Luky: „Nakon ljubavno-morskih tema prelazim na potragu za istinom"

Lukyjevo ime je diskretno upisano u mnoge pjesme koje su postale dio nečijih odrastanja, ljubavi, padova, čekanja i povrataka. U svijetu koji je sve bučniji i sve površniji, ostao je vezan za ono suštinsko: iskrenost ispred trenda, integritet ispred profita, osobnost ispred uniformiranosti

Postoje ljudi koji ulaskom u prostoriju ne žele biti primijećeni po egocentričnoj glasnoći, već po tihoj dosljednosti onoga što stvaraju. Vjerovali ili ne, navedene karakteristike s nepunih šesnaest godina iskazivao je golobradi dječak Dragan Lukić Šegedin, danas poznat kao Luky, došavši kao klavijaturist u moj bend Tužne uši.

Nakon raspada spomenute grupe, svirao je s Đavolima (na čijoj je turneji nastradao), nakon toga s Dinom Dvornikom, da bi naposljetku postao članom TBF-a. Kao glazbeni producent radio je na albumima Urbana, Daleke obale, Dina Dvornika, Olivera, TBF-a, Fon Biskicha i Narodnog blaga. Albumima Ararita (2002.), V.I.T.R.I.O.L. (2006.) i Hvala 🙂 (2012.) kreirao je svoju glazbenu trilogiju povezanu ne samo zvukom, nego i duhovno-filozofskom naracijom koja prati njegov životni put i duhovni rast.

Lukyjevo ime je diskretno upisano u mnoge pjesme koje su postale dio nečijih odrastanja, ljubavi, padova, čekanja i povrataka. U svijetu koji je sve bučniji i sve površniji, ostao je vezan za ono suštinsko: iskrenost ispred trenda, integritet ispred profita, osobnost ispred uniformiranosti. Možda baš zbog toga nikad nije bio lak sugovornik – ne zato što bježi od pitanja, već zato što od sebe traži odgovore bez fige u džepu. Zato ovaj razgovor nakon njegovog dvanaestogodišnjeg medijskog posta nije pokušaj prebrajanja hitova, Porina i mnogih drugih glazbenih uspjeha. Više je to tiha šetnja kroz put jednog glazbenog autora i producenta, čovjeka koji vjeruje da pjesme vrijede samo onoliko koliko u njima ima autentičnosti. Iako je u glazbenoj industriji skoro četiri desetljeća, još uvijek pršti zaraznom energijom onog golobradog dječaka s početka karijere.

Luky je 13 godina bio diskografski neaktivan / Foto: Zoran Orlić

Osjećaš li uzbuđenje povratkom na estradu novim singlom “Srce od zlata” nakon trinaestogodišnjeg glazbenog posta?

Eh, kažeš estrada, a ja se pitam: što li je to uopće? Osobno bih ovo prije nazvao povratkom na glazbenu scenu jer sam taj izraz estrada povlači za mene uglavnom negativne konotacije. Mogu li nazvati uzbuđenjem ili radoznalošću čekanje reakcija vezanih za moj novi uradak, ne znam ni sam, ali – da, osjećam određenu pozitivnu energiju jer s novim materijalom ulazim i u novu fazu stvaralaštva.

Možeš li nam otkriti što možemo očekivati od novog Lukyja?

Prije svega, potragu za istinom. Prvi singl “Srce od zlata” svojevrstan je most između, nazovimo to tako, starog i novog Lukyja tako da slušatelji vjerojatno i neće osjetiti bitniju razliku u smislu glazbenog ugođaja. Singl će biti popraćen i spotom koji, ipak decentno, otkriva neku novu putanju. Kao i ostali tekstovi s EP-ja, koji bi se trebao pojaviti u studenomu, bit će izražen više kroz pjesništvo na hrvatskom književnom jeziku koji, na moju veliku žalost, polako nestaje iz javnog prostora. Forte više neće biti na ljubavno-morskim temama, iako će mnogima i dalje zvučati tako zbog metaforike koju koristim. Naglasak će biti na društvenim temama, ali ne đonom i na agresivan način, već puno suptilnije, u nekakvom dylanovskom stilom.

Spomenuo si kako hrvatski književni jezik nestaje. Koji mi jezik – po tebi – slušamo, ako ne slušamo hrvatski jezik u javnom prostoru?

Mi danas slušamo jezičnu kakofoniju koja je sve samo ne književni hrvatski jezik i zbog toga me doista hvata tuga. Recimo, iako rijetko gledam domaće filmove ili serije, odmah primijetim kako npr. četvero glumaca u istoj sceni istu riječ izgovaraju svatko na svoj način. Sinkronizacije dječjih programa ili filmova u kinima su posebna priča. Doslovno su neslušljivi od količine pogrešnih naglasaka, čudnih izraza, histeričnih glasova i loše dikcije. Ne bih dalje o tome, da ne ispadne da previše filozofiram.

U redu, vratimo se tvom novom izričaju. Zbog čega si odlučio promijeniti verbalnu retoriku?

Živimo u vremenu u kojem dobivamo nikad veću količinu informacija od kojih je većina lažnih. Političke elite postale su samodopadne i izrazito manipulativne. Ljudi im slijepo vjeruju, ne shvaćajući kako moralno i kulturološki klizimo u ponor, kako nas naslage mržnje i ksenofobije preplavljuju, a da ne govorim o svakodnevnoj uništavajućoj materijalističkoj histeriji. Sve navedeno dovelo me do puta kojim više ne mogu žmireći prolaziti i osjetio sam potrebu krenuti novim smjerom – progovoriti o društvu koje nas okružuje i vremenu u kojem živimo. Možda je zadnji izvođač koji je progovorio na takav način bila skupina Haustor albumom Treći svijet. Rundek i ekipa nagovijestili su tada sve ono što će se dogoditi početkom devedesetih godina na ovim prostorima, a da to mnogi nisu uopće razumjeli. Što se mene tiče, osjećam da sam dovoljno sazreo upustiti se u žongliranje s takvim temama, a da ne narušim prepoznatljivu tekstualnu, melodijsku, a ni harmonijsku ljepotu glazbenog izraza. Zato vjerujem da neću izgubiti stare slušatelje, a držim da bih mogao privući i neke nove.

Jesi li osjećao da stvaraš nešto veliko kao dok si stvarao Araritu ili to uvijek dođe kasnije, kad se sve slegne?

Nisam tad previše razmišljao. U vremenu neposredno prije snimanja Ararite, osjetio sam signale koji su dolazili iz moje najdublje nutrine i shvatio kako je došlo vrijeme da te nakupine duhovnih podražaja izbacim vani. Pokušat ću objasniti. Tko smo mi, kao ovozemaljska ljudska bića, i koji je izvor iz kojeg crpimo informacije? Pritom ni ne pomišljam na informacije koje primamo iz vanjskog svijeta; one su, po mom mišljenju, za život jednog čovjeka čak i potpuno nebitne. Zapravo mislim na informacije koje dolaze iznutra iz tzv. innerspacea. Ta su pitanja više nego jednostavna. Naprimjer: tko je napisao neku moju pjesmu? Odgovorno tvrdim da ja – nisam! Ja sam je samo – zapisao, ali ne znam otkud se ta pjesma pojavila u mojem umu. Zašto baš u mojem? I zašto baš takva? Zašto baš u tom određenom trenutku, a ne prije ni poslije? To su stvari koje me zaokupljaju i cijelo ovo vrijeme ustvari pokušavam naći neki suvisli odgovor na to pitanje. Napisao sam i otpjevao do sada možda desetak pjesama koje su postale evergreen i koje se često vrte po radiostanicama. No ima i onih za koje mogu slobodno reći da ne znam što mi je u tom trenutku bilo da ih zabilježim, aranžiram, odsviram, otpjevam, produciram te naposljetku stavim na neki nosač zvuka, a nisam s njima bio baš sretan. Otkud takav nesrazmjer između tih mojih tzv. stihovno-glazbenih uspješnica i ovih drugih, slobodno mogu reći otpadaka, ne bih znao. Ono što znam jest da su i jedne i druge stigle iz nekog unutarnjeg izvora, meni nepoznatog.

Korčula mu je dala novu skladateljsku energiju / Foto: Zoran Orlić

Nešto slično bi i Cohen govorio: „Pjesme koje sam skladao znaju više o meni nego ja sam jer dio stvaranja dolazi iz mjesta dubljeg od svjesnog uma.” Je li se takva razmišljanja dotiču religijskog prostora?

Što se mene tiče, nisam religiozan pa tu ne pali ni ona: „To ti je poslano od Boga.“ No, određeni izvor, po meni, mora postojati. Neki znanstvenici npr. tvrde da je ljudski mozak tj. njegova moždana kora samo radar te zato na njemu postoje sve te vijuge kako bi povećale površinu tog radara, a da se sve beskonačne informacije, koje postoje i koje mogu stići do našeg svjesnog uma, ustvari nalaze u eteru. Dakle, u čistom beskonačnom Svemiru te ih naš mozak, koji je zapravo prijemnik, crpi iz etera odnosno izvana. Eter je u ovom slučaju ogromni, beskonačni hard disc, a naš mozak RAM memorija. Tu sad dolazimo možda i do natruha istine, a to je da postoji procjep između našeg unutarnjeg i vanjskog svijeta te da sve što možemo svjesno opisati ili osjetiti nalazimo u tom procjepu. No, tu postoji još veća kvaka, a to je da mi nismo sposobni spoznati ništa, ni s vanjske ni s unutarnje strane tog procjepa te da ustvari nikad ne uspijevamo izreći ono što doista mislimo. Pokušavajući izreći ono iskonsko u nama, mi u tom procjepu – a koji nam je jedini alat koji imamo – izgubimo svu suštinu i na van dajemo nešto što totalno nema veze s onim što smo mislili, zatim vizualizirali, a potom i izrekli na glas. Ono što naposljetku kažemo na glas samo je preostali eho naših suštinskih osjećaja koji se izgubio prolaskom kroz procjep između našeg unutarnjeg i vanjskog svijeta.

Idemo se malo odmaknuti od filozofije. Mnogi izvođači danas formatiraju pjesme s  optimalnom dužinom od jedva tri i pol minute, s naglaskom na refren koji dolazi vrlo rano. Osjećaš li pritisak da odmah zagrizeš publiku umjesto da gradiš atmosferu, kao što se radilo nekad?

Ma kakvi, ne osjećam nikakav pritisak. Formatiranost i uniformiranost nisu dio mog habitusa. Što uostalom znači ta forma u kojoj refren mora doći nakon npr. trideset sekundi? Ne izražavam se kroz formu koju bi, kao, trebalo zadovoljiti. Ako u meni prevladava osjećaj da pjesma ima duži uvodni instrumentalni dio bez teksta, ja ga slijedim i ne kalkuliram. Recimo u pjesmi s V.I.T.R.I.O.L.-a ”Tamo di san davno tija” postoji uvodni dio koji traje otprilike minutu i u kojem je po meni izraženo više emocija nego u mnogim mojim pjesmama s doista istaknutim tekstovima. Isto tako, ako pojedina pjesma traži tekst nakon par sekundi, a refren nakon dvadesetak – onda ću to i napraviti. Stvar je u jednom vrlo kompleksnom sustavu u kojem ne radim prvo tekst ili glazbu, već radim sve istovremeno uz aranžman, promišljajući odmah i o produkciji te finalnom zvuku pjesme.

Jesi li imao ikakve sugestije diskografa vezane za dužinu ili komercijalnost pojedine pjesme?

Nikad nisam imao pritisak od strane diskografa, ali kako se bila zavrtjela velika priča oko Ararite i V.I.T.R.I.O.L.-a, na trećem albumu Hvala 🙂 management se počeo uplitati dajući razne savjete, ali one vrste koja je nikad ne bih prihvatio. Sve sa željom potrebne im komercijalizacije i punjenja, ne znam – Arena ili većih dvorana. Točnije rečeno, očekivalo se od mene da napravim pet, šest Ararita i slijedim tu dobitnu formulu. Nikako nisu shvaćali da na Arariti nisam želio izbacivati hitove, nego stvoriti integralno djelo koje je izniknulo iz dubine moje duše. Žao mi je što sam oko nekih stvari popustio i time izgubio homogenost albuma Hvala 🙂, ali to mi je bila škola koju nikad više neću ponoviti. Inače, kad već pričamo o Arariti, bila je to i svojevrsna poruka dalmatinskim izvođačima: evo, ljudi dragi, može se dalmatinska tematika obraditi i na ovaj način. Bez dvije masline, četiri griže i nešto drače pa recimo ubaciti hip-hop beatove, a ne izgubiti emociju rock šansone.

Ipak, diskografa si promijenio?

Igrom slučaja kontaktirala me urednica Croatia Recordsa, Nikolina Mazalin, koja je iz našeg razgovora shvatila da stvaram nešto novo. Nikolina je i ranije pratila moj rad i jako joj se sviđao pa je instinktivna reakcija s njene strane bila da se nađemo u Splitu „za par dana“. Nakon što je poslušala nove pjesme, rekla je kako će Croatia Records s ponosom objaviti moj novi EP, dodavši kako nečeg sličnog više i nema na našem tržištu. Od srca joj ovim putem zahvaljujem na povjerenju i velikoj vjeri u moj rad.

Luky novi materijal objavljuje za Croatiu Records / Foto: Zoran Orlić

Ima li nešto u tvom stvaralaštvu za što bi ipak napravio kompromis?

Ako kod mene postoji ikakav kompromis, onda je to onaj u smislu masteriziranja zvuka. Kad sam dobio prvi mastering za novi singl “Srce od zlata“, vrlo brzo shvatio sam da koliko god dobro zvučao na studijskim monitorima, sličan efekt nisam uspio dobiti slušajući npr. na mobitelu ili laptopu. Zato smo radili čak sedam-osam novih masteringa da bi pjesma zazvučala jednako uvjerljivo na svim tim različitim čudima današnjice. Svjestan sam da nova generacija sluša pjesme na mobitelima i želio sam da ih onda čuju na pravi način. Vrlo su mi bitni slušatelji svih generacija, ali mladi ljudi posebno jer oni su ti koji bi se trebali boriti za ljepši i pravedniji svijet u kakvom sada baš i ne živimo.

Postoji li pjesma koju današnji Luky onom starom Lukyju zamjera što ju je stavio na jedan od tri albuma?

Hahaha, ne radi se samo o jednoj pjesmi. Kao što sam već naglasio, mnogih se svojih pjesama doslovno sramim i nije mi jasno koji vrag me spopao da ih tako mrtav-hladan objavim. I danas kad neke čujem na radiju, bježim iz samoposluge da me netko ne bi vidio. Ipak, ono što tu mene najviše buni pa i brine jest uvijek isto pitanje: zašto sam to napisao, interpretirao te publicirao? Mogao sam neke puno bolje pjesame objaviti, koje sam uostalom u tom trenutku i imao, a nisam njih nego baš ove koje mi smetaju. Mogu se samo nadati da će moj unutarnji radar ubuduće kvalitetnije filtrirati kvalitetu informacija. (smijeh)

Budući da nisi čovjek od previše priče, naročito dok radiš, ima li netko s kim bi mogao šutjeti danima u studiju, a da znaš kako će na kraju ispasti odlična stvar?

 Kako ne? Evo, recimo, s mojom dragom violinisticom Manjom Ristić ili čovjekom koji je odsvirao solo dionice gitara, Milanom Biočićem. To dvoje divnih ljudi i vrhunskih glazbenika koji mogu svirati doista bilo gdje po svijetu, bez puno galame i pregršt glazbene intuicije, znaju što u kojem trenu učiniti. Dovoljno je nekoliko pogleda i spajamo se u savršenom kozmičkom balansu. Treba, naravno, spomenuti i basista Tina Andrijića koji je inače dio moje stalne koncertne postave. Svi navedeni ljudi su iz Korčule i sudjelovali su u kreiranju mog novog EP-ja. Presretan sam zbog toga.

Možemo li nakon izlaska EP-ja u studenom očekivati koncertnu turneju?

Da, nakon odrađenih promotivnih aktivnosti imam u planu i koncertnu turneju. Kako je sad vidim, bila bi u obliku neke vrste komornih koncerata po teatrima i manjim prostorima. Draže bi mi bilo kad bih dobio pozitivnu reakciju publike s održanih primjerice pet koncerata s po dvjesto-tristo ljudi, nego iz neke velike dvorane ili Arene. Osjećam potrebu za malim interaktivnim prostorom gdje bi publika mogla uistinu uživati bez puno galame, priče i ostalih stvari vezanih za veće koncerte. Držim da se baš na taj način mogu izraziti iz najdublje nutrine svoga bića. Iz čiste duše. S obzirom na to da ne posjedujem vokal Vice Vukova ili Olivera Dragojevića, siguran sam da uz prigušeni komorni zvuk te s naglaskom isključivo na emociju mogu dati najviše od sebe, ogoljen do kraja i kao takav biti prihvaćen od strane publike. Izvodio bih samo lagane pjesme. Ne kažem da s bendom nikad više neću nastupiti u nekom većem prostoru, ali intencija mi je ovo što sam naveo prije.

 Sve što pričaš nekako mi ulazi u glazbenu filozofiju Arsena Dedića. Ne kažem da ga kopiraš, ali sličan pristup imao je i jedan od najvećih hrvatskih glazbenih velikana. Dobivamo li Arsena 21. stoljeća?

 Ma dobro, nećemo pretjerivati. Spominjati mene u kontekstu Arsena Dedića bilo bi neumjesno i pretenciozno. Kad bi se u mojoj interpretaciji i kantautorstvu dogodio jedan milijunti dio promila Arsena Dedića, smatrao bih to svojim kapitalnim životnim uspjehom jer Arsen je neponovljiv i nedostižan. Kako je moj otac bio odličan Arsenov prijatelj, još kao dječak imao sam priliku iz neposredne blizine svjedočiti njegovoj genijalnosti.

Luky je nagdašnji član Tužnih ušiju, Đavola i TBF-a / Foto: Zoran Orlić

Kad već spominjemo Arsena, on je prije dvadesetak godina grintao kako se istinski autorski rad ne cijeni kao nekad. U vremenu kad algoritmi sve više kreiraju glazbeni opus, vidiš li nekakvu nadu u novoj generaciji koja može vratiti istinski umjetnički izričaj?

Meni je teško govoriti o novoj generaciji glazbenika jer sam praktički i s namjerom izoliran od današnjeg svijeta. Što je rekao Alain Delon na svojoj samrti: „Otići ću s ovog svijeta bez da za ičim žalim jer je ovaj svijet postao toliko odvratan da jedva čekam iz njega nestati.“ ‘Ajde, ovo je samo mala crnohumorna digresija, ali stvari idu u toliko lošem smjeru da izolacija postaje jedino rješenje za kakvu-takvu mentalnu higijenu. Društvo u kojem živimo pretvorilo se u grotesku, nadam se kako će to novi klinci na vrijeme shvatiti i mijenjati.

Što te toliko smeta u današnjem društvu?

Smeta me porazna razina današnje (ne)kulture. Npr. u moje formativno vrijeme Lepa Brena ili Miroslav Ilić bili su sinonim antikulture i trasha. Slušalo ih je par njih iz škole kojima smo se svi zbog toga smijali, dok su danas takvi postali najveći „kulturni“ događaj Lijepe naše. Naravno, Lepa Brena samo je sinonim za sve ovo što se događa, ali imamo mi danas u Hrvatskoj „Lepih Brena“ koliko ti srce hoće i čak su i muškog roda. Znači, manjina je postala većina koja nam diktira život i svi koji nismo u tom modu, postali smo nekakvi čudaci. Luđaci. Za mene je to poražavajuće stanje.

Jesi li ikad razmišljao o tome da tvoji nostalgični životni pogledi možda i nisu toliko objektivni?

Ma razmišljao sam dosta o tome, ali ovo o čemu govorim je kruta realnost. Osamdesetih je demo scena imala puno više kreativnosti nego što danas ima većina diskografske. O epohalnim djelima novog vala da ne govorim. Tadašnja glazbena scena bila je al pari s najjačim engleskim izvođačima. Odlično sam upoznat i sa sedamdesetim godinama u kojima je hrvatska kultura doživjela svoj najveći procvat u povijesti. Recimo, možemo li komparirati epohalne serije poput Našeg malog mista, Kuda idu divlje svinje, U registraturi, Prosjaci i sinovi ili filmove Kiklop ili Glembajevi s nekom današnjom serijom ili filmom? Razlike su toliko drastične: od glume, scenarija do sjajnih pozadinskih orkestracija. Govorim bez želje da bilo čiji rad danas umanjim ili omalovažim. Jednostavno je društvo bilo sofisticiranije.

Nakon privilegije slušanja tvog, po meni, sjajnog EP-ja, bit ću slobodan iznijeti mišljenje kako nove pjesme na suptilan način donose glas onih koji često šute. Osjećaš li to kao poziv ili kao teret?

Nimalo teret, osjećam to kao svoju dužnost, jednu vrstu misije u mojoj pjesničkoj zrelosti. Smatram da sam baš s pjesničke strane dosegao razinu zrelosti koju do sad nisam imao i vjerujem da će ona ostaviti nekog traga. Da me u konačnici promovira u ono što u svojoj suštini doista jesam – pjesnik.

Često spominješ pjesništvo pa me zanima imaš li potrebu objaviti neku zbirku poezije?

To je u svakom slučaju jedna od ideja koju želim u bliskoj budućnosti ostvariti. U vrijeme traženja mira na Korčuli puno vremena proveo sam na brodu, nasred mora stopljen s tišinom ili beskrajnim plavetnilom. Spojen nebeskim konekcijama, dobio sam hrpu poetskih ideja koje sam uredno zapisivao. Mislim da se bliži vrijeme publiciranja svega onog što sam godinama brižno sakupljao.

Tekstualno Luky prelazi na društvene teme / Foto: Zoran Orlić

Imaš li neku nerealiziranu pjesmu u sebi koja je previše osobna da bi je podijelio s publikom?

Ima ih dosta, ali ne radi se o tome da je nešto tako nepodnošljivo preosobno, već o konceptu ili vremenu kad bi se neka pjesma trebala objaviti. Dok sam se bavio završnim radovima na novom EP-ju, napisao sam još jedan cijeli materijal od nekih dvanaestak konceptualnih pjesama koje su mi se – kao i sam koncept – toliko svidjele da će se vjerojatno baš one naći na mom sljedećem dugosvirajućem nosaču zvuka. Osim njih, imam napisanog materijala za još sigurno tri-četiri albuma, ali kad će i hoće li ikad doći red na njih, pokazat će vrijeme.

Otac ti je bio vrhunski glazbenik, klavijaturist kultnog benda Delfini. Tvoja djeca, iako još mala, dijelila su s tobom stage na koncertu u čast preminulog korčulanskog glazbenika Jakše Denobla. Čini se kako se glazbena loza i dalje nastavlja?

Vjerujem da si u pravu jer stariji sin Antun ima nevjerojatan sluh i volju za skladanjem. Iako ima tek osam godina radi jednostavne, ali vrlo žestoke punk pjesme i nevjerojatno ih autentično interpretira. Njegov talent može prepoznati svatko tko se imalo razumije u glazbu. I četverogodišnji Toma je na istom tragu, samo njega više zanimaju bubnjevi i ritam. Naravno, još je rano govoriti o nečem suvislijem jer su premali, ali obiteljski talent posjeduju i čini se da će ga razvijati. Osnovali smo i punk bend nas trojica. Zovemo se Lukyji.(smijeh)

Navedeni koncert organizirala je glazbena udruga MADe in KORČULA, čiji si član. Otkud toliki glazbeni talent u gradu od jedva tri tisuće ljudi?

Nevjerojatan je, ne samo grad, već cijeli otok. Ako krenemo sa zapadne strane i spomenemo velikane poput Olivera Dragojevića, Meri Cetinić, Jasne Zlokić pa do istočne, na kojoj prevladava većinom pop-rock izričaj, dobivamo fascinantnu priču, možda i za jedan ozbiljniji dokumentarac. Nadam se da će talent mnogih korčulanskih bendova biti prepoznat i da će naći svoje mjesto pod glazbenim suncem jer to uistinu zaslužuju. Ponosan sam što sam sudjelovao u osnivanju ove naše sjajne korčulanske udruge.

Kad bi trebao odabrati jedini trenutak karijere ili života da ga ponovo proživiš, koji bi to bio?

 Što se života tiče, to su svi trenutci vezani uz moju obitelj, posebno djecu. Možda će zvučati kao potrošena faza, ali oni su moja najveća inspiracija i snaga koja me vuče naprijed i kad je najteže. Vezano za karijeru, ovo ću ti od srca reći. Dandanas, u kasne noćne sate znam pustiti demo snimke našeg bivšeg benda Tužne uši jer smatram da je to najbolje što sam uopće ikad radio. Zašto? Nikad do sad nisam doživio dublju i nesputaniju kreativnost kao prilikom rada na tim našim demo snimkama. Sjećam se sjajne energije koja je cijelo vrijeme ispunjavala studio Cipanica, vlasnika Marina Limića, osnivača Stijena, velikog, ali nažalost medijski podcijenjenog glazbenika. Ostao je veliki žal što ta kemija nikad nije prenesena na dugosvirajući vinil, ako izuzmemo par kompilacija na kojima su se nalazile pojedine pjesme.

U jednom trenu odlučio si reći: „Dosta mikrofona, dosta reflektora, sad samo mir.” Je li to bila potreba ili tiha pobjeda?

Nikakva pobjeda, radilo se o suštinskoj potrebi. Trideset godina bio sam u žrvnju između sviranja, produciranja, skladanja i nebrojenih turneja. Stalno na putu. Sve to potroši čovjeka, koliko god volio glazbu i bio ovisan o njoj, što je bio i moj slučaj. U jednom trenu organizam je počeo davati znakove premora i liječnik mi je savjetovao da usporim. Odlučio sam se preseliti u Korčulu, u našu obiteljsku kuću gdje me vuku lijepe dječačke uspomene s mojim pokojnim nonotom, kapetanom Antom Šegedinom. Bila je to, ispostavilo se, prava odluka jer sam uspio svoje tijelo i svoj um vratiti u balans. Sad sam, napunjen novom energijom, spreman za sljedeću životnu rolu. Ipak, ono što znam jest da svoje tijelo, a pogotovo psihu, više nemam namjeru dovoditi „u crveno’“.

Moram priznati: jako sam ljubomoran na coolerstvo kojim zračiš. Je li te producentski rad  naučio strpljenju i miru ili izlasci barkom na more koje toliko obožavaš?

 Vidi, ja sam u radu uvijek bio izuzetno pedantan, za što jednostavno moraš imati strpljenja. U kombinaciji sa zen atmosferom koju sam dobio od otoka, valjda je nastalo to moje coolerstvo o kojem pričaš, a kojeg osobno nisam ni svjestan.

Postoji li još nešto čime bi se bavio s jednakom strašću osim glazbe?

 Odmah ću ti reći – glumom. I to teatarskom. Osjećam kako svim svojim bićem pripadam teatru. Odrastao sam u teatru. Čak sam i pokojnog Dina Dvornika, koji mi je bio poput brata, upoznao u teatru, gdje smo bili angažirani još kao djeca. Svojedobno sam bio upisao i glumačku akademiju, što je bio moj najveći san, ali kako sam tada svirao u Đavolima i bio stalno na putu zbog koncerata, rock’n’roll me odveo na drugi kolosijek. Međutim, to me nije spriječilo da s vremena na vrijeme glumim u nekoj od predstava pa tako i u vrijeme pokojne intendantice HNK Split Mani Gotovac, koju sam iznimno cijenio. Sjećam se dobro njenih riječi: „Dragi Luky, Vi u sebi imate taj teatar. Teatar, da bi bio vrhunski, treba krenuti ni iz čega, napraviti najveću moguću kulminaciju i vratiti se u ništa.“ Kad mi je rekla tu rečenicu, stresao sam se cijelim svojim bićem jer je upravo to čista esencija mojih kompozicija.