13
tra
Intervju

Sandro Bastiančić između solo-karijere i obnovljenog En Facea

Sandro Bastiančić

Sandro Bastiančić

share

Autor, gitarist i pjevač grupe En Face Sandro Bastiančić nastupit će na Zagrebačkom festivalu u društvu Nikoline Tomljanović što je njihova četvrta suradnja. Pjesma „Mjesečev trag“ najavljuje i njegov solistički album na kojem će se naći pjesme stilu nježnijeg dijela repertoara En Facea

Riječki glazbenik Sandro Bastiančić ove će godine ponovno nastupiti na Zagrebačkom festivalu, u duetu s Nikolinom Tomljanović. Sandro je i autor pjesme “Mjesečev trag“, što je četvrta suradnja dvoje riječkih glazbenika.

Bastiančić je karijeru počeo prije skoro 35 godina, kada je osnovao grupu En Face. Kada se spomene to ime, svi se odmah sjete hita “S dlana Boga pala si“, dueta s Urbanom za koji su zaradili Porin u kategoriji Najbolja vokalna suradnja. Premda ih i danas svi znaju po toj pjesmi, Sandro misli kako im je ta suradnja bila dvosjekli mač u karijeri.

En Face i dalje postoji, a Bastiančić priprema i prvi solo album, s nešto mekšim zvukom od onog kakvog smo ga navikli slušati.

Četvrti duet

Ove godine ponovno nastupate na Zagrebačkom festivalu u duetu s Nikolinom Tomljanović. Kako je nastala pjesma i što za Vas znači nastup na Zagrebačkom festivalu?

Zagrebački festival je jedini pop-festival, samim time mi i znači nešto više… Najmanji kompromis, s obzirom na to da sam roker od uistinu malih nogu. Pjesma je nastala na Nikolinin poziv, njoj jako rado stvaram pjesme, simpatična je i pouzdana, vrijedna, dobra. Naravno, i zna što hoće.

Lani ste pjesmom „Šlager sezone“ najavili prvi solo album. Kako ste se nakon godina djelovanja u grupi En Face tek sad odlučili na solo album i kada ga možemo očekivati?

Samostalni album dugogodišnja je želja. En Face je prije nekoliko godina promijenio postavu odlaskom dugogodišnjeg gitarista Miroslava Vidovića pa je moja procjena bila kako bi dobro bilo iskoristiti prijelazni period na vremenskoj liniji benda. Album je gotov i spreman, očekuje se doslovno za koji dan. Već je dogovorena riječka promocija u book caffeu Dnevni boravak 22. travnja.

Sandro Bastiančić

Sandro Bastiančić: Šlager sezone

Po čemu se zvuk Vaših solo pjesama razlikuje od En Facea? Jeste li s godinama više zavoljeli šansonijerski izričaj?

En Face je sam po sebi znao imati nekoliko lica, jedno je bilo prilično umiveno, neagresivno. Odlučio sam taj easy listening zadržati više za sebe, pod svojim imenom. Zvuk En Facea, kad se pojavi novitet, bit će malo kompleksniji. Želja mi je doživjeti još nekoliko srdačnih susreta s publikom, već sam zaboravio kako to izgleda. Svojevremeno smo imali prelijepe svirke, nabijene emocijama i dobrom atmosferom. Samostalni album ponudit će još dva singla i dva videospota, odmah nakon toga kreće novi En Face. Moram razmisliti o formi u kojoj ćemo se predstaviti. Velika mi je želja objaviti reizdanje albuma „S dlana Boga pala si“ na vinilu; moguće da ćemo uz to kao bonus ponuditi i nove pjesme. Moramo još samo malo razmisliti i dogovoriti se.

Iduće godine bit će 35 godina od nastanka En Facea. Kako je nastala grupa i kako ste se odlučili za nešto mekši izričaj u rokerskoj Rijeci?

Bili smo savršeno svjesni profila riječkog rocka, jer smo ga upijali iz dana u dan. Poznavali sve protagoniste, obilazili sve koncerte, pratili sve bendove. Osjetili smo u toj disperziji boja i zvukova nešto zajedničko, ali i namirisali slobodan prostor, bez da naši stavovi i afiniteti postanu upitni.

Urban umjeto ženskog vokala

Kako ste se odlučili za ime En Face i je li Vam dosadilo ljudima objašnjavati kako se čita pa ste čak to morali i naznačiti u imenu Vašeg trećeg albuma Čitaj ‘An fas’?

Upravo tako… U mladim nadobudnim danima koketirali smo s art izričajem i željeli si kroz ime definirati naše afinitete. Kad smo probili lokalne okvire, shvatili smo problem čitanja i pisanja naziva benda pa pokušali utjecati na te greške u koracima. Iako je taj album dobio nešto publiciteta, zbog naše prisutnosti u medijima tih godina, pokušaj educiranja slušateljstva ipak je bio… ćorak.

Kako je nastao Vaš najveći hit “S dlana Boga pala si” i jeste li odmah ponudili Urbanu da je otpjeva s vama?

Ne… radili smo tu pjesmu (kasnije i istoimeni album) s Vladom Simcichem Vavom kao glazbenim producentom. Vava je u to vrijeme bio s Urbanom u Lauferu, tada jako popularnom bendu. Mi smo imali tu privilegiju da smo Laufere poznavali od njihovih samih početaka. U demo fazi zajedno smo nastupali više puta, postali dobri prijatelji. Urban je navratio u studio vidjeti Vavu i poslušati što mu to kolege snimaju. Otpjevao je onako usput… Premišljali smo se što ćemo s tom pjesmom i vokalima; u prvoj varijanti ženski je glas bio pored mojeg. Na sreću, ono Urbanovo ‘usput’ se zabilježilo i ostalo.

Jednom ste rekli da Vam je ta pjesma bila dvosjekli mač? Zašto?

Počeli smo dobivati sve više angažmana, kako na koncertima, tako i po medijima, naročito na televiziji, koja je sredinom devedesetih bila puno jači medij negoli je to danas. Puno ljudi očekivalo je i Urbana s nama, nisu znali da je on gostujući vokal na pjesmi. Meni je nevjerojatno bilo da smo nailazili na ljude koji nisu znali da je Urban vokal Laufera, vezali su ga isključivo uz naše ime. Cijela ta situacija stvorila nam je određenu konfuziju, zbog koje sam možda jednom u afektu rekao da bi bolje bilo da smo snimili bez njegovog vokala. Iako… naravno da sam svjestan kako njemu ide većina zasluga zbog catchy momenta pjesme.

Ta pjesma se često spominje u kontekstu tekstova koji ljudi krivo pjevaju, zbog onog stiha „mreža bačena na oči“. Kako to komentirate?

Meni dugo, dugo uopće nije bilo jasno što me to ljudi pitaju, što znači „prežabat će“ („mreža bačena na oči“). Zanimljiv je trenutak… To vrijeme, 1995. godine bio je prapočetak Interneta u Hrvatskoj. Očito su se na Internetu već mogli vidjeti prvi rezultati pretrage koja je davala „ispravne“ tekstove pa se ta ‘prežaba’ zavaljala u narodu skroz mimo mog znanja i svjedočanstva. Ja sam i dalje slušao ploče i kasete (OK… imao sam neki CD player) i gledao TV. Ne i Internet u to vrijeme.

Mia Dimšić u posjeti

Pisali li ste i puno pjesama za druge, a jedna od najznačajnijih je Massimova “Tišina”. Kako je nastala ta pjesma, jeste li je odmah ponudili Massimu? Je li Vam sad žao da je niste Vi otpjevali?

Zapravo sam je prvi i otpjevao, ali na talijanskom jeziku (u originalu “San Vito”, izvođač En Face). Kad me Massimo pitao imam li koju pjesmu za njega, uz dvije originalne, javila mi se ideja da bi i ova mogla biti njemu zanimljiva, napisao sam tekst na hrvatskom za 20-ak minuta. Čudno, jer mi je to jedan od mojih tekstova koje najviše cijenim. “Tišinu” nisam nikad otpjevao. Kad sam Massimu gostovao jednom prilikom na pozornici, on je pjevao hrvatski tekst, ja talijanski.

S En Faceom ste nekoliko puta nastupali na Dori. Kako danas gledate na to natjecanje? Biste li se opet prijavili i što mislite o Miji Dimšić i njenoj pjesmi?

Naši nastupi na Dori bili su lagani pokušaj subverzije, ali pristojne. Davali smo sve od sebe i pokušavali se probiti do Europe kroz festival. Mislim da smo najbliži bili s pjesmom “Kad prestane kiša”. Mislio sam da se moramo samo pojaviti takvi kakvi jesmo, da ćemo odudarati i privući pažnju. Nisam računao s time da pjesmu treba i dobro otpjevati. Pjevao sam na festivalu loše i to nas je koštalo plasmana. Mislim da ne bih više na Doru išao kao izvođač. Možda kao autor. Mia Dimšić je bila kod mene doma prije nekoliko godina, veže nas ljubav prema country rocku. Uvijek navijam za nju, prekrasna je. Ova joj je pjesma znalački napravljena.

Sandro Bastiančić

Najvrijednija ploča u Rolling Stones kolekciji

Veliki ste fan Rolling Stonesa, a imate i veliku kolekciju njihovih vinila. Kolika je ta kolekcija i koje su u njoj najvrjednije ploče?

Kolekcija Rolling Stonesa je, ako brojim samo LP ploče, 200-tinjak naslova. Najvrjednija ploča je “Limited Edition Collectors Item”, australsko izdanje, do nje sam najteže došao. Nisam je preskupo platio (100 eura), ali okrenuo sam doslovno svijet naglavačke da bih došao do nje.

Godinama u Rijeci radite kao plivački trener, kako usklađujete sve obveze? Znači li to da se od glazbe kod nas ne može živjeti?

U trenerske sam vode ušao iz čiste ljubavi prema sportu i plivanju, mom sportu iz mladih dana. Godinama sam bio u velikom financijskom minusu kao trener, jer sam se odlučio educirati na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Studij prilično skup, a moji česti odlasci u Zagreb i boravak u njemu i skuplji. To pružam kao dokaz da sam u trenerski posao ušao iz čiste ljubavi. Taj rizik i ta žrtva mi se isplatila, jer sad imam dva posla, za naše prilike dobro plaćena. Glazbenik i trener. Od glazbe živi jako mali broj ljudi, to govori statistika, ne ja. Uspio sam svojevremeno uhvatiti vlak, ukrcati se u njega i zadovoljan sam kao glazbenik, ne bi mi ništa nedostajalo i da se samo time bavim. Međutim, na kombinaciju „sport i glazba“ sam posebno ponosan. Mislim da je to donekle i originalno na našoj sceni. U trenerskim vodama sam prilično daleko dogurao. Moje plivačice i plivači osvajaju medalje na državnim prvenstvima, neki su i na međunarodnoj sceni.

Moglo bi Vas zanimati