Sanda Majurec: „Jako su mi zanimljive suradnje i kad me izvođači potaknu da nešto napišem”

Djela Sande Majurec, skladateljice, pedagoginje i čembalistice, redovne profesorice na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, često su na programima koncerata, kao i vodećih manifestacija posvećenih suvremenoj glazbi. Kako su se ispreplitale njezine profesionalne uloge, kada, kako i gdje najradije sklada, koliko joj je važna međunarodna prisutnost, a koliko interakcija između skladatelja i izvođača, što ju nadahnjuje te zašto tango zauzima posebno mjesto u njenom životu, otkrila je u razgovoru za portal Glazba.hr.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Na samom početku Vaše biografije ističe se podatak da ste dvije godine nakon kompozicije diplomirali čembalo. Pretpostavljam da je studij kompozicije bio Vaš prvi izbor, ali kako je izbor pao na čembalo?

Zapravo je moj prvi izbor bio klavir, završila sam prvu godinu klavira i nakon toga upisala kompoziciju. Studij čembala tada još nije postojao; tek negdje na sredini mog studija kompozicije pojavila se mogućnost upisivanja čembala kao izbornog predmeta. Dvije godine nakon toga utemeljen je i studij, a kako mi se to zaista sviđalo, odlučila sam studirati i čembalo.

Iza Vas su brojni uspješni projekti i koncerti na oba područja, no danas je težište Vašeg profesionalnog života ipak na skladanju i pedagoškom radu. Je li do toga došlo spontano ili ste sami tako odlučili?

Prije dosta vremena odustala sam od nastupa; iskustvo mi je pokazalo da nije jednostavno biti dobra na tri profesionalna područja, tako da je do toga došlo zahvaljujući iskustvu, razmišljanju…

Vaši profesori na Muzičkoj akademiji u Zagrebu bili su Stanko Horvat i Višnja Mažuran. Na koji način Vas je obilježio rad s njima, koliko su utjecali na Vaš profesionalni razvoj i umjetnički put?

Svakako su oboje puno utjecali zato što do toga i nekako prirodno dolazi zbog odnosa profesora i studenta, zbog individualne nastave. Oboje su na mene utjecali na način da sam shvatila kako trebam mnogo raditi, predano se tome posvetiti. Kod svih studenata profesora Horvata vidi se sklonost k jasnoći forme: sve što nam je govorio odrazilo se na nas, ne samo na naše skladbe, već i na pristup skladanju, odnos prema glazbi općenito, odnos prema instrumentima za koje skladamo, odrazilo se na nas kao glazbenike. Usudila sam se govoriti u množini jer to je ono pozitivno što primjećujem, ne samo kod sebe, nego i kod mojih kolega.

Kod svih studenata profesora Horvata vidi se sklonost k jasnoći forme: sve što nam je govorio odrazilo se na nas, ne samo na naše skladbe

Profesorica Mažuran otvorila mi je jedan cijeli novi svijet, zapravo pristup osviještenom izvođenju barokne glazbe koji je tada kod nas bio tek u povojima, u nastanku, tako da mi je učenje kod nje otvorilo jedan potpuno novi svemir. Barokna glazba uistinu je nešto posebno, kao i sam instrument, pa smo svi dobili potrebu njegovati ga kao živo biće, ali i način vježbanja. Možda sam tek tada stvarno zavoljela vježbati.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Nadogradnju za stečeno obrazovanje potražili ste u inozemstvu (u Semmeringu, Sambotelu, Darmstadtu i Visbyju). Gledate li na to kao na svojevrsno proširenje vidika i koliko Vam je pomoglo u izgradnji i razvitku vlastite umjetničke osobnosti?

Svakako, ne samo nakon što sam diplomirala nego i u cijelom mom životu. Jedna od možda jako važnih prekretnica bilo je sudjelovanje na majstorskom tečaju Nine Šenk na Muzičkom biennalu Zagreb. Zaista, mogu reći da mi je to bio jedan od najuzbudljivijih tjedana u životu i silno je puno značilo to iskustvo u mom radu.

Još jedna od prekretnica koje bih istaknula bio je Darmstadt; u vrijeme kad sam završila studij nismo još koristili internet, nedugo prije završio je rat i bili smo dosta odsječeni od informacija. Kad sam došla u Darmstadt, bila sam osupnuta spoznajom što sve postoji, puno toga bilo mi je novo i zaista je to bio svojevrstan kulturni šok. Naravno, takve stvari otvaraju vidike.

U Vašem opusu prevladavaju komorne skladbe; smatrate li komornu glazbu „svojim“ područjem, svojevrsnom zonom komfora?

Vjerojatno sam više tip za komornu glazbu nego za orkestralnu. Zapravo, to mi je čak rekao i moj profesor Stanko Horvat: da je to bolje područje za mene. Mislim da i većini skladatelja komorna djela predstavljaju veći dio opusa jer je puno teže dobiti narudžbu za orkestralno djelo.

28. travnja 2017., nakon praizvedbe skladbe Springs za orkestar, uz Zagrebačku filharmoniju, u sklopu 29. MBZ-a / Foto: MBZ

U kolovozu ove godine, u HDLU, violinistica Vlatka Peljhan izvela je kao članica ansambla Synchronos, Vašu skladbu za violinu solo Inner dialogue. Imate li možda u planu još koju solističku skladbu, volite li se izražavati kroz glazbu za solo instrument?

Takva djela uglavnom nastaju na poticaj; imam u planu napisati skladbu za klavir, također na poticaj.  

Kako biste sami definirali ili, bolje rečeno, opisali svoj skladateljski izričaj? Što Vam je u fokusu, na čemu je težište?

Teško mi je opisati samu sebe, budući da stalno istražujem i učim, mislim da je zanimljivo uvijek učiti nešto novo. Zapravo mi je jako zanimljiva suradnja, kad me neki izvođač potakne da nešto napišem. Takvo sam iskustvo imala s narudžbom ovogodišnjeg Muzičkog biennala Zagreb, za saksofon; dosta sam surađivala s Lovrom Merčepom, on mi je puno pomogao i mnogo sam naučila, tako da i to utječe na moj izričaj.

Upravo sam napisala kompoziciju za duo Gordana Tudora i Mislava Režića i namjerno sam prihvatila pisati za električnu gitaru, za koju nisam nikad pisala, no Mislav je bio jako susretljiv. To je još u procesu nastanka, vjerojatno će biti još nekih dorađivanja, ali takvi izazovi su mi zanimljivi.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Skladate li radije i više na narudžbu ili vođeni vlastitim nadahnućem? Što Vas najviše inspirira i potiče na skladanje – jesu li to narudžbe, događaji iz profesionalnog ili osobnog života?

Više volim konkretne zadatke. Nije lako skladati, to je poseban način života, treba mi tišina pa pišem po noći. To zahtijeva dosta samodiscipline. Svakako mi dođe ideja, ali treba puno muke da se ona uobliči. Zapravo, što sam starija, sve teže komponiram i sve više prepravljam, sve više promišljam, sve se više time bavim… Zato mi je lakše kad imam neki rok.

Interakcija između skladatelja, izvođača i publike iznimno je važna u procesu stvaranja i naposljetku same recepcije djela. U kojoj mjeri komunicirate i surađujete s glazbenicima uoči izvedbe svojih skladbi?

Ovisi i o samim izvođačima, koliko su u mogućnosti. Recimo, s duom iz Splita se baš ne mogu nalaziti, ali srećom postoji e-mail i ostalo. S Lovrom Merčepom sam se nalazila fizički i skupa smo radili. Na početku se uvijek konzultiram s glazbenicima jer me zanima što oni žele, kakvi su im gabariti, dužina skladbe i slično. Uglavnom, nakon što napišem veći dio skladbe, ako imam neko pitanje u vezi instrumenta, to im pošaljem prije nego što dovršim skladbu, pitam ih je li to izvedivo, vršim korekcije itd.

Za MBZ sam doista puno surađivala s Lovrom jer sam htjela koristiti puno proširenih tehnika, koje na nekim saksofonima zvuče dobro i pojedinim izvođačima više odgovaraju, tako da sam to djelo pisala baš za njega.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Već se neko vrijeme Vaš skladateljski rad prožima i isprepliće s pedagoškim. Redovna ste profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, koja je upravo iznjedrila prvu generaciju kompozitora diplomskog studija.

Da, mi imamo preddiplomski studij koji traje tri godine, on je nešto stariji od diplomskog i njega su već završili neki skladatelji, a diplomski studij sad završava svoj prvi ciklus u trajanju od dvije godine. Ta prva generacija bila je dosta bogata; riječ je o četiri doista dobra skladatelja koji su prije nekoliko dana diplomirali. Naročito mi je drago da je u tom kvartetu, uz Tihomira Ranogajca, Juricu Hrenića te Doroteu Pavlinić, i moj prvi student kompozicije, Matko Brekalo.

Smatrate li potrebnom svojevrsnu decentralizaciju studija kao što je Kompozicija i koliki je interes mladih glazbenika za taj studij u Osijeku?

Mi smo otvoreni za zainteresirane studente s raznih strana, a zagrebački i osječki studij se razlikuju i mislim da je dobro ponuditi više opcija na izbor.

Foto: Matej Grgić

Kad usporedite svoje skladateljske početke, koje biste sličnosti, a koje razlike istaknuli? Imaju li današnji mladi skladatelji više prilika?

Mislim da imaju, ponajviše zahvaljujući internetu. Danas je dostupnost informacija nevjerojatna. Neusporedivo veća nego prije; o novim znanjima, o novim zvukovima, o poznavanju instrumenata. Nekad je bilo nužno da profesor dovede violinista na sat kako bi pokazao sve tehnike, a danas na YouTubeu imate jedno deset tutorijala o proširenim tehnikama sviranja violine, o svim violinističkim tehnikama. I ne samo to, postoji bezbroj stranica na kojima vi možete pronaći ansambl koji će svirati vašu skladbu, pogotovo ako ste student. Onaj tko želi i tko je, recimo, malo agilniji i proaktivniji, to može pronaći.

Nekad je bilo nužno da profesor dovede violinista na sat kako bi pokazao sve tehnike, a danas na YouTubeu imate jedno deset tutorijala o proširenim tehnikama sviranja

Ima raznih natjecanja i seminara, ljudi su puno mobilniji, a naročito je važno što postoji Erasmus. Mislim da je, uz sveučilište, iznimno važna sredina u kojoj studirate; to je iznimno važno i studenti koji odu u inozemstvo ondje čuju koncerte i upijaju sve što im ta sredina pruža. Naročito je to bitno za naše studente jer je Osijek ipak manji grad. Prilike su neizmjerno veće nego prije, osobito mogućnost mobilnosti i dostupnost informacija.

U tom smislu, uz postojeće manifestacije i cikluse, svakako je hvalevrijedna inicijativa Hrvatskog društva skladatelja koja svoju godišnju manifestaciju suvremene glazbe, Glazbenu tribinu, već nekoliko godina organizira upravo u Osijeku. Sudeći po posjećenosti, čini se da interesa, osobito mlađih naraštaja, ne nedostaje.

Pitanje interesa je svakako dobro jer Opatija je divna i svima nam nedostaje more, ali u Osijeku ipak ima više publike, naših studenata, Osječana… Osječani vole ići na koncerte i imaju potrebu za koncertima, za one u sklopu ciklusa Osječka glazbena srijeda uvijek se tražila stolica više; dobar je Kulturni centar i mislim da je dobro što se Glazbena tribina tamo održava.

Osijek se sve više otvara, nudi sve više kulturnih događaja, doista se puno promijenio u ovih dvadeset godina koliko tamo radim. Osim tribine, u Osijeku se sada bijenalno održava festival Novalis koji nudi nešto drukčije vidike suvremene glazbe.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kakvo je Vaše viđenje suvremene glazbene scene i recepcije suvremene glazbe u Hrvatskoj danas? Jeste li zadovoljni mogućnostima i zastupljenošću u koncertnim programima? Ima li prostora za unaprjeđenje?

Uvijek ima prostora za unaprjeđenje, ali ima i dosta umjetnika koji sviraju, rekla bih, „ubacuju“ našu glazbu u svoje programe; imamo ansamble koji izvode suvremenu glazbu. Mala smo zemlja, nema nas puno i svi se nekako vrtimo u krug i izmjenjujemo. Često se bunimo kako nije dobro, ali i u velikim zemljama izrazito je teško doći do izvedbe, ima mnogo dobrih skladatelja. Kod nas je zapravo olakotna okolnost što se poznajemo pa prijatelji naručuju skladbe od nas, to tako funkcionira, što zapravo u konačnici nije loše.

Dakako da ima prostora za unaprjeđenje, da se umjetnici, ali i oni koji su u poziciji i prilici da pomažu umjetnicima, u većoj mjeri posvete razumijevanju suvremene glazbe, no to je općenito problem suvremene glazbe. Pritom je teško definirati što je uopće suvremeno.

Ima prostora za unaprjeđenje – da se umjetnici, ali i oni koji su u poziciji i prilici da pomažu umjetnicima, u većoj mjeri posvete razumijevanju suvremene glazbe, no to je općenito problem suvremene glazbe

Što smatrate krunom svog dosadašnjeg rada – skladateljskog, pedagoškog…?

Ima toga više, i događaja i skladbi; teško mi je izdvojiti samo jedno. Bilo je nekoliko događaja koji su mi nešto značili, veća narudžba, kao što je bio balet na Muzičkom biennalu Zagreb ili narudžba za Zagrebačku filharmoniju. Bilo mi je jako zanimljivo sudjelovati u projektu u Beču, koji je organizirala Vida Vujić, violončelistica koja predaje komornu glazbu, a obuhvaćao je skladateljice s područja bivše države.

Tamo je sudjelovala i, nažalost, pokojna Isidora Žebeljan i bilo mi je to predivno iskustvo jer smo u tih tjedan svašta čuli, puno razgovarali i sudjelovali na koncertu koji se potom održao u Ljubljani, Skoplju, Beogradu i Kopenhagenu, tako da smo se i kasnije viđali i putovali. Bio je to poseban događaj. Ponovno bih spomenula prvi masterclass na MBZ-u i prvi rezultat tog seminara, skladba City walk koja se dosta izvodila.

Tu je i skladba I ritorni koja se doista često izvodi, ona mi je na neki način sretna kompozicija, a nju sam napisala bez ikakvog razloga; to je rijetko djelo koje sam napisala za sebe. Također bih spomenula sudjelovanje na Svjetskim danima nove glazbe u Vancouveru, gdje je izvedena moja skladba Contrattempo. Bio je to vrlo uspješan događaj, gostovala sam i na njihovoj televiziji i to mi je zaista bio događaj koji ću pamtiti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kao što ste već nekoliko puta spomenuli, na ovogodišnjem Muzičkom biennalu Zagreb saksofonist Lovro Merčep praizveo je Vašu skladbu La ultima tanda, koja je među prijavljenim skladbama hrvatske sekcije za Svjetske dane nove glazbe 2024. ISCM-a. Već sredinom listopada Vaša će se glazba moći čuti i na gostovanju Cantus Ansambla u Kölnu. Ispunjava li Vas međunarodna prisutnost osobitim ponosom?

Međunarodna prisutnost je, naravno, nešto čemu, rekla bih, teži svaki umjetnik. Još me više veseli činjenica da sam se našla među izabranim djelima i da su kolege, koje cijenim, odabrale moje skladbe.

Ljeta provodite na rodnom Malom Lošinju pa pretpostavljam da od djetinjstva pratite koncerte na Osorskim glazbenim večerima, gdje ste danas članica Upravnog odbora. Pamtite li posebno neke koncerte ili izvođače? Nadahnjuje li Vas to okruženje za vlastito stvaralaštvo?

Lošinj je vrlo nadahnjujuće mjesto u svakom pogledu: svoje šetnje od ranog djetinjstva do danas doživljavam kao prave meditacije i, da, mislim da tamo bolje radim. S jedne strane, zato što je prekrasno, ali i zato što sam na otoku, što sam izolirana od mnogo toga od čega se inače ne mogu izolirati. Tamo se mogu bolje usredotočiti i kvalitetnije raditi. Mogu na bolji način biti sama sa sobom.

Na otoku sam izolirana od mnogo toga od čega se inače ne mogu izolirati, mogu se bolje usredotočiti, na bolji način biti sama sa sobom

Za Osor sam vezana od djetinjstva, imala sam čak i dogovor s Danielom Marušićem da mogu ići na sve koncerte besplatno, ali onda sam uručivala cvijeće, što mi je bilo jako uzbudljivo jer se nešto ljeti događalo. Osor je inače posebno mjesto, osjeća se ta energija iz prošlosti. Bilo je doista prekrasnih koncerata, triput sam slušala Voces8, prošle godine na otvorenju svirala je violinistica Bomsori Kim s Baselskim komornim orkestrom i to je bio nevjerojatan koncert. Bila sam pod dojmom, a kvartet Arditti ove je godine imao dva koncerta, iako su nastupili već ranije. To su također bili čudesni koncerti…

Sanda Majurec među publikom OGV / Foto: Osorske glazbene večeri

Zaista je teško sve nabrojati, mogla bih puno pričati o tome, puno je koncerata u igri. Recimo, Monika Leskovar ima svoje koncerte Monika Leskovar i prijatelji, a jedne godine održani su koncerti Radovan Vlatković i prijatelji. To su mi bili avanturistički koncerti jer me Danijel Detoni zamolio da mu okrećem note, što je za mene bio ozbiljan zadatak jer je trebalo okretati, između ostalog, i note seksteta Krzysztofa Pendereckog. To je bilo iznimno zahtjevno, tako da sam se zaista pripremala i imala sam veliku tremu, ali bilo mi je prekrasno biti u tom društvu, pravi doživljaj.

Uz to, festival je osmišljen za promociju hrvatske glazbe jer je koncept takav da se na svakom koncertu mora naći jedno djelo hrvatskog skladatelja, a uz to se za najbolju izvedbu djela hrvatskog autora dodjeljuje Nagrada Daniel Marušić.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Smatrate li da skladatelji u dovoljnoj mjeri prate rad svojih kolega, dolaze li na koncerte, podržavaju li se međusobno? Osjećate li Vi sami podršku?

Mogu reći da sam se na MBZ-u baš ugodno iznenadila koliko je ljudi došlo poslušati moju skladbu, bila sam zaista sretna. Ne mogu reći da viđam puno svojih kolega na koncertima, ali i sama često ne stignem na koncerte, iako neki doista redovito prate većinu događaja.

Vratila bih se na Vašu recentnu skladbu La ultima tanda, za koju ste uoči praizvedbe istaknuli kako je nadahnuta tangom. Kada i kako se rodila ljubav prema tangu?

Plešem tango već više godina i to je jedan paralelan svemir koji mi dosta puno znači u životu. Naročito sam otkrila koliko mi znači tijekom pandemije kad nisam mogla plesati. I zapravo me svi zapitkuju kad ću napisati tango, ali to u biti nije moj svijet, ne bih htjela skladati tango, no nadahnuo je ovu skladbu iz više razloga. Već kod narudžbe mi je rečeno da će biti za saksofon i ples, tako da sam onda htjela dati svoj obol tangu na način da napišem skladbu koja ima poveznicu s njim.

Dakle, tango plesnjaci zovu se milonge i oblikovani su tako da postoji slijed od četiri pjesme koje se plešu s istim partnerom, to je tanda. Zatim postoje cortine, mali glazbeni odsječci neke druge glazbe gdje se izmjenjuju partneri; to su vrlo stroga pravila, što utječe na cijelu atmosferu. Na kraju se pleše ultima tanda s posebnim partnerom ili s onim s kojim ste došli i jako je često nepisano pravilo da je posljednja pjesma u posljednjoj tandi, La cumparsita; kad se čuje cumparsita, zna se da je kraj. Tako da sam ja zapravo uzela cumparsitu kao predložak.

Svi me zapitkuju kad ću napisati tango, ali to u biti nije moj svijet, ne bih htjela skladati tango, no nadahnuo je moju skladbu La ultima tanda iz više razloga

U tangu nije toliko važno tko je kompozitor, nego tko djelo izvodi. Nekad su postojali orkestri koji su izvodili tango i svaki je orkestar imao svoj stil te način sviranja i obrade, tako da se jedna pjesma može naći u nekoliko obrada, koje su sasvim drugačije izvedene. Tako da sam poslušala desetak cumparsita, iz kojih sam potom izrezala karakteristične ritmove po sluhu, ali sam onda svoju cumparsitu koja nije tango sastavila od nekih karakterističnih melodijskih i harmonijskih elemenata.

Foto: Tango Garden

Postoji li možda, uz tango, još nešto što Vas zaokuplja? Što volite slušati?

Volim slušati raznu glazbu, nekad osim tanga slušam jazz… Teško mi je izdvojiti nešto, svaka kvalitetna glazba može me zaokupiti, ovisi u kojoj sam fazi.  

Možete li nam možda otkriti planove za bližu budućnost? Uz dosadašnja postignuća, postoji li možda i neka još neostvarena želja?

Htjela bih svašta ostvariti zato što sam još uvijek u onoj fazi kad volim učiti, nešto novo doživljavati. Toga ima zaista puno, a bit će još i više. Ne bih ništa konkretno izdvajala: očekuju me neke izvedbe, a nadam se i da će netko prepoznati skladbu La ultima tanda.

Htjela bih svašta ostvariti zato što sam još uvijek u onoj fazi kad volim učiti, nešto novo doživljavati

Planiram još dosta skladati jer jednu godinu, zbog raznih privatnih i nastavničkih obveza te Covida, to baš nisam mogla, tako da sam si zadala da ću stalno i puno raditi.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr