Mnogostruko ovjenčan glazbenim nagradama Matija Cvek objavljuje u petak, 15. rujna drugi studijski album Vile se ovdje igraju i tim povodom objašnjava kreativni proces, razmišljanje i filozofiju kojom se vodi

Matija Cvek drži kako novi album reflektira rad njegovog benda na nastupima / Foto: Matej Grgić

Njegov debitantski album Izbirljivo i slučajno iz 2021. bio je dugoočekivano izdanje mladog glazbenika, koji je karijeru gradio slušajući svoj unutarnji glas. Kamen po kamen, ili bolje, singl po singl i nastup po nastup, i Matija Cvek izgradio je svoju glazbenu palaču. Taj ga je predani rad uz pravu kalkulaciju doveo do uspjehâ (onih u množini), koje bi mnogi glazbenici voljeli imati iza sebe. Uz podulju listu nastupa koju redovito osvježava, Cvek je u međuvremenu 2022. objavio i jazz album Izbirljivo i namjerno u suradnji s Brunom Bišćanom i Big Bandom Bjelovar. Njegove nagrade više nitko ne stiže brojiti, mega-singl “Trebaš li me” i dalje svakodnevno svira na radiju, no Cvek ne staje.

Zasluge ne zadržava samo za sebe i stalno naglašava koliki utjecaj na njegovo stvaralaštvo ima njegov bend The Funkensteins. Glavni povod našem novom razgovoru njihov je drugi studijski album Vile se ovdje igraju, koji će biti objavljen u petak 15. rujna, a osim mnogih tema vezanih upravo za njega, željela sam zagrepsti i u sami kreativni proces, razmišljanje i filozofiju kojom se vodi, nadajući se da ćemo tako još jasnije razumjeti njegovo lansiranje u glazbenu orbitu.

Kada si nedavno objavio na Instagramu naslovnicu i datum izlaska novog albuma, pojavio mi se veliki upitnik nad glavom. Kad si uopće stigao promišljati o novim temama između svih tih silnih koncerata i realizirati ovaj album? Kad si pronalazio vrijeme za te neke svoje introspekcije kada sabireš misli i možeš napisati nešto smisleno?

Istina je i da putovanje jako puno pridonosi stvaranju općenito. Ja sam dosta pisao na prošlim putovanjima. Dakle, ima puno tu vremena za ostaviti, pogotovo u kombiju. Priče su zanimljive i tu svašta može izaći, ali ipak je puno pjesama koje se kuhaju godinama, koje imaju barem neke svoje početke pa se završetak dogodio početkom ove godine – to smo snimili. Mnogo toga se napisalo na licu mjesta namjerno jer je taj album ustvari album trenutka i, ‘ajmo reći, zapis tog mog benda koji živi zajedno sad već pet godina. Odlučili smo da ćemo baš taj moment koji živimo tako zapisati i snimati kao što se to prije radilo. Došli smo u studio, nešto odsvirali, i bilo je ili dobro ili nije bilo dobro. Imali smo sreću da smo u deset dana bili jako kreativni, sedamnaest sati dnevno smo potrošili za instrumentima, družili se, bacali kreativne ideje i mogu reći da smo na kraju svakog dana bili sretni s onim što je ispalo. Imamo sreće da sada, kada imamo taj završni proizvod, kad imamo album u rukama, da smo baš iznenađujuće zadovoljni.

Kad ste tako dugo na okupu, naravno, svirate koncertni repertoar, ali koliko svirate i tuđe pjesme dok se usviravate na probama? Naime, dok sam slušala album, gospel uvod pratećih vokala “D pjesme”, jako me podsjetio na “I Can See Clearly Now”. Ubrzo se taj prepoznatljivi moment izgubio. “Na jastuku“ mi opet ima neki Michael Jackson vibe iz osamdesetih.

Ja je zovem Whitney-Oliver pjesma! (smijeh) ‘Ajmo to reći ovako, nemamo predložak, ali svatko je od nas užasno naslušan svega i svačega i to se onda prelije u nešto kreativno naše, to je zapisano. Nikad ne krenemo svirati neku pjesmu s ciljem da želimo takav vibe, stvari se događaju baš jako prirodno. Ako nešto prirodno odgovara u samom toku stvaranja u taj već neki složeni dio, onda ne izbjegavamo uzorak. Mislim da više neće moći postojati pjesma čiji vibe nećemo moći izbjeći. Mi smo toliko puni svih tih informacija i glazbe da ne vidim način na koji ćemo mi uspjeti izmisliti nešto novo, samo ćemo uspjeti izreći neku svoju istinu na svoj način. Mislim da je to jedini način na koji će stvaralaštvo funkcionirati dalje u pop glazbi, ali praktički i u svim smjerovima glazbe. Ne bježimo od toga da je ovaj album posvećen svemu što smo mi u životu slušali i svemu što mi volimo, i pop, i funk, i disco, i akustične varijante pjesama. Baš je raznolik. Baš ima svega i posveta je svemu što smo slušali, svemu što mi kao kreativci u momentu možemo napraviti.

I drugi album Cvek objavljuje za Menart / Foto: Matej Grgić

Slušala sam nekidan podcast s Markom Tomašem, koji je rekao nešto zbog čega sam pauzirala emisiju kako bih razmislila o tome. Tomaš kaže da je veliki protivnik originalnosti jer ne možeš biti originalan, samo autentičan. Možeš samo stajati iza svega što si rekao, makar ponavljao tuđe riječi. Ako iz tvojih usta izađu kao tvoja istina, ti si autentičan čovjek, a da originalan nikad nećeš biti jer je sve prije nas već rečeno i napisano. Kako ti čuješ ove riječi?

Ja imam teoriju da će ubuduće pobjeđivati samo oni koji će na lucidan način uspjeti izreći svoju istinu jer više neće moći biti novo, ali će biti i dalje istinito. Možemo tu usporediti ovu riječ autentično s istinitim. Ne volim baš tu riječ autentično. Ide mi malo na živce.

Kako pristupaš glazbi kroz svakodnevan život, kada ona nije dio tvog životnog procesa, ovog stvaralačkog? Događa li ti se da je sada gledaš na skroz zanatski način?

Ne. Puno vremena provodim u autu, pa ako već nisam u koncertu, u slobodno vrijeme stalno nešto svira. Po mom izboru to je dosta jazz i instrumentalna glazba koju puno slušam. Ako već crpim ideje iz nečega, ako će me nešto puniti, onda je dobro da to bude nešto raznoliko, a jazz se zapravo i temelji na nekoj slobodnoj ideji i improvizaciji. Mogu reći da znam sâm sebe puno gledati kritički. Te pjesme koje bih trebao u pravilu smatrati svojom konkurencijom, čujem nešto što je kao novo i znam se zamisliti i pomisliti „Isuse, da je barem to moje.“ Zamjeram to sâm sebi jer čujem neke stvari pa me nervira što ih nisam sâm napravio ili u 95 posto slučajeva još mi tu nešto malo fali da i ja sad dođem doma i puštam si tu pjesmu. Po meni je OK tu Silente, jedan bend koji uvijek s pozornošću slušam jer je uvijek interesantan. Uvijek mi je na tu neku foru istinito, autentično, uvijek je lucidno, pogotovo Saninovi tekstovi, tako da njih baš jako volim čuti i ovako i mimo etera.

Kako odlučuješ koju ćeš pjesmu zadržati za sebe, a koju ćeš dati nekom drugom glazbeniku? Kojim se kriterijem vodiš pri odluci? Jesi li smatrao neku svoju pjesmu genijalnom, ali da ti se nije uklapala u neku tvoju trenutnu priču?

Da, bilo je tako sad već par puta. Prošla je i “Trebaš li me”, prošao je album, svašta se dogodilo, svašta se događa i dalje, i onda sam odlučio da sve te pjesme koje su u ladici, a koje ne idu na ovaj album, a koje mi vjerojatno nisu ni za treći (nadam se da ću se još malo izgraditi kao čovjek), moraju otići van. Žao mi je tih pjesama jer znam da su dobre u tom trenutku, a znam da nemaju mjesta na ovome. U mojoj percepciji one se nalaze u nekom međuprostoru i onda mi je žao da nisu izvedene. Ako čujem barem otprilike tko bi to mogao donijeti, onda dam tu pjesmu ili je nekome predložim, a ponekad je možda netko slučajno čuje i poželi. S time da sam sad podijelio stvarno sve što imam… Više nemam apsolutno ništa. Imam nešto za svoj treći album što znam da mora biti moje. Sad čekam svoju novu fazu kreative.

Rekao si mi da za ovaj album nisi siguran je li mu mjesto u radijskom eteru. Zašto? Tri pjesme su već vani. Meni su – iz perspektive slušateljice – toliko zaživjele u eteru da ih uopće nisam očekivala ovdje na Vilama. Imala sam dojam da pripadaju tvom prethodnom radu.

Ljudi čuju veliku razliku. Zvukovno je to drugačije. Čuje se da je bend nešto izjammao, da je puno sudjelovao i bio kreativan u momentu. Mislim da se čuje da nismo samo čovjek i ja sjedili za stolom i izmišljali, nego da je stvarno skupina kreativaca dala svoj doprinos, svatko u svojoj liniji. Mislim da je to najveća razlika. To je u potpunosti organski zvuk, dakle, album je analogno snimljen. Većina toga je one take snimka što benda, što mene. Pjesma “Zalazak” je bila takva u 4 ujutro. Kad usporediš ta dva albuma, mislim da je sve jako jasno, barem ja to tako vidim, a ipak se nadam da postoji i poveznica barem i u tom songwriterskom procesu, da ipak ljudi čuju: „Aha, ovo je vjerojatno pisao Cvek“. Ne znam što će biti i kako će to ljudi čuti, ali moj dojam je taj da postoji spoj između ta dva albuma, ali i različiti su – čovjek je napredovao. Uvijek mi je bitno da sam kod svakog sljedećeg albuma sam sebi bolji.

Matija Cvek u razgovoru s našom novinarkom / Foto: Matej Grgić

Osjećaš li teret tog drugog albuma?

Pa ne. Toliko mi je dobro da me, nažalost, čak malo i briga.

Dugo se i nije na našoj sceni dogodio neki izvođač, dobro, osim možda Silentea, koji se ne bi trebao brinuti kako će biti primljen drugi album. Toliko imate i nagrada iza sebe, toliko koncerata, toliko vas ljudi vole, posvuda ste u medijima. Čini mi se da taj strah od drugog albuma proizlazi od onih izvođača koji se nisu toliko koncertno iskazali. Na kraju je koncertna publika itekako važno mjerilo uspjeha izvođača.

Koncert će sve pokazati, apsolutno! Zato kažem, meni su se dogodile četiri pjesme koje ljudi pjevaju izuzetno čvrsto, jako, konkretno, ljudi ih znaju otpočetka do kraja i to je blago koje ti nitko više ne može oduzeti. U zadnje vrijeme često imam tu rečenicu, bolje imati stare pjesme nego nove. Bolje je imati stare pjesme kojima ćeš se uvijek moći vratiti i koje srećom postoje jer znam da bi neki ljudi ubili za barem jednu takvu pjesmu koja se pjeva! (smije se) Ne smijem se ništa žaliti i imam sreću što sada mogu raditi praktički sve što sam zamislio, koliko god slobodno ja to hoću. Ljudi oko mene me podržavaju. Srećom, još su i zadovoljni s tim. Sve je oko toga stvarno jako dobro. Mislim da je ovaj album za ljude koji već kupuju ulaznice i koji nas, bend i mene, jako vole zbog nas samih, koji nas vole ne samo zbog “Trebaš li me” i “Visina”. Ovaj album je za ljude koji su već proučili cijeli taj prvi album, bili su na tri koncerta, vidjeli su da nitko tu baš nije normalan, da je svatko od nas na svoju stranu, ali smo zajedno najbolja moguća ekipa. Ovaj je album za te ljude. Hoće li se s njim proširiti publika, to stvarno ne znam, ali imamo prirodan rast publike na koncertima – lepeza je stvarno široka što se tiče dobi publike; cure prednjače, ali sve je više dečkiju.

Izvodite li nove pjesme na koncertima ili samo singlove s novog albuma?

Izvodimo njih par i to na koncertima na kojima se kupuju ulaznice. Njima namjerno izvodimo nove pjesme, dok se na trgovima ipak držimo standarda.

Bez obzira na to što voliš glazbu, što živiš glazbu, razmišljaš vjerojatno cijelo vrijeme u pozadini o njoj; što radiš da se izventiliraš? Što radiš u slobodno vrijeme?

Taman prije albuma idem na Velebit na tri dana. To mi je najdraže u zadnje vrijeme. Kampiram, planinarim, puno hodam, čak malo idem i u teretanu – sve da me malo odmakne. Taj Matija Cvek moment nekad malo umori jer mi je glup i smiješan. To mi nikad neće biti normalno, niti jasno, da me netko vidio, slikao i pokazao nekom drugom. Bude svakakvih nekakvih čudnih situacija. To je u jednu ruku i slatko jer bez toga vjerojatno ovo ne može ni ići na visokoj razini, ali meni je to smiješno jer sam to ja. Vjerojatno bih i ja skočio i slikao da tu vidim Stevieja Wondera ili Brunu Marsa. S jedne strane to jako cijenim i drago mi je, a s druge strane je teško, umara i zamara.

Evo, sad kad si spomenuo Brunu Marsa, prije mi je bila puno jasnija ta referenca na njega. Na ovom se albumu nekako izgubila!

Pa je, ali ono što smo ranije spomenula da je pjesma “Na jastuku” Whitney-Oliver, Bruno Mars ima jako puno Whitney momenata. Mislim da smo samo napravili još jedan mali korak unazad i otišli još više u taj neki vintage moment jer se i Bruno Mars vraća vremenski u razdoblje prije, uvijek reciklira. Mislim da radimo sličnu varijantu, vintage glazbu na vintage način i ne bih ja nikad bježao od njega jer, po meni, on je top performer. Da bar mogu to na toj razini.

Matija se oslobodio balasta nedovršenih pjesama / Foto: Matej Grgić

Gledala sam nekidan tvoj koncert iz Doma sportova, bome, imaš i ti taj moment da si top zabavljač i da to stvarno dobro zvuči. Ne znam koliko je to sad dodatno popeglano u studiju.

Ne, nije. Tu je ta mala razlika jer sam htio reći da bih nas volio malo ukrotiti, da bi to možda bilo bolje za nas jer sam dosta slobodan na toj bini, i opsujem, i znam svašta reći, nemamo zadano kretanje. Izgleda da je to ljudima simpatično i zabavno. Uvijek me muči trebamo li to više vježbati, da budemo sigurni u to što radimo u kojem trenutku ili da bude slobodno. Ipak sam bliže tomu da sve bude slobodno zato što su pjesme jako iskrene i onda na taj slobodan način iskrenost još više ispliva pa lakše dođe do ljudi koji slušaju.

Iz ove perspektive, što je to što te nitko nije naučio u glazbenom biznisu, a volio bi da jest?

Još uvijek nemam taj neki ogroman pad. Meni karijera ide stalno u laganom uzlaznom smjeru i nemam sad neki ogroman rez, pad koji mi je osvijestio sve što sam napravio krivo. Ja ga čekam. Ono što je super, ljudi mi uvijek govore da će jednom stati, ali jako to uzimam svjesno i jasno mi je da jednom mora stati da bi ponovno krenulo. Ne mogu sad reći da sam naučio što sad ne treba napraviti. Mislim da ću to tek naučiti.

U glazbenom biznisu mnogo toga je pravi tajming. Vjerojatno si već na početku godine, kad si snimao album, znao kad će taj album izaći, što će nakon njega slijediti, kad ćete planirati nastupe… Kad napišeš nešto što gori, kako se nosiš s tim čekanjem jer postoji neki marketinški ili strateški plan?

OK, neke stvari jesu po šabloni. Jasno ti je kad pjesma ide u prvom, drugom, trećem mjesecu. Jasno je da sljedeća ide tri-četiri mjeseca kasnije. To je naš standardni, estradni, šablonski diskografski pristup koji moraš ispoštovati. Jasno je da ćeš koncertno izgoriti preko ljeta, znaš da će takav biti i prosinac, a da u siječnju neće biti ništa… To su te neke stvari koje su standardne. Postoje mali glitchevi u cijelom tom sistemu, tipa “Trebaš li me” koju smo mi izbacili između Dore i Zagrebačkog festivala. Ciljano sam ga išao gađati između ta dva festivala jer sam pretpostavio da će se svi pripremati tada za to. Nagovarao sam Eni, budući da ne idemo ni na jedan, da se probamo mimoići sa svima i ubaciti u taj neki međuprostor. Ispalo je da je to super. Mislim da je moment koji izabereš jako bitan jer ljudima treba svježina. Kad je more svega, naletiš najedanput na nešto svježe, na neko jezero. Mislim da to ljude najviše zapali. Ako si nešto napisao i svjestan si da je to dobro, ja mislim da je tu dobro biti malo pametan i izračunati da ne bi trebao sad predivnu ljetnu pjesmu izbaciti van u desetom mjesecu! (smijeh) Sve to može biti jako smisleno, a opet, netko izbacuje stvari potpuno nasumično. Znam neke buduće projekte koji izlaze odjednom sa svim spotovima. Vjerojatno treba i eksperimentirati u svemu tome. Mislim da u svemu u glazbi treba eksperimentirati. Naravno da postoji jedna velika mašinerija koja sugerira stvari, samo moraš izabrati koji ćeš kompromis ispoštovati i hoće li utjecati na neki tvoj artistički pristup. Ja sam dosta slobodan od toga, sugeriram stvari i svom diskografu i menadžerici. Svi to zajedno slažemo.

Prije tri godine imali smo taj jedan moment – “Blizu” je trebala biti jesenska pjesma i nisam je mogao završiti. Pojeli su me i menadžer i diskograf pitanjima kako to neću izbaciti singl najesen. Rekao sam, ljudi, nemam pjesmu i OK, panika, ali nema pjesme. Onda smo izabrali “Nasloni se”, koja je trebala biti neka B pjesma i na koju nisam računao toliko ozbiljno. Bila je najbliža nekom završetku, složili smo aranžman, ubacili Matiju (to je bio jedan lijepi PR moment meni za album) i na kraju je ta pjesma izbila! Tako da valjda treba slušati i taj svoj unutarnji glas. Mislim da bi definitivno bilo dobro ne ići van s nečim čime nisi zadovoljan, ali oprostit’ si kad završiš!

Novi alnum Matije Cveka ima u potpunosti organski zvuk / Foto: Matej Grgić

Kakav imaš odnos prema onim prvim pjesmama?

Pa oprostio sam si. To je bio taj moment. Mislio sam da je bilo super. Najviše me oko svega muči pjevanje! Tipa, kad slušam danas snimku “Visine”, nije mi jasno kako je uspjela. Pjevački je neuvjerljiva u odnosu na to kako bih je danas izveo. Sada sve pustim… mora biti sve u real timeu.

Što te u stvaranju pjesama još uvijek ispunjava kreativno?

Volim napisati nešto što je meni dobro. To je stvarno lijep osjećaj, kad si zadovoljan, a opet postoji najveći strah hoću li ikad napisati neku dobru liniju koja je već postala poznata. Imam tu jednu paranoju hoće li biti dobro kao što je bilo prije i imam li ja toga još u zraku i hoću li to pokupiti i staviti na papir.

Htjela sam još proći kroz pjesme pa da mi otkriješ koji te događaj ili motiv potaknuo na stvaranje. Zašto se prva pjesma zove ”D pjesma”?

To je jedna jam pjesma koja je nastala u dva-tri ujutro, a zove se tako jer sam užasno naglasio slovo d na krajevima fraza (prasne u smijeh i krene pjevati) – cijelo vrijeme smo umirali od smijeha i onda smo odlučili da ćemo je tako nazvati!

”Znat će kralj” – Na vrijeme stati, znat će kralj mi je jako dobra fraza, jedna od najdražih na albumu. Kad sam promislio o tekstu, zanimljiva mi je cijela ta priča od početka.

”Na jastuku” – to mi je jedan bitan Oliver moment, čak i Disney veliki moment. Jako mi je osobna i draga ta pjesma, ljubavna i čeznutljiva. Jedna je od top tri ljubavne pjesme koje sam napisao.

”Golo tijelo” – Seks pjesma, nemam ništa drugo za reći. Porno song!

”Na pola puta” – Dosta sam na ovom albumu spominjao te kraljeve, život-smrt je često neka referenca, stalno sam na tom nekom putovanju na ovom albumu i vidi se da imam trideset godina i da me strah što će biti dalje u životu. (smijeh) Ta je pjesma dosta introspektivna. Baš je puna pitanja za samog sebe. To nam je singl 15. rujna, za album, obožavam je. Nadam se da će je ljudi razumjeti.

”Ne moram ni ja (album verzija)” – obožavam je, a mislim da je ljudi nisu baš doživjeli. Mislim da svatko u životu ima taj moment samo da tebe nitko nema, ne moram ni ja, ali dobro, neće to valjda nitko priznati. S tim da je ova album verzija dosta reggae organska, tako je i nastala, takva je po meni i trebala biti. Sad smo je tako snimili.

”Hvala” – zvukovno mi je jako preach pjesma. Dosta zvuči gospelasto. U top 3 pjesme na albumu mi je. Ona je zahvala i pozdrav, ‘ajmo to tako reći.

”Vile se ovdje igraju” – slično je kao „Na pola puta”. Bio sam u Bihaću, odnosno, bio sam smješten na Japodskim otocima, jako lijepo mjesto. U cijeloj toj šumi bila je jedna tabla ”Ovdje se vile igraju” i kad sam to vidio, bio sam oduševljen i krenuo pisati tu pjesmu. Opisao sam svoj neki raj.

”Kraj Save” – to je posveta kući. Moja kuća je Zagreb.

”Zalazak” je jako doslovna pjesma. Stvarno sam gledao u taj najljepši zalazak na svijetu i napisao tu pjesmu odjednom i obožavam je. Opet, jako je introspektivna i tu se svašta može iščitati iz teksta kako čovjek gleda na svoje putovanje. Mislim da je Luka Sepčić jako dobro povezao spot s tim. Muziku je radio Marko Dundović i to je jedna od bitnijih pjesama u mojoj karijeri. Vjerujem da će ona nešto s vremenom značiti.

Matiji je smiješna fama koja se razvija oko njega / Foto: Matej Grgić

Što si priželjkuješ u karijeri?

Dobio sam već puno više nego što sam mislio da ću ikad dobiti. Stvarno, što se tiče nekih nagrada, ‘ajmo reći da smo to sve riješili. Priželjkujem si još desetak ovakvih albuma kojima ću biti brutalno prezadovoljan.