Ivan Pešut: „Inspiracije za skladbe su razne, ali su u pozadini često stvarne priče između stvarnih ljudi“

Izrazito zaposlen Ivan Pešut, riječki studijski glazbenik, autor, producent, višestruki dobitnik Statusa i Porina, gitarist poznat po brojnim suradnjama sa Severinom, Massimom ili, primjerice, Nikom Turković, premijerno predstavlja najnoviji singl “She Left the Room“

Ova instrumentalna skladba stvorena je u jednom danu, od prve ideje do gotove snimke, najavljuje album Wonderlust i dolazi kao rezultat kreativnog zanosa koji donosi jednu sasvim drugačiju priču od svog prethodnika. Uz nominaciju za glazbenu nagradu Porin, singl je dobio i svoje originalno vizualno oblikovanje koje potpisuje Luka Radiković.

“Da nije bilo Ivana, ne bi bilo ni crtića. Već neko duže vrijeme planiram napraviti neki crtić, i iako ova ideja ima već koju godinu i dvije pa i tri, cijeli proces je za mene bio nov zato što smo koristili AI. Nova tehnologija, nova otkrića i after efekti te animiranje likova dosta su zahtjevni, ali cijeli je proces bio pomicanje nekih mojih sposobnosti i tehničkih granica što me veselilo. Stoga se nadam ovako još nekom sličnom projektu i siguran sam da što god novo napravili Ivan i ja da će biti ovako dobro, ako ne i još bolje” poručuje Luka.

Nedavno objavljen drugi samostalni album Wanderlust slušatelje poziva na dinamično putovanje nudeći bogatu paletu glazbenih boja i emocija. Zahvaljujući suradnji s vrhunskim glazbenicima poput Zvjezdana Ružića i Jure Maya Stanića, čija je skladba “Maze” vjerojatno njegovo posljednje snimljeno djelo, album Wanderlust postaje Pešutova nova glazbena riznica i sasvim dobar povod za naš razgovor.

„Definitivno je drugačiji osjećaj kad znaš da ljudi na tvoj kreativni izraz obraćaju pažnju”

Kad si završio album Wanderlust, snimio posljednju notu, kad je bio završen miks i mastering, što ti je prolazilo glavom? Jesi li zamišljao nešto slično onome što se dogodilo, uključujući nominacije za Porin za producenta godine, najbolji instrumentalni album, najbolju instrumentalnu izvedbu (izvan klasične i jazz glazbe)?

Zadnjih nekoliko dana prije predaje mastera su najintenzivniji. Činjenica da još možeš sve promijeniti može biti veliko opterećenje. Tu je teško ostati prizemljen, ali iskustvo i bitni ljudi oko tebe najčešće odigraju ključnu ulogu da kažeš „Gotovo je“. Nakon nekoliko dana mira, pustiš cijeli album i pomisliš da je sve baš lijepo i kako si htio i onda sa zadovoljstvom pustiš da pjesme idu dalje nekim svojim životom. Nominacije uvijek ugodno iznenade, pogotovo kada ih se zareda pet. Nominacija za album možda je najemotivnija za mene.

U tom smislu, kakav je osjećaj biti prepoznat na ovaj način od strane Porina? Što to čini tvojoj ambiciji, kreativnosti?

To je svojevrsni pečat, potvrda da je tvoj rad prepoznat i da nosi određenu kvalitetu, iako se nerijetko dogodi da fenomenalne stvari prođu ispod radara. Ne bi to trebalo shvatiti kao pobjedu na nekom natjecanju. Definitivno je drugačiji osjećaj kad znaš da ljudi na tvoj kreativni izraz obraćaju pažnju.

Ivan Pešut/Mislav Žabarović

Slušajući Wanderlust, osjetila sam neku zaigranost unatoč usidrenosti, toplinu, nešto poput zalaska sunca. Što si ti mislio i osjećao kada si stvarao ovaj album?

Ovaj album je neopterećen mnogim stvarima. Kod izvođenja ovih skladbi nije važno virtuozno se dokazati. Sve je vrlo mekano i obojeno raznim emocijama koje treba iznijeti u nadi da će izazvati neki zanimljiv osjećaj kod slušatelja. Zanimljivo je kako svatko izabere neku skladbu koja mu se obraća više nego ostale izvedbe na albumu. Inspiracije za skladbe su razne, ali su u pozadini često stvarne priče između stvarnih ljudi pa je onda i taj prijenos emocija opipljiviji.

“L’abbraccio” me zadivila kad sam ju prvi put čula. Upravo čitam Elenu Ferrante i ovu skladbu sam mogla zamisliti kao glazbenu pozadinu nekog njenog ekraniziranog djela. Jesi li ikad razmišljao o skladanju filmske ili kazališne glazbe?

Vrlo zanimljiva slika i pitanje, pogotovo zato jer je nacrt za ”L’abbraccio” nastao iz moje glazbe za jednu kazališnu predstavu. Većina moje glazbe zapravo je filmska glazba, samo bez filma. Za kazalište i video igre već sam pisao i to mi je baš jako zanimljiva forma. Volio bih raditi i za film jer mi je to oduvijek bila želja i format u kojem sam se već odavno pronašao samo još prilika nije pokucala na vrata.

Koja skladba s ovog albuma nekako najviše rezonira s tobom?

Teško je odabrati jer su to sve moje slike i moje emocije. Svaki dan mi se malo premještaju na top listi u glavi. Danas ću odgovoriti “She Left the Room“ i  “L’abbraccio“.

Ivan Pešut/Mislav Žabarović

Wanderlust se prilično razlikuje od tvog prethodnog solo albuma Timeline. Dok je Timeline dosta električan i nosi neki vibe 80-ih, Wanderlust je više jazzy i okrenut world musicu. Koje su, po tebi, glavne razlike između ova dva albuma? Koja očekivanja imaš od svojih instrumentalnih albuma?

Možda je najzanimljivija poveznica ova dva albuma ta da su nastajali istodobno. Stalno pišem glazbu i često to bude samo u obliku kratkog glazbenog motiva koji ostane negdje spremljen i dođe na red tek godinama kasnije. Tek kad stilski i konceptualno nastane jedna grupa pjesama koje zvuče kao jedno tijelo, onda shvatiš da si zapravo završio album. Volio bih se više potruditi i doći do ozbiljnijeg broja slušatelja. Moj projekt nema jezičnu barijeru, ali svijet je velik i treba se preklopiti mnogo faktora da glazba zaživi kod šire publike.

„Najvrjedniji su momenti kada se ideje sinkroniziraju i taj moment uvijek prepoznaš po količini sreće koju generira”

Kako se vraćaš na mjesto začudnosti kad stvaraš, u onu poziciju kad bi trebao odbaciti sve terete spoznaja nekog svakodnevnog života da bi dobio neku tabulu rasu?

Imam tu sreću da mi do radne temperature treba samo jedna prava iskrica. To je najčešće motiv od desetak sekundi koji sam snimio tko zna kada ili samo čvrsta namjera da nešto napišem i mogu krenuti sa stvaranjem. Nitko ne može znati hoće li taj dan nastati nešto posebno, ali ako sjednem za instrument, nešto će sigurno izaći.

Što te u stvaranju pjesama još uvijek ispunjava, kreativno?

Krasan instrument mi je vječna inspiracija, ljudi i njihovi životi te divna činjenica da možeš sjesti za klavir ili gitaru i zapitati se „Kakvu ćeš mi priču danas ispričati?“

Ivan Pešut/Mislav Žabarović

Surađivao si s velikim glazbenim imenima prije nego što si zakoračio usporedno u solo karijeru. Po čemu je skladanje za tebe posebno?

Posebno je po količini slobode. Efekt praznog platna može biti zastrašujuć, ali za većinu umjetnika to je najljepši osjećaj – kada nestrpljivo „iz prvog reda“ gledaš kako upravo nešto nastaje. Još ako radiš za sebe i nema baš nikakvih restrikcija i parametara koje moraš ispoštovati, to je ipak nezamjenjivo.

Kada krećeš surađivati s drugim izvođačem, bilo za jednu od svojih ili njihovih pjesama, kako pristupaš tom iskustvu?

Svaki je suradnik priča za sebe. Najbitnije je dopustiti da se dinamika u odnosu nametne sama jer je to kao ples. Na svaki korak moraš odreagirati svojim i onda se odjednom uspostavi ritam iz kojeg može nastati nešto što ti samom nikad ne bi pošlo za rukom. Važno je prepoznati kada je nešto bitno za samu pjesmu jer to može biti suprotno od onoga što si prvotno zamislio. Najvrjedniji su momenti kada se ideje sinkroniziraju i taj moment uvijek prepoznaš po količini sreće koju generira.

„Vrlo je realan problem za očuvanje cijele branše kada oprema i stjecanje znanja koštaju i ti ih otplaćuješ godinama bez mogućnosti da značajno napreduješ u cjenovnom rangu”

Bio si predsjednik riječkog ogranka Hrvatske glazbene unije, sada si jedan od članova izvršnog odbora. Što misliš o trenutnom statusu instrumentalista u našoj glazbenoj industriji?

Instrumentalisti i generalno „proizvođači“ glazbe imaju zanimljiv problem. Naime, cijene se nisu mijenjale jako dugo godina dok je sve oko nas raslo i postajalo skuplje. Vrlo je realan problem za očuvanje cijele branše kada oprema i stjecanje znanja koštaju i ti ih otplaćuješ godinama bez mogućnosti da značajno napreduješ u cjenovnom rangu. Može biti vrlo demotivirajuće kada spot za pjesmu košta pet puta više od same pjesme.   

Kako pristupaš glazbi kada nije dio tvog životnog procesa, ovog stvaralačkog?

Teško mi je odvojiti sve te dijelove i slojeve. Ako slušam glazbu, ne mogu u potpunosti isključiti taj analitički dio. Najbliže što dođem ulozi „samo slušatelja“ je dok slušam klasična djela ili ako sam u društvu u kojem uživam toliko da glazba postaje pozadina. Mnogi mi prijatelji kažu da im to zvuči kao grozan teret, ali meni je OK jer samo to poznajem.

Što si sljedeće priželjkuješ u karijeri?

Volio bih više svirati svoju glazbu. Naći primjenu za sve divne instrumente i opremu koju sam skupio s vremenom. Raditi razne kolaboracije i snimiti još puno materijala. Također bih htio doprijeti do većeg broja slušatelja.

Kakvi su ti sljedeći planovi?

Veselim se svim budućim glazbenim i životnim avanturama i već krećem u razradu novih ideja koje će rezultirati novim albumom. Također pripremam nekoliko zanimljivih koncertnih programa koji će sigurno biti zanimljivi publici, a i nama koji ćemo to svirati.