Ivo Josipović: „Povjerenje u umjetnike i kvalitetan marketing može suvremenu operu držati trajno na sceni"
Ivo Josipović većini je javnosti poznat kao političar, još je prije svog predsjedničkog mandata privukao pažnju idejom o skladanju opere Lennon koja je trebala biti nova glazbeno-scenska produkcija Muzičkog biennala Zagreb, festivala suvremene glazbe kojim je i sam godinama ravnao kao skladatelj. Brojni skladatelji i glazbenici koji su ga kroz tu prizmu upoznali, bili su vrlo uzbuđeni kad su svog kolegu posjetili u predsjedničkim dvorima na Pantovčaku za vrijeme Svjetskih dana glazbe prije deset godina, kao delegati zemalja iz cijeloga svijeta koje su članice Međunarodnog udruženja za suvremenu glazbu (ISCM). Upravo ove godine, na 32. izdanju MBZ-a, Lennon će konačno zaživjeti na festivalskome programu i sceni zagrebačkog HNK. Tim smo povodom razgovarali upravo u prostoru Hrvatskog narodnog kazališta, a priliku smo iskoristili za otvaranje i nekolicine drugih zanimljivih tema.
Gospodine Josipoviću, dragi Ivo, dobar Vam dan i hvala što ste između užurbanih priprema za svoj operni prvijenac Lennon, koji je na repertoaru u ovoj sezoni Zagrebačke opere, pristali na intervju za portal Glazba.hr. Kako ste proveli božićne blagdane? Jeste li se uspjeli odmoriti pred završnicu rada koja Vas očekuje?
Bilo je nešto odmora, ali i kontinuiranog rada na operi. Čeka me još puno posla pa je malo relaksacije dobro došlo. Božić i Nova godina su uvijek prilika za dobre želje, optimizam i nove planove.
Evo nas na kraju za Vas uzbudljive godine ispunjene mnogim aktivnostima – političkim, umjetničkim, znanstveničkim, ali i producentsko-uredničkim. Je li eksplozija događanja na raznim poljima rezultat stabilizacije i povratka normali nakon dviju pandemijskih godina?
Sigurno, i to je jedan od razloga. Ali, uvijek sam pomalo bio hiperaktivan i nastojao biti aktivan u svemu što me veseli ili u pogledu čega osjećam neku obavezu. Pandemija i lockdown koji smo imali teško je, kolektivno i individualno iskustvo. Uz to, imali smo i potres čije posljedice i danas mnogi ozbiljno osjećaju. Pandemija je teško poremetila sve naše aktivnosti. Glazbenici su to posebno osjetili na svojoj koži. Meni je pandemija donijela velike promjene u stilu života. Otpala su brojna putovanja u inozemstvo na razne konferencije i predavanja, nastava i ispiti na Sveučilištu dobili su potpuno novu formu.
Uvijek sam pomalo bio hiperaktivan i nastojao biti aktivan u svemu što me veseli ili u pogledu čega osjećam neku obavezu
Komunikacija svih vrsta promijenila se i u velikoj mjeri prešla na Internet. Pandemija koja još traje ipak je danas drukčija, blaže su posljedice i ograničenja. Život se gotovo vratio u normalu. Ali, posljedice na tehnologiju, komunikaciju, zdravstvene navike, način obavljanja mnogih profesionalnih poslova, uvelike su promijenjeni. Očito je, zaželjeli smo se „običnog“ druženja, društvenih događanja… Žao mi je da obnova nakon potresa ide ovako katastrofalno sporo. Naš Zagreb i danas izgleda ranjeno, mnogi još ne mogu u svoje stanove i kuće. O Baniji da i ne govorimo.
Foto: Matej Grgić
Poznati ste kao nevjerojatno vrijedna osoba koja je godinama imala dvije karijere – onu glazbeničku i onu pravničku. Mnogi su mislili da postoje dvojica Ive Josipovića. Tome se naknadno pridružila i „treća osobnost” političara koji je pobijedio na predsjedničkim izborima 2010. i vrlo uspješno odradio petogodišnji mandat trećeg predsjednika RH.
Dugo ste bili profesor usporedno i na Muzičkoj akademiji i na susjednom Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kako ste se na kraju tog intenzivnog višestrukog profesionalnog života odlučili na povlačenje iz sveučilišnih krugova i formalni odlazak u mirovinu? Sigurno ste pritom iznenadili mnoge koji znaju koliko ste vrijedni i aktivni.
Na moju odluku da odem u mirovinu najviše je utjecao potres, dijelom i pandemija zbog promjena u načinu obavljanja predavanja na Pravnom fakultetu. Nije me veselilo držati nastavu preko Zooma. Uz to, velik dio kabineta i predavaonica ozbiljno je oštećen. I danas, u moj, sad bivši kabinet, može se ući samo uz najavu i sa šljemom na glavi. Izgleda kao pogođen zoljom. Obnova zgrade trajat će godinama. Ali, imam status professor emeritus i nastavio sam raditi na doktorskom studiju. Duge aktivnosti, međunarodne konferencije, pisanje znanstvenih radova, novinskih priloga, urednički poslovi, a i skladanje ponovno su se zahuktali. Zato, nije mi dosadno i opet radim punom parom.
Foto: Matej Grgić
Krajem 2021. je izglasan i novi Zakon o autorskom pravu. Jeste li zadovoljni njegovom primjenom u 2022.? Koliko je utjecao na život glazbenih autora? Što još ostaje učiniti bolje na tom polju?
Novi je zakon učinio ozbiljni iskorak u harmonizaciji našeg prava s europskim pravom. Ojačana je pozicija autora te drugih nositelja autorskih i srodnih prava. Detaljnije je uređeno i kolektivno ostvarivanje autorskih i srodnih prava, uvedene su mnoge, uglavnom dobre novosti. Napravljen je i iskorak kada je riječ o zaštiti autora na Internetu. Iako, tu ne možemo biti sasvim zadovoljni onim što je na tom planu učinila Europska unija, a onda i naš zakonodavac.
Siguran sam da će s vremenom internetski divovi morati puno više svojih prihoda odvojiti za one od čijeg talenta imaju toliko puno koristi
Još uvijek, veliki igrači na Internetu uspijevaju ekonomski snažno profitirati od glazbe na Internetu i zarađuju na njoj nesrazmjerno visoko u odnosu na autore i izvođače. Međutim, vrata su otvorena i siguran sam da će s vremenom internetski divovi morati puno više svojih prihoda odvojiti za one od čijeg talenta imaju toliko puno koristi.
Koliko su Vaša politička karijera i mandat predsjednika države pomogli Vašoj vidljivosti na glazbenoj sceni? Može li se reći da ste postali najpoznatiji hrvatski skladatelj u zemlji i svijetu? Koliko ste političku karijeru koristili za popularizaciju onog dijela glazbe kojemu i sami pripadate, a to je suvremena akademska glazba? Na što ste po tom pitanju najponosniji?
Zapravo, utjecaj moje političke karijere na onu glazbenu bio je ambivalentan. S jedne strane, mnogima je, posebno u inozemstvu, bilo zanimljivo to što je na čelu jedne države muzičar, skladatelj. Zaista je malo takvih slučajeva u povijesti. Bilo je amatera glazbenika i među kraljevima, nekada i jako talentiranih, poput Friedricha II. Jan Paderewski, pijanist i skladatelj, bio je kratko poljski premijer, potpisnik je Versajskog mira.
Nakon njega, bilo je talentiranih amatera, poput Billa Clintona koji svira saksofon ili nekadašnjeg britanskog premijera Edwarda Heatha koji je bio i 51. godinu član parlamenta. On je bio dirigent amater, možda i više od toga. Vytautas Landsbergis bio je vrlo kratko na čelu Litve kao predsjednik parlamenta koji je tada bio po ustavu i šef države. Ali, akademskih skladatelja zaista nije bilo.
Mnogima je, posebno u inozemstvu, bilo zanimljivo to što je na čelu jedne države muzičar, skladatelj – zaista je malo takvih slučajeva u povijesti
To je bio povod da mnogi mediji u inozemstvu pišu o Hrvatskoj kao jedinoj zemlji koja na čelu ima skladatelja. Neke su radijske i televizijske stanice puštale pokoju od mojih skladbi. Poljaci su priredili i koncert mojih kompozicija, izdan je i CD s live snimkom. Najviše je eksploatirana snimka na kojoj povodom primitka Hrvatske u EU na klaviru sviram Odu radosti.
Foto: Matej Grgić
U Hrvatskoj je moj izbor za predsjednika uglavnom loše djelovao na moju karijeru. Prvo, prestao sam komponirati. Predsjednički me posao zaista potpuno okupirao. Drugo, nakon prvih mjesec dana kada su se moje skladbe zaista češće „vrtjele“ na radijskim postajama, pa i svirale na nekim od koncerata, stvar se potpuno okrenula. Valjda u strahu da ih se ne percipira kao „dvorske muzičare“ ili politički svrstane, ansambli su izbjegavali izvoditi moju glazbu, a i došlo je do ozbiljnog pada izvedbi na HTV-u u odnosu na vrijeme prije moga izbora. Međutim, smatram da je to razumljivo, dijelom i opravdano.
U Hrvatskoj je moj izbor za predsjednika uglavnom loše djelovao na moju karijeru
Uostalom, politički oponenti, neću o imenima, koji s glazbom nisu imali nikakve veze, stalno su, bez osnove, pričali kako se, eto, zbog moje funkcije stalno izvode moje skladbe pa da ja na tome zaređujem velike novce, da sam u sukobu interesa i još štošta. Ali, to je politika, nekada lijepa i plemenita disciplina, nekada kaljuža u kojoj se ne biraju sredstva političke borbe.
Ali, da konačno sažeto odgovorim na Vaše pitanje: da, postao sam u inozemstvu poznat kao skladatelj, no, uglavnom, većina onih koji su to isticali nije nikada čula ni jednu moju skladbu. A u Hrvatskoj se, naravno, znalo da sam glazbenik. Nekima je to bilo jako drago i simpatično, drugi su se šalili na taj račun. Eto, g. Vladimir Šeks mi je govorio kako su moje skladbe „lonci i rajngle“. Naravno, time se šalio i na moj i na svoj račun. O suvremenoj glazbi mnogi misle isto. (Ha, ha!)
Foto: Matej Grgić
Svoja putovanja, sada kao bivši predsjednik države, ali i član Svjetske akademije znanosti i umjetnosti te mnogih međunarodnih organizacija, i dalje koristite za formalno i neformalno predstavljanje hrvatske glazbe. Je li Hrvatska potencijalno snažna ne samo kao zemlja nogometa, već i kao zemlja kvalitetnih glazbenih autora kojoj nedostaje sustavna promidžba usmjerena od države?
Uvijek ističem da naši skladatelji, možda izvođači nešto manje, nose teret činjenice da pripadaju maloj državi i malom narodu. Tvrdio sam i tvrdim da Hrvatska ima više skladatelja različitih generacija, neke i pokojne, koji svojom kvalitetom pripadaju europskom vrhu. A za njih, osim nekolicine koji su otišli u inozemstvo i ondje gradili karijeru, gotovo nitko nije izgradio međunarodnu karijeru. Danas je najmlađoj generaciji lakše. Scena se globalizirala, udaljenosti skratile, a nove tehnologije, svijet, ili Zapad, pretvorile u globalno selo u kojem se o svakome može sve znati. Veseli me vidjeti neke naše mlade skladatelje i skladateljice koji grade ozbiljne međunarodne karijere.
Veseli me vidjeti neke naše mlade skladatelje i skladateljice koji grade ozbiljne međunarodne karijere
Inače, nastojim promovirati hrvatsku glazbu. Iako, sada to mogu činiti manje nego u vrijeme predsjedničkog mandata. Tada sam u programima našeg predstavljanja u europskim metropolama inzistirao na zastupljenosti i hrvatskih skladatelja i naših ponajboljih ansambala i solista. Moram reći da su oni predstavljali otkriće za tamošnju publiku. Zašto? Zato jer pojma nisu imali da u Hrvatskoj postoji tako kvalitetna glazba i tako kvalitetni glazbenici.
Foto: Matej Grgić
„Svakome malo, nikome dovoljno“
Pitate i o sustavnoj promidžbi usmjerenoj od države. Naravno, podrška bi našoj glazbi mogla biti bolja. Ali, bili bismo nepravedni kada bismo rekli kako država i veliki gradovi, ponajviše Zagreb, ne ulažu prilična sredstva u kulturu pa i u glazbu. Ono što pritom smatram lošim za međunarodnu afirmaciju hrvatske kulture je „uravnilovka“. Država u prvom redu distribucijom sredstava za kulturu ostvaruje određene socijalne ciljeve i ima politiku „svakome malo, nikome dovoljno“. To je bila i jest politika sviju naših vlada. Sigurno, ona proizlazi i iz relativnog siromaštva države kao takve.
Drukčiji bi pristup značio usmjeravanje sredstava na one najbolje, elitne projekte koji bi zaista mogli biti konkurentni na najzahtjevnijim pozornicama. Ali, sigurno je, takav bi pristup imao za posljedicu potpunu marginalizaciju i egzistencijalne probleme za značajan broj umjetnika, s političkim posljedicama koje nijedna vlada ne želi. Ovako, malo je zadovoljnih, puno malo nezadovoljenih, a scena opstaje i funkcionira. Međutim, uvijek ističem da ne može država sve. Posebno, država se ne treba baviti neposrednom organizacijom kulturnih priredbi. To treba prepustiti profesionalcima.
Smišljena i drukčija porezna politika koja bi stimulirala ulaganja u kulturu više no što je to sada slučaj pretpostavka je za razvijanje kulture privatnog sponzorstva, pojedinaca i kompanija
Ono čime bi mogla više pomoći jest razvijanje kulture privatnog sponzorstva, pojedinaca i kompanija. Pretpostavka za to je smišljena i drukčija porezna politika koja bi stimulirala ulaganja u kulturu više no što je to sada slučaj. Ipak, zaključno moram reći da država, računam tu i neke gradove i županije, značajno pomaže kulturu, kako direktnim ulaganjima, financiranjem značajnih ustanova, sustavom pomoći samostalnim umjetnicima, natječajima za poticanje stvaralaštva… Ipak, mora i može bolje!
Foto: Matej Grgić
Pišete pitku, neoklasičnu glazbu, ljubitelj ste kraćih formi, jasnih ritmičkih obrazaca i blizine tonaliteta u kojoj veliku ulogu ima moment zaigranosti. Kako se odvija Vaš proces pisanja, koliko toga pripisujete kreativnosti trenutka, nadahnuću koje „pada s neba” u romantičnom smislu, a koliko načelu nužnosti upornog redovitog rada?
Kritičari i muzikolozi su odavno moju glazbu označili kao postmodernističku. Složio bih se. Taj, sigurno nimalo uniformni estetski pravac ne bježi od tradicije, ali je artikulira na neki novi način, koristeći pritom i tradicionalna i neka nova sredstva. Osobno, od prve skladbe pa do danas, smatrao sam da u glazbi treba uživati. Ona mora biti radost: i samom skladatelju i izvođačima i publici. Naravno, pritom ne mislim bukvalno na neku „veselost“ glazbe. Mislim da emotivni kontakt u navedenom trokutu skladatelj-izvođač-publika.
Od prve skladbe pa do danas, smatrao sam da u glazbi treba uživati, ona mora biti radost: i samom skladatelju i izvođačima i publici – naravno, pritom ne mislim bukvalno na neku „veselost“ glazbe
Najsretniji sam kad vidim da izvođači i publika „cupkaju“ ili na drugi način pokazuju uživljenost na koncertu izvodeći i slušajući neku moju skladbu. Bliska mi je filozofija i estetika Eugena Finka iz njegovog djela Epikurov vrt. On razbija predrasudu da je epikurejstvo užitak u profanim stvarima, već da je ono užitak u duhovnosti. Po tom njegovom djelu sam i nazvao jednu od svojih skladbi za orkestar. Da, u mom opusu, ne prevelikom, ipak se bavim s još dvije zahtjevne djelatnosti, dominiraju manje forme. Razlog je prije svega praktične naravi. Puno je lakše osigurati izvedbu manjih formi, a i narudžbe su najčešće takve da se traže skladbe kraćeg trajanja.
Ima neka predrasuda da publika teško sluša suvremenu glazbu. Možda je to globalno točno, ali nije moje iskustvo. Na nedavnim izvedbama Zagrebačke filharmonije u Londonu i Jeruzalemu, a i na pijanističkom koncertu Katarine Krpan u Leipzigu povodom visoke međunarodne nagrade Ellenbogen Citizenship Award koju sam dobio, publika je skladbe ispratila pravim ovacijama. I sam sam bio iznenađen… Inače, najvećim uspjehom skladatelja, naravno, i osobnim uspjehom, smatram kada neka od skladbi postane repertoarna, kad se izvodi, a da skladatelj uopće to i ne zna.
Meni se to dogodilo s nekoliko klavirskih skladbi, posebno s Igrom staklenih perli, sa Sambom da camera za gudače, s Žalobnim pjevom za violinu i klavir, Epirkurovim vrtom, za simfonijski orkestar, Dernekom za dva klavira, udaraljke i gudače, možda i još ponekom skladbom.
Foto: Matej Grgić
Proteklu ste godinu proveli aktivno i na diskografskom planu. Radili ste na dva vrijedna projekta za Croatiu Records: kao skladatelj albumu vlastite glazbe u izvedbi Zagrebačke filharmonije Hrvatski skladatelji – Josipović, Bjelinski, Pejačević i kao „izbornik” na povijesnom diskografskom pothvatu box-seta 75 albuma klasične glazbe za 75. godišnjicu Jugotona/Croatia Recordsa, 75 za 75. Koliko su kompaktne ploče ipak važan medij koji se i dalje njeguje, poglavito u svijetu nekomercijalnih žanrova?
Internet i platforme koje na njemu služe za distribuciju glazbe su apsolutno preuzeli dominaciju. Međutim, ne samo CD-ovi, već i klasične vinilske ploče imaju svoju publiku, posebno u svijetu tzv. ozbiljne glazbe. Ne vjerujem da će ti mediji nestati, posebno kada je riječ o privatnim i javnim arhivima. Točno je, tzv. nekomercijalna glazba je glazba zahtjevnije publike u smislu informiranosti, edukacije i estetike.
Ta publika sigurno tendira imati arhivu kojoj nije potreban Internet, izdanja opremljena kvalitetnom programskom knjižicom, biografijama autora i izvođača. Opasnost za te medije je smanjenje tržišta do razine koja klasičnu diskografsku djelatnost čini neisplativom. Vidjet ćemo. Možda se u budućnosti pojave i druge, još naprednije i „demokratskije“ platforme za one koji vole glazbu, pa i onu „ozbiljnu“.
Možda se u budućnosti pojave i druge, još naprednije i „demokratskije“ platforme za one koji vole glazbu, pa i onu „ozbiljnu“
Ovdje posebno moram izdvojiti projekt, CD BOX 75 za 75. Imao sam čast biti jedan od članova uređivačkog kolegija. Projekt donosi izbor 75 albuma tzv. klasične ili ozbiljne glazbe. Oni su grupirani u pet kategorija kategorije. Prva su tzv. velike forme (opere, operete, oratoriji i balet). U drugoj su zastupljeni albumi naših skladatelja. U trećoj su kategoriji naši istaknuti ansambli i dirigenti. U četvrtoj su pjevačice i pjevači, a u petoj kategoriji su naši najistaknutiji solisti-instrumentalisti.
Naravno, izbor je bio limitiran postojećim snimkama u arhivi Croatia Recordsa. Posebno su vrijedna digitalizirana izdanja izvorno nastala početkom prošlog stoljeća pa sve do pojave digitalnih nosača zvuka. Riječ je o izdanjima prethodnika čiju djelatnost baštini Croatia Records, prve hrvatske tvornice gramofonskih ploča Edison Bell Penkala, tvrtke Elektron te posebno Jugotona čija je arhiva zaista prebogata. Mnoga izdanja koja su zbog promjene tehnologije pala u zaborav, kao i umjetnici koji stoje iza njih, dobila su novi život.
Box je zaista reprezentativan u svakom pogledu. Posebno, on je primjer društveno odgovornog poslovanja Croatia Recordsa. Njena se uprava na čelu s g. Babogredcem upustila u ovaj zahtjevan projekt znajući da neće donijeti kakvu financijsku korist, ali sa svješću da hrvatskoj kulturi, od koje u konačnici i živi, Croatia Records treba uzvratiti ovakvim iznimno važnim kulturološkim izdanjem. Nema puno tvrtki u Hrvatskoj koje imaju sličan osjećaj društvene odgovornosti koja im je iznad profita svakog pojedinog projekta.
Foto: Matej Grgić
Na prvom spomenutom albumu našle su se čak vaše dvije atraktivne skladbe: Pater Perotinus Millenium Celebrat (narudžba EBU-a za doček novog tisućljeća) i Samba brevis (komornija i skraćena obrada Vaše naizvođenije skladbe Samba da Camera), obje su kroz projekte Europske radiotelevizijske unije imale promociju u europskom eteru.
Rezultat je to uspješnih postpandemijskih turneja Zagrebačke filharmonije po Engleskoj i u Izraelu na kojima su izvođene te Vaše skladbe pa ste i Vi osobno otišli tamo s orkestrom te čak gostovali na londonskom BBC-u. Kakve su bile reakcije zahtjevne engleske publike na Vašu glazbu i na informaciju da pišete operu Lennon o njihovu „sinu”?
Zagrebačka filharmonija se na seriji koncerata u Velikoj Britaniji i koncertom u Izraelu predstavila kao izvrstan orkestar europskog ranga. Drago mi je da su pritom moje skladbe tako dobro prošle kod publike. Bile su to prave ovacije… U Londonu se govorilo i o mojoj operi o Lennonu i neki od znalaca su smatrali da postoje dobri izgledi da se ona plasira i u Lennonovoj domovini. Naravno, sve ovisi o kvaliteti te opere i spretnosti onih koji se bave opernim gostovanjima. Vidjet ćemo…
U box-setu 75 za 75 okupljeno je 75 best of albuma iz povijesti diskografije Jugotona/Croatia Recordsa. Po kojem ste se ključu vodili u izboru?
Prvo, u obzir su uzete snimke zaista istaknutih, rekao bih, najistaknutijih skladatelja, ansambala i solista. Drugo, u pravilu, osim u dva-tri slučaja zaista najvećih, nitko nije imao više od jednog albuma. I treće, prednost smo dali starijim, „povijesnim snimkama“ koje su nastale u tehnologijama koje su danas izvan uporabe ili koje nisu omogućavale kvalitetu zvuka kakva se danas očekuje. Te su snimke digitalizirane i remasterizirane i time učinjene kompatibilnima današnjim tehničkim zahtjevima. Time su mnogi naši vrhunski umjetnici oteti zaboravu i vraćeni u fokus ljubitelja glazbe.
Da, učinjen je poneki kompromis, ali je najvažnije ograničenje bilo to što, na žalost, neki veliki umjetnici nisu snimali za Jugoton ili imaju snimke koje nisu najreprezentativnije za njihov stvaralački rad. Prije svega, tu mislim na neke naše velike dirigente poput Matačića ili Horvata, ali na tu činjenicu nismo mogli utjecati. Volio bih da se na sličan pothvat odluči HRT, čija je arhiva daleko veća od one kojom raspolaže Croatia Records.
Foto: Matej Grgić
Već više od desetljeća u medijima najavljujete pisanje opere o Lennonu, koje je sada u završnoj fazi pred praizvedbu 22. travnja 2023. u sklopu 32. muzičkog biennala u HNK Zagreb. Zbog čega Vam je praktički životna želja napisati operu o slavnom Beatlesu, koji s operom kao žanrom nije imao nikakve veze? Zašto uopće opera, ako je Lennon u prvom planu? Ne bi li mjuzikl, s obzirom na glazbu koju nam je ostavio, bio stilski prikladniji?
Predmet opere nije primarno Lennon kao glazbenik i njegova glazba. To je opera o planetarnom fenomenu čovjeka koji je postao ne samo glazbena ikona, veći i sociološki fenomen, naravno, zajedno s ostalim Beatlesima. O čovjeku čiji su život i djelo imali i ozbiljne društvene i političke implikacije. To je opera o ubojstvu koje je počinio čovjek koji je obožavao Lennona, ali se razočarao i njegovo ubojstvo smatrao svojim poslanjem. O toj temi mogao se pisati i mjuzikl i oratorij i opereta i bilo koja druga forma. Ja sam izabrao operu, naprosto jer je to forma u kojoj moj glazbeni svijet može govoriti o Lennonu.
Na odabir teme nije utjecalo samo moje poštovanje prema liku i djelu Lennona, već i moja karijera profesora kaznenopravnih znanosti te politička karijera u kojoj me zanimaju važni društveni fenomeni
Da je riječ o mjuziklu, pisao bi ga naš veliki doajen mjuzikla, moj stariji kolega i prijatelj Alfi Kabiljo ili koji od njegovih mlađih nasljednika. Na odabir teme nije utjecalo samo moje poštovanje prema liku i djelu Lennona, već i moja karijera profesora kaznenopravnih znanosti te politička karijera u kojoj me zanimaju važni društveni fenomeni. To sa samom glazbom Lennona nema nikakve neposredne veze. Oni koji očekuju na predstavi čuti neki od Lennonovih hitova, bit će jako razočarani. Aluzije na njegovu glazbu isključivo su u libretu, nikako u muzici.
dr. sc. Ivo Josipović / Foto: Matej Grgić
Kako ste birali libretista/libretisticu i stvarali siže svojeg opernog prvijenca? U početcima se spominjao Nedjeljko Fabrio, na kraju ste se naposljetku našli u suradnji s Marinom Biti.
Iskreno, libretistica je izabrala mene. Naime, vodio sam razgovore s više naših istaknutih pisaca. Svi su rekli kako jedva čekaju raditi libreto za mene, ali da ne bi pisali o Lennonu, nego su nudili neke svoje teme. A ja htio baš Lennona! Pa nije bilo libretista godinama. Onda je došlo vrijeme predsjedničkog mandata u kojem sam zbog ogromnog angažmana mogao samo sanjati o operi i to tek povremeno… I nakon mandata sam opet počeo govoriti o operi i tražiti libretista. I nikako da ga nađem.
Onda se dogodilo čudo. Jedan dan zazvonio mi je telefon. Ženski glas s druge strane kaže: „Ja sam Marina Biti, profesorica sa Sveučilišta u Rijeci. Ja bih radila libreto za onu Vašu operu o Lennonu o kojoj pričate.“ I rekla mi par ideja pa sam odmah rekao, napravite nešto, skicu, da vidim. Naime, bio sam čuo prije za profesoricu Biti, znao da piše, ali sam slabo poznavao njena djela. Da ne duljim, danas imam u rukama sjajan libreto.
Profesorica Biti studirala je život i rad Lennona i to znanje utkala u libreto, koji je sam po sebi vrijedno umjetničko djelo. Ključni moment za operu bio je ipak dogovor HNK i Muzičkog biennala Zagreb Hrvatskog društva skladatelja o izvedbi na zatvaranju festivala. Ugovor je zaključen još u mandatu intendantice Dubravke Vrgoč. A nova intendantica gđa Iva Hraste Sočo operacionalizirala je projekt i s velikim angažmanom radi na njemu. Zahvalan sam HNK i HDS-MBZ na povjerenju koje su mi ukazali i trudu koji ulažu u projekt!
Koliko se u libretu i Vašoj glazbi isprepliću elementi područja Vašeg djelovanja – glazbe, politike i prava?
Kako sam prije rekao, na odabir teme i način njezine obrade utjecali su svi moji interesi: i glazba, i pravo, donekle i politika. Naravno, dominira glazba!
Foto: Matej Grgić
Pišete li stilom koji će biti razumljiv i prihvatljiv širem krugu publike, dajući operi potencijalno što dulji život na kazališnom repertoaru? Nažalost, činjenica jest da, osim vječnih Zrinjskog i Ere, rijetko koja hrvatska opera opstane u ponudi kazališta.
Sve ovisi o tome hoće li u konačnici opera biti dobro napisana i dobro izvedena. Tome se, svakako, nadam. Ali, ima još jedan faktor. To je potreba da se odstupi od predrasuda kako suvremena opera ionako baš ne zanima publiku pa se i ne isplati na njoj raditi u smislu plasmana i promidžbe. Nažalost, takav je pristup često dominirao i doveo do toga da su gotovo sve naše opere, osim ovih koje ste spomenuli, i možda još Porina, praktično zaboravljene. Uz to, o suvremenoj operi, ne samo hrvatskoj, osim u okviru MBZ-a, ne doznajemo ništa. Ali, primjeri drugih zemalja pokazuju da kvalitetan marketing i povjerenje u umjetnike može i suvremenu operu držati praktično trajno na sceni.
Nažalost, za našu su „nebijenalsku“ publiku čak i opere Stravinskog ili Bartoka „premoderne“ – to je rezultat dugogodišnje pogrešne repertoarne politike isključivo fiksirane na antologijski i nezaobilazan klasični repertoar, ali repertoar zarobljen u prošlosti
Dobar su primjer opere Johna Adamsa, Steve Reicha, Bernda Aloisa Zimmermanna, Wolfganga Rhiema… Nažalost, za našu su „nebijenalsku“ publiku čak i opere Stravinskog ili Bartoka „premoderne“. To je rezultat dugogodišnje pogrešne repertoarne politike isključivo fiksirane na Verdija, Pučinija, Mozarta i ostali, istina antologijski i nezaobilazan klasični repertoar, ali repertoar zarobljen u prošlosti. Suvremena opera trebala bi biti na sceni i izvan sedam dana Muzičkog biennala Zagreb svake druge godine. Siguran sam, HNK Zagreb zna i može napraviti takav iskorak.
Suvremena opera trebala bi biti na sceni i izvan sedam dana Muzičkog biennala Zagreb svake druge godine
Foto: Matej Grgić
Dajete prigodu mladim naraštajima, mladim umjetnicima da pridonesu uspjehu djela na praizvedbi, redateljici Marini Pejnović (koja je i na prošlom MBZ-u režirala operni prvijenac Posljednji intermezzo Berislava Šipuša) i dirigentu Ivanu Josipu Skenderu (također i skladatelju s iskustvom glazbeno-scenskih djela, opere i mjuzikla). Koliko se kao skladatelj nove opere s njima konzultirate po pitanju izbora interpreta i redateljske koncepcije, nastojite li držati pod kontrolom svoje umjetničke koncepcije u vagnerijanskom smislu sveukupnog umjetničkog djela?
Izbor umjetnika za izvedbu rađen je dogovorno, iz kruga umjetnika vezanih na HNK. Uglavnom, prihvatio sam prijedloge HNK. Smatram da imamo izvrsnu generaciju pjevačica i pjevača, Skender je vrlo sposoban dirigent. Skender je i sam ugledni skladatelj, što je sigurno velika preporuka za biti dirigentom suvremene opere. Ne kanim se, bez neke velike potrebe, a nadam se da je neće biti, miješati u posao autorskog tima. Moje je da pišem muziku, njihovo da je izvode, da režiraju, da rade kostime i sve drugo što je potrebno da bi opera uspjela.
Parafrazirao bih predsjednika Mesića, neka institucije (umjetnici) rade (svaki) svoj posao! Siguran sam, ovi će umjetnici, zapravo, institucije naše kulture, biti u tome bolji od državnih institucija u vođenju politike i obavljanju njihovih zadaća! (Ha, ha!) Iako, neće im biti lako. Opera Lennon vrlo je zahtjevna!
Možete li podijeliti s nama neke specifičnosti djela koje je sada u završnici nastajanja i koje svi s nestrpljenjem iščekujemo vidjeti i čuti – koliko broji uloga, ima li zbora, koji je sastav orkestra, trajanje, forma?
Ukratko, opera će imati pet slika i trajati između 70 i 80 minuta neto glazbe. Orkestar je veliki simfonijski, a tre. Tu je i veliki zbor te 13 likova, od kojih su tzv. noseće uloge one Lennona, Chapmana, Yoko Ono, i May Pang. Ostale uloge su manje, ali nikako sasvim male i beznačajne. Riječ je o zaista zahtjevnom projektu.
Foto: Matej Grgić
Uspjeh prvijenca možda Vas potakne na stvaranje i druge opere ili nekog sličnog autorskog projekta. Koji Vam je nakon opere sljedeći najveći stvaralački izazov?
Da, nadam se uspjehu i novim projektima. Možda to zaista bude nova opera. Ili ono što si također želim dugo vremena, klavirski koncert… A možda i filmska glazba o kojoj upravo pregovaram. Sada mi je najvažnije skočiti, napisati operu, a onda ću reći „hop“ i okrenuti se novim projektima.
Hvala na razgovoru, uspješna završnica u stvaranju Lennona, sretno na praizvedbi, neka cijeli svijet čuje o prvoj operi o slavnom glazbeniku!
Hvala Vama na intervjuu, nadam se da ćemo se vidjeti na izvedbi Lennona.
