od tamo, pa ću se vratiti. Znam napraviti u radioni od šest do deset kilometara dnevno.

Izložba Tihi obrt / Hrvatsko dizajnersko društvo

Imate li neki savjet za mlade dizajnere?

Ivezić: Treba što manje raditi na kompjuteru. Kompjuter te odnese na drugu stranu i ne možeš pravi dizajn napraviti. Ja, kad sam radio dizajn, ponekad sam se unaprijed pripremao za neke stvari, pamtio ideje… Recimo, za Splitski festival 1972. godine napravio sam rješenje, a već sam imao spremno ono za 1973.

A to zato što sam tamo na licu mjesta u pijesku na plaži nacrtao prstom ‘Split 73’, to sam uslikao i bio sam spreman. Supruga i ja smo sve te festivale posjećivali i iskusili iz prve ruke.

Recimo, na Opatijskom sam bio fasciniran tim lusterom u dvorani, snimao sam luster umjesto da se fokusiram na pjevače, i te fotografije su mi poslužile u budućnosti. Živjeti život i biti u kontaktu s ljudima i svijetom, znati se snaći u danom trenutku u kratkom vremenu, to je za mene bila formula.

Znači, bilo je važno biti brz i snalažljiv?

Ivezić: O da. Recimo, kad bih trebao snimiti pjevača kao da je na moru, imao sam arhivu morskih slika, projicirao bih sliku na zid i snimio bih pjevača ispred projekcije, tako se radilo. Ili recimo, za Indexe za cover, ma i za mnoge druge narudžbe dobiješ samo zadatak da to napraviš, a nemaš ni fotografiju, ni ikakve materijale.

Trebaš sam smisliti sve od nule, onda bih sam crtao slova i dizajn. A na nekim materijalima sam iskoristio i fotografije svoje supruge – u nedostatku drugih rješenja. Radio sam i za Toma Jonesa čiju fotografiju također nisam imao, pa sam ga nacrtao.

Jeste li, kada ste u tim godinama dizajnirali omote, mislili da ćete jednom biti u kanonu hrvatskog dizajna?

Ivezić: Ne, pa meni je to bio svakodnevni posao, kao da radim u dućanu. Jedino što je bilo različito od drugih poslova jest to što smo bili dobri s pjevačima. Gotovo svi su dolazili ovdje k meni, tu smo roštiljali, družili se… Pa smo mi išli kod nekih od njih, bilo je sve na prijateljskoj osnovi, nekako prirodno.

Danas mi se čini da se svi slabije druže. Probajte malo poraditi na tome.