Splitski DJ slavi 30. obljenicu karijere
Pero FullHouse: „Želja za idućih 30 godina? Naučiti svirati bas gitaru“
Pero FullHouse, ikona splitske, pa i hrvatske elektroničke scene, ove godine slavi važnu obljetnicu – trideset godina u glazbi. Pravim imenom Pero Brčić, baš večeras nastupa u dubrovačkom Revelinu, što je posljednji nastup u sklopu slavljeničke ljetne turneje. S njim smo tim povodom napravili svojevrsnu reviziju posljednjih trideset godina i prošli ključne trenutke; od kultnog izdanja miksa iz Aurore, preko časopisa Techno.hr pa do festivala Moondance.
Kako je do sada prošla obljetnička turneja? Koji su neki najposebniji trenuci koji su se dogodili i što možemo očekivati u Revelinu?
Moram priznati da sam se poprilično umorio ovo ljeto. Ne toliko da je bilo previše događanja, nego sam poslije dugog razdoblja lockdowna skroz promijenio bioritam. Iskreno, nakon skoro trideset godina noćnog rada, putovanja, neprospavanih noći, neurednog bioritma, mene je ta stanka na neki način spasila. Konačno sam se odmorio. Ali to je došlo s cijenom da mi je bilo teško vratiti se u taj mode. I sve mi je teže.
Nastup na Resistance Stageu na Ultri prije Carl Coxa mi je jedan od dražih u zadnje vrijeme. Sve je baš funkcioniralo kako treba. Sve je snimljeno u visokoj rezoluciji i pojavit će se u dokumentarcu. Isto tako, nastup s mojim prijateljem Westbamom u Aurori je bio poseban.
Veselim se nastupu u Revelinu jer znam da je puno partijanera pohodilo moja događanja iz Dubrovnika. Nisam dugo bio i osjećam da će bit super.
Vratimo se na sâm početak vaše karijere. Kako je to sve izgledalo? Koliko su ljudi prije uopće bili u kontaktu s elektronikom? Kako su izgledali vaši prvi pothvati s glazbom i prvi partiji?
Prvi ozbiljniji doticaj s glazbom imao sam još u osnovnoj školi kada nas je stariji brat školskog kolege zarazio punkom. Već u sedmom razredu sam počeo kupovati ploče. The Clash, The Jam, Sex Pistols, Exploited… Nakon toga sam počeo otkrivati bendove poput Ultravoxa, Depeche Modea, Kraftwerka, Cabaret Voltairea, Tangerine Dreamsa i sličnih.
Ubrzo je počeo rat pa smo dio s početkom housea i techna preskočili, iako se sjećam grafita smajlija po Splitu, koji su označavali acid house. U međuvremenu sam počeo radit kao DJ u komercijalnim klubovima te sam snimao kompilacije rocka, popa i elektronike, koje su lokalno postale dosta popularne.
Odlaskom u Njemačku 1994. otkrivam elektroničku scenu i pronalazim se u technu. Tada je sve to nekako bilo prožeto nekom neopisivom energijom. Svi su više-manje bili pozitivno nabrijani i samo se razmišljalo kako napravit sljedeći parti ili gdje ići sljedeći vikend. Nije bilo teško potegnit iz Splita u Ambasadu Gavioli ili neka druga udaljena mjesta da bi čuli svog omiljenog DJ-a i družili se s istomišljenicima. U početku je to sve bilo skromno, da bi krajem devedesetih Hrvatska postala jedna od najzanimljivijih zemalja za techno i house.
Ako pogledamo broj stanovnika i to da smo imali po vikendu i po dvadesetak događanja, spadali smo u sâm vrh scene, o kojoj su pisali i strani časopisi. Poslije se sve pomalo iskomercijaliziralo, postalo profesionalnije u smislu organizacije, ali kako je elektronika krenula prema mainstreamu izgubio se taj duh s početka. Ali tako vam je to. Sve ima svoje cikluse.
Pero FullHouse / press
Koje biste trenutke u posljednjih trideset godina izdvojili kao ključne? Koje su bile prekretnice, što vaše osobno, tako možda i prekretnice za splitsku, pa i dalmatinsku scenu?
Za mene osobno možda se najvažniji trenutak dogodio u ljeto 1995. kada sam odlučio vratiti se u Hrvatsku iz Njemačke i započeti nešto na domaćem tlu. Iako sam i prije toga već bio DJ i ispekao tehničku stranu, trenutak kada sam se spustio u jedan podrum na rejv u Hamburgu bio je ključan za moj budući rad. Želio sam postati dio toga i tako nešto pokrenuti i kod nas.
Ključna točka tog razdoblja bila je pokretanje emisije o elektroničkoj glazbi Wondersound na tada najslušanijem splitskom radiju Gradska mreža, te paralelno s tim početak organiziranja događaja na splitskom području.
Sljedeća ključna točka dogodila se 1997. pokretanjem organizacije Omega Ritam, koju sam pokrenuo s mojim prijateljem i dizajnerom Ivanom Podrugom. Do 2003. organizirali smo neke od značajnijih događaja u Dalmaciji i Hrvatskoj, ucrtali Auroru na svjetsku kartu elektroničkih događaja, pokrenuli prvi hrvatski časopis o elektroničkoj glazbi Techno.hr, pokrenuli prvu hrvatsku techno etiketu Omega Ritam Records i podetiketu AlfaRitam Records, na kojima smo izdali deset vinilnih izdanja s nekima od tada najzanimljivijih domaćih i stranih izvođača. Pokrenuli smo i prvi veliki festival elektroničke glazbe u Splitu – Evolution Funk. Doveli smo po prvi put neke od najpoznatijih svjetskih DJ-eva u Hrvatsku, poput Carla Coxa, Laurenta Garniera, Lukea Slatera, Staceyja Pullena i mnoge druge.
Sljedeća ključna točka koju bih izdvojio bila je pokretanje projekta Discotheque Rive 2010., koja je promijenila Split i koja je utabala put Ultra Europe festivalu.
Nakon toga dolazi Moondance u Trogiru, koji sam solo započeo 2013. kao ekspresija svojega do tada prikupljenog iskustva. Moondance je do danas osvojio više nagrada, od kojih bih istaknuo Ambasadore za najbolji hrvatski techno festival. Mnogi strani specijalizirani časopisi su ga uvrstili među elektroničke festivale koji se moraju posjetiti.
Pripremam sljedeće ključne trenutke jer priča ide dalje. Upravo je ova turneja i snimanje nastupa koje kompiliram za dokumentarac jedna od njih.
Sljedećih pola godine je ključno!
View this post on Instagram
Ove je godine Moondance održan jubilarni deseti put. Kako je to prošlo?
Sstvarno je bio dobar hajp. U tri dana dana u kuli Kamerlengo, na dva broda i na afteru smo imali preko 40 izvođača iz svijeta, regije i Hrvatske.
Doduše, imali smo peh prvi dan festivala da dogodio veliki požar na obližnjem Čiovu, a sutradan je pukla glavna vodovodna cijev prema Trogiru. Mediji su ubili objavama da se ne ide u Trogir ako se ne mora i onda, iako smo bili daleko od požara, puno ljudi koji su već imali ulaznice nije došlo. Iako posjeta nije bila loša, očekivali smo više za godišnjicu. Ali ne može se protiv više sile. Zadnja večer je spasila stvar kad je nastupila ekipa iz Tresora.
To vam je tako s ovim poslom. Možete sve do detalja isplanirati ali nikad ne znate kako će ispasti. Kako bilo, Moondance ide dalje, sljedeće godine u istom terminu, zadnji vikend u srpnju.
View this post on Instagram
Koliko se FullHouse razlikuje od vašeg drugog aliasa, Skeptika? Kada je rođen jedan, a kada drugi?
FullHouse je nastao povratkom iz Njemačke kada sam tražio nastupe u lokalnoj sredini ali nisam uspijevao doći na lineupove nekoliko promotora koji su tada radili u Splitu te sam izlaz vidio u tome da sâm počnem organizirati događanja.
Od početnih slabo posjećenih partija, u kratko vrijeme počela se tražiti karta više za moja događanja pa se počelo pričati da je u Pere redovito puna kuća. Taj naziv mi se svidio i tako je nastalo ime Pero FullHouse. Dakle nije puno imalo veze s houseom jer sam tada puštao uglavnom techno. Detroitski techno je imao najviše utjecaja na mene, a ima i dandanas.
Budući da sam i prije DJ karijere bio strastveni kolekcionar koji je prošao kroz razne žanrove, što sam više stario to je moj pogled na glazbu postajao sve širi i eklektičniji. Toliko utjecaja i glazbenih izričaja sve je teže bilo smjestiti u set od dva-tri sata koliko je prije bio standard trajanja DJ seta, a kamoli danas kad je kudikamo kraći.
Isto tako, ljudi vas vole etiketirati i sve izvan toga nije im po volji. A ja sam htio toliko toga izbaciti iz sebe. I tu je 2017. uskočio Skeptik. Za svu onu mračniju stranu koja na površinu izbacuje moje odrastanje uz eksperimentalnu, avangardnu, industrijsku i vrlo često psihotičnu elektroniku. Trenutno PFH i Skeptik žive u miroljubivoj koegzistenciji ne hajući previše jedan za drugoga.
Koje su generalno specifičnosti splitske i okolne glazbene scene?
Nekad, kad je splitska scena imala nekoliko klubova u kojima smo redovito održavali događaje, se o tome moglo pričati. Tada smo bili u bok sa Zagrebom. Nažalost, danas toga nema i splitska scena praktički ne postoji. Postoje pojedinačni povremeni pokušaji, ali nazvati to scenom bilo bi pretenciozno.
Treba raditi sve ispočetka i to ostavljam nekim novim generacijama. Divlji turizam uništio je svaki oblik kulture i svega što ne donosi instant zaradu. Svi klubovi su se okrenuli turistima i kad završi sezona većina njih stavi ključ u bravu jer im se ne isplati radit za domoroce. Za njih su lokalci postali građani drugog reda. Klubovi im sliče na kičaste kockarnice za masovno lokanje.
Uglavnom, ne znam što bi promotori elektroničke glazbe na takvim mjestima i radili.
Pero FullHouse / press
Koja je bila priča iza Techno.hr-a?
U vrijeme najveće ekspanzije hrvatske scene primijetili smo da nema edukativnog medija na nivou države koji bi donosio novosti sa scene, najave događanja, informacije o novim izdanjima, recenzije događanja, kao i recenzije sprava, pa smo slijedom toga odlučili pokrenuti časopis. To je bilo prije široke upotrebe interneta i tiskani mediji su još uvijek bili glavni izvor informacija.
Izašao je u samo četiri izdanja, ali je jako odjeknuo i ostavio dubok trag na sceni. Nažalost, sponzori nisu bili zainteresirani te smo sve sami financirali i usput izgubili sve što smo zarađivali na organizaciji. Ali to je cijena entuzijazma.
Što nam možete reći o miksu Live at Aurora? To je jedan od kultnih mikseva. Kako se dijelio, po čemu je bio poseban?
Do tada sam snimio brdo mikseva koji su se kopirali po cijeloj zemlji. Tako se širila nova muzika u to vrijeme. Vani su postojala službena miksana izdanja DJ-eva, pa sam odlučio i ja izbaciti nešto slično. S Dallas Recordsom i Aurorom uspio sam dogovoriti suradnju te sam dobio dozvole izvođača. Nisam ni slutio da će izdanje postati jedno od najuspješnijih izdanja Dallasa te godine te zasigurno najuspješnije izdanje tog žanra u Hrvatskoj do danas. Osim što se službeno rasprodao, ljudi su ga masovno kopirali, tako da je broj puno veći od službenog.
Tada sam izdao i svoju prvu stvar ”Samser” za koju sam snimio i spot, a koja je premijeru imala na tada kultnoj emisiji Hit depo na HRT-u, što je pridonijelo popularnosti CD miksa jer se stvar nalazila na njemu.
Sigurno ste jedan od ljudi koji su zadužili scenu. Na što ste u ovih trideset godina najviše ponosni?
Nikad o tome nisam nešto posebno razmišljao, niti su me nagrade ili priznanja motivirali. Najveća motivacija i nagrada mi je bila da sam radio što sam volio, i to još uvijek traje, iako sam dobio Ambasadora za životno djelo
Koje su vam želje za idućih trideset godina?
Da naučim svirat bas gitaru.
