Jasna Zlokić: „Čini mi se da je stiglo vrijeme uspjeha bez pokrića“

Nakon više od četiri desetljeća karijere, Jasna Zlokić bez zadrške govori o uspjehu, prolaznosti, glazbi nekad i danas – i o svemu onome što ostaje kad reflektori malo utihnu

U karijeri je Jasni Zlokić najupečatljiviji nastup s 50 Centom / Foto: Marko Bratoš

Dogovoreni razgovor s Jasnom Zlokić nekoliko je puta odgađan – prvo zbog blagdana, a potom zbog poledice koja je Zagreb tih dana pretvorila u klizalište. Jasna, razumno i bez puno dramatike, nije htjela izlaziti dok su pločnici bili nesigurni. Nekoliko dana kasnije i sama sam završila na ledu, doslovno, i odmah se sjetila nje, a kad smo se napokon susrele, dočekala me sa smiješkom i rečenicom: „Jesam li ti rekla? Trebala si slušati što kažem.“

U tom kratkom, zafrkantskom komentaru kao da je sažeto sve ono što Jasna Zlokić jest – prizemljena, duhovita, oprezna prema životu, ali otvorena prema ljudima. Razgovor koji je uslijedio bio je jednako takav: miran, iskren i bez potrebe za velikim riječima, čak i kad povod nosi ime – Cesarica Legend. Ova posebna nagrada unutar Cesarice dodjeljuje se umjetnicima ili autorima čiji je doprinos hrvatskoj glazbi obilježio generacije i ostavio trajan trag. Prvi put je uručena Nenadu Ninčeviću 2025., a ove godine dobit će je Jasna, koja će 30. siječnja u zagrebačkoj Laubi tu večer obilježiti i nastupom.

Cesarica Legend dolazi nakon više od četiri desetljeća karijere – kako doživljavate ovo priznanje danas?

Lijepo je to. Drago mi je što su ljudi iz struke odlučili da dobijem tu nagradu. To je potvrda da nisi bio tu uzalud, da su godine koje si odradio bile kvalitetne i ostavile traga. Dobila sam u karijeri puno nagrada, za neke ne znam ni gdje su mi, ali ova mi je draga. Ipak, to me brzo prođe – kao pobjeda na festivalu. Sretan si taj dan, a sutradan ideš dalje. Tako treba u životu. Ne smije se čovjek oslanjati na lovorike, treba ostati prizeman.

Doživljavate li se kao legendu? Na koji dio karijere ste najponosniji?

Ja sam vrlo normalna osoba i sve mi je to normalno. Nemam velika ushićenja. Počeci su mi bili najljepši – uspjeh je bio munjevit. Pojavila sam se i postala slavna još u Jugoslaviji. Rajko Dujmić, kao autor glazbe, bio mi je beskrajno blizak, a surađivala sam i s iznimnim tekstopiscima – Momčilom Popadićem na ”Skitnici” te Marijem Mihaljevićem na pjesmi ”Povedi me”. Ti su počeci ostavili najveći pečat, na mene i na karijeru. Možda je došlo prerano, ali bolje prerano nego nikako.

Tko je još od autora snažno obilježio vaš put?

Surađivala sam s mnogim ljudima: Zdenko Runjić, Đorđe Novković, Zrinko Tutić, Tonči Huljić, Nikša Bratoš, a u posljednje vrijeme Ante Gelo. To su ljudi koji su me razumjeli, koji su mi pomogli i koje volim. Bilo ih je mnogo…

Jeste li u mladosti imali uzore?

Nisam nikad htjela biti netko drugi osim sebe. Učila sam slušajući Barbru Streisand i Janis Joplin, one su ostavile dubok pečat. Ali uvijek sam nastojala izvući najviše iz sebe, iz svoje emocije i dara.

Jasna drži da je osamdesete teško ponoviti / Foto: Marko Bratoš

Osamdesete se često spominju kao zlatno doba. Zašto?

To su bile toliko plodne autorske godine! Pjesnici su radili tekstove. Poslije toga krenulo je prema dolje, čini mi se. Ne kažem da danas nema dobrih stvari, ali osamdesete je teško ponoviti.

Vi niste autorica svojih pjesama u klasičnom smislu, ali mnogi će reći da su te pjesme upravo – Jasna Zlokić.

To su pjesme koje doživiš ili ne doživiš. Tu je taj „X faktor“. Ako emociju ispravno izneseš, ljudi vjeruju da si to ti, kao da si je sama napisala.

Primjećujete li novi život svojih pjesama?

Upravo je “Ja sam ti jedini drug” takva! Danas se sluša više nego kad je izašla. Mladi su je otkrili, Torcida ju je uzela za svoju. Slično se dogodilo s “Povedi me” i “Dio mog sjećanja”. Pjesme dobiju novo ruho i novu publiku. Ima puno tih pjesama koje su sad zaživjele i iako su i onda bile lijepe, ljudi nisu toliko otkačili na njih.

Kako ste birali singlove? Je li to više bila odluka autora čiju ste pjesmu dobili ili ste vi utjecali na to kako ćete se predstaviti u svojoj karijeri?

Uglavnom zajedno – autori, diskograf i ja. Bila sam za suradnju. Ako mi se nešto posebno svidjelo, znala sam poslušati samo sebe, ali to je bilo rijetko.

Što vas je držalo prizemljenom u vrijeme velikog i strelovitog uspjeha?

Priroda moja. Nema tu obuzdavanja sebe. Ili si takav ili nisi. S obzirom na to da potječem iz malog mjesta, iz Vele Luke, meni su tamo svi znali, a kad sam postala popularna i slavna, poznavali su me i svi drugi. To mene nikad nije pogodilo. Nisam poletjela u nešto što nisam. Dapače, ta mi je popularnost više puta smetala jer me ometala u privatnom. To me je jako uznemiravalo. Da ne mogu otići u trgovinu, da ne mogu izaći van, da ne smijem imati loš dan, da ne smijem biti neraspoložena. Zapravo, meni je pjesma uvijek bila najvažnija – i publika na koncertu.

Jasna Zlokić u razgovoru s našom novinarkom / Foto: Marko Bratoš

Kad ste već spomenuli Velu Luku, nemoguće je ne pomisliti na Olivera. Kakva su Vaša sjećanja na njega?

Govoriti o Oliveru je suvišno jer je bio veliki umjetnik s narodnim pečatom. Toliko sam prošla s njim lijepih trenutaka – što profesionalnih, što privatnih. To se ne može zaboraviti. On je osvajao ljude, okupljao ih je svojom glazbom, svojim duhom, svojim humorom. Oliver je jedan. Postoje ljudi koji se ne ponavljaju.

Kad ste osjetili da se industrija nepovratno mijenja?

Danas se albumi ne prodaju. Vrijeme je drukčije, ali ne mislim da je sve devalviralo. Ima mladih koji traže sadržaj, poruku, emociju u retro estetici. Danas pjesme imaju tri riječi. Ima pjesama i koje su simpatične i drage i imaju svoje mjesto, vrijeme ide dalje. Ne može se reći da neke stvari ne valjaju, ali ako govorimo o širem opsegu, onda je vrijeme osamdesetih bilo puno plodnije i ljepše, ostavilo je više traga.

Što biste danas poručili mladim glazbenicima?

Bit ću vrlo kratka. Teško je biti savjetnik u ovom poslu. On djeluje zabavno, ali je jako složen – tu su emocije, odnosi… Što da kažem nekome tko počinje? Treba biti strpljiv, a vrijeme nije takvo. Danas se sve događa brzo, popularnost dolazi preko noći. Društvene mreže su i dobre i loše, ali mladima često ne ostavljaju vrijeme da upoznaju sebe. Čini mi se da je stiglo vrijeme uspjeha bez pokrića. Ne vrijeđam nikoga, takvo je vrijeme. Bilo bi lijepo da ne postanu žrtve samih sebe.

Kad biste se mogli vratiti u jedan trenutak svoje karijeri, koji bi to bio?

 Nastup kao predgrupa 50 Centu! To je bio izlet u nepoznato i dogodilo se nešto prekrasno. Publika koja je čekala 50 Centa primila me s takvim oduševljenjem da se to ne zaboravlja. Bilo je neočekivano i riskantno.

Kako je uopće došlo do toga?

U početku mi je sve djelovalo kao šala. Zvala me novinarka da komentiram poziv, a ja nisam imala pojma o čemu govori. Kasnije me nazvao Nered i rekao da je to 50 Cent odlučio. Mislila sam da je zezancija. Koliko god sam ja smatrala da će to biti lako i da ću se s njim malo zezati i i igrati, na kraju sam se morala uhvatiti u koštac s rapom, raperskom garderobom, raperskom pjesmom, raperskom publikom. Ispalo je predivno!

Obrada “Teških boja” mnoge je iznenadila.

To je nastalo spontano. Gostovala sam na Narodnom radiju i izabrala ovu pjesmu jer volim Bareta. Kad je objavljena na mrežama, mladi su je počeli tražiti na koncertima. Nekad se publika čudi otkud ta pjesma na repertoaru, ali se svi dignu na noge! Valjda sam i to donila na neki svoj, netipičan način.

Nagrada Cesarica Legend ide u prave ruke / Foto: Marko Bratoš

Volite li takve „suprotnosti“?

Jako volim Bareta. Neobičan je i poseban. Ima svoj stav prema svemu oko sebe. Volim Gopca! On mi je strašno simpatičan, darovit je.

Vi ste karijeru gradili u vremenu kad se od žena na sceni puno očekivalo – i glazbeno i vizualno. Jeste li osjećali pritisak?

Uvijek me vodila pjesma. Ona je pokriće. Izgled je dobrodošao i treba paziti na sebe.

Kako ste se nosili s tim promjenama? Tijelo se mijenja, glasnice se mijenjaju. Kako vam je danas izvoditi pjesme koje ste objavili sredinom osamdesetih?

Pa lijepo. Zdravlje me služi i glasnice me još uvijek dobro slušaju. Mogu pjevati i imam kondicije, što mi je najvažnije.

Imate li sada potrebu za snimanjem novih pjesama?

Ne. U zadnje doba snimila sam “Potrošilo nas vrime”, “Topli osmijeh” i Rajkovu, koja je posthumno izdana, “Tko to zove ime moje” na tekst Nene Ninčevića. Trebala bih snimiti i novi album, ali nije danas lako doći do pjesme čiji ću tumač baš biti ja u ovim godinama. Kad sam otpjevala “Potrošilo nas vrime”, ja sam znala da to mogu reći!

Žalite li za nekim odlukama u svojoj karijeri?

Karijera je osjetljiva biljka. Treba je čuvati, obrađivati, dotjerivati. Bilo je kompromisa i pristala sam na neke stvari, koje mi se tad nisu svidjele, radi mira u kući. Neke stvari su bile in pa sam i ja napravila neke izlete. Više je onoga što vrijedi nego onoga za čim treba žaliti.

Znate kako na dodjelama Grammyja dobitnici uvijek nekome posvete nagradu? Kome biste je vi posvetili?

Ma te američke p*zdarije! To je moja nagrada. Ostat će mojoj djeci. Ona su mi najveće nasljeđe!

Imate li još želja?

Nemam nekih velikih planova. Iako sam putovala puno, od Rusije do Amerike, do Madeire i Australije, Skandinaviju sam obišla, voljela bih proputovati svijet, a da ne radim. Kad god sam nekamo putovala, bilo je vezano uz posao. Dođeš, otpjevaš, ideš, pakiraš se. Jedini problem je taj što se bojim aviona. A bez aviona svijet je teško vidjeti.