LITR i VHF, sinonimi za suprotstavljanje monotoniji otočkog života
Ljudi dolaze na Korčulu zbog prekrasne prirode, čistog mora, gastronomije čije delicije datiraju još iz doba Marka Pola, očaravajuće arhitekture, ali i odličnoga glazbenog iskustva. Otoci su u posljednje vrijeme postali utočišta urbane i underground glazbene kulture, na pristojnoj udaljenosti od masovnog turizma, a jedan od njih posljednjih je godina i Korčula.
Sam najveći grad istoimenog otoka idealna je kulisa za glazbeni festival. Tom je idejom bio vođen i Marko Skokandić, organizator Lost in the Renaissance festivala koji se u kolovozu održva u Korčuli, a peto izdanje na otok je dovelo neke od najboljih izvođača elektroničke i live glazbe u Hrvatskoj.
Marko Skokandić / Lule
LIR je zaista specifičan i to u nekoliko elemenata. Jedna od posebnosti je lokacija festivala, koja do sada niti jednom nije bila ista. Ove su godine DJ-i krstili novootvoreni VHF bar koji se nalazi uz samu gradsku rivu, dok su bendovi nastupili na dobro znanoj lokaciji, u korčulanskom ljetnom kinu u kojem se već više od tri stotine godina kontinuirano organiziraju različite predstave, koncerti i druge manifestacije.
VHF bar / Borna Bursać
„Želim se ponovo zahvaliti Gradu, gradonačelnici i svima koji su nam omogućili da se dogodi nešto što se ne događa baš često. To je srednjovjekovno ljetno kino. Tamo su se održavali i koncerti i viteški ples, odnosno, tradicionalna korčulanska Moreška i ostale priredbe, a puštaju se i filmovi. Po meni, to je jedan do najboljih prostora u gradu za manifestacije.
Ljetno kino ima i veze sa samim imenom festivala budući da se prvo izdanje dogodilo upravo tamo. S obzirom na to da je Korčula renesansni grad, doživljaj prvog izdanja u ljetnom kinu ostavio je na mene dojam kao da sam izgubljen u renesansi“, rekao je Marko.
Zanimljiva je priča i iza druge lokacije, novootvorenog VHF bara koji predstavlja rijetkost urbane kulture suprotstavljene monotoniji otočkog života. Bar je nastao u suradnji s vlasnikom kultnoga beogradskog kluba 20/44, Milivojem Božovićem, a priča se zakotrljala prošle zime kada je Marko, koji inače kao DJ nastupa pod imenom Markaya, gostovao u 20/44.
„Kada sam se vratio nakon toga na Korčulu, počeo sam istraživati lokacije. Bar koji smo pronašli blizu je marine i zato se zove VHF, što u pomorskoj komunikaciji znači very high frequency, tako da ima veze i s glazbom i s pomorstvom. Mjesto je zamišljeno kao bar namijenjen za uživanje, svakodnevno je tamo ugodna atmosfera“, rekao je.
VHF Bar je, kako kaže, otvoren s ciljem da postane omiljeno mjesto za druženje svih Korčulana, a važno je napomenuti i da će mjesto biti otvoreno tijekom cijele godine.
„Da su frekvencije već na zavidnom nivou potvrđuju i stalna događanja u baru. U nepuna dva mjeseca rada ugostili smo mnoge renomirane DJ-eve iz Hrvatske ali i regije, kako bi domaćoj publici proširili vidike te dosadašnju snažnu mkro kulturnu i glazbenu scenu samog otoka podigli na sljedeću razinu. Osim DJ-eva, naš program krase i izvanredni bendovi s otoka i bliže okolice. Najbolje tek dolazi“, rekao je Marko i tako dao naslutiti da VHF bar čeka odlična glazbena sezona, a otkrio je i poruku koja je moto VHF bara, a koja je svojevrsni hommage nedavno preminulom velikanu elektroničke scene Andrewu Weatherallu:
VHF bar / Lule
Ta se atmosfera prenijela i na festivalski vikend. Ugodno, intimno i prisno riječi su koje najbolje opisuju festivalske noći na terasi i unutar VHF-a. Sam je festival bio limitiran na 150 posjetitelja, a prostor je bio dupkom pun. Marko ističe da je sve ovo velika stvar za Korčulu u kojoj se scena počela razvijati tek prije dvadesetak godina.
„Uspjeli smo stvoriti krug ljudi koji podržavaju takve evente, što je velika stvar jer je Korčula stvarno malo mjesto. A i festival je, prije svega, namijenjen ljudima s otoka i svima iz regije“, dodaje.
View this post on Instagram
Na samom festivalu atmosfera je bila odlična. Na istom se mjestu spojila takva mješavina publike koja je velikim dijelom zaslužna za ugodno iskustvo glazbe, plesa i druženja. Što se tiče striktno glazbene dimenzije, svi DJ-i su zapalili publiku.
Borut Cvajner je probio led i napunio floor na terasi uobičajeno besprijekornom, ali i impresivnom selekcijom, budući da je započeo sporijim tempom, a završio na bržim ritmovima. Tako je ovog puta savršeno pripremio publiku za ostatak prve večeri.
Borut Cvajner na Lost in the Renaissance festivalu / Borna Bursać
Plesni je podij do kraja napunio Antonio Žuža koji je pokrenuo ekipu discom i houseom s izletima u retro hitove koji su nas podsjetili na početke disco ere. Nakon nastupa smo ga pitali je li se morao prilagoditi otočkom điru i festivalu na kojem je prvi puta, a priznao je da to, ustvari, čini u svakom setu.
„Uvijek pokušam naći nešto u setu što će se svidjeti ekipi i kroz to organizirati set, na kraju smo čak završili s Womack & Womackom. Meni su moji setovi uvijek malo eklektični, generalno puštam svašta, pa sam tako i ovdje krenuo. Kada sam našao nišu na koju sam vidio da ljudi reagiraju tako sam i nastavio i nije mi se bilo teško prilagoditi“, rekao nam je i dodao da mu je atmosfera bila odlična te da je LIR bio uvod u zasluženi godišnji odmor, prije početka nove sezone u Petom Kupeu gdje sudjeluje u vodstvu kluba.
Lost in the Renaissance / Borna Bursać
Nakon toga su se svi preselili u unutrašnjost kluba gdje je doajen beogradske scene, Schwabe, zagrijao unutrašnjost probranom selekcijom mračnijeg disca.
Vrhunac večeri bio je Mimi kojeg ne treba previše predstavljati. S obzirom na to da je jedan od DJ-eva poznat po ogromnoj kolekciji ploča, pitali smo ga u šali pitali kako su one stigle do festivala i jesu li možda upregnuli kakvoga otočkog magarca da ih doveze. Odgovor nije razočarao, naime, upregnuli su trokolicu.
DJ Mimi vozi ploče na trokolici
„Imao samo pomoć, trokolicu, koja ih je vozila dio puta. Ploče su išle dio puta trokolicom, dio trajektom, dio autom, mali dio pješice i mali dio puta katamaranom“, nasmijao se.
Dodao je i da mu je ovo bio prvi puta da je puštao na Korčuli i da je oduševljen cijelim iskustvom festivala.
„Moram priznati da se malo bojim svaki put kada puštam na nekom novom mjestu budući da ljudi tamo možda nisu navikli na to, ali ovaj puta se potrefilo taman. Na kraju mi je bilo bolje od očekivanja, ugostili su me prelijepo i jako sam zadovoljan. Čak se i nadam da će me pozvati opet. Ovo je najintimniji festival i jedini na koje smo bili u zatvorenom prostoru, ali nije bilo loše, dapače, bilo je super“, zaključio je.
Mimi u VHF baru / Borna Bursać
Prva je večer završila kako je i započela, u besprijekornu glazbenom tonu, a za zatvaranje je bio zaslužan El Comando, odnosno, Luka Šimić. U njegovu se setu osjećala karakteristična dječja zaigranost i maštovite melodije utopljene u ozbiljne, duboke i razlomljene ritmove, a publika je nakon svega jedva čekala početak drugog dana, kada su na repertoar došli bendovi u ljetnom kinu.
U impresivnome renesansnom kamenom bazenu kojeg uz dvije kule omeđuju druga bitna arhitektonska zdanja, smjestila se druga festivalska večer. Doživljaj stoljetnog kamena okupanog toplim ružičastim nijansama reflektora najbolje je dočarala pjevačica pocket palme, Anja Papa, koja je s pozornice ljetnog kina publici poručila kako se ovdje osjeća vrlo „romantično“.
U takav je ambijent savršeno sjeo njihov synth wave koji je glazbom pojačao nostalgičarske osjećaje publike i uveo prizvuk osamdesetih godina.
pocket palma / Borna Bursać
Nakon pocket palme strasti je uzavreo Peki pele koji je, da se opet poslužimo njegovim izrazom, doslovno „rokao“. Velikom samouvjerenošću nastavio se na prizvuk prošlog stoljeća aranžmanski prepisan za nove generacije. Peki se na Korčulu zaputio u svom klasičnom polubendovskom sastavu, ali po putu je prerastao u one man show. Ovo se dogodilo sasvim slučajno, ali kaže da je za njega to bilo izvrsno iskustvo koje ga je izvuklo iz zone komfora i potencijalno pripremilo na nove izazove.
„Ovo mi je prvi put da nastupam potpuno sam, tako da je nastup već po tome bio drugačiji i definitivno je drugačije iskustvo bilo, da se ne možeš nikome okrenuti kad zapneš, ali sam odgurao i na kraju je bilo sve po starom. Idem s energijom 150 posto, kad nastupam uživo uvijek me ponese. Uživam u svojim pjesmama“, rekao je.
Dobar dio snage za nastup crpio je i iz energije publike, koja je bila oduševljena nastupom, a za LIR festival ima same riječi hvale.
„Nisam znao puno o festivalu prije, a volim takve male festivale gdje je očito da netko tko to radi uživa u toj muzici i da nije neki korporativni bullshit. Prvi put mi je na Korčuli i volio bih ići na Korčulu svakog ljeta. Sve što se događalo po danu doprinijelo je nastupu navečer. Još i taj setting, stage koji je jedan od ljepših, ako ne i najljepši na kojem sam nastupao, a drago mi je se ljudima svidjelo i da je eksperiment sa mnom kao solo performerom uspio“, poručio je Peki.
Nakon bendova u ljetnom kinu, VHF bar je zapalila disco funk boogie groznica. Za uvertiru je bio zadužen Mile Hund čiji ste program mogli popratiti pod imenom Mile voli disco. Nastavio je Fillie P iz Beograda koji je donio probranu selekciju manje poznate glazbe koja istovremeno zvuči kao hitovi.
„U subotu je u klubu bilo malo balearičnije, naglasak je bio na bendovima, htjeli smo da se osjeti ljubav u zraku. U nedjelju smo nastupili mi otočani. Bilo je malo diskoidnije, stvarno smo rasplesali ekipu za zadnji dan i bio je super vibe“, rekao je Marko.
Ako su vas izvođači koji za LIR imaju same riječi hvale uvjerili da je ovaj festival događaj koji definitivno trebate posjetiti, obavezno počnite planirati sljedeću godinu na Korčuli, jer bi vam to mogla biti zadnja prilika. Naime, organizatori su puni planova za budućnost i otkrivaju kako bi se lako moglo dogoditi da ovoj priči na Korčuli dođe kraj te da se iz početka zakotrlja na nekoj novoj lokaciji.
