Doživljaj Berlina kroz iskustva hrvatskih glazbenika

Berlin / Foto: Bojan Mušćet

Berlin je kroz dekade privlačio glazbenike iz cijelog svijeta i svojom atmosferom oblikovao faze njihova glazbenog stvaralaštva. Tamo su svoje utočište pronašli David Bowie, Iggy Pop, Nick Cave, Peaches, a prije svih njih Gustav Mahler. Čak je i Gibonni tamo proveo rane devedesete kada je počeo stvarati međunarodnu karijeru i s bendom V2 snimio album objavljen u dvanaest europskih zemalja, Kanadi, SAD-u i Japanu pod heavy metal etiketom koja je pripadala EMI-u. Ovaj grad ne nadahnjuje samo glazbenike svih profila, već i umjetnike iz raznih područja, pa i iz Hrvatske.

Maja Posavec je nakon deset godina dala otkaz u Kerempuhu i poželjela se izmaknuti iz poznatog okruženja u kojem je dotad radila i kazalište i glazbu. Svoju je rutinu razbila upisom na master studij u Berlinu gdje razvija vlastiti projekt unutar akademskog programa uz akademsku i tehničku podršku. „Projekt u sklopu mastera nema ime, ali bavim se time kako predstaviti glazbene bajke u nekoj teatarskoj formi, kako predstaviti glazbene bajke u kazalištu. Taj je projekt kao istraživanje i nisam se još vezala za neki rezultat, nego sam si dala pravo na tu neku istraživačku slobodu i da eksperimentiram. To mi je isto bio jedan od razloga zašto sam htjela studirati, a ne raditi. Tu sam od rujna 2022. i, iako sam se vraćala u Zagreb igrati neke predstave, sada mi, naravno, jako fali da radim i da nešto proizvodim, a ne samo da eksperimentiram“, objašnjava uz smijeh.

Maja Posavec / Foto: Hrvoje Zalukar

Dok je Maja u Berlin stigla ciljano zbog privlačnosti akademskog programa, saksofonist i kompozitor Grgur Savić svom je novom gradu pristupio iz nevjerojatne perspektive. Nakon šest mjeseci izvanrednog iskustva glazbenog života u New Yorku gdje je svirao s prijateljem, jazz gitaristom Pavlom Jovanovićem, Grguru nije odobrena artist viza, stoga je morao odlučiti gdje će nastaviti razvijati svoju karijeru. „Otvorio sam kartu, zažmirio i s prstom pogađao tri mjesta u koja ću otići. Jedno je bilo Njemačka – Berlin, drugo je bilo neka smiješna zemlja poput Estonije, a treće je bilo u Africi. Rekao sam da u Afriku ili Estoniju neću ići, ali da bih mogao vidjeti što ima u Berlinu, iako mi ni Njemačka baš nije bila OK. Srećom, jezik sam znao još iz Graza gdje sam studirao. Kad sam poslije guglao što ima u Berlinu, shvatio sam da je tamo scena super, da imaju jaku free jazz scenu, da su eksperimentalno jaki i da svi iz svijeta baš gotive Berlin kao glazbenu sredinu. Kupio sam kartu u jednom smjeru, stavio ruksak i saksofon na rame, tada sam upoznao današnju ženu Sanju, i sad smo tu osam godina.“

Moja treća sugovornica Mirna Stanić, alias M. Rider, autorica je sjajnog singla ”Little Things”, u Berlin je stigla 2014. kada je shvatila da treba promjenu od života u Engleskoj gdje je bila od 2008. kada je došla na koledž Brighton Institute of Modern Music. „Tamo sam završila Songwriting i imala projekt Minor Sounds, koji sam započela još na faksu s jednim poljskim kolegom. Naša je prva pjesma dospjela do BBC radija stoga smo 2012. napravili album i narednih godina djelovali većinom u Brightonu i Londonu. Čak smo imali i turneju u Poljskoj, no ne znam zašto nismo došli u Hrvatsku! U Berlinu sam imala koncerte, a kako mi je trebala promjena, odlučila sam se preseliti. Otad sam tu“, govori Mirna, koja iza sebe već ima EP Dark Horse iz 2017. na kojem je surađivala s Davidom Costenom, producentom Coldplaya i Bat for Lashes.

M. Rider / Foto: Camille Blake

Glavni grad Njemačke Maju Posavec najviše je privukao zbog kazališne i kulturne scene, a manje zbog glazbe koja je poprilično okrenuta elektronici i klupskoj glazbi. „Kada sam došla ovdje, najviše sam išla po kazalištima, ali sada se malo više bavim svojim projektom. U Berlin sam došla zbog kazališta, ali studiram glazbenu produkciju“, pojašnjava Posavec. „Ovdje se sve dosta može i na engleskom. Naravno, učim i njemački, ali to ne ide tako brzo. Nisam se pokušala zaposliti, a možda sam trebala jer postoje teatri i na engleskom jeziku. Još uvijek nisam ovdje uopće – samo sam u prolazu! Jako mi nedostaje Zagreb i često sam se vraćala. Naravno, kad bi mi sad došla ponuda iz nekog kazališta, odmah bih pristala, ali da se nekako nametnem, to je neki ambiciozni pothvat za koji naprosto nisam spremna zasukati rukave i nuditi se. Ne mogu preuzeti tu odgovornost. Imala sam veliki osjećaj da sam došla ovdje studirati, tu sam u nekim stanovima koji nisu moji, i to je već veliki izlazak iz zone komfora. Ne moram baš sve“, smije se.

Kada se govori o velikim ulaganjima u glazbu i glazbenu industriju, često se navodi primjer Švedske, koja ima sjajno razrađeno glazbeno obrazovanje već od vrtićke dobi, a zatim posložen cijeli sustav koji potiče razvijanje glazbene umjetnosti. Međutim, Njemačka umjetnicima također nudi mnoge stipendije i sponzorstva, koja su od velikog značaja i Grguru i Mirni.

Na pitanje može li se lako dobiti stipendija u Njemačkoj, Grgur kaže da treba proći neko vrijeme. „Trebaš biti dosta posvećen onome što radiš. Ljudi trebaju prepoznati da si stvarno unutra. Postoji žiri koji stvarno pregledava po dvije tisuće prijava dnevno. Ima tu raznih umjetnika, od hip hopa do elektronike i rocka. Postoji nekoliko tih fondacija koje sponzoriraju cijelu glazbu i pokrivaju sve žanrove. Naravno, ima jedan period kad sam se prijavljivao dva-tri puta i ništa nisam dobio. Kasnije su primijetili da sam tu na sceni i da radim, a kad sam usporedio svoju prvu i treću prijavu, postojala je vidna razlika u kvaliteti prijave.“

Grgur Savić / Foto: Goran Mehkek

Mirna je za svoj novi album, koji će biti objavljen na proljeće, također dobila stipendije zbog kojih posljednju godinu i pol živi na relaciji London-Berlin. „Prva godina pandemije donijela je i moje prve snimke – doslovce sam sjedila u studiju, pisala pjesme i čitala knjige, a onda sam dobila sponzorstvo od Njemačke, project funding – to je vrlo popularno ovdje. Tako sam 2020. s tim novcima odlazila u glazbena studija po cijeloj Europi. Svome prijatelju, gitaristu Neilu Fraseru iz Tindersticksa, pustila sam nove pjesme i napomenula da bih ih voljela dalje razvijati s muzičarima u studiju pa me, nakon što je odsvirao gitare na nekim pjesmama, spojio s Earlom Harvinom, njihovim bubnjarom koji živi u Berlinu. Sasvim je prirodno došla i suradnja s njihovom violinisticom Lucy Wilkins, koja je radila gudačke aranžmane za neke pjesme. Kod nje sam doma imala session, a kako je ona violinistica Bryana Ferryja, jednog od mojih heroja, ispričala mi je sve te neke priče o velikim muzičarima. To mi je bilo tako veliko iskustvo koje je trajalo godinu dana. Nakon Antwerpena, Berlina i Londona, stigla sam u Pariz, gdje sam imala session s bubnjarem i synth playerom iz Aira. Ubrzo sam dobila još jedno sponzorstvo i dvije i pol godine imala funding s kojim sam radila na svim snimljenim pjesmama. Pjesme su samo rasle kroz to vrijeme.“

Maja Posavec nije ni pokušavala tražiti stipendiju jer se ova velika promjena dogodila u doslovno dva mjeseca, ali za ovu godinu je u potrazi kako bi sve dovršila. „Meni se čini da je ovdje ima jako puno prilika za mlade umjetnike, za mlade glazbenike, i da je dosta neka kreativna atmosfera. Svi se bave nekom vrstom kreativnog posla, pogotovo danas kada se glazba radi od doma. Gotovo nisam upoznala osobu koja se ne bavi glazbom. Na neki način svi oni nailaze svoj put, svoju scenu. Za mene je to bilo dosta novo jer dolazim iz jednog prilično zatvorenog kruga gdje sam bila glumica u kazalištu, gdje sam imala dugo svoj bend i na neki način bila na nekom mjestu gdje su stvari bile dosta zacrtane. Sve mi je to zanimljivo promatrati, ali više na mene kreativno utječe to što ovdje ne moram ništa drugo raditi osim svog projekta u sklopu mastera. Glazbu sam uvijek radila u slobodno vrijeme, a sada je to sve vrijeme“.

Maju Posavec šira javnost poznaje kao pjevačicu Detoura / Foto: Hrvaoje Zalukar

U svjetlu tog razmišljanja, Grgur govori kako trenutačno ima aktivnih svojih pet projekata, ali da mu je bilo jako teško kada se doselio. „Prvo, koliko god imao iskustva, strah te. U jednom sam trenutku vidio da ima tisuću koncerata svaku večer. Nisam znao kamo ići. Prvo sam se trebao snaći jer sam došao bez novaca. Radio sam kojekakve poslove samo da platim stanarinu, od konobarenja do pizzerije, čega god sam se uhvatio. Trebalo mi je vremena da dođem k sebi i ulovim neki tempo. Kad sam pohvatao sve da mogu mjesečno platiti stan, krenuo sam na session, dva, tri, i počeo upoznavati ljude. Tu se pomalo sve otvorilo pa sam krenuo raditi privatni session, uskakali smo jedni drugima, tražili nova mjesta za sviranje… To je sve bilo na početku zanimljivo, ali sad je daleko iza mene! Ovo je sad kao da pričam o nekom drugom životu!“, smije se. „Jedan je multimedijalan projekt sa ženom, Sanjom Star, s kojom eksperimentiram na polju interdisciplinarne i elektroakustične muzike s live vizualima koji su reaktivni.

Drugi je Vortex, moja ljubav prema saksofonu u toj maniri gdje još uvijek mogu izraziti sebe kroz sviranje instrumenta koji sviram već dvadeset godina. Pišem te akustične kompozicije koje su i dalje u tradicionalnoj notaciji, ali je ekspresija kroz akustični kvartet: truba, saksofon i čvrsta ritam sekcija. Kompozicije tu zapravo služe kao sitna uputa, mali portal za odlepršati tamo na drugu stranu. Tamo lagodnije dišem, slušam i uživam cjelokupni zvuk i sebe dok sviram! To je prvi album koji sam izdao. Dobio sam finu jazz stipendiju pa sam sve pokrenuo, otišao u studio i sve se posložilo. Rekao sam, sad je to vrijeme za izbaciti prvi LP u životu! Iako je sve financijski malo skupo, isplatilo se! Treći projekt, The FOR:M je moj ansambl za eksperimentalni zvuk. Elektro-akustični, sound art u maniri klasičnog orkestra, ali u smjeru Johna Cagea i Stockhausena, gdje pristupamo instrumentima na vrlo nestandardan način. Ansambl broji sedam do deset glazbenika i njime se bavim od 2019.

U pandemiji sam počeo raditi neke svoje male crtkarije za koje se poslije ispostavilo da mogu biti male grafičke kompozicije. Tu sam u Berlinu vidio da ljudi povremeno naprave nešto kao grafički score, nekakve kompozicije koje nisu notne, a kada sam počeo dublje istraživati, otkrio sam neka divna komponirana djela koja su vizualno vrlo spektakularna. Tu sam se zakačio! Prepoznao sam da su neke moje stvari bile su povezane s tim kompozitorima (primjerice, za kozmičke znakove, astrološke simbole, postavke zvjezdanog sazviježđa, nekakve takve poveznice kroz apstraktan način zapisivanja nota). Kada sam skladao tih dvadesetak kompozicija, uz podršku stipendije grada Berlina odlučio sam sve te ručne kompozicije digitalizirati u novu formu te oformiti ansambl koji će ih izvoditi na poseban način. Iako zakočen radi pandemije, od 2019. s već dva fina debitantska koncerta i svih ovih koji tek slijede, potpuno uživam u njegovom apstraktnom zvuku i veselim se daljnjem razvoju.

Grgur Savić sudjeluje u nekoliko glazbenih projekata

S Pitchom smo pretprošle godine u Puli nastupili na Audio Art festivalu. To je bilo u kolaboraciji s Richardom Scottom, s kojim često nastupamo kao trio. Jako mu se sviđa naš multimedijalni projekt! Richard je modularni synthesizer performeri predaje na Catalyst institutu u Berlinu na master studijima, a kako mi je master uvijek bio želja, kad sam htio jazz, nije mi uspjelo; sad je došlo vrijeme! Na Institutu za tehnologiju i kreativne umjetnosti u Berlinu odradio sam prvu godinu za grafičke kompozicije.

Zadnji projekt je moj solo projekt gdje sam se dosta posvetio sam sebi i istraživanju zvuka, da vidim što se zbiva kad hoćeš stvoriti neki zvuk, a da nije tradicionalni saksofon. Počeo sam koristiti instrument na neki potpuno novi način imitirajući razne zvukove iz okoline. Sve što proizvodi neki sound, ja to pokušavam skidati na saksofonu i blendati da bude nekakva notacija u muzičkom smislu. Pokušavam stvoriti neku svoju prostornu sliku zvuka koja je drugačija od samog performansa. Pokušavam se baviti zvukom samim po sebi“, pojašnjava Grgur. Na pitanje kako ga je oblikovala berlinska scena odgovara da u Berlinu ljudi nisu toliko opsjednuti poviješću kao što se to osjećalo u Americi s jazzom i black American musicom. „Ljudi su svirali sebe. Više je bilo ekspresija tko si ti, što proživljavaš u trenutku pa bismo radili neke stvari koje su bile potpuno intuitivne, bez obzira na to da bi se nešto trebalo raditi u toj maniri. Nijemci su potpuno otvoreni i dosta su drugačiji. Baš je europski nekakav vibe i dosta se gotivi nešto svoje.“

Maja Posavec i dalje održava svoju glazbenu priču pa je tako nedavno u Petom kupeu s Ivanom Kapecom održala još jednu Večer s Cohenom, uz pratnju benda, koji čine Mario Bočić, Borko Rupena i Jurica Štelma. Maja otkriva kako radi i na posve novom albumu. „Baš zato što sam u Berlinu radila samo mjuzu, otvorila mi se neka nova glazbena priča. Polako pripremam svoj album i to je nešto na čemu radim pa se nadam da ću uskoro i nešto izdati. Sad sam u procesu da razmišljam o realizaciji, s kim bih radila i kad, ali sam još uvijek i u procesu pisanja“, objašnjava Posavec.

Grgur redovito održava kontakt s glazbenicima na hrvatskoj sceni, govori kako se obožava vraćati u Hrvatsku i nastupati s kolegama: „Koliko god ja sâm tu prebivam u Berlinu, kužim da mi ti ljudi konstantno nedostaju. Svaki put kad dođem, sretan sam što s njima mogu raditi. U zadnjem navratu dolazio sam zbog Crio orkestra (Croatian Improvisers Orchestra) s kojim smo svirali na MBZ-u.“

Mirna Stanić nastupa pod umjetničkim imenom M. Rider / Foto: Cherie Birkner

S druge strane, M. Rider za sebe kaže da je solitary type i da mnogo vremena provodi radeći sama. Nakon kulminacije svih svojih projekata 2019., kada je išla na turneje po Njemačkoj, u vrijeme pandemije okrenula se pisanju introspektivnih pjesama. „Sad sam sastavila novi bend i počela predstavljati nove pjesme. Opet sam u kontaktu s muzičarima i ponovno se povezujem sa svim tim kutcima berlinske scene. Nekih klubova više nema, neki novi su se otvorili. Dosta je ljudi otišlo. Sad je neka druga konstelacija“, objašnjava Mirna i najavljuje kako uskoro kreće surađivati i s nekim hrvatskim glazbenicima.