Jaka Berger: „U improvizaciji je duboko slušanje ključno“

U kontekstu suvremene improvizirane glazbe, gdje se otvorenost (forme i samih glazbenika uključenih u muziciranje) često podrazumijeva sama po sebi, rijetki su glazbenici koji uspiju zadržati istodobno istraživački zanos i disciplinu, zvučnu preciznost te stvarni osjećaj odnosa prema materijalu s kojim rade.

Jaka Berger jedan je od njih. Prethodno se publici u Zagrebu predstavio solističkim projektom temeljenim na interpretaciji četiriju stranica Treatisea Corneliusa Cardewa, oduševivši publiku. Pažljivo izgrađen odnos s instrumentarijem i Cardewovom idejom otvorene forme realizirao je kroz fokusiran proces istraživanja zvuka, redukcionistički odnos prema udaraljkama i izrazitu osjetljivost prema dinamici, rezonanciji i unutarnjoj logici same partiture.

Upravo zato susret Jake Bergera i Freda Fritha na festivalu Gibanja djeluje kao više od programske zanimljivosti. Njihov zajednički projekt Auditivni kontinuum temelji se na dubokom slušanju i odnosu između improvizacije, prostora i zvukova okoline, pri čemu prirodni i urbani zvučni pejzaži postaju ravnopravni sudionici izvedbe. Bergerov dugogodišnji rad na prepariranom bubnju, istraživanju tekstura i akustičke ekologije pritom se organski nastavlja na Frithovu otvorenost prema različitim pristupima zvuku i improvizaciji.

Za publiku koja u glazbi traži više od unaprijed zadanih formi i poznatih narativa, ovo je jedan od onih susreta koje vrijedi čuti iz neposredne blizine, a neposredno smo htjeli čuti i o samoj suradnji, pitanju žanrovske (ne)određenosti, shvaćaju i pristupanju improvizaciji te prostoru u kojemu se sve odvija.

Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER

S Fredom Frithom se na festivalu predstavljate novom suradnjom. Kako je do toga došlo?

Suradnja s Fredom Frithom dogodila se vrlo prirodno. Fred je umjetnik i improvizator koji ima stvarno veliku širinu i upravo me ta otvorenost prema različitim pristupima zvuku najviše privukla. Upoznali smo se na njegovom masterclassu u zagrebačkom Kontejneru 2024., gdje se puno razgovaralo o zvuku, slušanju i odnosima, ne samo među glazbenicima, nego i između prostora, okoline i samog čina slušanja.

To se direktno spojilo s mojim vlastitim interesom za preispitivanje zvuka okoline, odnosa urbanog i prirodnog zvuka te načina na koji ih možemo prenijeti u improvizaciju i izvedbu. U tom trenutku osjetio sam da postoji prostor za nešto više od same „suradnje“ u tehničkom smislu za zajedničko istraživanje. Kod takvih susreta najvažnije mi je postoji li međusobna znatiželja i spremnost da se izađe iz vlastitih navika i sigurnih obrazaca.

Fred je vrlo pozitivno reagirao na ideju i zato mi je posebno drago da ćemo prvu zajedničku svirku izvesti upravo na Gibanjima, u prostoru gdje smo se i upoznali.

S radionice Freda Fritha u siječnju 2024. – Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER

Frith na radionici – Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER

Projekt je predstavljen i opisan kroz veliku pažnju prema međusobnom slušanju i prema zvukovnom potencijalu neočekivanih izvora – što za tebe znači “slušati” u kontekstu improvizacijskih praksi? 

Za mene slušati znači biti potpuno u ovom trenutku, ne razmišljati unaprijed, nego biti u stanju potpune pažnje, neke vrste superpozicije iz koje mogu pratiti sve što se događa. To može biti sviranje suizvođača, zvuk prostora, reakcija publike ili zvukovi okoline. Bitno mi je da u svakom trenutku mogu reagirati, ali isto tako i odlučiti ne reagirati. I tišina ili suzdržavanje od intervencije mogu biti jednako važni kao i sam zvuk.

U improvizaciji je duboko slušanje ključno jer bez njega suradnja vrlo brzo postane samo paralelno izvođenje. Tek kroz pažljivo slušanje nastaje osjećaj zajedničkog prostora i mogućnost da se razvije nešto što nitko od sudionika nije mogao unaprijed planirati.

U projektu Auditivni kontinuum posebno me zanima istraživanje odnosa između događaja iz okoline i improvizirane glazbe. Okolina na neki način komponira samu sebe u realnom vremenu i ponekad ti odnosi zvukova dosegnu gotovo savršenu ravnotežu. S druge strane, u improviziranoj glazbi često se dogodi da tok misli ili želja za intervencijom prekinu taj auditivni kontinuum. Zato mi je zanimljivo istraživati trenutke kad izvođač uspije prestati „gurati“ vlastite ideje i stvarno postane dio šireg zvučnog događaja.

Okolina na neki način komponira samu sebe u realnom vremenu i ponekad ti odnosi zvukova dosegnu gotovo savršenu ravnotežu

Koliko se i kako improvizacija zapravo priprema?

Ja pripremu za koncert improvizirane glazbe shvaćam kroz prakticiranje vlastitog glazbenog jezika na svom instrumentu. Bitno mi je da ga mogu prakticirati na najvišem mogućem nivou u danom trenutku. Sve ostalo je pažnja na samom koncertu.

Na različite načine tretirate zvuk kao “živu materiju”. Što vas danas još uvijek može iznenaditi u zvuku?

Nakon toliko godina muziciranja i istraživanja vlastiti jezik ima širok spektar izraza i koliko je teško naći novu zvučnu pojavnost stvarno je fascinantno, da se još uvijek može dogoditi. Ponekad se dogoditi doma prilikom vježbanja i ponekad u interakciji s drugim improvizatorima, a ponekad može i neka stvar iz željeznog repertorara vlastitog jezika dobiti novu dimenziju u kontekstu s ostalim zvukovljem iz grupe. Najinspirativnije je to da nikad ne znaš kad će se taj trenutak dogoditi i kad se dogodi, samo ti nacrta osmijeh.

Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER

Dolaziš iz udaraljkaške prakse, ali djeluješ u vrlo različitim kontekstima. Je li te i u kojem smislu upravo taj instrument(arij) oblikovao kao improvizatora?

O tome zapravo nikad nisam previše razmišljao, možda zato što nikad nisam razvio isti nivo odnosa ni vladanja drugim instrumentima kao što sam ga razvio s bubnjem. Bubanj je od samog početka bio dio načina na koji čujem glazbu, od trenutka kad sam počeo svjesno slušati, u mojoj glavi uvijek je postojao ritam i zvuk bubnja. S vremenom je to postalo dio mog bića i načina razmišljanja o zvuku općenito.

Od trenutka kad sam počeo svjesno slušati, u mojoj glavi uvijek je postojao ritam i zvuk bubnja

Improvizacija je vrlo rano postala važan dio moje prakse na bubnju, koji doživljavam kao vrlo primaran, ali istovremeno i izrazito zvučno delikatan instrument. Kad prestaneš razmišljati o žanru, funkciji ili ulozi instrumenta te počneš stvarno slušati suptilne nijanse zvuka činela, opni, rezonancije i prostora, ulaziš u potpuno drukčiji svijet. Tada bubanj više nije samo ritmički instrument nego izvor tekstura, odnosa i mikrodogađaja koji te mogu odvesti prema potpuno novim izrazima i načinima komunikacije.

Berger na Gibanjima – Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER

Važnu ulogu imaju prostor i okoliš — bilo kao akustički pejzaž, bilo kao fizička prisutnost izvedbe. Već si imao iskustvo nastupa u prostoru Kontejnera pa imaš dojam o tome što se zvučno i akustički može očekivati…

Prostor je izuzetno važan u izvođenju improvizirane glazbe jer direktno utječe na dinamiku, rezonancije, odjeke i na način na koji doživljavamo cjelokupnu zvučnu sliku. U tom smislu prostor zaista može postati neka vrsta trećeg izvođača, odnosno jedan od ključnih elemenata koji oblikuju samu izvedbu. Nije samo riječ o akustici nego i o osjećaju prisutnosti, načinu na koji zvuk „živi“ u prostoru i kako se izvođači odnose prema tome u realnom vremenu.

Kontejner mi zvučno jako odgovara. Ima upravo dovoljno odjeka, ali pritom ostaje vrlo definiran, što mi je izuzetno važno. Zbog toga se u tom prostoru osjećam opušteno i imam osjećaj da će većina mog glazbenog jezika u njemu dobro funkcionirati. To mi omogućava širi spektar izraza, jer ne moram izbjegavati ili reducirati određene elemente sviranja koji u nekim drugim prostorima možda ne bi mogli doći do izražaja.

Osjećaj povjerenja prema prostoru definitivno utječe na slobodu izvođenja

Naravno, u improvizaciji je uvijek važno ostaviti prostor za nepredvidivo i reagirati na ono što se događa u trenutku, ali osjećaj povjerenja prema prostoru definitivno utječe na slobodu izvođenja.

Zašto je važno kako se festival programira i kako se pristupa (napose novonastalim) suradnjama te – kako sam upitala i tvoju udaraljkašku kolegicu koja je nastupila dan ranije: što dobar festival može omogućiti umjetnicima i publici, posebno kada je riječ o eksperimentalnoj i improviziranoj glazbi?

Festival poput Gibanja izuzetno je važan za ovakve vrste suradnji i susreta. Mislim da su organizatori poput Davorke neprocjenjivi jer razumiju da je za eksperimentalnu i improviziranu glazbu najvažnije stvoriti prostor i vrijeme za upoznavanje, komunikaciju i razmjenu među umjetnicima. U većini slučajeva kod ovakvih susreta nitko zapravo ne može unaprijed znati što će se dogoditi i upravo su zato prostor i vrijeme ključni, oni stvaraju uvjete za nešto što još ne poznajemo i što se tek može razviti.

Dobar festival ne bi trebao nuditi samo program u klasičnom smislu, nego i mogućnost da se među ljudima dogode nepredviđeni susreti, razgovori i procesi koji kasnije prerastu u nove umjetničke priče i suradnje.

Važno je da festival ne nameće stroge žanrovske ili institucionalne okvire, nego da dopušta rizik, otvorenost i istraživanje

Posebno kod improvizirane i eksperimentalne glazbe važno je da festival ne nameće stroge žanrovske ili institucionalne okvire, nego da dopušta rizik, otvorenost i istraživanje. Upravo iz takvih prilika i zahvaljujući ljudima koji ih omogućuju nastaju projekti i odnosi koje nitko nije mogao unaprijed zamisliti.

Kako približiti partikularan kontekst improvizirane i eksperimentalne glazbe nekome tko posjeduje znatiželju, ali i čvrsto formiran pristup slušanju glazbe i onoga što u njoj traži?

Meni je najljepši način objašnjavanja improvizacije usporedba s razgovorom. Kad razgovaraš s nekim, slušaš sugovornika i reagiraš na ono što govori. Istinski je razgovor uravnotežen, jednako je važno slušati kao i iznositi vlastite misli. U improviziranoj glazbi izvedba je upravo to: razgovor u glazbenom jeziku između glazbenika na pozornici.

Kad publika to počne promatrati na taj način, više nije potrebno imati akademsko znanje ili prethodno iskustvo s eksperimentalnom glazbom da bi se osjetilo što se događa. Ljudi vrlo intuitivno mogu prepoznati je li taj „razgovor“ među izvođačima uravnotežen, sluša li netko druge ili dominira i ne ostavlja prostor drugima, postoji li napetost, povjerenje ili zajednički tok.

Mislim da je glazba jedan od najiskrenijih umjetničkih izraza upravo zato što se iskrenost izvođača vrlo jasno osjeti, bez obzira na stil ili formu. Čak i kad zvuk ne nudi jasnu melodiju, strukturu ili narativ, publika može osjetiti prisutnost, pažnju i odnos među ljudima na pozornici. A upravo je to često najvažnije za otvaranje prema ovakvoj vrsti glazbe.

Iskrenost izvođača vrlo jasno osjeti, bez obzira na stil ili formu

U tvome je radu, pa i projektu koji sad predstavljate, prisutna ideja određenog pomicanja instrumenta iz njegove konvencionalne funkcije, bilo kroz preparaciju, rastavljanje, proširene tehnike, drukčiji tretman itd. Što je važno u tom „destabiliziranju“ instrumenta, mijenja li se kod odluke o takvome pristupu instrumentu ujedno i odnos izvođača prema vlastitom glazbeničkom identitetu?

U jednom trenutku počeo sam osjećati da mi nedostaju melodija i širi spektri zvuka pa se iz toga razvila ideja kombiniranja bubnja sa žicama i različitim pristupima kojima bubanj mogu koristiti kao rezonator za melodije, teksture i druge zvučne kvalitete. U suštini, radi se o širenju vlastitog glazbenog jezika i mogućnosti da izrazim kompleksnije emocije i ideje.

Kad sviraš bubanj u žanrovskoj glazbi, tvoja je uloga često jasno definirana briga o ritmu, grooveu i funkciji koju određeni žanr traži. Iako jako volim svirati takvu glazbu, kroz preparacije, proširene tehnike i improvizaciju hijerarhija unutar ansambla postaje puno ravnopravnija. Zvuk više nije strogo podijeljen na ritam, harmoniju i melodiju, nego svi zajedno sudjeluju u stvaranju jedinstvene zvučne slike.

Kroz proširene tehnike, preparacije i improvizaciju zvuk više nije strogo podijeljen na ritam, harmoniju i melodiju, nego svi zajedno sudjeluju u stvaranju jedinstvene zvučne slike

U solo kontekstu preparacije, proširene tehnike i elektronika omogućuju mi da razvijam vrlo slikovite i višeslojne ideje koje više nisu samo „bubnjarski solo“ nego cjelovit zvučni prostor. Mislim da se s tim pristupom mijenja i odnos prema vlastitom glazbeničkom identitetu, instrument više ne doživljavaš samo kroz njegovu tradicionalnu funkciju nego kao otvoreni medij za istraživanje.

Naravno, važno je biti svjestan konteksta i razumjeti kad koja uloga ima svoje mjesto. Nekad si bubnjar u bendu i služiš pjesmi ili žanru, nekad si dio improviziranog ansambla gdje svi ravnopravno grade zvuk, a nekad si sam i potpuno slijediš vlastitu estetiku te ideju onoga što želiš izraziti.

Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER