Lu Jakelić: „Komunikacija s publikom jedini je razlog zašto nastavljam objavljivati svoju glazbu javno“

Mnogi ljudi pokušavaju ostvariti glazbenu karijeru. Gledaju li na nju plošno: kao vještinu pjevanja ili sviranja, malo pisanja po internetu, boostanje pjesme, par tisuća klikova i stvar bi trebala biti riješena, često se neugodno iznenade. Stvar je ipak malo kompleksnija.

Ovdje na scenu stupa Lu Jakelić koja se od početka svoje karijere istaknula svojim upečatljivim pjevanjem, ali prije svega umijećem pisanja pjesama koje ne prate standardnu formu na koju su navikle naše uši kroz slušanje radijskih stanica. Svemu unatoč, njena odluka da na jedan vrlo jasan način progovori kroz svoje pjesmi, ali i kroz medijska istupanja, ime Lu Jakelić isplivalo je iznad ostalih mladih glazbenika.

Tomu je dokaz i nominacija za Porin za najboljeg novog izvođača. Kako to inače biva, do nekih je njen glas došao, druge je takav „drugačiji“ stil odbio, ali kantautorstvo kao takvo nije ni namijenjeno masama. Možda samo ako si Bruce Springsteen, ali ni njemu nije oduvijek sve med i mlijeko. Lu ima ono nešto u što ne možeš uperiti prstom, ali to je najčešće i tajna uspjeha onih koji uspiju ostvariti glazbenu karijeru – autentičnost prezentacije.

Povod našem razgovoru je njen nastup na Slavonija FEST – CMC200 u Slavonskom Brodu u subotu, 27. kolovoza u 20 sati, ali osim posebne povezanosti s publikom koju svatko mora osobno iskusiti na koncertima, mene je puno više zanimao album za koji već dugo znamo, ali koji još uvijek nije objavljen!

Lu Jakelić/Igor Huzbašić

Razgovarajmo o novom albumu! Objavila si singlove „Zidovi“ i „Sjene“ kojima ga najavljuješ. Pretpostavljam da je sad već u postprodukciji. Kada ga točno planiraš objaviti?

Šesto čulo, kako će se zvati novi album, u završnoj je fazi. Ostalo je još polirati ga sitno glazbeno, a onda krećemo u fazu fizičke izrade. Najavit ćemo ga s još dva singla, a izaći će u cijelosti svakako do početka 2023.

Imaš veliku podršku Parnog valjka, a tijekom showa Tvoje lice zvuči poznato dobila si i Severininu podršku. Sve nešto čekam da objaviš neko veliko ime koje će ti gostovati na albumu. Imaš li uopće takve suradnje?

Prije svega, suradnje i dueti moraju imati glazbeni smisao i energetsko poklapanje ljudi kako bi bile iskrene. Na prvom albumu imam suradnju s Matijom Dedićem na pjesmi „Iznutra”, a na novom albumu možda se nađe jedan znan vam suputnik. Možda.

Tvoju glazbu prati visoka razina estetike koja se ogleda ne samo u videospotovima i nastupima, nego i kroz objave na društvenim mrežama. Kako usklađuješ ideje sa svojim suradnicima? I jesu li uopće tvoje ili dolaze od njih?

Hvala ti! Internet je bio moja spona s publikom od početka. Meni je to jednostavno ono što poznajem i neko prirodno stanje. Naravno, s vremenom sam puno naučila o glazbenoj industriji i komunikaciji unutar nje, ali osnova je uvijek ista: osjećam, pišem, stvaram i pokušavam biti iskrena, ljudska, ali i zadržati privatnost.

Sve na društvenim mrežama od početka kreiram i odlučujem sama. Jedini glazbeni suradnik mi je producent Rejhan, a posljednjih mjeseci konačno razvijam mali menadžersko-kreativni tim.

Lu Jakelić/Igor Huzbašić

Jesu li svi ti showovi u kojima si sudjelovala pomogli tvojoj vidljivosti, odnosno slušanosti tvoje glazbe? Nekako mi se čini da glazbenici moraju igrati na toliko različitih polja da bi skrenuli pažnju na svoj rad, a opet, to je možda i previše muke za nekakve plodove. Kakvo je tvoje iskustvo?

Za sebe mislim da zaista najbolje ostavljam dojam kada interpretiram glazbu ili razgovaram s nekime.

Sudjelovala sam u samo jednoj emisiji kao natjecateljica, u Tvoje lice zvuči poznato. Rekla bih da je emisija doprinijela mojoj vidljivosti. Neki su me tek upoznali, neki zavoljeli autorsku glazbu, nekima je bilo super vidjeli ostale vještine, a nekima se sigurno nisam svidjela – što je normalno. U emisiji Zvijezde pjevaju morala sam se snaći kao vokalni mentor, za što sam se i educirala, a u A stranu sam pozvana a conto tadašnjih koncerata po Zagrebu i autorskih pjesama koje sam objavila na YouTubeu.

Ostatak ovisi isključivo o mom radu i volji da idem glavom kroz zid u Hrvatskoj. Ukratko: nije loše pojaviti se, ali najvažnije je raditi na sebi, kako bi svojom pojavom i glazbom zaista imao utjecaj na tuđe živote.

Mislim da se lako na prethodno pitanje nadovezuje i prisutnost na društvenim mrežama. Upoznale smo se prije 5-6 godina na koncertu Gregoryja Portera u Ljubljani.

Čini mi se da tad još uvijek nisi objavila „Ljude od dima“, ali šetale smo Ljubljanom i ti si sustavno sve dokumentirala za društvene mreže, polako si stvarala fan bazu. Koliko vremena provodiš online i u komunikaciji sa svojim pratiteljima?

Meni su društvene mreže prirodno omogućile da se izrazim onime što ja zaista od malena volim. Uvijek se vraćam vremenu kada sam još živjela u Đurđevcu, prije Zagreba i fakulteta. U malom gradu, u svojoj sobi – laptop, ja, gitara i cijeli svijet. YouTube još uopće nije bio tako proširen kod nas, a ja sam objavljivala obrade i neke prve „potvrde” svoje interpretacije dobivala od stranaca. Možeš misliti što je to meni značilo za snove o stvaranju glazbe.

I tako je ostalo do danas. Nema dana kada ne odgovorim na poruke ili utiske koje dobijem, a najčešće su upravo one razlog da ne odustajem i ne sumnjam u sebe.

Da budem u potpunosti iskrena, komunikacija s publikom je (oduvijek) jedini razlog zašto nastavljam objavljivati svoju glazbu javno.

Tvoj debitantski album Sve o čemu sam šutjela izrazito je odjeknuo. Njime si predstavila svoj vrlo iskren i poetičan glazbeni rukopis. Znaš kako kažu, na drugom se albumu brusi. Kakve su te teme zaokupljale na novom albumu?

Bojala sam se kako ću ga napraviti, a onda se dogodio život. Dogodilo se nekoliko situacija u kojima mi je bilo teško, ali sam naučila startnu poziciju: da vrijedim bez tuđeg odobravanja. Mnogi se, u ovakvim pitanjima, (pogotovo ka ženi u glazbi) referiraju na ljubavni odnos.

Ljubavne veze, koliku god moć imale da nas transformiraju kada završe, nisu jedini snažni učitelji. U ovom poslu to su razni otpori, brane, namjera da ostaneš svoj dok zapravo, tek učiš što je to tvoje, financijsko snalaženje i ulaganje u kreativu kada je ona jedini tvoj prihod… Sve je to ocrtalo „Šesto čulo“ jer sam počela brusiti tu intuiciju koju oduvijek osjećam, ojačala sam ju u raznim poljima. Oslanjanje na samu sebe, tema je, ukratko.

Lu Jakelić/Joanna Paciorek

Jesi li novi album pisala dok je još debitantski bio aktualan ili tek kad se promocija prvog smirila?

Napisala sam ga u cijelosti u prvoj polovici prošle godine. Kako ja to kažem, to je moj download osjećaja i misli u kraće vrijeme, na kojem onda radim godinu i po’ dana. Album Sve o čemu sam šutjela napisala sam u dva mjeseca, Šesto čulo u, recimo, tri-četiri. A onda produkcija, snimanje i odluke iziskuju dulje vrijeme.

Znam da može biti teško govoriti o svom stilu, ali zanima me kako ga definiraš. Kakav je bio osjećaj pronaći vlastiti glas? Kako bi to opisala? Kakav je zvuk tvog novog albuma?

Odgovor te možda neće zadovoljiti jer se često zafrkavam kako ne vjerujem u glazbene žanrove, da mi je to restriktivno. Zapravo pod time mislim da je na drugima da me definiraju i promišljaju, ako žele. Nisam glazbeni kritičar iako mnogo čitam od djetinjstva o glazbi. Mogu uspoređivati i nalaziti uzore ili preferencije kako bih željela da moja priča zvuči.

Opisala bih samu sebe kao onu koja priča priče kroz svoje pjesme i zapise. Kantautorica – osoba koja piše, sklada i pjeva. Ne može to svatko, a i ne treba. S razlogom sam po putu dobila takav zadatak i to će zauvijek biti najjednostavnije objašnjenje.

Što te ispunjava u stvaranju pjesama?

Posezanje za slobodom unutar sebe, za kojom često čeznemo.

Rejhan Okanović je izuzetno bitna figura u tvojoj glazbenoj karijeri. Što je producent neočekivano uspio izvući iz tebe u produkciji nadolazećeg albuma?

Uvijek hrabrost da beskompromisno budem svoja, što god to značilo u danom trenutku. Produkcijski smo se više igrali i istraživali. I smiješno, razlika između nas je 20 godina, a on me vraća mojim alternativnim korijenima. Ma mislim, čovjek čuje što šušti u meni bez da pjevam ili govorim.

Postoje li pjesme na koje si posebno ponosna iz autorske perspektive?

Svakako, ali rijetko preslušavam svoje albume. Obično to bude jedan slučajan dan, kad su oni već dugo vani. Razlozi ponosa različiti su za svaki album, a na „Šesto čulo“ ponosna sam generalno jer je baš dobar Lu – volume two.

Što si naučila o sebi kao rezultatu predanosti zanatu i umjetnosti?

Da sam snažna u svojoj ranjivosti, a dobronamjerno opasna u svojoj sigurnosti da vrijedim.

Želiš li još nešto podijeliti o nadolazećem albumu?

Ništa, osim da kad izađe, da mi istinski trebaju ljudi. E, i da smo ga snimali u Đurđevcu u drvenom hostelu unutar šume. Nikola Knežević je napisao reportažu o svemu i fotografirao nas, odličan je tekst.

Sjajna mi je pjesma „U nama“ koju si napisala Damiru Kedži! Je li pisanje za druge izvođače bio samo izlet ili želiš nastaviti u tom smjeru?

Hvala ti! Nastavila bih, ali to ti je ono – ja sam jedan par rukavice koji traži drugi. Ne dogodi se često, a kad se dogodi – ruka ruku mije.

Jesi li sama? I jesi li tek sada svoja?

Odgovorit ću ti citatom knjige koju trenutno čitam: „Ako u nama postoji nešto čega nismo svjesni, kao što su skrivene snage, neočekivana hrabrost i lukavost, ili plemenitost duha u tuzi i muti, to će izbiti na površinu kad se suočimo s nepoznatim dok smo sami, bez prijatelja, bez poznate okoline, bez oslonca. Ako u takvim okolnostima iz nas ništa ne izađe, onda ništa ne posjedujemo.”

Završno pitanje, što najviše voliš u glazbi?

Potrebu da se suočimo s onime u prethodnom odgovoru. U punini emocija, zvukova i boja.