04
sij
Intervju

Leonard Klaić: „U trenutku kad eliminiraš očekivanja nastaju najbolje stvari“

Leonard Klaić

Leonard Klaić /Vjekoslav Palinić

share

Jedno od najzanimljivijih imena ovogodišnjeg MBZ-a zasigurno je bio eksperimentalni elektronički sastav delapse. Uživo u Močvari izveli su debitantski album Omens, što je zauvijek zabilježeno u obliku albuma MBZlive. No, jeste li znali da ovaj projekt nije nikada bio namijenjen pozornici?

Jeste li znali da je ovo djelo nastalo iz čiste radoznalosti i zaigranosti autora, Leonarda Klaića? I jeste li znali da je upravo Leonard Klaić, od ranije poznat i kao bubnjar žestokog benda She Loves Pablo, druga polovica Bad Daughter projekta? Imali smo i više nego dovoljan razlog da se s Leom nađemo u „kućnoj” atmosferi Vintage Industrial Bara, popijemo koje pivo i saznamo sve o najzanimljivijim te najboljim projektima 2021. godine iza kojih stoji upravo njegovo ime.

„Izazovno je bilo koristiti upravo ono od čega je album u startu bježao“

Kako, odakle, zašto delapse na MBZ-u?
Zapravo je krenulo s albumom koji sam bez ikakvih očekivanja ili cilja samo krenuo raditi. Elektronika me oduvijek zanimala, ne u plesnom, klupskom smislu, nego me više impresionirao zvuk i mogućnosti koje postoje. Dosta sam selektivno slušao te stvari kroz život, lovio se za eksperimentalniji zvuk u smjeru ambijentalnog i filmičnog. Iz znatiželje sam krenuo raditi i ti pokušaji su se sve više filtrirali i odjednom sam pred sobom imao album. Ljudi su iznenađujuće pozitivno reagirali na njega, između ostalog se svidio i dijelu ekipe povezanom s biennaleom i, odjednom, došao je poziv za nastup na ovogodišnjem izdanju MBZ-a.

Iako plan nikad nije bio izvoditi te pjesme uživo, ovaj poziv mi je stvarno laskao i postavio je pred mene zanimljiv te zabavan izazov. To je bilo to, to se događa, samo, ‘ajmo smisliti kako. Tu je došla ideja da se to okrene na live bend i napravi nešto novo i drugačije od onoga na snimkama. Okupio sam neke od ljudi iz svog užeg kruga, s kojima najdulje radim. Chris Ian, Krešimir Kokić i Pavle Gulić iz Killed A Fox (uz Domagoja Šimeka koji je gostovao na jednoj od pjesama) i ja smo sjeli pa pokušali nadograditi tu dosta kiruršku elektroniku s albuma i pretvoriti ju u živu, glasnu i masivnu stvar koja funkcionira na pozornici. Lijep eksperiment za sve nas.

Leonard Klaić

Leonard Klaić/Vjekoslav Palinić

Kako ti je bilo raditi na tom eksperimentu i dobiti reakciju publike? Kako je prošao taj koncert iz tvoje perspektive?
Raditi na tome bilo je izazovno jer je bilo suprotno svemu što sam radio na albumu. Dosta elektronike bazira se na stvarnim elektroničkim instrumentima koji se sviraju, synthevi, ritam mašine i slično. Na delapse albumu većina elektroničkih zvukova nisu takvi instrumenti, koje možeš donijeti na pozornicu i svirati, već digitalno manipulirani akustični instrumenti te zvukovi. Ovo nema veze s onom toplom analognom elektronikom koju ljudi mogu izvesti live, ne može se replicirati u stvarnom vremenu.

Ideja kontrasta mi se odmah nametnula za live, nadograditi tu digitalnu kirurgiju „pravim” instrumentima. Gitare, bubnjevi i ambijentalni vokali u toj kombinaciji dobivaju drugačiji život. Izazovno je bilo koristiti upravo ono od čega je album u startu bježao. Što se publike tiče, reakcije su bile jako pozitivne.

Veliku ulogu odigrao je i Filip Pacak, koji je sada stalni član benda kao tonac i light inženjer te jedan je od najpredanijih ljudi s kojima sam imao prilike raditi. S njim smo imali tjedan dana svakodnevne probe po nekoliko sati u klubu gdje smo programirali svaku sekundu svjetla i puno radili na zvuku, stvarno smo dali sve od sebe. Ljudi su odlično reagirali, ali i da nisu, ne bi mi to promijenilo mišljenje, jer znam da svatko tko je sudjelovao u tom projektu dao je sve od sebe. Meni je to predivno iskustvo.

Leonard Klaić

Leonard Klaić/Josip Bolonić

Izašao je live album. Uspoređujući ga s originalnim, koliko se tebi razlikuju?
Kada slušaš album koji si od ‘a do ž’ radio sam za kompjuterom, znaš otkud dolazi svaki zvuk. Ne možeš ga nikada doživjeti s odmakom jer sve komponente znaš napamet. Kad slušam live, te pjesme imaju neku dodatnu dimenziju, nešto što je van moje kontrole. Ti ljudi su dali nešto svoje i u mojoj percepciji je ta glazba oživjela, sad mi je postala „prava”. Kad čujem da je odsvirana, kada su ljudi dali nešto svoje u to, pred publikom. Pečat da je ta glazba sad prava glazba. S te strane mi je to dosta značajno.

Smatraš li svoju glazbu umjetnošću? Radio si ovo iz osobnog gušta, a jesi li to smatrao kao neku vrstu umjetničke forme ili je to jednostavno…
Bježim od izraza ‘umjetnik’ i ‘umjetnost’ jer mi to automatski sa sobom nosi neku pretjeranu ozbiljnost i rizik da samom sebi budem pretenciozan. Ja se igram. Imam sreće da se mogu igrati onim što volim, bez ikakvih pritisaka da to treba biti uspješno, da me ljudi moraju vidjeti i voljeti. Bitno mi je da to što radim meni zvuči zabavno.

Od sebe imam maksimalna očekivanja, nikada neću biti sto posto zadovoljan, dakle ne shvaćam sve to nimalo olako, ali ne želim na to stavljati takav teret. Kada bih sve što radim nazvao umjetnošću, to bi značilo da je to nešto silno bitno, važnije od nečega što nije umjetnost. Ne želim shvaćati sebe preozbiljno, trudim se to izbjeći. U trenutku kad eliminiraš očekivanja nastaju najbolje stvari.

„Elektronika je sredstvo. Cilj je atmosfera.“

Koja priča iza osobne igre stoji iza toga? Je li to samo igra zvukom ili djelo također ima i emotivan značaj?
Ima veliki emotivni značaj. Krenulo je kao upoznavanje samoga sebe kao autora, što sve čujem i što sve mogu. Nisam sjeo i rekao „idem raditi elektronički album”, nego sam krenuo raditi nešto svoje što je slučajno završilo ovako. Proizašao sam iz bendovskih krugova gdje imaš više ljudi u bendu, svatko ima svoj instrument i zvukovno je sve u startu podosta definirano. Kada si sam pred tehnologijom koja svakome omogućava da u laptopu ima sve instrumente svijeta, mogućnosti su neograničene. Osim ako ciljano ideš raditi neki konkretni žanr, što me nikad nije zanimalo, neizbježno ćeš naletjeti na nešto u sebi što nisi poznavao prije nego si krenuo.

Prije delapsea si javnosti bio poznat kao glazbenik u metal bendu. Kada se dogodila ljubav prema elektronici?Slušam svašta i obožavam otkrivati stvari. Kod glazbe se uvijek trudim čuti nešto novo. Ne zanima me perfektna egzekucija nečeg što već poznajem, nego taj moment kad je netko blesavo zaigran i pokaže mi da postoji nešto što nikad nisam čuo. U tom istraživanju sam otkrio, naravno, i dosta elektronike, soundtrack glazbe, ambijentale te generalno stvari koje igraju na atmosferu. To je najviše utjecalo na delapse, atmosfera i to je glavna stvar koju pokušavam napraviti u tim pjesmama. Elektronika je sredstvo. Cilj je atmosfera.

delapse muzički beinnale zagreb mbz leonard klaić

delapse na Muzičkom biennalu Zagreb/Matej Grgić

Koliko nedostaje inovativnosti na domaćoj glazbenoj sceni?
Hrpa je ljudi koji rade super stvari. Ovo vrijeme je vjerojatno najplodnije ikad u glazbi, ako ništa, zbog momenta gdje svatko u spavaćoj sobi može imati studio i raditi snimke koje su stvarno kvalitetne. Ljudi se igraju, možeš i raditi i čuti svašta. Po meni je u tom pogledu bolje nego ikad, stvarno se svatko može izraziti pa tako i kod nas ima jako zanimljivih stvari. Pitanje je što nazivaš scenom i ima li to veze s popularnošću. Uvijek se najbolje stvari nalaze malo ispod površine.

Koga ti najviše cijeniš na domaćoj sceni?
Za početak je tu krug ljudi s kojima radim već godinama koje smatram stvarno beskrajno talentiranima jer inače s njima ne bih radio, cijela House Of Pablo ekipa, Dunja Ercegović s kojom radim u njena oba projekta, Mark Mrakovčić i bendovi okupljeni oko Dostave Zvuka. U kategoriji „ljudi koje ne poznajem osobno” beskrajno cijenim Porto Morto. Zakačio sam se na prošlom albumu i od tad sam jedan od dosta ljudi s kojima se svađam tko je najveći fan. Navijam za njih i drago mi je da postoji netko tko radi toliko neopterećeno i raznovrsno. Čuje se velika disciplina i kreativnost u onome što rade i jako sam sretan što postoje.

Trenutno je aktualna tvoja suradnja s Dunjom Ercegović i novi projekt Bad Daughter. Kako je došlo do te suradnje?
Mi smo se tada znali površno, u prolazu, sa „scene”. Oduvijek mi je bila super Lovely Quinces, ali suradnja nam je krenula tako da sam joj se javio s prijedlogom gostovanja za delapse, koje se nikada nije dogodilo. Ona je tu valjda čula nešto što joj se svidjelo, iako očito ne dovoljno da mi gostuje na pjesmi (hvala, Dunja!) pa mi je poslala skicu jedne pjesme za Bad Daughter i pitala bih li mogao od toga napraviti nešto.

Tako je 2017. nastala „Body And Soul“ i krenuli smo raditi album. Ona bi dolazila do mene, otpjevala vokal koji je smislila i ja bi na to krenuo slagati aranžman, poslao bih joj to pa bismo se tu ping-pongali s dojmovima i idejama. Tako smo postepeno gradili album. Ona je zapravo slučajno shvatila da ja baratam zvukom koji nju zanima i jako smo dobro kliknuli na prvu.

„Ne bismo pustili van nešto čime nismo stvarno zadovoljni“

I napravili ste odličan album. Jeste li svjesni veličine toga ili vam je sve to normalno?
Ne mogu lagati da nismo svjesni. Predugo smo ga radili i previše picajzlirali oko svega da ne bismo bili svjesni. Ne bismo pustili van nešto čime nismo stvarno zadovoljni. Super mi je vidjeti da su reakcije takve kakve jesu i da su ljudi u tim pjesmama čuli što i mi čujemo. Stvarno smo ponosni na album i ne mogu reći da smo iznenađeni reakcijama. Znamo da imamo super album. Ali, jako smo sretni i zahvalni da su reakcije pozitivne.

Je li ti draže biti glazbenik, autor ili svirač?
Najviše sam oduvijek volio studijski moment. Tamo se najbolje osjećam u svim ulogama: i sviračni i autorski i s druge strane, kad samo bilježim nešto što netko drugi osjeća i moj je posao da to što bolje izađe van. Koncerte isto obožavam, nema boljeg osjećaja od super koncerta, no najviše se pronalazim u studijskom dijelu.

Leonard Klaić

Leonard Klaić/Vjekoslav Palinić

Kakva je budućnost delapsea i tebe osobno?
Nemam neki petogodišnji plan, ali puno se toga događa i puno toga radim. Dunja i ja smo već krenuli s idejama za novi Bad Daughter materijal. Trenutno razrađujemo live za koji imamo ista očekivanja kao i od albuma. Tako da se opet bacam u potpuno novi svijet koji gradimo od nule. Za delapse spremam novi materijal koji me još nije odveo u nekom skroz definiranom smjeru, ali znam da će sigurno zvučati drugačije od prošlog albuma.

Filip Pacak i ja radimo na novom konceptu za delapse live koji bi uključivao napredniji vizualni moment s njegove strane i štreberskiji audio moment s moje, neću previše najavljivati da si ne skočim u usta, ali generalno nas zabavlja pitanje – zašto bi razglas trebao biti samo naprijed? Radim i na nekim svojim stvarima mimo delapsea koje su organskije, klasičnije, mirnije. She Loves Pablo radi na novom, petom albumu i kreativno smo i dalje u odličnoj fazi, puno se smijemo i uživamo, što je i glavni razlog zašto smo dogurali do 15. godišnjice benda. Ima skica, ima ideja, ima i želje i volje. Drž’ fige!

Moglo bi Vas zanimati