Mirna: „Nesigurnost je ponekad znak da ti je stalo”

Treći album Kao mi označio je prekretnicu u pristupu glazbe koju stvara Mirna Škrgatić koja nam otkriva kako su novi glazbeni pravci i zrelost utjecali na njezine pjesme

Mirna Škrgatić kćer je poznatog glazbenika Marina Škrgatića / Foto: Matea Marušić

Riječka kantautorica Mirna Škrgatić svoje je glazbene početke brusila u Putokazima i Quasarru, potom u country sastavu Crooks & Straights, da bi se 2017. odvažila na kantautorski rad.

Traženje osobnog, autentičnoga glazbenog izraza bilo je prisutno kroz njezine albume Snovi (2019., Menart) i Posljednji trend (2021., Croatia Records). Tijekom godina, kroz koncertne nastupe, mijenjali su se i članovi njezina benda, što je utjecalo na način na koji su pjesme zvučale, no prava glazbena zrelost postignuta je tek uz suradnju s producentom Tomislavom Šuškom na njezinu posljednjem albumu Kao mi. Taj je album označio prekretnicu u njezinu pristupu stvaranju glazbe, a Mirna nam otkriva kako su novi glazbeni pravci i zrelost utjecali na njezine pjesme.

Album se zove kao i pjesma kojom otvaraš ovu novu glazbenu priču. Koja je priča iza tog naziva?

Dok je ovaj album nastajao, nikako se nisam mogla odlučiti za nazive pjesama, pa su imale brojčane nazive, po redoslijedu kojim su nastajale. Tako da je super što sam uopće došla do naziva albuma na kraju, i to na način koji mi ima smisla. Nazvala sam ga Kao mi, po posljednjem singlu s albuma, jer mi se činilo da taj naziv vrlo dobro obuhvaća atmosferu i tematsku nit svih pjesama. Sve one govore o različitim emocijama, unutarnjim previranjima, nesigurnostima, otporima, ali i nježnosti — stvarima koje su, vjerujem, univerzalne.

 Na ovom si albumu započela suradnju s Tomislavom Franjom Šuškom. Kada radiš s producentom, koliko prostora mu daješ pri oblikovanju svojega glazbenog identiteta, a koliko inzistiraš na svojemu autorskom potpisu?

Naravno da mi je važan autorski potpis, i Tomislav je vodio računa da moj izraz ostane prepoznatljiv, ali isto tako bila sam otvorena njegovim prijedlozima. Recimo, pjesmu “Odlazim” zamislila sam kao baladu uz klavir, a on ju je svojim aranžmanskim idejama potpuno transformirao i dao joj novu dimenziju, a da se nije izgubila njezina srž. Dapače, dobila je na vrijednosti. Mislim da je upravo ta sinergija i bila ključna, i da je njegov senzibilitet nadogradio moj, a ne ga zasjenio.

Koje bi to bile neke ključne odluke koje si donijela sa Šuškom u vezi zvuka novog albuma, a koje ga čine toliko drugačijim od prethodna dva?

Odlučili smo ići prema modernijoj produkciji, ali smo i dalje poštovali retro prizvuk i utjecaje. Također, odluka da prateće vokale ne pjevam samo ja pokazala se izvrsnom, jer smo time dobili raznolikost i spojili više boja glasova. Smatram da je to dodatno obogatilo zvuk i atmosferu pjesama.

Kad si počela raditi na albumu, jesi li već imala jasnu ideju o zvuku koji želiš dobiti ili si tijekom procesa snimanja otkrivala smjer?

Imala sam ideju donekle, ali ona se dodatno razvijala kroz rad na albumu. Osobno mi je teško definirati tako nešto u početku, jer kroz kreativni proces stalno dolaze razne ideje, a i prilično sam fleksibilna što se toga tiče i volim otkrivati neke stvari u hodu. Mislim da izgubiš ono nepredvidivo i svježe ako je sve previše isplanirano.

Neke pjesme na albumu vuku na zvuk QOTSA / Foto: Matea Marušić

“Kad me nema” meni je najsnažnija pjesma. Ima nešto melodično QOTSA-ovski u sebi, nešto kao “Make It Wit Chu”. Zvučiš zavodljivo, a to intimno i seksepilno iz pjesme poprilično si prelila i u prateći videospot. Koji su ti izvođači bili inspiracija kad si stvarala ovaj album? Ima tu dosta različitih pristupa, a posebno su drugačije “Ona se budi”, pa i “Odlazim”, kojom zatvaraš album.

QOTSA su mi jedan od najdražih bendova, pa je moguće da se taj utjecaj osjeti. Ne mogu baš izdvojiti konkretne izvođače koji su me inspirirali za ovaj album, ali sigurno su isplivali utjecaji onih koje inače slušam — QOTSA, Jack White, Muse, The Last Dinner Party, neizbježni Beatlesi i mnogi drugi. Kod “Kad me nema” bilo mi je važno da pjesma zvuči senzualno, ali i ranjivo, jer seksualnost nije samo zavodljivost — to je i otvorenost, intimnost, hrabrost da budeš „gola“ i u emocionalnom smislu. Iva Ćurković Spajić, koja je radila spot, izvrsno je prikazala tu senzualnost.

“Kad me nema” napisala sam u melankoličnom stanju, kada sam svoju tugu, rezigniranost i letargiju pokušavala izliječiti pisanjem i relativizacijom svega — u smislu, da ako pustim kontrolu, možda će biti lakše.

Općenito, kad mi je teško — pišem. To je moj način kanaliziranja emocija i situacija koje me pogađaju. Tako je nastala i “Odlazim”, u teškom periodu u kojem sam osjećala kao da doslovno venem. “Ona se budi” je pak moj pokušaj storytellinga, priča o djevojci koja radi 9-to-5 posao i mašta o tome da bude zvijezda, ali je realnost stalno spušta na zemlju. Sve tri pjesme su nježnije, upravo zbog emocija koje nose.

Kako gledaš na svoju glazbenu promjenu kada uspoređuješ svoja dosadašnja tri albuma? Što si naučila o glazbenom biznisu te uopće o sebi i odnosu koji imaš prema svom pristupu objavljivanja glazbe?

Mislim da sam puno naučila u tom cijelom procesu i vjerujem da me je to dovelo do izvjesne zrelosti pri pisanju pjesama. Svakako sam konkretnija. U početku sam se jako tražila, pogotovo na prvom albumu, jer nisam imala baš jasnu sliku i viziju onoga što točno želim. S godinama se to prilično iskristaliziralo, ali i dalje volim eksperimentirati i miješati žanrove jer mislim da glazba ne bi smjela imati granice, a ne volim baš ni „kutije“ za razvrstavanje iste. Danas sam puno odlučnija u tome što želim reći. Također, naučila sam da ne mora sve biti savršeno — bitno je da je iskreno. Naučila sam i bolje prepoznati kada nešto radim iz stvarnog poriva, a kada zbog pritiska da moram nešto napraviti. Danas si dajem više prostora za disanje, ali i više vjerujem svojem unutarnjem glasu.

Istraživanja sugeriraju da djeca roditelja koji su glazbenici imaju veću vjerojatnost da će se i sama baviti glazbom, ali da taj interes često nije nužno nametnut, već proizlazi iz okoline u kojoj odrastaju. Tvoj je otac bio osnivač jednog od prvih jugoslavenskih underground sastava. Grupa Marina Škrgatića početkom sedamdesetih punila je stadione i dvorane unatoč tome što se izdvajala od tadašnjeg mainstreama. Kada gledam naslovnice tih ploča, prepoznajem taj modni stil koji i sama njeguješ. Već si govorila u nekim intervjuima o njegovim utjecajima kao trombonista koji te usmjerio u glazbenu školu, ali kako sad s odmakom gledaš na njegov utjecaj u smislu stvaranja autorske glazbe, pisanja poezije i uopće nekog takvog pogleda na život?

Mogu reći da je moj otac prilično utjecao na moj glazbeni ukus, ali i na glazbu kakvu stvaram danas, također, i na tekstove. Imamo nekih sličnosti i dodirnih točaka u pjesmama, a možda najviše u harmonizaciji istih. Od njega sam naslijedila smisao za crni humor te priličnu dozu ironije i sarkazma, koja se čuje u njegovim, ali i u mojim pjesmama. I sad kad gledam unazad, sve više primjećujem te suptilne tragove koje je ostavio — ne samo glazbeno, nego i u tome kako razmišljam o stvarima. Njegov bunt, ali i njegova igra s formom i jezikom, oblikovali su moj senzibilitet. Ponekad se ulovim da u pjesmi napišem nešto što bi i on rekao.

Za Mirnu uspjeh nije broj pregleda ili mjesto na top-ljestvici / Foto: Matea Marušić

Jesi li ikada osjećala da se od tebe očekuje određeni standard zbog toga što si odrasla u obitelji glazbenika? Osjećaš li se ikada nesigurno u svojim glazbenim odlukama?

Na neki način jesam. Ne u smislu da mi je itko nametao očekivanja, nego da sam si ih ja sama nametala, jer sam se u svemu tome htjela pokazati i dokazati. I to zna biti uteg. Nesigurnosti su normalne — i dalje ponekad sumnjam u svoje odluke, ali sve češće slušam vlastiti unutarnji kompas. S vremenom sam naučila da je nesigurnost ponekad znak da ti je stalo. I da nije slabost, nego signal koji možeš iskoristiti za rast.

Preživjela si prokletstvo drugog albuma. S obzirom na nepovoljan odnos radijskih postaja prema alternativnim izvođačima i na to da u Hrvatskoj ne postoji sustavna podrška klubovima koji bi eventualno mogli primiti takve izvođače, objava trećeg albuma dolazi gotovo kao neki mazohistički potez. Jesi li odredila što će za tebe biti uspjeh u glazbenoj industriji, i je li odustajanje ikad bila opcija za tebe?

Haha, jesam, ali nisam ni sumnjala u to. U planu mi je i dalje stvarati glazbu i igrati se, plivati u tome. Uspjeh za mene nije nužno broj pregleda ili mjesto na top-ljestvici  — uspjeh je kada mi netko kaže da mu se pjesma jako dopala, da se u njoj pronašao, da ju je slušao dok je vozio, plakao ili plesao. I ako ima još samo jedan takav slušatelj, meni to ima smisla. A odustajanje? Ne, to mi nikada nije opcija. Možda samo mijenjanje oblika. Meni je bitno da se mogu pogledati u ogledalo i reći si — rekla si nešto iskreno, napravila si nešto svoje, napravila si onako kako si htjela. To je moj osobni uspjeh. A sve ostalo… dođe ili ne dođe, ali to više ne određuje moju vrijednost kao umjetnice.